PAVAT, PAKAT, PAPAT, KAKAT.

srijeda, 06.08.2008.

Prvi osmjeh!

Opa! Malac nam se danas smješio - a da nije pri tom spavao!

Inače, tko ne zna, bebama se u snu znaju iznenada razvući usta u osmjeh. Našem Mališu je to sve dosad bio i jedini oblik osmjeha. Ne znam je li to tako sa svim bebama, ili je ovaj naš da tako kažemo, ozbiljnije provenijencije. A čini nam se da jest.

Dakle, danas se konačno smješio budan. Ne jako, ali nije bilo dvojbe - izgledao je sretan, a ne samo ozbiljno skoncentriran.

Što ga je dakle nagnalo na Prvi Osmjeh?

Je li to bio pogled na milu Mamu? Ne.
Je li to bio odgovor na Tatino gugutanje i škakiljanje? NE.

Nismo mi te sreće.

Bilo je to nakon što je - nakon dvodnevne konstipacije - istovario veeeeeeeeeliku žutu kenju u pelene!

"Jao Tata da vidiš šta je istovario!" - vikala je Mama iz prostorije za presvlačenje.

"Kakve je boje stolica?" - dolazeći sam pitao zbog recentnih stomačnih problemčića, kojih je boja stolice jedna od indicija.

"Stolica?" - Mama je pitala kroz smijeh.
"Mislim da je ispravan izraz za ovo KAUČ!"

Uđoh, a Tinky, od koljena do pupka umrljan u žitki žuti kauč, se smiješi.

Mog sina prvi osmjeh! Da se rastopiš.

Utroje smo se smješili sljedećih par minuta, mi, sretna obitelj.... :-)

P.S.
Nastavi li tako, prve riječi mu neće biti ni "mama!" ni "tata!", nego "uh...shit!"

--Tata