25.06.2006. / Vještica Bellovih
Blair Witch project – obožavam taj film, prilično me je u svoje vrime prestrašio, pogotovo jer ga je i popratio dokumentarac koji je te događaje smjestio u pravi život. No, razočaravajuća činjenica je da je tematika filma potpuno izmišljena, ne postoji vještica u Blairu koja se očito voli igrat tuđim organima i maštom. No prilikom kopanja o tom filmu naišla sam na zanimljiv slučaj koji je, kažu, uzeti kao inspirirajući za radnju spomenutog filma. Ovo je priča o vještici Bellovih.
Početkom 19. stoljeća John Bell je kupio imanje i kuću, te se sa svojom obitelji preselio u okrug Robertson u Tennessee-u poslije nazvanog okrug Adams. Dok je jednog dana obilazio svoje nasade kukuruza spazio je vrlo čudnu životinju – imala je kako je on opisao glavu zeca i tijelo psa. Pucao je u životinju, no ona je samo nestala.
To je bio samo prvi u nizu čudnih događaja koje su te noći započeli na imanju Bell-ovih. Dok su večerali, zvukovi kao da neko lupa po zidovima kuće izvana, su odjekivali cijelim imanjem. John i sinovi bi brzo izletjeli iz kuće kako bi uhvatili šaljivčinu, no bez uspjeha. Iz dana u dan zvukovi su postajali sve jači, a djeca bi čula u svojim sobama zvukove poput cijukanja štakora. Naravno štakorima ni traga ni glasa, kao ni nekom drugom mogućem objašnjenju. Kako su dani odmicali stvari su postajale sve bizarnije, čudne cijuke u sobi zamijenila je nevidljiva sila koja je vukla pokrivače i bacala jastuke na pod i šapat. Šapat nekih nerazumljivih riječi odjekivao je kućom. Kažu – zvučalo je kao da stara žena pokušava pjevati ili plakati.
Nedugo zatim taj se entitet obrušio na Bellovu najmlađu kćer Betsy, vukao je za kosu, i udarao što je nerijetko ostavljalo tragove u vidu modrica. Glas tog entiteta je «sazrio» dovoljno da su ga mogli razumjeti, pjevao je, govorio citate (nerijetko iz Biblije), držao dubokoumne razgovore, pa čak i govorio o trenutačnim događajima na udaljenim mjestima, za koje su ispostavili da su bili točni.
Kako su se sinovi John i Jesse borili zajedno s tada generalom Andrew Jacksonom, riječ o entitetu koji uznemirava dom Bellovih zaintrigirala je i samog generala. Odlučio je zajedno s nekolicinom ljudi doći i vidjeti o čemu se tu radi. Kad su se približavali kući njihova zaprega je stala, i kolikom god snagom da su je konji potezali ona se nije pomakla. Nakon pokoje psovke uzrokovane uzaludnim pokušajima, general je rekao kako mora da ih je sama vještica začarala. Čim je izrekao te riječi začuo se ženski glas koji im je rekao da mogu nastaviti, no da će «nju» opet sresti te večeri. Skupina je nastavila put do Bell-ove kuće.
Tijekom večeri Jackson i Bell su razgovarali čekajući da se «vještica» ponovo pojavi. Kako se ništa nije događalo, a skupina postajala sve nestrpljivija, jedan iz grupe, rekavši kako on zna kako se vještice dozivaju, započeo je seansu. Izvukao je pištolj i napravio gestu koja je pokazivala namjeru da će «ubiti» duha, tu vješticu kada se pojavi. Gotovo u istom trenutku počeo je vrištati i koprcati se, vičući kako ga probadaju igle, te ga nešto udara. Vidljivo je bio izudaran i pobjegao je glavom bez obzira. I javio se glas entiteta. Glas je rekao Jacksonu kako se još jedan varalica nalazi među njegovim ljudima. Njegov indetitet će mu obznaniti sljedeći dan. Ljudi su ga molili da napuste to ukleto mjesto, no Jacksona je zanimao indetitet varalice. Odlučio je da ostanu.
Nakon noći provedene u šatorima, Jackson i njegovi ljudi su pokupili stvari i otišli s imanja. Točan razlog naglog odlaska se ne zna, vjerojatno im je dosadilo konstantno štipanje i udaranje nevidljive sile, a Jackson je izjavio: «Radije bi se suočio s cijelom Britanskom vojskom, nego s vješticom Bellovih». Jackson je kasnije postao predsjednikom SAD-a.
Vratimo se ponovo na entitetovu opsjednutost sa Betsy. Kada se ona uz blagoslov roditelja zaručila za Joshu-u Gardnera entitet se pojavio. Iz dana u dan glas je javljao i ponavljao joj kako se ne bi trebala udati za tog čovjeka. Gdje god da je mladi par pošao, entitet i njegov glas ih je pratio. Takva situacija bila je i više nego dovoljna da frustrirani zaručnici prekinu svoju vezu. Zbog činjenice da je za Betsy bio zainteresiran lokalni školski učitelj, za kojeg se govorilo da se bavi okultnim, pretpostavljalo se da je «entitet» njegovo maslo. No ipak stvari poput sile koja je štipala i udarala nije se moglo baš na tako jednostavan način objasniti. Nakon raskida zaruka entitet se sve manje pojavljivao, no mržnju prema John Bellu je uporno i konstantno iskazivao, i zakleo se da će ga ubiti.
