srijeda, 12.11.2008.

Glava XVIII - Srodne duše

Radoje Bakrač i Jelena bili su sada već sasvim fino zagrijani, nakon pola flaše rakije koju su nažicali od čiča-Jovana, a on ih je u svojoj torbici uvijek imao bar tri. Od nje se nikada nije odvajao, pa mu je bila o ramenu i kad je umirao, i tu je ostala. Cerekali su se kao ludi, iako su teme razgovora vrludale i povremeno pravile ekskurzije u jako ozbiljno. „Zašto se te dvije budale ne prestanu smijati, čuju se čak ovdje!“ – bjesnio je u sebi Nesretni. „Smetaju mi, ne mogu lijepo čuti da li se ono biće približava ili ne… Uh, uh, uh!“ „Znači tako, ti uopće ne vjeruješ u ljubav?“ – upita Raša u nekom momentu razgovora, pa opet navrnu flašu. „A dobro sad, nije baš tako.“ – odgovori Jelena. „Gle, ja se samo ne volim zaluđivati. Nisam to nikada dopustila sebi, jer… ma, imam neku svoju teoriju o srodnim dušama. Malo je blesava, ali ja vjerujem da je to baš tako i nikako drugačije.“ „Stvarno?“ – zanimao se Raša – „A, evo, ja bih baš čuo tu tvoju teoriju. Vidiš da je sve ovo ionako blesavo, pa ne mari!“ Jelena mu ote flašu, cugnu, razvuče osmijeh i odluči mi povjeriti svoju hipotezu.

Nekako je trebalo kazniti Adama i Evu za njihov bezobrazluk, a protjerivanje iz Raja bilo je samo jedan dio te kazne. „Rađat ćeš djecu u mukama“ i sve što ide uz to bili su prateći efekti koji se svi, tako reći, već nalaze u izrečenoj kazni protjerivanja, no moralo se tu smisliti još nešto. I Gospod se zamisli. Razmišljao je danima…
Na kraju, Bog se dosjeti. Jasno, kad se potrudi, umije biti gori đavao od đavola, ali on nije bio sretan što to može i umije. Naprotiv, Bog je plakao. To bijaše tako strašna i podla kazna, da je se i sam Bog bojao i stidio.

