Već si milju puta pokušala započeti novi post zbog svega onoga što moraš reći, zbog osjećaja koje teškom mukom držiš u sebi i koji ti svakog dana predstavljaju sve veći i veći teret.
Ali nikako da se teret raspline i da riječi počnu sipiti.
Nikako da se oslobodiš svojih strahova i da sve kažeš jasno i glasno onako kao što uvijek svima kažeš, gledajući ih u oči, što misliš.
Ali baš si priznanje, kojim bi olakšala svoju dušu, odgodila do daljnjeg.



I iako su svima jasni osjećaji koje nosiš u sebi, smatraš da to nije dovoljno. Dovoljno bi bilo popeti se na vrh litice, raširiti ruke i vriskati, osjećati zamahe vjetra, sklopiti oči i prepustiti se snovima ili … reći…duboko udahnuti i zatim izdahom izbaviti leptiriće koji ti krate dah, a zbog kojih je već neko vrijeme tvoje raspoloženje nepokvarivo i zbog kojih ti najintimnije maštarije kriju samo jedno ime…ime koje počinje s onim istim slovom kojeg oduvijek ponosno nosiš kao madež na jednom dijelu tvoga tijela.



Ali, što zbog strahova iz prošlosti koji nad tobom, zajedno s tobom gmižu, što zbog sumnje u sebe i sve oko sebe, što zbog suza koje ti prijete, ti ne možeš glasno priznati što želiš (iako ti svi kažu da je očito što želiš).
I srce tvoje želi iskočiti iz tebe i dati sebe onome kome se želi dati, ali pitaš se, hoćeš li tada morati sakupljati dijelove svoga srca, hoćeš li morati tragati za njegovim komadićima i slagati ih dio na dio, možeš li ti još jednom ispočetka?
Bi li te udarac previše bolio, bi li ti smrskao snove koje dijeliš samo sa svojim srcem?…bi li ti razorio nade koje su katkad veće, a katkad manje, no uvijek su tu i motiviraju te za dalje?
Gdje bi udarac udario, gdje bi te najviše boljelo? Bi li suze navrle iz tvojih očiju ili bi samo, ne vjerujući, skamenjene čekale u ispraznom pogledu, pogledu koji vidi samo ravno ispred sebe i siječe sve što ga bode poput trnja?
A tvoja svakodnevnica? Bi li se ono što ju je do sada sačinjavalo pretočilo u uspomene? Ne želiš se toga samo sjećati, želiš još bar neko vrijeme živjeti bar u lažnoj nadi…jer i lažna nada je bolja od nikakve…a nikakva nada učinit ćete osobom kakvom ne bi voljela biti, postala bi osoba koja se ne bi voljela…



Stoga kako da kažeš ono što želiš kad vidiš u što se možeš pretvoriti ako pokušaš? A opet kako da ne kažeš ono što želiš kad te srce tvoje moli? A kako ćeš sve to mirno ignorirati kad rukama skrivaš zrcaljenje u očima čim pomisliš da neke stvari nisu onakve kakvima se doimaju? I otkad si i zašto ti tako nesigurna u sebe???? Pored svega onoga što te čini sretnom ne bi trebalo biti mjesta za nesigurnost, ali ima je više nego kad nemaš izvora sreće…

Mislila si napisati jedino sebi razumljiv post, ali napisala si post kojeg će shvatiti svi koji te imalo poznaju… totalno si ogolila svoje misli i stavila ih pod povećalo, ali ne žališ, samo se bojiš reakcija…bojiš se...bojiš se…

Čini mi se k'o da su prošle 3 godine otkad sam posljednji put čitala nečiji post ili zavirila na neki blog, a u biti je samo mjesec dana brzinski proletjelo. Zašto onda ja imam filing da se radi o godinama? Ja sada zaista tražim razlog tome, ali teško je dati samo jedan…stoga ću ih nizati dok god mi padaju na pamet.



1. Jedino raspoloženje koje meni može poslužiti kao inspiracija za izražavanje emocija je tjeskoba. U posljednjih se mjesec dana nisam ni sjećala da ona još uvijek postoji ni da sam ikad bila njezinom žrtvom. Sunce je bilo na mojoj strani ulice. Leptirići su bili u mom želucu, čemu ne pripadaju nužno zasluge muškom spolu, već su bili nastanjeni u meni jednostavno zbog toga što sam znala razlog svakog svog koraka, sve što sam uradila uklopilo se u sliku onoga što sam željela. I iako mi trenutno svira stvar imenom Sadness (zaista dobar mix), moje se raspoloženje nije promijenilo, ali (nadam se) prolaznu tjeskobu ipak osjećam. Naime, ovo je prvi petak popodne u jako mnogo vremena kojeg provodim kod kuće, bez društva, bez frendice s kojom bih pomno analizirala ključne trenutke u proteklom tjednu te isplanirala subotu. Ines, fališ mi!! Tim više ča te boli glava…k'o da i mene boli skupa s tobon!

2. Izlazila sam …dosta. Često nisam vidjela dalje od tih subota koje su postale moja glavna motivacija…tužno…ali ni to se nije promijenilo. Densanje u Magnusu a potom u Kuku i dalje se ne skida se s prvog mjesta moje liste potreba. Ipak, ne bih detaljizirala iako su možda baš neke pojedinosti izravno odgovorne što eto, upadoh u crnu rupu.

