Fellowship

Arhiva

Kontakt

My favs

17.06.2006. / Vukodlaci... ili "samo" likantropija?

vukodlakBila sam više-manje dobro dijete, no ipak kad je bilo potrebno strašili su me pričama o vukodlacima, koje se skrivaju ispod kreveta. Naravno kao djetetu to mi je bilo prestrašno, bojala sam se pustiti noge da mi vise sa strane kreveta što sam inače obožavala, a pod krevet sam trpala sve i svašta samo da vukodlak ne bi imao prostora doći :) – koliko mi je to tada bilo realno moguće danas mi je smiješno, no ipak čini se da se tu krije malo više od samo priče.

U mračno doba praznovjerja, religijskog fanatizma većina Europljana je živjela u strahu od vukodlaka – čovjeka koji je imao mogućnost pretvoriti se u polu-vuka polu-čovjeka koji luta za vrijeme punog mjeseca napadajući i hraneći se uglavnom ljudima. U većini legendi sposobnost takve preobrazbe se smatrala kao rezultat prokletstva, ili zbog ugriza drugog vukodlaka, no postojali su i rituali koji su mogli čovjeka dovesti do takvog «stanja». Kroz srednji vijek Europljani su vjerovali u postojanje takvih spodoba, a kasnije u 15 i 16. stoljeću vukodlaci su se, kao i vještice, smatrali slugama Vraga, koji su prodali svoju dušu u zamjenu za nekakvu pomoć. Kroz povijest su zabilježeni mnogu slučajevi koji ovu legendu više približavaju stvarnosti.

PETER STUBB (blizina Cologn-e, 1573. g.)
Njegovo priznanje je izmamljeno mučenjem. Priznao je da je bio vukodlak već od svoje 12 godine kada mu je sam Vrag dao magični pojas koji ga pretvara u vukodlaka. Hranio se na stoci, a navodno je pojeo i 13ero djece i dvije trudne žene. Njegov teror trajao je 25 godina sve dok ga lovci nisu uhvatili kao vuka, a prepoznali su ga kad je skinuo svoj magični pojas. Njegova kćer i ljubavnica su uhvaćene kao sudionici tom groznom zločinu, osuđeni su, obezglavljeni i spaljeni.


GILLES GARNIER
Spodoba pod ovim imenom svojevoljno je priznala ubojstvo dva dječaka od nebrojeno nađenih tjelešaca u području Dole, u ljeto 1573. godine.
Djelomično raspadnuta trupla djece su se počela pojavljivati u tom području, a mnogi seljani su prijavili viđenja stvorenja sličnog vuku s Garnierovim licem. U studenom te godine izdana je dozvola seljanima da pronađu i ubiju tu zvijer. Skupina seljaka slijedila je užasnute krike djevojčice u kombinaciji s zvukovima zvijeri iz šume. Pronašli su je, iznad nje se još nalazilo to stvorenje, zadajući joj teške rane, no opazivši masu koja im se približavala, vukodlak je pobjegao.
Nekoliko dana kasnije kada je nestao 10ogodišnji dječak u blizini Garnierove kuće, on i njegova žena su uhićeni. Na suđenju je Garnier priznao nekoliko ubojstava, kao i činjenicu da je on u biti vukodlak. Čak je priznao da je kući odnio ostatke jednog od tijela koje su on i njegova žena pojeli. 1574 godine oboje su spaljeni.


JEAN GRENIER
Jean Grenier bio je mentalno retardiran pastir u blizini Bordeaux-a. U tom su području djeca netragom nestajala, a dojenčad ukradena iz njihovih kolijevki.
Uskoro su počele glasine o užasnom biću s crvenkastim krznom, a Grenier se hvalio kako je u vučjoj koži ubio više od 50 djece. Jeanne Gaboriaut, koja je radila s Grenierom, posvjedočila je kako joj je rekao da uz pomoć magičnog pojasa (opet taj magični pojas) se može pretvoriti u vuka.
1604. Grenier je osuđen kao vukodlak i zatvoren u lokalni samostan gdje je živio do svoje smrti u dvadesetoj godini života.


ZVIJER GEVAUDANA
Između lipnja 1764. godine i lipnja 1767. godine područje Lozere (jugoistok Francuske) potresla su stravična ubojstva, uglavnom žena i djece. Oni koji su vidjeli ubojicu opisivali su ga kao veliku zvijer sličnu vuku, s kratkom crvenom kosom i njuškom svinje. Za razliku od napada običnog vuka, ovaj ubojica je imao užasnu naviku čupanja grkljana žrtvama prije nego bi ih pojeo ili samo rastrgao.
Narod je bio u panici a kralj Luj 15. je poslao poznatog lovca Denneval-a u pratnji 6 treniranih lovačkih pasa da ubije tu zvijer. No to nije dalo rezultata. Zvijer nije ulovljena.