No, morao je kazniti djecu svoju, to bi riješeno. Gospod ostade pri svome i provede kaznu za Adamov i Evin grijeh u djelo do kraja. On učini ovako: da svi ljudi, dok je svijeta i vijeka, imaju svijest o tome da ljubav postoji; da svi ljudi, dok je svijeta i vijeka, imaju potrebe da traže taj uzvišeni ideal; da u tome uspijevaju, dok je svijeta i vijeka, kad je riječ o stvarima ili prijateljstvu. Ali nikako ne uspijevaju u onoj pravoj, onoj jedinoj ljubavi koja ih čini kompletnim. Srodna duša. Druga polovina istog bića. Rebro. Dok je svijeta i vijeka. Tako učini Svevišnji. Da svi osjećaju potrebu za voljenim bićem, ali da konstantno udaraju glavom o zid u potrazi za tom osobom, pronalazeći sve same pogrešne osobe na putu potrage za pravom. Veze i vezice. Brakovi i bračići. Zajednička potreba da se ljudi lažu kako su pravi jedno za drugo, a toliko stvari im jasno pokazuje, gotovo još od samog početka njihove priče, da oni možda mogu provesti neko vrijeme zajedno, možda i cijeli život i imati djece, zajedno uživati u njihovom odrastanju i stasanju u ljude. ALI! …ne mogu biti ono pravo jedno za drugo. Jednostavno zato što nisu. I taj gram koji im fali do savršenstva osjećaju kao da nose olovnu ploču na plećima. No, toliko žele zanemariti tu činjenicu i da budu „ono pravo“ jedno drugome… i, šta se tu, onda, može? A istina je ta da Gospod nije bio baš toliko surov da zaista ostavi duše nedovršene, učinivši da nema naše druge polovine. Ne, ne. To bi bilo previše. Nije on tako učinio. Učinio je da zaista svatko ima osobu svog života, i kada se srodne duše sretnu – čitav svemir se koncentrira na točku u kojoj su, tada i zauvijek. Oni su sretna djeca među nama. Međutim, eto, baš tu i leži cijeli problem: treba se naći. Evo što se, konkretno, događa: ta i ta djevojka, recimo, kao i svi drugi ljudi, ima svog idealnog muškarca; samo, nevolja je ta što ona živi u Rumunjskoj, a on je Eskim. Koje su šanse da se ikada sretnu? A znali bi, sve bi im bilo jasno kad bi se samo sreli… ali se, naprosto, neće sresti. Njihovi životi ostat će ljubavno promašeni. A kad promašiš ljubav, šta onda uopće možeš pogoditi? I tako, živimo razbacani po planeti, tražimo se, ne nalazimo se, tako je određeno, kraj. Kraj? Nije još, postoji još jedno simpatično rješenjce čisto logičkog pitanja koje se pojavljuje u okviru ove kazne. Ono je u sljedećem: ako je sve to razbacano, nasumce razbacano, kombinatorika kaže da će se ipak negdje dogoditi i slučaj da srodne duše budu u istom gradu, ili čak da ih dijeli samo zid što odvaja prostorije dva susjedna stana na istom katu iste zgrade. Da, baš tako, naravno da će se i to ponegdje dogoditi, i to čak mnogo češće nego što bi zakoni kombinatorike dopustili. Ali sve to sa prilično valjanim razlogom, koji opet služi kazni. Naime, ti ljudi se, svakako, nađu i ostvare svoju ljubav.

A onda svi oko njih promatraju, godinama promatraju, taj sretan par… i pate još više. Ne zato što su svi ljudi ljubomorni, nego zato što im takvi parovi (a svi znamo takve parove) dokazuju da srodne duše zaista postoje i da to nisu izmislili usamljeni pisci pekmezastih ljubića. Ne, taj nedostižni san, to najveće blago, dakle, postoji. Ali ga većina nas i dalje nema i ne nalazi.

Tako je naša kazna kompletna.

„I, eto. Zato sam ja takva kakva sam.“ – dovrši Jelena, pa opet prsnu u smijeh i cugnu rakiju.

„Pa, ima to smisla, ima mnogo smisla…“



Više ne pišem. Tražim drugi dio.

[16:37 - 3 ]
Komentari | Isprintaj | #

nedjelja, 28.09.2008.

Uzbuđenje

NP: Marchelo ft. Shorty - 4

Da, ovo slušam sad. Kad bi imao zvučnike. Pjevušim u glavi. Ko idiot.
Nešto u meni je puklo, odjeknulo cijelim tijelom i negdje u dubini umuklo... Pogledam malo bolje, puklo nešto u zvučnicima. Majkuti...
I ništa. Sad imam mp3 i brojim sekunde dok ne crkne baterija. C' est la vie. Valjda sam dobro napisao. (meri?)

