Nakon preznojavanja na +40, grube kišne kapi koje neumorno padaju već 2 tjedna s pravom nas kažnjavaju zbog priželjkivanja svježine, a bez sumnje brojni su pljuskovi donijeli očajničko traženi svježi zrak, lakše disanje i brži korak. Nažalost, nitko nije očekivao da će sve čari ljeta nestati brže nego što su ušetale u naš život. Pljuskovi su nas primorali na nošenje kišobrana i dužih (ne dugih!!!) rukava, a dva su najjača ljetna aduta, more i sunce, oborine stavile u drugi plan ili u gorem slučaju odgodile za 365 dana.

Plačljiv, bučan i tužan nebeski svod ohladio je, između mnogih, i mene, no, samo u fizičkom smislu. Naime, misli, želje i težnje mi se nisu niti ohladile ni sredile, štoviše, izrazito su se podijelile i zahuktale. Stekla sam osjećaj da se trenutak odluka (dakle, ne samo jedne) neodgodivo približava, premda sama znam da nisam u stanju donositi odluke. Okorjeli sam optimist i živim u uvjerenju kako će se odluke donijeti same i kako će sudbina pokazati ispravan put. No ja strpljivo (što mi inače nije jača strana) sjedim i čekam potez Višnjega već duže vrijeme, čini se, uzalud. Ključ rješenja mojih nedoumica još uvijek izvan mog dosega drži netko drugi, a izgleda kako će i ostati tako. Odgovore na svoja pitanja ne mogu dobiti poštom «DestinyExpress» i morat ću ih sama odgonetnuti.

Sa sjetom u očima prisjećam se trenutaka kada je donošenje odluka bila najobičnija stvar na svijetu, a sa strahom u cijelom tijelu strepim zbog budućnosti kada će odlučivanje biti teško, možda i bolno, a tražit će brzinu i preciznost, kao u žestokoj utakmici u kojoj su pogreške zabranjene. I onda se pitam, zašto postajemo neodlučni i kada sam ja to postala. Uvijek sam kao klinka bez dvojbi posezala za objektom žudnje, ljudi su me još u ranom djetinjstvu opisivali kao osobu koja zna što želi. Gdje mi je sada nestalo znanje o meni!?! Zašto se ne mogu odlučiti želim li ostati ili otići? Zašto ne znam koji od 5 prstiju donosi sreću? Virus nesigurnosti širi se mom organizmom, ušprican kako bi širio napetost njime, ukočio mišiće, kako bi otrov rasprsnuo krv kroz žile i unio mi u život nemir, tjeskobu i prijezir.



Znam da će odluke koje donesem biti pogrešne.
Predugo sam se pretvarala i izigravala sreću, time sam izgubila pravo da tražim svoj dio kolača.

No, onda, ipak, ne znam što da odlučim. Sumnja i neodlučnost protkane su mojim moždanim vijugama i neodvojivo vezane uz njihov sadržaj, uz pokoju letimičnu misao koja me dovodi do ludila i naizmjence se izmjenjuje sa slikama koje će me još dugo vremena držati pri zdravoj pameti. Moje se laži, nadam se neće produbiti, zadovoljstvo ću ipak nastaviti hiniti, u naletu bujice riječi jezik ću usporiti a pokoju neočekivanu i neželjenu suzu zamrznuti prethodno uvježbanom hladnoćom. Dvojbe i sumnje ću zakopati negdje duboko u sebi i zalijevati ih brzacima dopremljenim izravno iz mojih očiju. I ovog trenutka donosim odluku da ću pronalazak odgovora na pitanja, zbog kojih mrzim neka živa bića iz moje blizine, doživotno odgoditi.

Iako to nije jedina odluka koju moram donijeti, definitivno je ona koja mi oduzima najviše koncentracije i životne radosti. Drugi ključni trenuci gube smisao pored te moje najbolnije točke koja se skriveno proteže kroz svaki moj post. Upućeni će znati o čemu se radi. Za donošenje svih drugih odluka, koje također nose svoje zamke, potrošit ću znatno manje vremena, a donijet ću ih bez imalo pritiska onog trenutka kada mi «višestruka zajebancija» bude dojadila, kad budem osjetila ljubavni otisak na srcu i kad budem počela obraćati više pažnje na osjećaje NEKIH (NE svih, NE tvoje) ljudi.font>

Kako sam ja osoba koja prezire dosadu, da bih spriječila očitovanje iste u posljednja sam se dva tjedna pojavila na dvije nekima više, nekima manje drage mjesne fešte. Znam da brojka nije neka velebna ali moji apetiti su se (itekako) zadovoljili. Prvo posjećeno mjestašce bio je Kanfanar čiju sam feštu neposredno nakon iskrcavanja osudila na propast. Sud je bio donesen u suglasju s Ines, Inom i Tihanom. Ali zašto bi prvi sud bio ujedno i posljednji? Odgovarajući party definitivno nismo našle ispod stagea Dražena Zečića, ali pića popijena za šankom pritajenog dance bara ulila su nam nešto samopouzdanja pomiješanog sa ritmom kojeg smo, tik do zvučnika, pokazivale do dugo u noć.

Druga fešta je meni najdraži i nikad profućkani Rim. Euforiju sam osjećala cijelo vrijeme, od trenutka kada sam ugledala prva poznata lica, pogotovo ona koja su mi dugo vremena nedostajala, pa do posljednjeg kada sam dezorijentiranih i zapletenih misli sklopila oči brojeći do broja 5upućeni kuže). Mjesto koje nikako ne bih voljela izostaviti je Millenium zajedno s okolicom. Mille je bio poprište meni svih važnih događaja! Najprije pozdrava, zatim zagrljaja, poljubaca, užitaka i naposljetku slatkih oproštaja. Rim sa sobom nosi i negativnu stranu: Nagovješćuje odlazak ljeta koji je mučniji od bilo čega drugog.