PAVAT, PAKAT, PAPAT, KAKAT.

srijeda, 06.08.2008.

Leđa!

Pozdrav ekipi i od tate!

Inače, jučer je Mališi (konačno) otpao ostatak pupčane vrpce. Oh olakšanja li! Konačno ga naprimjer možemo staviti potrbuške na (svoje) rame da podrigne. Istina, moramo to još uvježbati, jer bilo je to puno lakše zamisliti kad su nam govorili, nego izvesti - a da mu kičmica ne bude neugodno savijena i opterećena, da mu glava ne pada s ramena, a i da ne bude zabušena nosićem i ustima u rame. No, učimo se.

Već je jednom uspješno podrignuo; što je bio prilično hilarious događaj, jer em je zvučalo identično kao podrig bilo koje odrasle osobe (dakle ništa višlji niti "dječjiji" zvuk), em on pri tome nije ni trepnuo, niti primjetio da se išta desilo, nekmoli nešto tako neusklađeno s njegovom baby-pojavnošću.

No najveće iznenađenje proizlašlo iz otpadanja pupkovine je bilo otkriće da nam dijete ima leđa!

WOW, ima i leđa!!!
Ima back-side, ne moramo reklamirati proizvod!

Nismo mu još nikad vidjeli leđa. Glavni razlog je bila glupa ogromna štipaljka na pupkovini, koju izgleda stavljaju jedino u onoj bolnici u kojoj se rodio. 4cm zlokobno izgledajuće plastike, vodoravno se klatila iznad trbuščića na uspravnoj crnoj niti mrtve tvari pupkovine; a koja nipošto, kažu nam, ne smije otpasti prije vremena. Bojali smo se i taknuti ju (a morali smo svakodnevno, da očistimo ranicu i naprašimo ju Bivacinom), a kamo li okrenuti ga na trbuh, te vidjeti leđa.

I tako je DIVNO češkati mu i gladiti mala leđa, tako je sjajno moći konačno uistinu zagrliti svoje dijete. A ne samo rukovati s njim kao s kakvim predmetom, i top porculanskim, sve ove dane.

Usput smo i otkrili da ima neki osip, očito od znoja, preko cijelog potiljka; jer ni to nismo prije mogli vidjeti ni doprijeti tamo kak spada.

Sad nam dakle dijete konačno ima leđa, konačno je cijelo!

Uh ne, zapravo još fale zubi...

O poluproizvode jedan mali, kad ćeš više zacijeliti? :-*

--Tata