S ovim naslovom ste mislili da bi trebala biti zanimljiva tema. Ali naravno da ne. Iako je prva asocijacija... Khm, jel. Kako kome.
Gledam tv, čitam novine, i pitam se pa kome idu ove ulaznice? Svaka druga reklama, svaki drugi članak nudi neke besplatne ulaznice za kazalište, za kino...
Pa tko će to ić gledat? Svašta. Hoću reći, imamo li mi neke uzbudljive živote? Nemamo. Osim onih sretnika koji putuju negdje svaki jebeni vikend ili šta-ti-ja-znam koliko često. Pa se onda kurče okolo da su bili u npr. Egiptu (dobro, ne baš u ovo vrijeme, ali kužite) pa kako ima je bilo dobro pa kako su nabili dvije konobarice, i tako dalje... Većini ljudi danas je (govorim o ovim prostorima) jedino uzbuđenje gledati ona sranja od reality showa tipa Big Brother, onda ona sranja na novoj tv Moj tata ima većeg nego tvoj tata... blabla. Ili penzići sjede u parkovima od jutra do mraka čitajući novine, na placu su cijeli dan ili gledaju domaće sapunice. U kojima je najuzbudljivije što će reći Mirko kad čuje da je (opet) juha za ručak pri kojem će mu priopćiti veselu vijest da mu je posvojena kćer trudna sa vozačem kamiona koji mu je prije 20 godina ubio šukuntetu sa tintom iz nalivpera koju je pomiješao sa sumpornom kiselinom i stavio u bočicu od kapi za nos. To je zapravo i zanimljivo, no malo sam preuveličao zaplete. U školi je jedino zanimljivo slušati tračeve ili paliti okolo. Zato je najbolje maknuti se sa strane i promatrati debile da im se možeš smijati. Što sam uopće želio reći?
...
Aha. Dakle, najjače mi je kad se vozim u autu, idem na vikendicu ili di već, slušam mp3 i u pozadini slušam tračeve. Mama i baba pričaju. O nesretnim stolarima koje je netko vidio u subotu u 5 ujutro kako izlazer iz tuđe kuće. I evo prave reality zabave. Atmosfera je takva da se može rezati špagetima, prenapeta. Ali rijetko što je zanimljivo. Meni je zanimljivo buljenje kroz otvoreni prozor, nekima je pripremanje za izlazak holivudski akcijski film sa specijalnim efektima i uništavanjem svega na putu, čekanje busa je najnapetiji triler kojeg na bi ni Hitchcock mogao režirati, penjanje po stepenicama do stana je hrabrije od luđaka iz Jackassa ili Arnolda kako pobije cijeli grad. Umjetnost ničega. Prazne radnje. I mrtvo vrijeme. U kojem se baš ništa ne događa. Šetanje do stana u subotu navečer. Ili poslije škole. A samo pravi umjetnici te stvari učine zanimljivima. I tome služi reality show.
Ali to je rijetko kome zanimljivo. Meni nije.

I, što je pjesnik želio reći? Ni sam ne zna...

[16:35 - 9 ]
Komentari | Isprintaj | #

nedjelja, 24.08.2008.

De facto

Prazna soba. Mrak. Moj mikrofon. Lirika i ja. De facto.

Evo, došao sam s mora nakon 2 mjeseca... I opet idem u srijedu. Pa do nedjelje. Zakon. Što ima novo? Sve. Najbolje ljeto ikad. Kao i svake godine.

Noge me bole. Istegnuo sam mišić na ruci. Pun sam žuljeva. Ma tenis i nogomet svaki dan. Pa plivanje preko granice i natrag. Krađe kukuruza navečer.

...i prva velika ljubav... neočekivana sila kao na platnu filma idila što daje snagu i krila... Držao oblake u rukama čekao da je ponovo sretnem, deset mjeseci na slatkim mukama

Slovenke su posebne. Više se ne šalim na njihov račun. Nema više ni šala o crncima. Ali su ti slovenci malo čudni. Nitko ne pije. Ni mrvicu alkohola. Recimo, na jednom koncertu, bilo je strašno puno ljudi, četvero ljudi se napilo. Kod nas je druga priča. Pozdrav curi iz glavnog grada Slovenije.
I dalje nemam neke sreće sa ženama. Ne rušim rekord od mjesec dana hodanja. Sve što je lijepo kratko traje. Ni sam više ne znam, ali od tog dana rijeđe sam trijezan.

Sve je prazno. Prazno je zarazno. Neprolazno.

Naučio sam puno toga. O ljudima. O motorima. O svemu pomalo. Imam materijala za iduće postove.