3. Jeste li doživjeli ikada katarzu? Oh, ja jesam…taj osjećaj spokoja postignut neposrednog nakon što iz sebe izbacite (doslovno) sav višak, sve što vam smeta, sve što je neizrečeno…trnce i hladnoću (brrr) koji su me pri tom procesu tresli ništa nije uspjelo ublažiti, ali nakon toga sve kreće ispočetka. Vrijednost druge šanse je neprocjenjiva, ali ja sam ipak nehotice postavila cijenu po kojoj sam je prodala.



4. Ostarila sam godinu dana u samo jedan mjesec. Istina, nisam se previše bunila tada protiv starenja, (a nije ni da se sada bunim), ali znam da ću možda već za tri godine poželjeti usporiti godine, vrijeme, prirodne tokove… Obilježavanje godišnjice moga života zapravo je neposredno vezano uz pročišćenje mog duha iz točke br. 3, a što je, da se naslutiti, vezano uz još gornju dvojkicuŕ 2 + 3 + 4= gdje sam bila tako dugo (ne brigajte, nije ovo nikakav složeni algebarski izraz).

5. Razno:
· Muke iz školske klupe (svašta čovjeka može sputavati od pisanja posta).
· A ajde, da ne dužim i srčeko mi se malo trzalo…eto priznah sad…al' toliko o tome

I neču više da pišem…jer ionako od onih koji ovo uopće krenu čitati, malo njih stigne do kraja…

I samo da znate…ono na NIT-u, u srijedu u 6 popodne i četvrtak u 9 i pol ujutro sam stvarno bila ja!

Prošlo je mjesec dana otkad sam posljednji put nešto pisala s ciljem objavljivanja u ovom mom kutku…Mjesec pun obveza, napetosti, promjena, iznenađenja, užitaka, noviteta, previranja…
I mogu se pretvarati i reći da su me isključivo školske dužnosti spriječile u želji da natipkam nekoliko misli koje mi svakodnevno odvlače pažnju, koje me tište, zbog kojih mi treba snaga i dok samo dišem…
Ali iskrenost je jedina praksa koju ja znam…
Iskrena ću biti ako kažem da sam u proteklih mjesec dana učinila nekoliko grešaka koje si nikad ne bih smjela oprostiti, iz kojih bih trebala izvući pouku, ali ja si niti ne zamjeram, ne zamjeram si što su greške počinjene u trenutku nepromišljenosti, ne uzimam si za zlo ni to što sam hladna na njih…
Ne želim opravdavati svoje postupke, ali imam štošta za reći u svoju obranu. I moram to reći sada kada sam postala svjesna svojih osjećaja, sada kad sam se otrijeznila, sada kad više ne maštam…i dok ponovno ne počnem maštati…



Vjerovala sam u nešto što nije nikad postojalo, u čemu nije bilo ni trunke iskrenosti, ali je meni ipak bilo vidljivo.
Živjela sam izvan ovog svijeta, uživala u iluziji koju sam si prisilno stvorila, ali je s nikim nisam željela podijeliti.
Poboljšala sam, po prvi put u životu, mišljenje o sebi, sliku o svojim osobinama, ali ona je sad zamrljana i nejasna.

Te je večeri alkohol kolao mojim žilama, riječi su nezaustavljivo navirale, a svako moje osjetilo budilo potrebu…
Žestina unesena pićem strujala je kroz moje tijelo, lomila svaki trag otpora i na kraju rastrgala moju iluziju u tisuću mjehurića…
Voljela bih kad bih bar malo žalila za njom, pa čak i kad bih suze lila, samo kad bih nešto osjećala.



Pitam se, nekad, gdje sam izgubila svoje osjećaje, gdje ih mogu naći, gdje čame bez svoje vlasnice, tko ih je prisilno oteo, prisvojio si sve ono što nude- ljubav, tugu, strah… Tko plače mojim suzama? Tko na dlanu drži moju sreću? Tko zna moju sudbinu?
Zanima me u kojem sam to trenutku toliko otupila, toliko da me vlastita nesreća ne dira, ne tišti, a pogreške ne izazivaju kajanje…ne osjećam potrebu da popravim neke svoje postupke…da izmijenim neke riječi…ne želim mijenjati svoju prošlost i ne želim zbog toga upirati prstom u sebe…
Postoji li netko zbog kog ću moći iskreno zaplakati, zbog koga ću pored topline osjećati i brigu, s kim ću osim potrebe osjećati i sebe, tko neće u meni buditi samo strast, već i ljubav, s kim ću moći razgovarati, a ne samo smijati se…

No, iako hladna, ledena nisam i topli dodir naći će put do mog srca, osjećajna riječ probudit će moje emocije, duboki pogled izazvat će moju dušu. Ima jedna osoba u mojoj blizini kojoj, iz sjene, to svakim danom sve više uspijeva…

Izbivala sam neko vrijeme s vlastitog bloga, no s razlogom. Činjenica da prštim od pozitivne energije, zanosa i sreće trebala je, zapravo, biti povod da javno očitujem svoje osjećaje.
(javno = obznaniti svoje osjećaje svojim prijateljima)
No, ja sam se odlučila sklupčati zajedno sa svojim ružičastim mislima u toplinu vlastitog tijela. Izolirala sam svoje nade i čežnje u neki drugi svijet zbog bojazni da će ih samo jedan znatiželjni pogled prestrašiti i otjerati, te im tako onemogućiti da se materijaliziraju. Nastojala sam svoju energiju + predznaka prenijeti na okolinu, ali njezin sam izvor branila životom kako ne bi došlo do neovlaštenog korištenja.

