Da naglasim odmah, ovo nije tekst o NLO-ima, ovo je više tekst o nama samima.
Strah i Trepet. Phobos i Deimos. Marsovi sateliti iznimno krupirastog oblika, te posve različite površine od samog matičnog planeta intrigirali su svijet i prije nego su otkriveni. U srpnju, 1988. godine, rusi su lansirali dvije sonde Phobos 1 i Phobos 2 s namjerom prikupljanja što više informacija o samom Marsu. Phobos 1 je bio izgubljen i prije dostignutog cilja, no Phobos 2 imao je malo intrigantniju priču.
6 mjeseci nakon lansiranja Phobos 2 ušao je u orbitu Marsa. Plan je bio da se sonda postavi u orbiti u ravnini sa satelitom Phobosom te da odatle proučava površinu Marsa, naravno uz neke napravice koje su trebale biti poslane na samu površinu. Kada se 2 mjeseca kasnije izravnao sa satelitom, odjednom, kako kažu znanstvenici iz postaje na Zemlji, su izgubili komunikaciju sa sondom. Dosta kasnije javnost je saznala kako je sonda prije prekida komunikacije ipak poslala neke uznemirujuće fotografije površine planeta.
 Sjena na površini. Sjena uzrokovana nepoznatim objektom u Marsovoj orbiti. Zna se kako sjena nije uzrokovana do sada poznatim satelitima tog planeta, no ipak nešto se nalazilo na otprilike sličnoj udaljenosti kao i sateliti u orbiti. Da se ne radi o grešci uzrokovanoj oštećenom opremom potvrđuje činjenica kako je tu sjenu snimila i optička, no i infracrvena kamera.
No vjerojatno najzanimljivija je bila zadnja fotografija koju je Phobos 2 poslao – prikazivala je ogroman cilindričan objekt koji je otprilike 20 km dugačak te 1,5 km širok. Objekt se nalazio u velikoj blizini satelita Phobosa, nakon primitka te fotografije, kako san već i rekla komunikacija sa sondom je misteriozno zatajila. Ova zadnja slika nije bila dana u javnost.
Josif Šklovski čak je jednom prema gustoći atmosfere crvenog planeta i neobičnoj akceleraciji Phobosa izračunao kako bi Phobos za takvo postignuće morao biti šupalj, a šupalj satelit bi vrlo lako moga biti umjetan.
 No tajne Marsa ne prestaju tu. Što je sa dolinom Cydonia u kojoj se nalaze piramide i famozno lice na Marsu? To su već objekti koji bi se teško mogli klasificirati kao prirodni fenomeni, pogotovo jer same objekte prate određene matematičke sličnosti sa Zemljom. A interesantna je i činjenica kako NASA nije imala neku zainteresiranost u pomnijem istraživanju Cydonie. Zašto? Kriju li oni nešto tamo? Ili znaju možda već znaju nešto više o tome?
Ovo bi mogli biti samo djelići jedne velike slagalice koja nas upućuje kako je na površinu Marsa već stupila inteligencija. Ne mora se nužno raditi o izvanzemaljskom obliku života, moguće je da smo mi kao rasa potekli s nekog drugog umirućeg planeta poput Marsa. A što se tiče lica, ljudska psihologija je takva da u kaosu traži red. Često vidimo lica u oblacima, u krošnjama stabala, možda vidimo sklad tamo gdje ga, u biti, nema?
No i Zemlja ima svoje misterije slične licu s Marsa. To bi bile linije u Nasci, za koje se vjeruje da su napravljene negdje u razdoblju od 200 godine prije Nove ere i 600 godine poslije Nove ere. Linije su rađene tako da imaju smisla tek kad se na njih gleda visoko iz zraka, no poznato je kako u tom dobu nikakva naprava koja bi omogućava takav let nije bila izumljena.
Dakle tko je i, što je još važnije, zbog čega je napravio te formacije i na Zemlji i na Marsu? No pitanje je i da li se takve formacije možda nalaze i na drugim planetima, te služe kao nekakav orijentir ili možda jednostavno kao poruka – NISTE SAMI, ili je sve to splet koincidencija koje su u našim sivim stanicama, a uzrokovano i nametnutim mišljenjem, stvorile neku kvazi stvarnost koja bi nam treba ulijevati strah i trepet od samog Straha i Trepeta i njihovog matičnog planeta Marsa.
|