Ne budi reper, ne budi punker, jer ako budeš, jebat će ti mater.

Uostalom, napisao sam i pjesmu. Pišem i drugu. Počeo sam slušati rap. Marchelo je najjači na Balkanu. A tu su najbolji reperi. Sviđa mi se što se cijelo stanje života ili npr. države može staviti u jednu rečenicu. Zaista posebno. De facto.

I zato giljam. Do kraja, do cilja, do gorenja fitilja... Čizme od sedam milja...pa kako bude... pa kako bude.

Inače, provodi i to, ludnica. Ispao sam najveći manijak tamo. Dosta ljudi se zato moralo šišati, carinici su žalili što nam nisu ništa rekli... Da ne nabrajam.

I da mi fališ... Fale mi dodiri, fale mi riječii, fali mi osmijeh, fali mi lice, fale mi laži, fale sitnice - dosta krivice! Ptice selice nestaju...

Falit će mi sve to. predobro je bilo. Čak i bolje nego lani. Što je nemoguće, ali ipak. Pozdrav svima, i vraćamo se mi u surovu realnost, školu i naravno, klc.

[10:45 - 3 ]
Komentari | Isprintaj | #

ponedjeljak, 07.07.2008.

Raven... (and damn sleep)

...iliti gavran. Jedna vrlo lijepa ptica. Spada u porodicu vrana. Gavrani se često mogu zamijeniti s vranama. A razlike su minimalne.
Gavrani su inače iznimno inteligentni. Vjerojatno najinteligentnije ptice, čak su u rangu s vukovima i nekim psima.

The Raven on my head... it thirsts for his blood...

Da... Nisam znao što znači raven. Ali pretpostavljao sam da je neka crna ptica. Kao vrana. Rekoh, skoro su identični.

Changed sides? I don't recall saying I was on yours

Ne znam kako ležati više. Ne mogu spavati. Ovaj citat nema veze s tim, ali mi je pao na pamet. Ouch. Isss, kako sam pospan, još idem van svaki dan, i budim se prerano. I to još od kraja škole. I nikako se naspavat. Sve što tražim je malo sna. Samo jedan dan. Da napunim baterije. Da dođem k sebi. Zijeeeev... buljim 2 sata u strop i ne mogu spavati. Upalim mp3 i ne pomaže. Idem na net, oči mi pucaju, opet legnem i ne mogu. Insomnia? Possible. Ne baš.

You and I are alike. Both of us are slowly being eaten away by the karma of others

Kako te ljudi lako ubiju u pojam. Koma. Polako mi ide vrijeme. To svi žele ljeti. Ali ja hoću da ide brže. Bar ovaj tjedan. Da se maknem iz ove metropole, naspavam se, zaboravim na apsolutno sve, da si zabijem mp3 u uši i vozim se. Ili ležim uz vodu. Zijev.

Having that dream again... and that bad feeling

Nevjerojatno. Stalno isti san. Koji uspijem sanjati u tih jadnih par sati. I onda se probudim. Sanjam istu stvar već nekih tjedan dana. Bolesno. I osjećam se čudno uz to. Wtf? Pojma nemam.

I evo ti: I caught a nice nap on this revolving bed of yours. Too bad I was sleeping alone

Zijeeev...

[15:01 - 14 ]
Komentari | Isprintaj | #

nedjelja, 29.06.2008.

Glavom u pijesak

Uvijek se sjetim tog objašnjenja. Svaki put kad me netko nešto pita. Svaki put. Sjećam ga se. Kad sam ga prvi put čuo. Bilo je to davno. Pred nekih godinu dana. Knjiga Zašto je bolji motor. Tako nešto. Hmmm...

Uglavnom, radi se o tome kako su motori najbolje prijevozno sredstvo. Slažem se. Ali ne po zimi. Lik je naveo sve moguće razloge zašto voziti motor. I zašto nikako ne voziti recimo auto. I u pravu je.