Prirodni su zakoni ipak odgovorni što sam, eto, osjetila potrebu da sreću izrazim pred vama koji čitate moje misli. SRETNA SAM! Spremna sam ovo napisati još milju puta (ako je toliko potrebno da shvatite u kakvom sam raspoloženju), ukoliko mi sudbina potpiše da mi sutra neće donijeti jad.



Uostalom, zašto ne bih bila sretna? Imam dovoljno razloga da obgrlim cijeli svijet.
Imam Boga kojem se mogu obratiti kada god poželim, Čija je utjeha tu čim dlanove oslonim jedan na drugi, čim shvatim da sam potrebna onozemaljske pomoći.
Imam obitelj koja mi pruža sigurnost i zaštitu, koja se svakodnevno mora nositi s mojim ispadima, a ipak me se ne želi odreći.
Imam prijatelje koji detalje iz moje intime čuvaju više nego što ja to sama znam i umijem, kojima je dovoljan jedan moj treptaj očima da shvate kako se osjećam.
Kako god okrenem, uvijek negdje pronalazim nekoga tko me voli, tko će se smijati sa mnom u dobrom vicu, tugovati sa mnom kad mi ne bude bilo do veselja.
A imam i razlog da mi srce ubrzano lupa…Postoje jedne u oči u kojima vidim ono što u drugima ne, postoji jedan osmjeh koji mi zasladi dan, postoji netko tko zna gdje se i kako se palim…

No, kako je samo od sanjarenja teško živjeti, a zabavu teško preskočiti ovih dana usmjeravam svoju pažnju i na događaj vrijedan iščekivanja- OTVARANJE KUKURIKU-A – 6.10.2006. Nisam očekivala da će me, nakon svih onih silnih, prošlosezonskih, subotnjih večeri provedenih na podiju u Kukuriku, spomenuti datum toliko…toliko…usudim se reći uzbuditi!
Mislila sam da će povratak na staro mjesto, u društvo istih lica i osobnosti u meni izazvati potrebu za promjenom okoline (doduše, ta potreba nije potpuno izostala), ali s nekim navikama nije lako raskinuti, a neka se sjećanja ne mogu ostaviti. Primjerice, sjećanje na moje prvo noćenje Tamo. E, taj ću izlazak zaboraviti tek onda kad više ne budem bila sposobna razmišljati, a s posebnim ću se guštom na njega osvrnuti u petak, na godišnjicu. No, jedino pitanje je, hoće li i društvo biti u istom sastavu, što će biti zaista nužno, ukoliko neke minute poželim preslikati iz prošlosti u sadašnjost.



Znam da će me uhvatiti nesavladiva nostalgija kad se mjuza upali, ali u godinu se dana štošta promijenilo, ja prva, a zatim i ljudi oko mene. Neke su ličnosti krenule drugom stazom, a neke su se strmoglavile odnikud ravno u moj život…Hoće li i petak nešto promijeniti?

Odgađam pisanje novog posta već gotovo tjedan dana. Kada sam prošlog ponedjeljka po prvi puta tekuće školske godine začula zvono i pronašla svoje mjesto u učionici osjetila sam neugodu i napetost u želucu. Iako sam očekivala da će, kao i svaki, pa tako i taj prvi dan nastave biti podnošljiv, glavobolja me razuvjerila. Učionice su zaudarale na kredu, ocjenjivanje i na (dobre/manje dobre/loše) uspomene. Spoj navedenih elemenata je uzrokovao niz nuspojava u mom organizmu, počevši od već spomenute glavobolje sve do- gubljenja motivacije, pa i za pisanje postova.



Punih sam tjedan dana oskudijevala motivacijom i gladovala za dobrom voljom, a kada sam počela vjerovati da mi se vidici šire i kad sam unutrašnjom snagom započela rušiti zidove koji su blokirali prirodan tok mojih misli, jedna je poruka ispraznila bateriju moje RAZR V3, a moju je bateriju napunila bijesom i ljubomorom. Iako je sama poruka potjecala od osobe koju neizmjerno volim, ona je sadržavala ime osobe koju neizmjerno mrzim (čit. Kojoj neizmjerno zavidim).

Njezino ime ima sljedeći utjecaj na moj organizam:
Simptom prvi- svaka izraslina na mom tijelu iskoči iz svog utora i produži se za 5 cm.
Simptom drugi- polarno ledena svježina okupa svaku stanicu mog bića
Simptom treći- plamen neugasive vatre zapali se pod mojim nogama i prostruji mojim žilama.
Simptom četvrti- sva moja raspoloživa energija usmjerena je na ubrzano treperenje mojih organa.
Posljedice pošasti: negativne misli razaraju moj optimizam, dave motivaciju, zatvaraju prozore koji mi pružaju slobodan pogled u tuđe stavove, stvaraju prostor bijesu i rađaju u meni zavist.