Kako je John stario, a njegovo stanje se pogoršavalo tako je entitet postajao sve žešći u svojim napadima prema John-u. Skidao mu je cipele s nogu, udarao ga po licu i slično. Umoren konstantnim napadima, pored živčanog sloma koji mu je zadala cijela ta situacija, John je 20. 12. 1820. godine pokleknuo. Nakon njegove smrti obitelj je pronašla bočicu tekućine, koju je John očito te večeri ispio. Kada su sadržaj bočice dali mačku, on je skoro odmah uginuo, i glas se ponovo javio. Entitet je rekao kako mu je on dao tu tekućinu da ga dokrajčio, kako se i bio zakleo. Na njegovom sprovodu odjekivao je njegov smijeh i veselo pjevušenje.
Godinu dana nakon entitet je posjetio Lucy Bell i rekao kako odlazi, te će ih ponovo posjetiti nakon 7 godina. I uistinu 1828. godine, vratio se. No ovaj put bez brutalnosti kojom je mučio obitelj proteklih godina. Svoj boravak ispunio je dubokoumnim razgovorima sa sinom John Bella – John-on mlađim. I nedugo zatim opet je otišao rekavši da se sljedeći put vraća tek za 107 godina.
Povratak se očekivao godine 1935, no potomak te familije, iako je izdao knjigu o svim ovim događajima i prije te godine, nije imao nikakav susret, bar je tako tvrdio.
ploča o ovom neobjašnjenom fenomenu nalazi se na autocesti u Tennessee-u
Stručnjaci smatraju kako je ovo jedan od najboljih manifestacija fenomena zvanog poltergeist, no postoji mišljenje, vjerojatno uzrokovano očitom mržnjom entiteta prema John-u, kako se tu radi o pravom duhu, duhu John-ov susjede Kate Batts koja je vjerovala kako je John na prevaru dobio imanje (koje i ona očito željela) te se na svojoj smrtnoj postelji zaklela kako će se vratiti i osvetiti.
Pravi uzrok napada ovog entiteta se ne zna, no svi se slažu kako nešto postoji na tom imanju, postojalo je za vrijeme John Bella, a postoji i danas. Ovakve priče me tjeraju na razmišljanje – dogodilo se jednoj posve običnoj obitelji bez vidljivog razloga, znači takvo nešto se može dogodili bilo kome, možda meni, možda onome tko ovo čita ili ipak moraju postojati određeni uvjeti za takav fenomen?
Postoje 3 filma prema ovoj priči, pritom ne mislim na Blair witch project nego: The Bell Witch Haunting, zatim Bell Witch: The Movie i An American Haunting koji su definitivno sljedeći na mojoj «must see» listi.
|
21.06.2006. / Kontinent koji (ni)je postojao - Lemurija/Mu
 Znate za Atlantidu? Ma sigurno znate bar jednu od teorija o lokaciji te drevne civilizacije. Kao što je Atlantik oplakivao obale Atlantide i Pacifik i Indik su imali svoju misteriju – Lemuriju i Mu – ponekad poistovjećivanu jednu s drugom. Pretpostavka je da je Lemurija i/ili Mu postojala ili prije Atlantide, ili u isto vrijeme, a sudbina joj je bila slična onoj njene Atlantske sestrice – bez ikakvog objašnjenja je nestala u dubokim vodama. Danas su ostale samo nagađanja zasnovana na nekim arheološkim otkrićima poglavito uz obale Japana, legendama i teorijama istražitelja.
Lemurija na svom imenu može zahvaliti Darwinovim mukama u pronalasku uzroka neobične distribucije Lemura, koji se nalaze u Africi, na Madagaskaru, Indiji i istočnom Indijskom arhipelagu. Ta ga je činjenica navela na pomisao o davnom postojanju kopna kao poveznice tih lokacija u Indijskom oceanu kojeg je nazvao Lemurija. Kasniji su istraživači malo po malo pomicali to kopno sve više prema istoku, dok nije «zahvatilo» većim dijelom i Tihi ocean. Kao što sam već rekla u nekim teorijama nailazim na dva odvojena kopna – Lemurija u Indiku, a Mu u Pacifiku, no u nekim se ipak cijelo to mitsko područje zove ili Lemurija ili Mu. Moje mišljenje je da to nije bila jedinstvena kopnena masa, nego je bila razdijeljena u više otoka duž oba oceana koji su bili vrlo bliski i povezani, bez nekih jasnih granica koje bi eventualno odvojile otoke u dvije skupine otoka, te stoga radije odabirem onu tezu gdje Lemurija i Mu nisu dva odvojena kontinenta, već jednu poistovjećujem s drugom.
Točna lokacija te grupe otoka, nije nikad utvrđena, no činjenica da se nalazila negdje unutar «vatrenog prstena» malo rasvjetljuje mogućnost neobjašnjivog nestanka otočja i njegove civilizacije. Naime «vatreni prsten» svoje ime dobio je zbog velikog broja vulkana na tom području, koji uz erupcije uzrokuju potrese i tsunamije (sjećate onog od prije godinu i po i njegove razaračke snage?)