I tako je... Svaki put kad me netko nešto pita, sjetim se tog magičnog objašnjenja. Malo dijete te gleda, nešto te pita, ne obraćaš pažnju. Pita te drugi put. Ne čuješ dobro pa ga ignoriraš. Treća sreća. Čuješ što kaže. I odgovoriš mu na taj način. "Sve se zna"...

Ok, malo sam čudan u zadnje vrijeme. Kao i obično. Ali sad je krivo vrijeme. I Wimbledon. Snimke mečeva su poslije 1 do nekih 5 ujutro. Dođeš doma navečer, ideš to gledat i spavaš do 7-8-9. I kako doći do fakin sna!? Nikako. Strašno mi se spava. Ali ipak ću ostati na msn-u i/ili pratiti jebeno finale Eura.

No, nisam o tome htio pisati. Dakle...
Svaki put kad ideš na neki izlet, na neku zabavu, na bilo kakvo putovanje, kažu starci da ne daj Bože da ne uzmeš photoaparat. Koji će mi to qrac!?
Ali mora se nosit. A svi znamo da nam ne treba. I tako gledam i ne vjerujem. Vidi ovo! Nisam jedini! Svi imaju photoaparat. Ccc. Makar se radilo o najobičnijem roštiljanju. Koma. I dalje ne vjerujem. Zašto toliko slikaju? Imaju najnovije mogućnosti slikanja nekoliko slika u sekundi, itd. Zašto bih imao neku sliku koja bi me podsjećala na neki događaj? Ako je dobar, pamtit ću ga. I neće mi trebati nikakav photoaparat.

Dakle, što će mi neki audio ili video ili audio-video zapis kad mi nikako ne može dočarati osjećaj koji sam doživio npr. na nekoj utakmici? Imam to u glavi. Pamtim to. Nevjerojatan je osjećaj bio. To mi nikako ne može niti je moglo niti će moći dočarati neko čudo tehnologije. Neke stvari se ne mogu kupiti novcem. Za sve ostalo tu je Mastercard. Gledam ljude kako uzbuđeno slikaju i vesele se pritom, a da ne obraćaju neku posebnu pažnju na ono ispred njih. Vidim čovjeka s predivnom curom kako ne uživa u pogledu naprijed i njezinom društvu nego pregledava slike. I skoro se rasplakao kad mu je ona ekran photoaparata obrisala maramicom(macom). To je bio vrhunac večeri.

Zato, zabijmo glavu u pijesak (ili vodu) i ne obraćajmo pažnju na budale. Uživajmo u ljetu...

[20:00 - 7 ]
Komentari | Isprintaj | #

nedjelja, 15.06.2008.

Nula je najljepši broj...ili?

Sve ima svoj početak. Ali ne počinje s "jednim", iliti jedinicom. Počinje malo prije. S nulom. Iz ničega. Trenutak kad 0 postaje 1 je kad primi neki podražaj. Kad nešto počne utjecati.

Ide ti na jetra. Zapravo na živce jer na jetrima ništa ne osjetimo. Ali ne previše. Onda kad dođe do nekog podražaja, do kontakta, do shvaćanja postane 1.

1 postaje 2. 2 postaje 10. Shvaćaš da si nešto propustio. I sve je odlično. "Raste".

10 postaje 100. Tu je problem. Ne smije biti tako. Postane predobro, preveliko.
I nosi posljedice. Shvaćaš da ne može tako. Da neće ići. I ne shvaćaš samoga sebe.

Vraćanje na jedinicu ne rješava ništa. Sve dok nema nule, narast će ponovo do 100. Kad tad. I tako, vratiti li se na nulu? Ne. Neće valjati ni to. Ništa ne valja. Kako god okreneš.

Shvaćaš da si nuli dopustio da postane 100. No riješimo to. Do kraja.

Samo jednom se živi....