Upravo od zavisti zazirem i bježim jer ne želim da me sustigne. Ne želim da svoje snove gradim samo kako bi moji uspjesi zasjenili nečije tuđe. Ne želim pobjeđivati samo zbog stavljanja svojih sposobnosti iznad nečijih tuđih. Snove o kojima maštam ne želim zatrovati utrkom, ni ureknuti ih izopćenom potrebom za dobivanjem zasluga koje netko drugi ne bi nikad trebao zaslužiti.

Kada zavist ne upravlja našim odlukama i ne caruje našim snovima, odlukama lakše upravljamo, a snovi se sele u našu zbilju. Kad nas u utrkama ne vodi zavist pobjeda ne izostane.

Sjećam se trenutka kad su se moje želje i snovi našli u utrci za ostvarenjem sa snovima nekolicine pojedinaca. Moj je san tada bio neumrljan i neopterećen ostvarenjem za razliku od svoje proračunate konkurencije. Bez trunke zavisti zabavljao se njihovim nadmetanjima i na kraju--- izazvao zavist svojim pojavljivanjem u javi.



U posljednjih nekoliko mjeseci svoje sam čežnje, barem jednom, ispunila zavišću. Zavist je polako počela iskakati iz mojih očiju, očitovala se putem mojih verbalnih sposobnosti, a objekt za kojim sam čeznula, na neodređeno vrijeme udaljila iz svog života.

Ne želim to sada ponoviti drugi puta. Ne želim da bijes sklopi savez s ljubomorom i preuzme kontrolu, ne želim zbog bijesa poklanjati osmjehe. Želim čisto prijateljstvo da ga s čistim osmjehom slušam kako priča o Njoj.

Uvijek se radujem svakom nadolazećem danu, svakom novom susretu s prijateljima, s nestrpljenjem iščekujem svako novo jutro i budim se s osmjehom. Jučerašnje događaje ostavljam iza sebe kao uspomene kojima se vraćam u rijetkim trenucima usamljenosti. U normalnim okolnostima sjećanja čuvam u prošlosti, potiskujem ih duboko u sebe da se ne oslobode, zaposjednu mi misli i preuzmu kontrolu nad mojim osjećajima. Svoje osjećaje i djela smijem nadgledati jedino ja, jedino sam tada jaka, hrabra i nasmiješena. Sjene prošlosti se neprestano bore u meni, žele izlaz, a kad obiju okove tamnice, slabost me preplavi, oči postaju ogledalo mojih emocija i svakom prolazniku otkrivaju moje tajne. Stoga, u želji da koliko toliko ostanem tajnovita, sjećanja zatvaram u prošlost a pažnju posvećujem samo trenucima koji tek trebaju stići.



No, kraj ljeta je razdoblje u kojem sve osim uspomena postaje nevažno.
Jučer- Bartulja.
Nakon kratkog lutanja po Žminju s društvom, smjestila sam se u Orbano, trošila kalorije, zabavljala se, pila, uživala, ali kada su se baterije ispraznile i kada sam usporila, dovoljna je bila sekunda, a meni bi odmah sinula pomisao kako je na izmaku najbolje ljeto u mom životu. Uspomene su navirale kao suze, teško, sporo, no sigurno su se zadržavale na površini, davale mom licu novo obličje. Odavale emocije.

Dolazile su jedna za drugom i gubile se kao prikaze…sve te slike…slike mene kako se omamljena, samouvjerena i optimistična zabavljam s Ines, s Inom, s Tihanom, rastapam pod dodirom određenih osoba suprotnog spola a koje ću ostaviti neimenovane, iako većina vas koji čitate znate o kome se sve radi. Ne želim ostaviti te događaje iza sebe, ali vidim kako nestaju, kako se gube, slike izbljeđuju, riječi gube smisao. Nemam vremena da se oprostim od svega, od svakog užitka…I dok ovo pišem tjeskoba me guši, slabost me posve oduzima, gubim sebe…Prisjećam se jučerašnjeg oproštaja, prvog od ostalih koji će, u boljem slučaju, tek uslijediti, a u lošijem oproštaja neće biti. Rastanak No.1 nije bio težak koliko kratak. Nisam ni očekivala da će biti težak, ali nisam mislila da će tako brzo doći. Nisam mislila ni da će rujan tako brzo doći, ali opet, nema te sile koja će zaustaviti dolazak neizbježnog.



Tako je party u Žminju bio totalna suprotnost od onoga u Poreču, na kojem sam bila dan ranije. U Poreču sam jednostavno ispraznila misli, prepustila sa osjetilima, zanemarila okolinu i posvetila se dobroj glazbi koja je izvirala iz svakog kutka. Ofkors, nije bilo ni tu sve savršeno. Kiša je na samom početku večeri otjerala velik broj ljudi, a ostatak primorala da si potraži sklonište. Ali tko čeka, taj i dočeka. Nakon sat vremena pljuštanja, oborine su napustile Poreč, a mjuza s rive je prizvala sve dobro raspoložene da svoja tijela zanjišu u ritmu dobrog dance-a/techna/house-a/whatever.