Istraživači ove tematike su nerijetko nalazili na različite kamene spomenike kojima nikad nije utvrđeno podrijetlo po cijelom Pacifiku, od Japanske obale pa do Uskršnjih otoka koji bi se vrlo prigodno mogli uklopiti u cijelu misteriju. Uskršnji otoci obiluju čudnovatim spomenicima iako su pronađeni nenaseljeni ili bolje rečeno napušteni u pustoši Tihog oceana, daleko od bilo kakve civilizacije. Čak i novozelandski domoroci Maori imaju priču o svom podrijetlu – došli su sa tonućeg otoka, kojeg zovu Hawaiki, s druge strane njihove bare – ta priča možda ne potvrđuje postojanje Lemurije direktno, ali ukazuje na postojanje civilizacije na tom području koju je progutalo more.
Stare pomorske karte Grka prikazuju neko veliko kopno na južnoj hemisferi - Terra Australis Incognita – naravno to kopno u kasnijim stoljećima nije nađeno, no to ne znači da su Grci pogriješili radeći te karte na temelju starijih, a ne direktnim pronalaskom kopna. Kako su ostale stvari na kartama bile koliko toliko točne, onda je vrlo lako moguće da je u nekom vremenskom razdoblju, davno prije, uistinu postojalo kopno na tom području.
Neću se upuštat u teorije o podrijetlu čovjeka i 7 rasa koje je pretpostavila gospođa Blavatsky – u kojoj su Lemurci, Lemurani kako već bi se nazvali stanovnici Lemurije treća, Atlantiđani četvrta, a današnji čovjek peta rasa u postizanju savršene egzistencije života. Iako je istraživači ove misterije ističu, teško je govorit o nečem što je proizašlo iz razmišljanja i mašte jedne osobe kao o nečem općenitom.
Materijalnih dokaza, iako ne posve definiranih, ima, no današnja saznanja o tektonskim pločama isključuju mogućnost postojanja nekog imalo većeg kopna u Pacifiku. No opet se vraćam dobrim starim Grcima i vjerujem kako kopno na njihovim kartama nije stalo samo da upotpuni morska praznina, u mnogim stvarima drevna grčka civilizacija bila je mnogo naprednija od naše današnje, a mi se možda previše oslanjamo na logične rezultate kemijskih analiza, naučene fizičke zakone i Darwinovu evoluciju.
|
17.06.2006. / Vukodlaci... ili "samo" likantropija?
 Bila sam više-manje dobro dijete, no ipak kad je bilo potrebno strašili su me pričama o vukodlacima, koje se skrivaju ispod kreveta. Naravno kao djetetu to mi je bilo prestrašno, bojala sam se pustiti noge da mi vise sa strane kreveta što sam inače obožavala, a pod krevet sam trpala sve i svašta samo da vukodlak ne bi imao prostora doći :) – koliko mi je to tada bilo realno moguće danas mi je smiješno, no ipak čini se da se tu krije malo više od samo priče.
U mračno doba praznovjerja, religijskog fanatizma većina Europljana je živjela u strahu od vukodlaka – čovjeka koji je imao mogućnost pretvoriti se u polu-vuka polu-čovjeka koji luta za vrijeme punog mjeseca napadajući i hraneći se uglavnom ljudima. U većini legendi sposobnost takve preobrazbe se smatrala kao rezultat prokletstva, ili zbog ugriza drugog vukodlaka, no postojali su i rituali koji su mogli čovjeka dovesti do takvog «stanja». Kroz srednji vijek Europljani su vjerovali u postojanje takvih spodoba, a kasnije u 15 i 16. stoljeću vukodlaci su se, kao i vještice, smatrali slugama Vraga, koji su prodali svoju dušu u zamjenu za nekakvu pomoć. Kroz povijest su zabilježeni mnogu slučajevi koji ovu legendu više približavaju stvarnosti.
PETER STUBB (blizina Cologn-e, 1573. g.)
Njegovo priznanje je izmamljeno mučenjem. Priznao je da je bio vukodlak već od svoje 12 godine kada mu je sam Vrag dao magični pojas koji ga pretvara u vukodlaka. Hranio se na stoci, a navodno je pojeo i 13ero djece i dvije trudne žene. Njegov teror trajao je 25 godina sve dok ga lovci nisu uhvatili kao vuka, a prepoznali su ga kad je skinuo svoj magični pojas. Njegova kćer i ljubavnica su uhvaćene kao sudionici tom groznom zločinu, osuđeni su, obezglavljeni i spaljeni.
GILLES GARNIER
Spodoba pod ovim imenom svojevoljno je priznala ubojstvo dva dječaka od nebrojeno nađenih tjelešaca u području Dole, u ljeto 1573. godine.
