PAVAT, PAKAT, PAPAT, KAKAT.

utorak, 05.08.2008.

Treći tjedan, prvi post!

Pozdrav!

Ime mi je Tin, star sam manje od tri tjedna, i ovo je prvi post na mom ganc-novom blogu.

Gotovo sam siguran da sam najmlađi bloger na cijelom blog.hr.

Moj tata, čije sam prvo (pa muško!) dijete, je već prije mog rođenja kanio otvoriti blog, i nazvati ga "Blog mladog tate".

Onda ga je mama podsjetila da se on sa preko 40 godina starosti ne uklapa baš u definiciju "mladog tate", pa je razočaran odustao.

Zato blog sad otvaram ja; mada će ga naravno pretežno ipak pisati mama i tata. Ipak su moji prstići još nerazvijeni i bilo bi mi naporno stiskati tipke na tatinoj prastaroj i prašinom uljepljenoj tipkovnici. A uostalom ne znam još ni abecedu. Zato sam i ovaj prvi post samo diktirao, iz kolica u kojima sam odrijemao veći dio popodneva, a kucao je zapravo tata.

Inače, život mi se zasad sastoji pretežno od stvari nabrojanih u naslovu bloga, i pretežno u tom redoslijedu. 'Pavam, pa p'akam (od gladi), pa papam, pa p'akam (od varenja), pa kakam, pa opet 'pavam, i tako u krug, 6 - 8 puta na dan.

Jedini izuzeci su kad me starci maltretiraju sa presvlačenjem, i - znatno gore - kad me želučić maltretira sa grčevima. Onda ja maltretiram starce drekom, ali šta da se radi. Ne mogu im pomoći, baš kao što najčešće ni oni ne mogu pomoći meni. Oni onda ne znaju jel' gore meni kojeg boli pupica, ili njima koji moraju slušati moju srcedrapateljski plač, koji mi je ktome priroda podesila da pada u frekvenciju koju je njima baš najteže podnijeti.

Međutim, ja znam kome je gore. Meni je gore, siguran sam. Da je njima gore nego meni, derali bi se oni gore nego ja. A oni naprotiv samo tepaju i pricaju mi na uho, i ljuljaju me u naručju. Jasno je dakle, kome je gore.

Nego, mislim da je za prvi puta dosta. A uostalom i spava mi se. Sedmi puta danas.

Ostavljam stoga blog tati i mami, neka pišu što god hoće, a ja ću se isto još ponekad javiti.

Laku nooooć!

--Tin