Dobro sam se zabavljala i u Rovinju prošlog vikenda, naplesala se, zadovoljila se. Iako smatram da sam u nekim situacijama mogla drugačije postupiti. Izbjegla bih jednu svađu i jedan neugodan pogled koji me i sada, 8 dana poslije, proganja u snovima.

Možda, da sam drugačije postupila kad su moje oči ugledale te druge oči, ne bih jučer bila toliko opterećena uspomenama s početka i sredine ljeta i rastancima koji se nikada neće dogoditi.

Nakon preznojavanja na +40, grube kišne kapi koje neumorno padaju već 2 tjedna s pravom nas kažnjavaju zbog priželjkivanja svježine, a bez sumnje brojni su pljuskovi donijeli očajničko traženi svježi zrak, lakše disanje i brži korak. Nažalost, nitko nije očekivao da će sve čari ljeta nestati brže nego što su ušetale u naš život. Pljuskovi su nas primorali na nošenje kišobrana i dužih (ne dugih!!!) rukava, a dva su najjača ljetna aduta, more i sunce, oborine stavile u drugi plan ili u gorem slučaju odgodile za 365 dana.

Plačljiv, bučan i tužan nebeski svod ohladio je, između mnogih, i mene, no, samo u fizičkom smislu. Naime, misli, želje i težnje mi se nisu niti ohladile ni sredile, štoviše, izrazito su se podijelile i zahuktale. Stekla sam osjećaj da se trenutak odluka (dakle, ne samo jedne) neodgodivo približava, premda sama znam da nisam u stanju donositi odluke. Okorjeli sam optimist i živim u uvjerenju kako će se odluke donijeti same i kako će sudbina pokazati ispravan put. No ja strpljivo (što mi inače nije jača strana) sjedim i čekam potez Višnjega već duže vrijeme, čini se, uzalud. Ključ rješenja mojih nedoumica još uvijek izvan mog dosega drži netko drugi, a izgleda kako će i ostati tako. Odgovore na svoja pitanja ne mogu dobiti poštom «DestinyExpress» i morat ću ih sama odgonetnuti.

Sa sjetom u očima prisjećam se trenutaka kada je donošenje odluka bila najobičnija stvar na svijetu, a sa strahom u cijelom tijelu strepim zbog budućnosti kada će odlučivanje biti teško, možda i bolno, a tražit će brzinu i preciznost, kao u žestokoj utakmici u kojoj su pogreške zabranjene. I onda se pitam, zašto postajemo neodlučni i kada sam ja to postala. Uvijek sam kao klinka bez dvojbi posezala za objektom žudnje, ljudi su me još u ranom djetinjstvu opisivali kao osobu koja zna što želi. Gdje mi je sada nestalo znanje o meni!?! Zašto se ne mogu odlučiti želim li ostati ili otići? Zašto ne znam koji od 5 prstiju donosi sreću? Virus nesigurnosti širi se mom organizmom, ušprican kako bi širio napetost njime, ukočio mišiće, kako bi otrov rasprsnuo krv kroz žile i unio mi u život nemir, tjeskobu i prijezir.



Znam da će odluke koje donesem biti pogrešne.
Predugo sam se pretvarala i izigravala sreću, time sam izgubila pravo da tražim svoj dio kolača.

No, onda, ipak, ne znam što da odlučim. Sumnja i neodlučnost protkane su mojim moždanim vijugama i neodvojivo vezane uz njihov sadržaj, uz pokoju letimičnu misao koja me dovodi do ludila i naizmjence se izmjenjuje sa slikama koje će me još dugo vremena držati pri zdravoj pameti. Moje se laži, nadam se neće produbiti, zadovoljstvo ću ipak nastaviti hiniti, u naletu bujice riječi jezik ću usporiti a pokoju neočekivanu i neželjenu suzu zamrznuti prethodno uvježbanom hladnoćom. Dvojbe i sumnje ću zakopati negdje duboko u sebi i zalijevati ih brzacima dopremljenim izravno iz mojih očiju. I ovog trenutka donosim odluku da ću pronalazak odgovora na pitanja, zbog kojih mrzim neka živa bića iz moje blizine, doživotno odgoditi.

Iako to nije jedina odluka koju moram donijeti, definitivno je ona koja mi oduzima najviše koncentracije i životne radosti. Drugi ključni trenuci gube smisao pored te moje najbolnije točke koja se skriveno proteže kroz svaki moj post. Upućeni će znati o čemu se radi. Za donošenje svih drugih odluka, koje također nose svoje zamke, potrošit ću znatno manje vremena, a donijet ću ih bez imalo pritiska onog trenutka kada mi «višestruka zajebancija» bude dojadila, kad budem osjetila ljubavni otisak na srcu i kad budem počela obraćati više pažnje na osjećaje NEKIH (NE svih, NE tvoje) ljudi.font>

Kako sam ja osoba koja prezire dosadu, da bih spriječila očitovanje iste u posljednja sam se dva tjedna pojavila na dvije nekima više, nekima manje drage mjesne fešte. Znam da brojka nije neka velebna ali moji apetiti su se (itekako) zadovoljili. Prvo posjećeno mjestašce bio je Kanfanar čiju sam feštu neposredno nakon iskrcavanja osudila na propast. Sud je bio donesen u suglasju s Ines, Inom i Tihanom. Ali zašto bi prvi sud bio ujedno i posljednji? Odgovarajući party definitivno nismo našle ispod stagea Dražena Zečića, ali pića popijena za šankom pritajenog dance bara ulila su nam nešto samopouzdanja pomiješanog sa ritmom kojeg smo, tik do zvučnika, pokazivale do dugo u noć.