Djelomično raspadnuta trupla djece su se počela pojavljivati u tom području, a mnogi seljani su prijavili viđenja stvorenja sličnog vuku s Garnierovim licem. U studenom te godine izdana je dozvola seljanima da pronađu i ubiju tu zvijer. Skupina seljaka slijedila je užasnute krike djevojčice u kombinaciji s zvukovima zvijeri iz šume. Pronašli su je, iznad nje se još nalazilo to stvorenje, zadajući joj teške rane, no opazivši masu koja im se približavala, vukodlak je pobjegao.
Nekoliko dana kasnije kada je nestao 10ogodišnji dječak u blizini Garnierove kuće, on i njegova žena su uhićeni. Na suđenju je Garnier priznao nekoliko ubojstava, kao i činjenicu da je on u biti vukodlak. Čak je priznao da je kući odnio ostatke jednog od tijela koje su on i njegova žena pojeli. 1574 godine oboje su spaljeni.
JEAN GRENIER
Jean Grenier bio je mentalno retardiran pastir u blizini Bordeaux-a. U tom su području djeca netragom nestajala, a dojenčad ukradena iz njihovih kolijevki.
Uskoro su počele glasine o užasnom biću s crvenkastim krznom, a Grenier se hvalio kako je u vučjoj koži ubio više od 50 djece. Jeanne Gaboriaut, koja je radila s Grenierom, posvjedočila je kako joj je rekao da uz pomoć magičnog pojasa (opet taj magični pojas) se može pretvoriti u vuka.
1604. Grenier je osuđen kao vukodlak i zatvoren u lokalni samostan gdje je živio do svoje smrti u dvadesetoj godini života.
ZVIJER GEVAUDANA
Između lipnja 1764. godine i lipnja 1767. godine područje Lozere (jugoistok Francuske) potresla su stravična ubojstva, uglavnom žena i djece. Oni koji su vidjeli ubojicu opisivali su ga kao veliku zvijer sličnu vuku, s kratkom crvenom kosom i njuškom svinje. Za razliku od napada običnog vuka, ovaj ubojica je imao užasnu naviku čupanja grkljana žrtvama prije nego bi ih pojeo ili samo rastrgao.
Narod je bio u panici a kralj Luj 15. je poslao poznatog lovca Denneval-a u pratnji 6 treniranih lovačkih pasa da ubije tu zvijer. No to nije dalo rezultata. Zvijer nije ulovljena.
Krvoproliće je došlo kraju, bar su tako mislili kad je Antoine de Beauterne pronašao tu navodnu zvijer. Zvijer je u biti bio vrlo veliki crni vuk kojeg su ubili. Tijelo mu je bilo dugačko preko metra i po a težio je oko 65kg. Zvijer je donesena pred kralja, no krvoproliće tu nije stalo.
U lipnju 1767. godine čovjek po imenu John Castel pronašao je još jednog ogromnog vuka u kojem su pronašli dva srebrna metka koja su ispaljena u vukodlaka, što im je nedvojbeno dalo na zaključak kako je vukodlak u biti malo veći vuk. Vuka su donijeli u grad i pokopali. John-ov pištolj se još uvijek nalazi u maloj lokalnoj crkvi.
No mnogi ljudi smatraju kako iz ovi h zločina stoji nešto ili neko drugi doli taj vuk. Čak postoji teorija kako su za ta ubojstva krivi serijski ubojice, dakle ljudi, koji su se skrivali iza pojavljivanja vukova u tom području.
Naravno, najraširenije mišljenje je ipak ono o vukodlaku.
O ovom slučaju je snimljen film, francuske produkcije «VUČJE BRATSTVO» koji san davno pogledala, i tada mi je prijatelj ispričao kako su za film uzeli istiniti priču i malo je prilagodili potrebi filmske industrije i zahtjevima gledateljstva. No ipak temelji su istiniti. Bilo mi je nevjerojatno povjerovati u nešto tako, vukodlaci su mi stvarno bila bića iz noćnih mora, filmova strave, a ne stvarnog života uostalom ako su nekad postojali, gdje su onda danas?
MOGUĆA OBJAŠNJENJA
HALUCINOGENO BILJE
Možda je vukodlak samo halucinacija? Doba srednjeg vijeka donijelo je eksperimentiranje s mnogim biljkama i napitcima. Bunika i velebilje su bile vrlo poznate halucinogene biljke koje su se koristile u «vještičjim napitcima». Gljivice iz roda Claviceps imaju sličan učinak kao LSD, a u srednjem vijeku ta je gljiva bila uobičajeno jelo, jer pšenica za kruh koje nije bila kontaminiranom gljivicom bilo je rezervirano samo za aristokraciju, seljaci, nemajući drugog izbora su radili kruh od pšenice koja je imala primjesu tih gljiva. Dakle nije čudno što su neki bauljali uokolo misleći kako su vukodlaci.
BJESNOĆA
Kada bi čovjeka ugrizao vuk zaražen bjesnoćom, on bi razvio simptome koje u to doba nisu razumjeli, pošto im je ta smrtonosna bolest bila posve nepoznata. Lako su mogli zamijeniti čovjeka kojem je pjena izlazila na usta i ponašao se posve iracionalno (napadao je članove vlastite obitelji pokušavajući ih ubiti) s vukodlakom.