[19:17 - 4 ]
Komentari | Isprintaj | #

ponedjeljak, 02.06.2008.

It's so euphoric

NP: RHCP - Slow Cheetah

Baš mi je lijepo u zadnje vrijeme. Osjećam se sjajno. Ne mogu vam opisati. Stvarno sjajno. Nikad se nisam ovako osjećao. Ne znam...

Waking up dead inside of my head
Will never never do there is no med
No medicine to take


Uvijek sam baš kul raspoložen. Uvijek spreman na šalu. Ma super. Ne znam što mi je. Više me ništa ne dira, kao prije, no na nekoj višoj razini. Ne živciram se zbog gluposti. Posebno me vesele konačno dobre vijesti iz sporta (Ljuba truba pobjeđuje, nogometaši na Euro...).

I've had a chance to be insane
Asylum from the falling rain
I've had a chance to break


Počeo sam sve više slušat glazbu. Inače puuuno slušam, ali sad možda i previše, ma stalno nešto. Slow Cheetah. Najviše sad.

It's so bad it's got to be good
Mysterious girl misunderstood
Dressed like a wedding cake


Ona me inspirira. Ona je tu. Ali čudno. Previše me privlači, ništa više. Mislim da je samo fizički, to je čudno. U prijevodu, vraćam se u normalu. Vratio sam se točnije.

Slow cheetah come
Before my forest
Looks like it's on today


Evo, učim matematiku. "Učim", jel. Za par sati pišem važni test, ja samo čitam, zapravo gledam zadatke. Smole će me ubit. Ccc
Gledam kroz prozor. Sunce me ubija. Otišao sam po ventilator u garažu. Čekam da se soba malo ohladi. Ufff, vruuuće je. Uživam sad po ovom vremenu navečer. Lijepo na biciklu prođeš sve što poželiš, po idealnoj temperaturi, sa idealnom glazbom.

So much to say
They talk talk talk
Their lives away
Don't even hesitate

Ne da mi se ništa. Ne želim pričati. Želim biti malo sam, malo uživati u miru i tišini, želim svoj svijet. Gdje će sve biti kako ja hoću. Želim svoju Utopiju. Ah, puste želje. Ali stvarno to želim. (buuuuhuuuu)

Slow cheetah come
It's so euphoric
No matter what they say


It's so euphoric...

[21:24 - 4 ]
Komentari | Isprintaj | #

petak, 16.05.2008.

Rječnik (sa prijevodom)

Pa malo šale konačno. Ne pričica.

Pričam sam sa sobom - I'M TALKING ALONE WITH THE ROOM
Računaj na mene - CALCULATE ON ME
Čekanje u redu za kruh - WAITING ALL RIGHT FOR BREAD
Ko te šljivi - WHO PLUMS YOU
Ko te šiša - WHO CUTS YOUR HAIR
Nosi se - CARRY YOURSELF
Tekuća pitanja - LIQUID QUESTIONS
Od malih nogu - SINCE THE LITTLE LEGS
Malo prije - SMALL BEFORE
Voditi računa - TO LEAD THE BILL
Samoubojica - ONLY KILLER
Napet sam - I'M ON FIVE
Dijelim vaše mišljenje - I DIVIDE YOUR OPINION
On je svijetla točka - HE IS A BRIGHT FULL STOP
Spetljao se s njom - HE LOOPED HIMSELF WITH HER
Želim se nasloniti na tebe - I WISH TO ELEPHANT ON YOU
Što ti pada na pamet - WHAT IS FALLING ON YOUR BRAIN
Pucali smo od smijeha - WE WERE SHOOTING FROM LAUGHTER
Iz čista mira - OUT OF CLEAN PEACE
Fotokopije - FOTO-WHO-DRINKS
Upala mišića - THE INFALL OF A LITTLE MOUSE
Supruga - ARE-RAILWAY
Blago tebi - TREASURE TO YOU
Veni, vidi, vici - FADE, SEE, JOKES
Sve što je izgubljeno, može se povratiti – EVERYTHING THAT IS LOST CAN BE THROWN UP
Pop-pjevač - PRIEST-SINGER
Sve je gore i gore - EVERYTHING IS UP AND UP
Sranje kroz gusto granje - SHITTING THROUGH A DENSE BUSH
Sarajevo - SARA IS AN OX
Dedinje - HE BELONGS TO GRANDFATHER
Mali Lošinj - LITTLE BAD CITY
Skoplje - CASTRATION CITY

