 Pitanje na prvi pogled izgleda apsurdno, i prvi odgovor koji većini pada na pamet je: naravno da postoji – svakim danom smo stariji – rađamo se, starimo, umiremo – dakle vrijeme prolazi. Ova zadnja misao – «vrijeme prolazi» - me dovela do zaključka da vrijeme, zapravo, ne postoji. Vrijeme je iluzija, četvrta dimenzija, uljez u našem trodimenzionalnom svijetu. Ono zapravo ne postoji van naših sivih stanica, proizašlo iz potrebe lakšeg snalaženja i organiziranja života. Kako? Evo mog jednostavnog objašnjenja bez ikakvih matematičko-fizičkih jednadžbi.
Zemlja rotira oko svoje osi izlažući jednu svoju stranu Suncu tvoreći dan, i ostavljajući drugu stranu u mraku noći. Izmjene dana i noći stvaraju iluziju vremena, prekjučer, danas i sutra. Da se slučajno ne nalazimo u takvom sustavu privlačenja i rotiranja masa, percepcija vremena bi nam bila daleko drukčija, usudim se čak reći da bi bez pokretanja odnosno rotiranja masa - vrijeme iščezlo.
Prošlost se dogodila znači ona više ne postoji, budućnost će se tek dogodit dakle ni ona ne postoji, sadašnjost nije vremenski period, ne traje, to je samo točka bez dimenzije kroz koju budućnost postaje prošlost. No ako prošlost kao ni budućnost ne postoji, a sadašnjost ne traje kako možemo govoriti vremenu i njegovom mjerenju?
Odgovor leži u načinu kako naš mozak obrađuje informacije. Prošlost prije prolaska kroz točku sadašnjosti ostavlja trag u našem pamćenju, a što se tiče budućnosti – naš um ju očekuje, te ona iz tog razloga za nas postoji. Postojanost vremena se opravdava intervalima, vremenskim razmacima događaja, promjenama - i to je u biti vrijeme u svojoj najjednostavnijoj i najboljoj definiciji - promjena. No promjena nije trenutačan događaj, ona zahtijeva početnu i završnu točku i to sve u odnosu neku drugu promjenu – a to je ono što se naziva relativno vrijeme, čija postojanost nije upitna – postojanost koja može zahvaliti čovjekovoj težnji da stvori organiziraniji način života. No relativno vrijeme nije pravo vrijeme o kojem ja govorim – to je samo uspoređivanje događaja (smještajući ih prije, poslije, za vrijeme i slično) – ono što ja tvrdim je da apsolutno vrijeme, dakle element/fenomen kako-da-ga-već-nazovem koji egzistira kao sam, ne postoji.
Ovakav način razmišljanja mi povećava uvijek postojanu sumnju da je svemir nastao od čestice beskonačne mase i nultih dimenzija. Ako vrijeme ne postoji, implicirajući tim da sve nema svoj početak i kraj – da li je moguće da je svemir u «vremenskim pogledima» nekakva ciklička pojava bez početka i kraja, iako je to ljudskom umu nepojmljivo?
(šta insomnia čini čoviku ;)))
|