ANUBIS
Posve čudnu teorija je Hugh Trotti dao 1990. godine. Proučavao je drevnog Egipatskog boga s glavom šakala, boga smrti – Anubisa. Tog boga je štovao kult svećenika koji su nosili maske vukova. Kult se prenio u Rimsko carstvo u prvom stoljeću, a carstvo su preplavile statue ljudskih figura s glavom šakala koje su nazivane Hermanubis. Trotti tvrdi da tu leži inspiracija legendama ljudi koji su se mogli transformirati u vuka.
LIKANTROPIJA
Neki tzv. vukodlaci su nedvojbeno patili od bizarne mentalne bolesti likantropije. Oboljeli bi vjerovali kako se oni mogu promijeniti u vuka kad požele. Ponašali su se kao vukovi, zavijali su na mjesec, i napadali su ljude pomoću zubi i noktiju. Čak i danas postoje slučajevi ove bolesti.
Definitivno objašnjenje ne postoji, pošto se smatra kako se ništa ne treba objašnjavati, jer realno gledajući mizeran je broj onih koji vjeruju da su vukodlaci uistinu postojali van ljudske mašte. Dokaza u korist njihovom postojanju ima, ali nijedan nije nepobitan. Zanimljivo je da odavno niti jedan vukodlak nije viđen ni prijavljen, a misteriozni nestanci ljudi (pogotovo u malim selima) nisu zamrli. Legenda postoji od kad je svijeta i sigurno neće nestati, mene više nije strah pustiti noge da vise sa strane kreveta, no da mislim kako vukodlaci ne postoje to je već diskutabilno.
|
13.06.2006. / Tajna dvorca Glamis
 Na sjevero-istoku Škotske u Strathmore dolini stoji dvorac Glamis. Dvorac koji na prvi pogled izgleda kao mjesto radnje neke predivne bajke. No priča ipak nema happy end, ni happy početak a bome niti središnji dio fabule. Danas je turistička atrakcija, no vrijeme ima svoju priču, priču koja stoljećima stvara jezu slušaocu.
Za razliku od ostalih dvoraca koje opsjedaju duhovi Glamis ima jednu još sočniju priču. Stoljećima to velebno zdanje uspijeva u svojim zidinama sačuvati neku strašnu tajnu, tajnu koja ni dan danas nije izašla na vidjelo. O čemu je riječ? Navodno to znaju samo određeni članovi obitelji Glamis, ali postoje različite priče i pričice.
Zna se da ta tajna nema veze sa tvrdoglavom mrljom krvi u jednoj od soba tog dvorca koja se nikako ne da saprati. To je krv kralja Malcolma 2. koji je umro od mača pobunjenika 1084. godine. Tajna nema veze ni sa činjenicom da je Lady Glamis spaljena kao vještica, iako njen duh hoda hodnicima Glamis dvorca kao «Grey Lady». Ne, tajna koju Glamis čuva leži u rješenju nekoliko grotesknih slagalica bizarnih događaja.
Brojeći prozore s vanjske strane dvorca i unutarnje nailazimo na prvu bizarnost – izvani ih je za 2 više – što upućuje da se negdje nalazi tajna odaja, a što se u toj prostoriji nalazi nagađa se već preko 600 godina. Nitko ni danas ne zna gdje se točno nalazi ta tajna prostorija. Sljedeći trag koji ide u korist postojanju tajne sobe je da su sluge kroz stoljeća čule neobične zvukove koji kao da dolaze iz zidova, načuli su da je kralj James 5. zatvorio «nešto» u svojoj sobi. Mnoge sluge su mislile kako se radi o deformiranom djetetu, kao rezultat neprekidnog «križanja» rođaka u familiji. Neki istraživači vjeruju kako bi to mogla biti istina, jer na jednoj slici u dvorcu nalazi se čudna slika zeleno sive figure djeteta s deformiranim torzom. Identitet te osobe nikad nije utvrđen.
Godine 1486 obitelj Ogilvies došla je do obitelji Glamis tražeći od njih zaštitu od zakletih neprijatelja – obitelji Lindsay. Ogilvies-e su odveli u jednu prostoriju dvorca i tamo ih zatvorili na više od mjesec dana bez hrane i bez pića. Kad su prostoriju ponovo otvorili samo je jedan član te obitelji bio na životu, ako bi se to tako moglo nazvati. Pojeo je druge članove obitelji kroz taj period izgladnjivanja. Da li je to možda ta tajna odaja, a u njoj se nalaze stravični ostaci davnog i prisilnog kanibalizma?