aerobik - bik koji leti
aloja - kreten koji sam sebe zove na telefon
barakuda - izgubljena Zagorka
Bermuda - medvjeđa jaja
bezbolan - zabranjeno govoriti bosanskim naglaskom
bosti - imenovanje šefa
Bremen - Srbin
Burundi - žedni Zagorac
čizmica- mala mačka koja jede sir
donacija - sjediti u društvu nacista
fukara - seksualno ugrožena papiga
gorila - Los Angeles u plamenu
herpes - gospodin pas
Kabul - Dalmatinac koji sliči na bika
kajdanke - Zagorac koji ne razumije njemački
karanfil - ljubitelj Gorana Karana
katran - mačka u bijegu
kreten - skupina od deset žaba
licemjeri - estetski kirurzi
Meksiko - reći nekome da je mekušac
Nagasaki - egzhibicionistica po imenu Saki
nebuloze - razočarani Zagorac
nemati - otac
obala - la i la
pesimističan - tajanstveni zagorski pas
petak - ak ak ak ak ak
pigment - svinja s okusom mentola
poniženi - darovati supruzi malog konja
Pusić - "mačkica"
repatica - ptica koja pjeva Eminema
romantičar - pripadnik romskog naroda koji proučava antiku
rotkva - crvena patka
Somalija - tisuću lisica
transparent - tvrtka za prijevoz roditelja
ustanova - plastična operacija usana

[17:56 - 6 ]
Komentari | Isprintaj | #

nedjelja, 27.04.2008.

Gospodar bananka

Pošto baš i nisam imao inspiracije, sjetio sam se onog što mi možda i najbolje ide: glupiranje. Evo konačno novog posta u malo opuštenijem tonu. Inspiraciju sam pronašao čitajući viceve o Žaku. I nakon što sam vidio razgovore igračaka djevojčice koja čudno hoda. Koju ovim putem pozdravljam. Kul.