Krvoproliće je došlo kraju, bar su tako mislili kad je Antoine de Beauterne pronašao tu navodnu zvijer. Zvijer je u biti bio vrlo veliki crni vuk kojeg su ubili. Tijelo mu je bilo dugačko preko metra i po a težio je oko 65kg. Zvijer je donesena pred kralja, no krvoproliće tu nije stalo.

U lipnju 1767. godine čovjek po imenu John Castel pronašao je još jednog ogromnog vuka u kojem su pronašli dva srebrna metka koja su ispaljena u vukodlaka, što im je nedvojbeno dalo na zaključak kako je vukodlak u biti malo veći vuk. Vuka su donijeli u grad i pokopali. John-ov pištolj se još uvijek nalazi u maloj lokalnoj crkvi.
No mnogi ljudi smatraju kako iz ovi h zločina stoji nešto ili neko drugi doli taj vuk. Čak postoji teorija kako su za ta ubojstva krivi serijski ubojice, dakle ljudi, koji su se skrivali iza pojavljivanja vukova u tom području.
Naravno, najraširenije mišljenje je ipak ono o vukodlaku.


O ovom slučaju je snimljen film, francuske produkcije «VUČJE BRATSTVO» koji san davno pogledala, i tada mi je prijatelj ispričao kako su za film uzeli istiniti priču i malo je prilagodili potrebi filmske industrije i zahtjevima gledateljstva. No ipak temelji su istiniti. Bilo mi je nevjerojatno povjerovati u nešto tako, vukodlaci su mi stvarno bila bića iz noćnih mora, filmova strave, a ne stvarnog života uostalom ako su nekad postojali, gdje su onda danas?


MOGUĆA OBJAŠNJENJA

HALUCINOGENO BILJE
Možda je vukodlak samo halucinacija? Doba srednjeg vijeka donijelo je eksperimentiranje s mnogim biljkama i napitcima. Bunika i velebilje su bile vrlo poznate halucinogene biljke koje su se koristile u «vještičjim napitcima». Gljivice iz roda Claviceps imaju sličan učinak kao LSD, a u srednjem vijeku ta je gljiva bila uobičajeno jelo, jer pšenica za kruh koje nije bila kontaminiranom gljivicom bilo je rezervirano samo za aristokraciju, seljaci, nemajući drugog izbora su radili kruh od pšenice koja je imala primjesu tih gljiva. Dakle nije čudno što su neki bauljali uokolo misleći kako su vukodlaci.


BJESNOĆA
Kada bi čovjeka ugrizao vuk zaražen bjesnoćom, on bi razvio simptome koje u to doba nisu razumjeli, pošto im je ta smrtonosna bolest bila posve nepoznata. Lako su mogli zamijeniti čovjeka kojem je pjena izlazila na usta i ponašao se posve iracionalno (napadao je članove vlastite obitelji pokušavajući ih ubiti) s vukodlakom.


ANUBIS
Posve čudnu teorija je Hugh Trotti dao 1990. godine. Proučavao je drevnog Egipatskog boga s glavom šakala, boga smrti – Anubisa. Tog boga je štovao kult svećenika koji su nosili maske vukova. Kult se prenio u Rimsko carstvo u prvom stoljeću, a carstvo su preplavile statue ljudskih figura s glavom šakala koje su nazivane Hermanubis. Trotti tvrdi da tu leži inspiracija legendama ljudi koji su se mogli transformirati u vuka.


LIKANTROPIJA
Neki tzv. vukodlaci su nedvojbeno patili od bizarne mentalne bolesti likantropije. Oboljeli bi vjerovali kako se oni mogu promijeniti u vuka kad požele. Ponašali su se kao vukovi, zavijali su na mjesec, i napadali su ljude pomoću zubi i noktiju. Čak i danas postoje slučajevi ove bolesti.


Definitivno objašnjenje ne postoji, pošto se smatra kako se ništa ne treba objašnjavati, jer realno gledajući mizeran je broj onih koji vjeruju da su vukodlaci uistinu postojali van ljudske mašte. Dokaza u korist njihovom postojanju ima, ali nijedan nije nepobitan. Zanimljivo je da odavno niti jedan vukodlak nije viđen ni prijavljen, a misteriozni nestanci ljudi (pogotovo u malim selima) nisu zamrli. Legenda postoji od kad je svijeta i sigurno neće nestati, mene više nije strah pustiti noge da vise sa strane kreveta, no da mislim kako vukodlaci ne postoje to je već diskutabilno.




<< Arhiva >>



Copyright © 2005-2009 Azzul S'phyre

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se