U 17. stoljeću jednog su crnog roba skinuli i lovili lovačkim psima za zabavu. Psi su jadnog čovjeka rastrgali dok su dvorske dame uživale gledati tu «igru». Vjerojatno je duh tog roba entitet znan kao Jack the Runner – kojeg viđaju kako trči dvorcem i vrišti. Otprilike u isto vrijeme, mlada sluškinja iz lokalnog mjesta koja je bila u vezi s jednim od obitelji Earl je naišla na tajnu odaju. Što god da je tamo zatekla moralo je biti toliko strašno, jer je mlada sluškinja pobjegla vrišteći iz dvorca. No dva radnika iz konjušarnice dvorca su je uhvatila. Jedan joj je iščupao jezik željeznim kliještama. To je bila uobičajen postupak ušutkavanja u to doba, a mnoge sluge iz tog dvorca su bile žrtve tog krvoločnog ušutkavanja. Obično bi žrtva iskrvarila, no mlada sluškinja je svejedno potrčala iz dvorca bez jezika. No uhvaćena je i dokrajčena. Tijelo raskomadano i ostavljeno zvijerima u šumi. Ovo otprilike daje sliku koliko je bilo esencijalno da se tajna Glamis dvorca sačuva, no duh žene bez jezika i danas opsjeda Glamis, možda želi otkriti dugo skrivanu tajnu.
1904. godine trinaesti Earl od Strathmore-a - Claude Bowes-Lyon, rekao je svom prijatelju: «Kad bi samo znao prirodu ove strašne tajne, kleknuo bi na koljena zahvaljujući Bogu što nema veze s tobom.» Kada je kćer Earla četnaestog upitala oca o toj tajni on joj je odgovorio: «Ne mogu ti reći, jer nijedna žena ne smije znati tajnu Glamis dvorca.» Navodno danas samo određeni muški potomci te obitelji znaju za tu tajnu, a za nju tradicionalno saznaju na dan svoje punoljetnosti.
Do danas nijedan član nije ni potvrdio ni demantirao postojanje stravične tajne Glamis dvorca.
Pitanje ostaje – o kojoj se groznoj tajni radi? Ukoliko je ta tajna dijete s deformiranim tijelom zar bi se poduzimale tako oštre mjere da to nikad ne dođe u javnost, zar su ljudi morali umirat kako bi istina o postojanju još jednog člana obitelji, doduše koji nije ličio na čovjeka, ostala unutar zidina dvorca? Kakva je to tajna koja stoljećima uspijeva ostati tajnom, a ipak zgražati sve one koji su upućeni u samu priču, tajna koja odolijeva vremenu? Ljudsko tijelo ne može živjeti iznad kojih 100tinjak godina. Rijetki su slučajevi da čovjek doživi 130ti rođendan, prema tome daje na zaključak kao se tu možda i ne radi o djetetu, jer kroz dugi niz godina ono bi umrlo.
Postoji jedna priča, više legenda o jednom okrutnom članu te obitelji koji je izgubio dušu igrajući karte sa samim Vragom. Ide nekako ovako: Jedne nedjelje Earl Beardie nakon poprilične količine konzumiranog alkohola, da skratimo stvar – bio je pijan k'o letva, vikao je tražeći partnera za igru kartama, nitko nije htio igrati te je izjavio u bijesu kako bi igrao i sa samim Vragom. Netom se začulo kucanje na vratima, i visoka spodoba u tamnoj odjeći ušla je u dvorac pitajući da li Earl Beardie još uvijek želi partnera za igru. Earl je naravno pristao i zatvorili su se u jednu sobu u dvorcu, te započeli igru. Dvorcem su odjekivala vikanja i psovke iz sobe, i jedan od sluga je iz znatiželje provirio kroz ključanicu. Tad ga je jarka zraka svijetla pogodila, i vječno oslijepila na to jedno oko. Earl je bijesno izašao iz sobe kako bi ukorio slugu zbog špijuniranja, no kad se vratio natrag u sobu, osoba za koju se smatralo da je Vrag je nestala, zajedno sa Earlovom dušom koju je izgubio u jednoj od partija. Za sobu u kojoj se sve to odvijalo se smatra da je ta tajna odaja.
Ovakvu priču sigurno ne bi uzeli uopće u mogućnost objašnjenja, pošto nam razum nalaže da se tako nešto ne može dogoditi, uostalom ako je to cijela strka oko tajne odaje, čemu cijela tajnost ako je Vrag, pretpostavljajući da takav postoji i da je bio u njoj, otišao prije nekoliko stoljeća?
Koliko će stoljeća još proći prije nego li izađe na vidjelo to što je ljude zgražalo toliko godina. Na kraju krajeva možda se radi o nekakvoj sitnici, koja bi prije par stoljeća možda više značila, a danas ostaje samo kao tradicija čuvanja strašne tajne Glamis dvorca.
|
06.06.2006. / Egzorcizam i onaj famozni slučaj
Evo priča za Saru ;), a i nekako mi je prigodan datum 6/6/6.
 Istinita priča o mladoj djevojci iz Bavarije u Njemačkoj, za koju se smatralo da je opsjednuta zlim duhovima poznata je mnogima. Prošla je kroz težak proces egzorcizma koji nažalost nije preživjela, a kontroverznost oko cijelog tog događaja nije utihnula niti danas. Ovo je kratka priča o Anneliese Michel bolje znanoj kao Emily Rose. (One koje zanima više – savjet pogledajte film Egzorcizam Emily Rose)
Anneliese je odrasla u katoličkoj radničkoj obitelji. Bila je posve obična djevojka koja se preselila u veći grad kada je dobila stipendiju za školovanje. Ne zadugo nakon što je krenula na fakultet, ova 19-ogodišnjakinja počela se ponašati čudno, bolje rečeno ponašanje joj je nalikovalo onima koji su opsjednuti – kako pričaju ljudi, no ja ću se ograditi i reći kako joj je ponašanje nalikovalo osobi koja pati od nekakvog psihičkog poremećaja.