Druga fešta je meni najdraži i nikad profućkani Rim. Euforiju sam osjećala cijelo vrijeme, od trenutka kada sam ugledala prva poznata lica, pogotovo ona koja su mi dugo vremena nedostajala, pa do posljednjeg kada sam dezorijentiranih i zapletenih misli sklopila oči brojeći do broja 5upućeni kuže). Mjesto koje nikako ne bih voljela izostaviti je Millenium zajedno s okolicom. Mille je bio poprište meni svih važnih događaja! Najprije pozdrava, zatim zagrljaja, poljubaca, užitaka i naposljetku slatkih oproštaja. Rim sa sobom nosi i negativnu stranu: Nagovješćuje odlazak ljeta koji je mučniji od bilo čega drugog.

Stvarno je bilo krajnje vrijeme da napišem novi post…Priznajem sama sebi da sam se zalijepila za naslonjač malo previše, ali hej s ovim temperaturama to nije ništa čudno, pogotovo ako uzmemo u obzir da se kupam u vlastitim sokovima zbog nekoliko kratkih udaraca po tipkovnici. Stoga mi je zadnjih dana izrazito zamorno mrdnuti bilo kojim dijelom tijela, ali, ne biste vjerovali, bilo je situacija u kojima mi je zato mozak bio čak i hiperaktivan, te me tjerao da razmišljam. Nije bilo tako teško, samo su misli bile jako crne. Uglavnom sam se neprestano podsjećala kako je mjesec srpanj na zalasku i kako će kolovoz proći brzinom munje, a kao svog nasljednika ostaviti rujan. Dalje ne želim o tome…



No, ipak takav me razvoj događaja ili bolje rečeno mjeseca u godini, dovodi do još tužnijih zaključaka:
1. Ja ovog ljeta nisam uradila ništa hvale vrijedno.
2. Ja ovog ljeta neću uraditi ništa hvale vrijedno.
3. Ja ne znam što bih mogla učiniti, a da to bude hvale vrijedno.
4. Ja ne znam ako znam što želim.

Tu me počela hvatati lagana zavist prema svim onima koji su sigurni u svoja djela, u ono što čine, u ono što žele. Mene je, nasuprot takvim ljudima, lako pokolebati, iako samu sebe uvjeravam kako ja imam svoje ciljeve i želje, što se nadam nije daleko od istine, ali još uvijek nisam sigurna u to. Zvuči zbunjujuće i meni, a, pretpostavljam, još i više bilo kome od vas koji ste ovo pročitali. To se klupko misli nije zaplelo od ničega, to je logičan, očekivani slijed događaja, događaja koji ne pogađaju samo mene, već, sa sigurnošću mogu reći i ostatak čovječanstva. Na kraju krajeva, svi smo se rodili sa dvije ruke i dvije noge, neki i zdravim razumom, a nakon te slučajnosti zašto ne bismo imali i osobnosti sličnih karakteristika?

Naime, opće je poznata stvar da ljudi žele. Grubo gledano, žele jesti, žele biti popularni, žele biti u sretnoj ljubavnoj vezi, žele biti bogati, žele biti pametni, žele drukčije izgledati. Ali što ako izdvojimo jednu od ovih potreba i promatramo je pod povećalom? Npr. Jedna cura kojoj sudbina nije podarila izrazite financijske mogućnosti i koja godinu za godinom nosi iznošenu odjeću starije sestre duže vremena priželjkuje par vlastitih cipela, a nepunih 5 minuta pošto ga dobiva, ispunjena želja ustupit će mjesto nekoj novoj i svježoj, a možda i skupljoj.
Možemo i ujediniti dvije do tri potrebi i uvidjeti još više sličnosti sa stvarnošću. Primjerice, cura prosječnog izgleda, popularnosti, sposobnosti i imućnosti, jednostavna cura iz susjedstva u kojoj bismo se svi mogli pronaći očajnički želi osvojiti srce jednog dečka i najdublje je uvjerena kako je to jedino što želi, toliko duboko da «zna» kako mjesecima joj ništa drugo neće biti toliko važno, ako se njezina želja ostvari. Znamo što će se desiti…ako se dečko zagleda u nju, brzinom svijetla će joj sljedeća osnovna misao postati novi mobitel, a ako ne mobitel će dugo biti u sjeni, nečeg mnogo važnijeg.
Sve su to banalni primjeri, možda i glupi za opisivanje, ali smisao ostaje jasan. Ako se vi niste našli nikad u sličnoj situaciji, skidam kapu, jer ja dobro znam kakav je osjećaj rastrganosti između pretvaranja zadovoljstva zbog ostvarenog cilja i očajničkim posezanjem za oruđem koji će mi pokazati put do ispunjenja «želje mog života».



