Izbivala sam neko vrijeme s vlastitog bloga, no s razlogom. Činjenica da prštim od pozitivne energije, zanosa i sreće trebala je, zapravo, biti povod da javno očitujem svoje osjećaje.
(javno = obznaniti svoje osjećaje svojim prijateljima)
No, ja sam se odlučila sklupčati zajedno sa svojim ružičastim mislima u toplinu vlastitog tijela. Izolirala sam svoje nade i čežnje u neki drugi svijet zbog bojazni da će ih samo jedan znatiželjni pogled prestrašiti i otjerati, te im tako onemogućiti da se materijaliziraju. Nastojala sam svoju energiju + predznaka prenijeti na okolinu, ali njezin sam izvor branila životom kako ne bi došlo do neovlaštenog korištenja.

Prirodni su zakoni ipak odgovorni što sam, eto, osjetila potrebu da sreću izrazim pred vama koji čitate moje misli. SRETNA SAM! Spremna sam ovo napisati još milju puta (ako je toliko potrebno da shvatite u kakvom sam raspoloženju), ukoliko mi sudbina potpiše da mi sutra neće donijeti jad.



Uostalom, zašto ne bih bila sretna? Imam dovoljno razloga da obgrlim cijeli svijet.
Imam Boga kojem se mogu obratiti kada god poželim, Čija je utjeha tu čim dlanove oslonim jedan na drugi, čim shvatim da sam potrebna onozemaljske pomoći.
Imam obitelj koja mi pruža sigurnost i zaštitu, koja se svakodnevno mora nositi s mojim ispadima, a ipak me se ne želi odreći.
Imam prijatelje koji detalje iz moje intime čuvaju više nego što ja to sama znam i umijem, kojima je dovoljan jedan moj treptaj očima da shvate kako se osjećam.
Kako god okrenem, uvijek negdje pronalazim nekoga tko me voli, tko će se smijati sa mnom u dobrom vicu, tugovati sa mnom kad mi ne bude bilo do veselja.
A imam i razlog da mi srce ubrzano lupa…Postoje jedne u oči u kojima vidim ono što u drugima ne, postoji jedan osmjeh koji mi zasladi dan, postoji netko tko zna gdje se i kako se palim…

No, kako je samo od sanjarenja teško živjeti, a zabavu teško preskočiti ovih dana usmjeravam svoju pažnju i na događaj vrijedan iščekivanja- OTVARANJE KUKURIKU-A – 6.10.2006. Nisam očekivala da će me, nakon svih onih silnih, prošlosezonskih, subotnjih večeri provedenih na podiju u Kukuriku, spomenuti datum toliko…toliko…usudim se reći uzbuditi!
Mislila sam da će povratak na staro mjesto, u društvo istih lica i osobnosti u meni izazvati potrebu za promjenom okoline (doduše, ta potreba nije potpuno izostala), ali s nekim navikama nije lako raskinuti, a neka se sjećanja ne mogu ostaviti. Primjerice, sjećanje na moje prvo noćenje Tamo. E, taj ću izlazak zaboraviti tek onda kad više ne budem bila sposobna razmišljati, a s posebnim ću se guštom na njega osvrnuti u petak, na godišnjicu. No, jedino pitanje je, hoće li i društvo biti u istom sastavu, što će biti zaista nužno, ukoliko neke minute poželim preslikati iz prošlosti u sadašnjost.



Znam da će me uhvatiti nesavladiva nostalgija kad se mjuza upali, ali u godinu se dana štošta promijenilo, ja prva, a zatim i ljudi oko mene. Neke su ličnosti krenule drugom stazom, a neke su se strmoglavile odnikud ravno u moj život…Hoće li i petak nešto promijeniti?