Svake noći budila se točno u 2 sata poslije ponoći. Kada bi otvorila oči iznad nje bi se pojavio lik zmije. Osjećala je kao da joj neko sjedi na prsima i teško je disala. Ujutro je mislila da je to sve bila neka ružna noćna mora i da je cijelu stvar najbolje zaboraviti. No ista stvar se ponavljala večer za večer - točno 2 sata, zmija, pritisak na prsa i teško disanje. Pokušavala je probuditi muža koji je spavao pored nje, no koliko god se trudila nikako ga nije mogla probuditi. Nije htjela nikome to reći jer se bojala da će ljudi misliti kako je luda. Ipak jedne večeri je ispričala mužu što joj se događa i odlučili su da će zajedno budni dočekat 2 sata. Međutim koju minutu prije nego je sat otkucao 2 sata, muž je zaspao kao pokošen i zmija se ponovo pojavila. Mjeseci su prolazili, a ona je obolila od neke bolesti dišnog sustava. Iscrpljena od bolesti i nemoćna da nešto poduzme povjerila se svojoj majci, koja je odmah znala o čemu se tu radi. Znala je i kod koga da ode po pomoć – k jednoj «babi vračari». «Baba vračara» imala je «lijek» - kod nje su radili male križiće od čačkalica koje je ona trebala staviti na sve otvore kuće, vrata, prozori, ventilacijski sustav, ma na svaku rupu u fasadi. To je i učinila. Te noći u 2 sata čula je puhanje kroz kuću, kao da zmija pokušava ući, ali na kraju samo se čuo tresak u obližnjoj škrinji, koja je, kad ju je otvorila bila posve prazna. Poslije treska sve se smirilo, a zmija se nije pojavila. Sljedećeg dana otišla je opet toj svojoj «babi vračari», koja joj je rekla da je ovo tek trenutačna pobjeda, te ako želi potpuno zaustaviti taj urok mora učiniti sljedeće: netko će ju uskoro zamoliti za uslugu, uslugu koju ona u svakom slučaju mora odbiti, a ta osoba je upravo ona koja ju je urekla. Prošlo je bilo i mjesec dana i cijeli je događaj pomalo pao u zaborav kada ju je službenica na šalteru pošte, preko koje je redovito slala pošiljke, zamolila za sitnu uslugu. Sjetivši se svega, istog je trena tu uslugu i odbila. Bolest se na kraju povukla, ali uspomene i ožiljci ostaju.

1969 godine kompjuterski čipovi nisu još bili izumljeni. Najveća moguća memorija tadašnjih kompjutera bila je 256k, i to je sve trebalo biti smješteno u ogromnoj dobro hlađenoj prostoriji. U 2006. dakle u današnje vrijeme potrebno je najmanje 64Mb memorije za pokretanje simulacije slijetanja na Mjesec, i to ne uključuje i povratak. Kompjuter na Apollo 11 imao je svega 32k memorije. Hmmmm. Idemo dalje.

Na televiziji je prikazano kako Allen Shepard igra golf na Mjesecu, a ekipa ga je iz kontrolnog centra na Zemlji «zezala» da mu loptica strišaje udesno, što je moguće samo ukoliko zrak prolazi preko loptice, a koliko je poznato Mjesec nema atmosferu te stoga niti zrak. Isti je slučaj sa zastavom koja se vijori, što je, kako sam već prije rekla, poradi nedostatka zraka nemoguće.

Njihovo «prevozno sredstvo» lunarna letjelica težila je oko 17 tona, no zanimljivo je da su ipak stope astronauta ostavile dublji trag u prašini Mjeseca, i iako je pri slijetanju uključen raketni potiskivač u podnožju lunarne letjelice kako bi ublažio pad, on nije ostavio nikakvog traga. Možda na Mjesecu vladaju neke čudne sile?!

Jedna fotografija prikazuje Neila Armstronga kako se sprema napravit taj mali korak za čovjeka a veliki za čovječanstvo, osoba bi morala ležati na površini Mjeseca kako bi tu fotografiju snimila, ali ako je Armstrong bio prvi čovjek na Mjesecu, tko je slikao tu fotografiju? Na niti jednoj fotografiji se ne vide zvijezde u pozadini, a s Mjeseca koji nema atmosferu pogled u svemir bi trebao biti veličanstven, prepun zvijezda. Na mnogim fotografijama toliko je nepodudarnosti što navodi na zaključak da su lažne. E sad se postavlja pitanje ako su ljudi doista bili na Mjesecu zašto bi lažirali fotografije? Možda im je pas pojeo fotke kao što je mom prijatelju iz osnovne uvijek pojeo zadaću… Mislim da na to pitanje ne postoji neki nebizaran odgovor.