Eto, baš sam tako pred nekoliko dana poželjela biti prisutna u Motovunu prvog dana aktualnog filmskog festivala, zajedno sa Ines i Inom i uvjerila sam samu sebe da će mi jedna večer prisustva na toj manifestaciji biti dovoljna. Ali, dođoh, vidjeh i zaželih još. Svi ti ljudi, ta atmosfera, gužva…jednostavno se nikome ne može ne svidjeti. Izrazit je dojam (a ujedno i jedini negativni) na mene ostavila vožnja skučenim autobusom od podnožja brežuljka do centra zbivanja, a tijekom koje se nisam osjećala ništa bolje od konzervirane tune. Nevolju je donekle uspijevala umanjiti činjenica kako ja nisam jedina koja se osjeća prerađeno i zapakirano. Mislit ćete da pretjerujem, ali vjerujte mi na riječ: Miris mog parfema je bio prerađen u nešto što se parfemom ne bi moglo nazvati i u to prostoru koji zaudara na klaustrofobiju. No, moja želja da festival posjetim barem još jednom u ovom kratkom razdoblju njegova trajanja svjedoči o zabavnim trenucima koje sam ondje provela. Posebno sam zadovoljstvo osjetila kada sam srela nekolicinu dragih osoba koje su mi zaista nedostajale od kraja školske godine: Ninu, Martinu, Petru i Luciju. Kako je ostao još samo jedan ovogodišnji festivalski dan u Motovunu, a moji planovi nimalo ne mirišu na to da ću se te večeri prošetati motovunskim zidinama, moja će želja (koja da se ostvari ne bi stvorila plodno tlo za razvitak novih priželjkivanja) ostati samo to što je- želja.

Divan je osjećaj nekoga voljeti, no još ljepše osjećati se voljenim.
Divno je kada nekoga zaista poznajemo i možemo pričati o njegovim vrlinama i manje privlačnim osobinama.
Ponekad znamo biti opčinjeni nekim priznatim ljudima u čijoj smo se blizini našli i pričati drugima o njihovim natprirodnim sposobnostima, obarajućim smislom za humor, velikodušnim gestama i tako dalje, i tako dalje…koliko smo samo počašćeni što nas takva osobnost prima pod svoje okrilje… no putovi te zanesenosti su zaista razno razni.

Može nam ponestati samopuzdanja, možemo shvatiti vlastitu beznačajnost u svemiru, osjećati se ovisnim o svom dobročinitelju koji je tako svet, pametan, duhovit, zanimljiv i još se dublje zagrnuti u toplinu njegovih djela, zaboraviti na vlastito «ja» koje čuči u onima koji se boje svog odraza u zrcalu.
No, pošto sam uvjerena da se većina nas bez poteškoća svakodnevno oslanja na ono što u njemu vidi, razmišljala sam o još jednom načinu ugledanja na neki uzor.
Možemo se i pokušati izdignuti na njegovu razinu… Popiti njegovu pamet, pokupiti njegove spretne, šarmerske odgovore, te preuzeti nauk o dobrim djelima, naučiti žariti i paliti na svakom mjestu u svako vrijeme.
Tada i mi možemo izazvati divljenje kod svojih bližnjih, tada mi svim osjetilima uživamo u pažnji koju dobivamo dok govorimo.
I ja sam nekad primala pažnju iako nikad nisam željela ni žariti ni paliti, niti ikoga zasjeniti.
I kada postane najbolje, kada najviše uživamo dok ostavljamo trag kuda prođemo nešto krene nizbrdo. Sami nećemo odmah primijetiti da nešto koči naš uspjeh, ali u ponor ćemo već početi upadati.
Ipak, povjerenje koje gajimo prema svom mentoru osigurat će prividnu garanciju opstanka novostečenog zadovoljstva. Vrijeme će, nažalost, morati pokazati svoje, sve skrivene osjećaje, prešućene istine i zatajene spletke.
Nakon saznanja, najprije će uslijediti šok koji će možda izmamiti i suzu, suzu koja se neće željeti kotrljati, koja će od bola dobiti težinu olova, i pričvrstiti se o niti trepavica.
Disanje će nam se otežati, a vrlo vjerojatno i zaustaviti zbog progutane knedle.
Početni šok će nakon nekoliko sati ustupiti mjesto odbacivanju istine koja će još uvijek biti malo zamazana, a otkrit će se u potpunosti nakon prihvaćanja skraćene verzije stvarnosti.
Napola izrečena istina je najbolnija i najteža jer najviše predbacujemo samima sebi, počinjemo osuđivati vlastite postupke, a svaki naš potez čini nam se besmislen.
No, kada skriveno ispliva, upali se lampica. Prestajemo zamjerati sebi, a počinjemo nekim drugim ljudima, onima kojima to nikad nismo željeli, niti želimo.
Sa zadovoljstvom smo bili odani ljudima koji su nas naučili kako cijeniti svoje sposobnosti, koji su nas naučili mnogo stvari o onome što možemo i umijemo, te nas usmjeravali da sve to što lakše iskoristimo, a odanost ne iščezne samo tako…dijelom je još uvijek prisutno. Baš od njih ne bismo nikad očekivali da nas zaustave na našem putu prema zvijezdama i na isti upute nekoga čija čast mu nije dorasla.
Na kraju, kao zaključak ovome, želim reći kako su potrebni mjeseci za stjecanje povjerenja, a dovoljna jedna sekunda da ga zauvijek nepovratno smrvi.
Potrebno je mnogo ulagati u svaki međuljudski odnos, ali jednim krivim korakom biti će trajno oštećen.