Potresena Anneliese potražila je medicinsku pomoć. Kako je imala napadaje tipične za epilepsiju doktori su bili uvjereni da se radi o tome, no to nije bilo dovoljno za Anneliese i njenu praznovjernu obitelj. Potražila je savjet svećenika, koji je bio uvjeren da ju je opsjela zla sila. Kako je vrijeme prolazilo, a napadaji nisu jenjavali, bilo je jasno kako se egzorcizam mora izvršiti. Anneliese je odobrila, i egzorcizam je, interesantno, započeo na «dan vještica». Trajalo je nekoliko mjeseci i naravno uzelo je danak na Anneliese i njenoj obitelji. Anneliese je često bila nasilna, često se ranjavala, napadala je članove obitelji, jela je kukce, verbalno vrijeđala i uništavala religijske simbole. 1976. godine Anneliese je umrla, ostavljajući crkvu posramljenu, a ljude u čudu. Forenzički dokazi upućuju da se Anneliese izgladnjela do smrti, no ostalo je upitno da li je patila od epilepsije ili se doista radilo o slučaju opsjednutosti. Dva svećenika i njeni roditelji vjeruju kako se radilo o ovom potonjem, i stoga su bili optuženi za ubojstvo.
Egzorcizam je religijski ritual namijenjen istjerivanju «Sotone» ili zlih duhova iz opsjednute osobe, mjesta ili neke stvari. U davnim vremenima mnoge su kulture razvile taj ritual, a danas rimska katolička crkva još vjeruje u mogućnost takve opsjednuti, te se njihovi svećenici obučavaju za izvršavanje egzorcizma. To je proces opisan na 27 stranica koji između ostalog zahtijeva svetu vodu, spelove, molitve, mirisne vodice i štapiće, relikte i kršćanske simbole poput križa. Egzorcizam se dakle može vršiti nad osobom mjestom ili neživim objektom, i nije uvijek zahtjevan. Ponekad je potrebno nešto poput krštenja djeteta ili blagoslivljanje kuće za njegovo provođenje. U većini slučajeva, ako ne i u svim, neurološki, psihički ili slični poremećaji često se mogu krivo protumačiti kao opsjednutost. Mnogo se ljudi boji opsjednutosti, no i samo egzorcisti mogu nanijeti veliku štetu čovjeku, pa čak i dovesti do njegove smrti, što se vrlo vjerojatno dogodilo u slučaju Anneliese.
Opsjednutost kažu ima više uzroka: od same božanske kazne, prokletstava, zbog grijeha do prisustvovanju različitim seansama koje vode osobe koje se bave okultnim, crnom magijom i slično.
Puno priče, no za razliku od duhova, pa čak i bigfoot-a dokaza ovom fenomenu nigdje se ne može naći, u biti svaki slučaj je mogao biti objašnjen na mnogo prizemljeniji, najčešće medicinski način. Ne želim zaključivati deduktivno, i sama priča, kao i film mi zvuče vrlo zanimljivo, sigurno kao jedna od stvari koje žude za boljim objašnjenjem. Smatram da bi u daljnjim istraživanjima pristup trebao biti manje pristran, u biti skroz neutralan i neovisan od strane crkve i kršćanstva.
|
03.06.2006. / Spontano ljudsko samozapaljenje
 Evo vratih se upravo sa ljetnog otvorenja sezone jednog kluba u mom gradu. Baš su izabrali dan za takav event, kiša pada, puše nešto (ovdi u Splitu nikad ne mogu točno odredit šta puše) u svakom slučaju dan koji više priliči proljetnom a ne ljetnom otvaranju, no dobro. Atmosfera se zakuhala unutar kluba pošto su rijetki izašli u vanjski prostor samog kluba. Što je više ljudi stizalo, bilo je sve vruće i u jednom trenutku sam imala osjećaj kao da ću eksplodirati od vrućine, kao da mi vatra gori cijelim tijelom – što me dovelo do ove interesantne teme.
Ljudsko samozapaljenje. Iako sama ideja da se tijelo životinje odnosno čovjeka može spontano samozapaliti zvuči smiješno, postoje slučajevi ovog fenomena, nažalost samo u usmenoj predaji.. Skeptici smatraju da kako ne postoji nikakav dokumentiran slučaj ovog fenomena, stoga sam fenomen ne postoji, već se radi o čistoj izmišljotini. No ipak više od stotinjak priča o takvim događanjima malo bodu u oko.
Mnoge priče potječu iz policijskih istraga, koji su zaključili kako se radi o nekakvom požaru, jer boljeg objašnjenja nisu imali. No sitnice koje takvu teoriju ne podržavaju su postojale, poput činjenice da ništa drugo nije izgorjelo, samo uski horizont događaja u kojem se nalazilo samo truplo. No da odmah raščistimo: ukoliko se radilo o požaru uzrokovanim opuškom cigarete, kvarom nekog uređaja ili kojekakvim uobičajenim «palikuća» uzrocima, cijela bi prostorija izgorjela. No to nije bio slučaj.