Jednom davno u zemlji Kraša, zla profesorica Ž.U. je stvarala Bananko čokoladice, ali stvorila je jednu Bananko čokoladicu u srebrnom omotu. Ako ne znate, Bananko čokoladice su inače u zlatnom omotu. Ta Bananko čokoladica je imala strahovitu moć da udeblja onoga tko ju pojede tako jako da prekrije cijelu zemlju Kraša i njome zavlada vrijeme sala i čokolade. Ali inozemni prodavači i proizvođači su se pobunili i htjeli ubiti Ž.U. Izbio je strašan rat između snaga profesorice engleskog i inozemnih prodavača. Rat se vodio desetak godina i nakon teških napora inozemni prodavači su došli u posjed originalnog Srebrnog Bananka te su ga htjeli uništiti. No, bili su preslabi za njegovu moć i tako su ga čuvali jako, jako, jako dugo. Kada je snaga Ž.U. došla do vrhunca moći, da salo i čokolada zavladaju potreban je bio samo Srebrni Bananko. Tako se vijeće inozemnih prodavača sastalo u nadi da nađu riješenje da unište Bananko prije nego bude prekasno. Na zadatak se javio najdeblji njemački dječak koji je postojao, njega je pratila Banankova družina koja se sastojala od kretena, idiota i ljudi-pingvina kakve svijet Kraša još nikada nije vidio. Dječak se zvao Milivoj. Tako su krenuli na svoj put. Teško su putovali, i nakon 3 tjedna mukotrpnog putovanja pomaknuli su se 10 kilometara do odmorišta zvanog kao Napolitanke. I tako su nakon što su smršavjeli došli do prve skupine profesoričinih pomagača. To su bili najmršaviji ljudi koje su ikad vidjeli. Imali su "samo" 100 kila, utjerali su im strah u kosti, ali su ipak uspjeli nekako pobijediti svog neprijatelja nakon 2 litre Isosporta. Ali tada kada su prolazili rudnicima Domaćica snašlo ih je najveće zlo koje su dotad susreli, Paris Hilton, Keira Knightley i teta Kaja, anoreksične beskućnice/čistačice zemlje Kraša. Kako nisu mogli pobijediti tako mršavog protivnika pobjegli su iz rudnika. Nakon nekoliko dana tumaranja po mraku ugledali su svjetlo i došli u zemlju 7days kroasana. To je bila predivna zemlja napravljena od ogromnih kroasana napunjenih vanilijom. Tamo su se uspjeli regenerirati za daljnji put. Prošlo je 5 mjeseci kada su se zasitili kroasana i kad su napokon došli do svog odredišta. Njemački dječak Milivoj i njegov vjerni sluga Mili ( tako se zvao, on je bio biolog cili ) su ostali bez ikakve hrane, no naravno tu je bio Srebrni Bananko. Slab kakav je uvijek i bio Njemački dječak je pojeo Srebrni Bananko koji je skrivao u 24sata
( sekcija-vicevi ) te se plan strašne Ž.U. ispunio te je zemljom Kraša zavladalo salo i čokolada za vjeke vjekova.

p.s. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna... i pozdrav svim curama koje misle da su debele. Ccc

[20:21 - 7 ]
Komentari | Isprintaj | #

subota, 12.04.2008.

no. 12 (iliti kuuul)

NP: Oasis - Wonderwall

Today is gonna be the day
That they're gonna throw it back to you
By now you should've somehow
Realized what you gotta do
I don't believe that anybody
Feels the way I do about you now

Backbeat the word was on the street
That the fire in your heart is out
I'm sure you've heard it all before
But you never really had a doubt
I don't believe that anybody feels
The way I do about you now

And all the roads we have to walk along are winding
And all the lights that lead us there are blinding
There are many things that I would
Like to say to you
I don't know how

Because maybe
You're gonna be the one who saves me
And after all
You're my wonderwall

Today was gonna be the day
But they'll never throw it back to you
By now you should've somehow
Realized what you're not to do
I don't believe that anybody
Feels the way I do
About you now

And all the roads that lead to you were winding
And all the lights that light the way are blinding
There are many things that I would like to say to you
I don't know how

I said maybe
You're gonna be the one who saves me
And after all
You're my wonderwall

I said maybe
You're gonna be the one who saves me
And after an
You're my wonderwall

Said maybe
You're gonna be the one that saves me
You're gonna be the one that saves me
You're gonna be the one that saves me...

Kako kul. Pozdrav Ireni. S njom nikad nije dosadno. Ne, ovo nije post iz dosade.
Irena mi je preporučila da poslušam neke pjesme. I sjajne su. Najviše me se dojmio Wonderwall. xD. Zaaakon :D.

Image Hosted by ImageShack.us


Život? Sad sve po starom. Samo što mi je sad omiljeni horoskopski znak Blizanci, huha. Trenutačno uživam u usranom vremenu.
Kiša...Koliko god ju mrzio, moram priznati da volim kad pada (glupo zvuči). Osjećam se drukčije. Najradije bih stao nasred ceste i bio na kiši. Ma ne znam. Za mene kiša ima "ono nešto".
Ali kad pada, nikako mi se ne da van. Kontraefekt. Kažu, u svemu lošem ima nešto dobro.
Do čitanja...

[18:32 - 11 ]
Komentari | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se