Stoga dragi moji, budite si odani, izbjegavajte svađe i nemojte si lagat!!



Od prošlog se posta štošta dogodilo u mom životu- prolila sam mnogo suza, darovala sam milju osmjeha, ali sam se jako i zabavila.
Ono što me najviše fascinira je to da sam dobila lagano preplanulu put, što je za mene svih proteklih godina bila nemoguća misija. Ina i ja smo se stvarno s razlogom ukrcale na bus za Poreč prošli ponedjeljak. Nema boljega do sunčanja i kupanja u dobrom društvu u kakvom sam ja bila, iako, moglo nas je bit i više, ali puno ih je nakon podjele svjedodžbi jednostavno krenulo svojim putem.

Središnji je događaj nesumnjivo, ipak bi Petrova. Ne trebam ni spominjat, naravno, da se cugalo dok god se moglo potezat. Ja san bila na tom putu, ali onda kada san krenula sa najvećim žarom moje su se dotadašnje suučesnice u zločinu izgubile nekud, ali su se, stoga, pojavili neki novi akteri zbog kojih mi se razina alkohola u krvi lagano počela topit….jer jednostavno je nisam imala vremena održavat, a kamoli povećat, pa sam na kraju oko 5:45 došla doma svjesna svog postojanja, što i nije tako loše.
Znam, da ste, vi neki, prošli i lošije, pa vam želim da uskoro u svoj spektar često rabljenih izraza unesete i onaj «GRANICA»!!! Pijmo u to ime!

Možda je došao trenutak da napišem svoj prvi post!
Nije bitno koliko će ga osoba ikada pročitati...
Ne zamaram se brojkom ljudi koja će posjetiti moj blog...
Tvrdim kako ta brojka nije ujedno i mjerilo kvalitete, mjerilo zanimljivosti...

Kvalitetni smo tek onda kada smo sami zadovoljni sa sobom, sa svojim radom, a pritom se ne obaziremo na tuđe opaske
Kada znamo da radimo nešto dobro, prvenstveno za sebe, nešto zbog čega će se naši bližnji ponositi nama...
Ali ćemo biti ponosni i sami na sebe...
Kvalitetni smo kada znamo da se trudimo, da prolijevamo znoj, da su nam vlastite ruke i glava sredstvo za postizanje cilja...
Tada ćemo zasigurno naići i na pohvale i priznanja obitelji, prijatelja, poznanika, u nekim slučajevima i prolaznika, slučajnih svjedoka naših talenata i zalaganja,

Ali, nažalost, srest ćemo se i sa licemjerjem koje polazi od zavisti, a koje je našlo tako čvrsto uporište u našem društvu. Primat ćemo komplimente upitne iskrenosti od osoba prišivenih osmjeha. Stisnut će nam ruku, čestitati na trudu, ali gorak okus u ustima biti će više nego uočljiv.
Doduše, taj osmjeh dobiva posve drugu boju, dobiva na iskrenosti kada nam se naša savršeno složena slagalica malko izmiješa. Tada nas komentari, primjedbe i neugodna zapitkivanja mogu rastužiti, primorati da uljepšamo stvarnost pred očima okoline, a ponajviše pred zlonamjernim licemjerima koji ionako likuju i iz našeg turobnog pogleda naslućuju prave okolnosti našeg posrnuća.
No, ako okrenemo istinu u svoju korist i dovoljno snažno sami sebe uvjerimo kako se naši snovi mogu vratiti u svakodnevnicu, ako ne gubimo nadu, oni će se tu zaista i vratiti. Ništa nije jače od nas samih, od naše volje, uma. Ako nas takav stav prati kroz sva iskušenja, iz bitke izlazimo kao pobjednici i stojimo na tronu!


Možda ne izgleda kao da ja stojim na tronu, ali JA ZNAM da stojim (ili mi barem fali mali, sićušan korak).

Gore navedeni osjećaji bili su ono što je jednim dijelom obilježilo jučerašnji dan, Vidovu. Oni nikako nisu jedini o kojima se može pričati. bilo je tu svega. Najviše zajebancije na sve moguće teme. Ali uglavnom su za provale i jezične nesporazume bile odgovorne naše spolne žlijezde koje su kod većine mojega društva vrlo aktivne. Plesalo se tu na techno (čit. glumilo ekstazu), barilo malobrojne komade (čak i ja ubarh nešto za sebe), pilo (meni to nije bilo u planu, ali pritisak društva je prevelik )), šoralo U PRIRODI, dok trava škaklje dupe i još šta(inače bih to izostavila, ali kad šoraš 5 puta u 5 sati onda to moram navest kao sastavni dio večeri). Ma bilo je super. Bilo je puno ljudi, ali mi je nekako trajalo kraće nego obično. Možda zbog toga što sam kasnije došla i ranije partila. Bit će da je TAJ RAD, kako bi rekla Ina. E moja Ina, Ina, fali mi kad se sad ne viđamo svaki dan u školi, kao i cijeli moj raz.. bar sam jučer vidjela neke od njih...ali fakat mi svi fale i ja se ne moren pomirit da ih neću 3 mjeseca viđat svakodnevno. Možda onda budem svakonoćno...teško moguće...šmrc...šmrc..