Odgađam pisanje novog posta već gotovo tjedan dana. Kada sam prošlog ponedjeljka po prvi puta tekuće školske godine začula zvono i pronašla svoje mjesto u učionici osjetila sam neugodu i napetost u želucu. Iako sam očekivala da će, kao i svaki, pa tako i taj prvi dan nastave biti podnošljiv, glavobolja me razuvjerila. Učionice su zaudarale na kredu, ocjenjivanje i na (dobre/manje dobre/loše) uspomene. Spoj navedenih elemenata je uzrokovao niz nuspojava u mom organizmu, počevši od već spomenute glavobolje sve do- gubljenja motivacije, pa i za pisanje postova.



Punih sam tjedan dana oskudijevala motivacijom i gladovala za dobrom voljom, a kada sam počela vjerovati da mi se vidici šire i kad sam unutrašnjom snagom započela rušiti zidove koji su blokirali prirodan tok mojih misli, jedna je poruka ispraznila bateriju moje RAZR V3, a moju je bateriju napunila bijesom i ljubomorom. Iako je sama poruka potjecala od osobe koju neizmjerno volim, ona je sadržavala ime osobe koju neizmjerno mrzim (čit. Kojoj neizmjerno zavidim).

Njezino ime ima sljedeći utjecaj na moj organizam:
Simptom prvi- svaka izraslina na mom tijelu iskoči iz svog utora i produži se za 5 cm.
Simptom drugi- polarno ledena svježina okupa svaku stanicu mog bića
Simptom treći- plamen neugasive vatre zapali se pod mojim nogama i prostruji mojim žilama.
Simptom četvrti- sva moja raspoloživa energija usmjerena je na ubrzano treperenje mojih organa.
Posljedice pošasti: negativne misli razaraju moj optimizam, dave motivaciju, zatvaraju prozore koji mi pružaju slobodan pogled u tuđe stavove, stvaraju prostor bijesu i rađaju u meni zavist.



Upravo od zavisti zazirem i bježim jer ne želim da me sustigne. Ne želim da svoje snove gradim samo kako bi moji uspjesi zasjenili nečije tuđe. Ne želim pobjeđivati samo zbog stavljanja svojih sposobnosti iznad nečijih tuđih. Snove o kojima maštam ne želim zatrovati utrkom, ni ureknuti ih izopćenom potrebom za dobivanjem zasluga koje netko drugi ne bi nikad trebao zaslužiti.

Kada zavist ne upravlja našim odlukama i ne caruje našim snovima, odlukama lakše upravljamo, a snovi se sele u našu zbilju. Kad nas u utrkama ne vodi zavist pobjeda ne izostane.

Sjećam se trenutka kad su se moje želje i snovi našli u utrci za ostvarenjem sa snovima nekolicine pojedinaca. Moj je san tada bio neumrljan i neopterećen ostvarenjem za razliku od svoje proračunate konkurencije. Bez trunke zavisti zabavljao se njihovim nadmetanjima i na kraju--- izazvao zavist svojim pojavljivanjem u javi.



U posljednjih nekoliko mjeseci svoje sam čežnje, barem jednom, ispunila zavišću. Zavist je polako počela iskakati iz mojih očiju, očitovala se putem mojih verbalnih sposobnosti, a objekt za kojim sam čeznula, na neodređeno vrijeme udaljila iz svog života.

Ne želim to sada ponoviti drugi puta. Ne želim da bijes sklopi savez s ljubomorom i preuzme kontrolu, ne želim zbog bijesa poklanjati osmjehe. Želim čisto prijateljstvo da ga s čistim osmjehom slušam kako priča o Njoj.