Mogućnosti samozapaljena ljudskog tijela su još jedan interesantan faktor. Prvenstveno tijelo se najvećim dijelom sastoji od vode, tvar koja bi ikakvo samozapaljenje definitivno inhibirala. Osim masti i plina metana u našem tijelu ništa drugo neće lako izgorjeti. Da se ljudsko tijelo kremira potrebne su vrlo visoke temperature kroz duži period. Npr. kako bi tijelo potpuno sagorjelo u 3 sata potrebna je temperatura od 1400°C, a za brže sagorijevanje potrebne su još veće temperature. Vatra gori na oko 100°C. Živo ljudsko tijelo egzistira na temperaturi oko 36°C. Truplo se provođenjem topline u/iz okoliša prilagođova okolišu, a kao je većim dijelom godine na većini lokacija u svijetu temperatura okoliša manja od naše unutrašnje, tijelo se hladi. Što želim naglasiti da ako se i dogodi samoinicirano zapaljenje ljudskog tijela, održavanje takve vatre iziskuje temperature veće od one pri kojoj se tijelo samozapalilo, što je praktički nemoguće u proučavanim slučajevima.
IZDVOJENE TEORIJE:
U početku se vjerovalo u vrlo jednostavan razlog ljudskom samozapaljenju. To je bila kazna Božja, no kako se razvijala znanost, tako su se više tražili ovozemaljski uzroci.
Sama ideja samozapljenja je bila doista apsurdna, no pri određenim uvjetima ljudsko tijelo može izgorjeti, no to je proces, kako san već spomenula, vrlo dugotrajan, a kod slučajeva spontanog samozapaljenja, tijelo jako brzo progutaju plamenovi. Sa znanstvenog gledišta uvjeti pri kojima bi se ljudsko tijelo moglo samozapaliti moraju biti doista ekstremni, temperature jako visoke, i prisustvo kakvog lako zapaljivog sredstva poput goriva. No misterija je u tome što kod slučajeva samozapaljenja ovi uvjeti nisu bili prisutni, jedino sredstvo koje može potaknuti reakciju teoretski bi bilo samo tijelo.
U 18. i 19. stoljeću rašireno mišljenje je bilo da je uzrok konzumiranje velike količine alkohola, koje bi tijelo učinili vulnerabilnim zapaljenju pri najmanjoj iskri. No detaljnija istraga samih slučajeva samozapaljenja je otkrila kako većina žrtava nisu bili alkoholičari, no i količina alkohola potrebna za takvu reakciju bi utjecala na ljudsko tijelo i prije samozapaljenja, naime došlo bi do trovanja alkoholom i prije nego se postigne količina alkohola u tijelu dovoljna za takav proces. Znači nešto drugo je moralo biti u pitanju.
Farmeri znaju da ponekad se sijeno može samozapaliti bez ikakvog vidljivog uzroka. No ovo nije rješenje ljudskom samozapaljenju jer uzrok samozapaljenju sijena se znanstveno dokazao. U pitanju su bakterije koje u optimalnim uvjetima se nenormalno masivno razmnožavaju dok njihove kolonije ne stvore dovoljno topline koje lako zapaljuju suho sijeno. Ovakvi uvjeti nisu prisutni u tijelu životinje, a sve i da postoje, životinja, time mislim i na čovjeka, bi umrla od posljedica bakterijske infekcije mnogo prije nego bi bakterijske kolonije dosegle kritičnu temperaturu.
Jedna teorija je ona o statičkom elektricitetu tijela koji mogu spontano zapaliti lako zapaljive tvari, no nije potvrđeno da se može stvoriti dovoljnu količina statičkog elektriciteta potrebna da se zapali ljudsko tijelo.
Larry Arnold je razvio jednu interesantnu teoriju, povezujući slučajeve samozapaljenja sa zemljinim energetskim silnicama koje je otkrio Alfred Watkins kada je opazio pravilnost u rasporedu mjesta s nazivom «Brent» (stara engleska riječ za «burnt» što znači izgorio). Kada je Larry Arnold usporedio slučajeve samozapaljenja sa silnicama uočio je da postoji jedna, kako ju je on nazvao «vatrena silnica» koja prolazi kroz 5 gradova u kojima je bilo 10 slučajeva samozapaljenja, te još 4 «vangradska» slučaja duž te silnice.
Nažalost do sada nijedna teorija nije potkrijepljena nikakvih znanstvenim dokazima, te nam ostaju samo špekulacije, a ja da moran birat od ovih ponuđenih teorija – najlogičnije mi zvuči ona s bakterijama... Možda tražimo krive bakterije, a možda tražimo krivi uzrok, i od početka su bili u pravu oni koji su ovaj fenomen percipirali kao «kaznu Božju» - brisanje jedinki koje možda nisu zaslužile živjeti, njihova likvidacija na posve neuobičajen i začuđujuć način kao nekakva prirodna ravnoteža. No kako o njihovim životima ništa ne znam ova teorija nema nikakve temelje, samo špekulacije... no i to je početak…
|
|
