 Zastrašujuće, ali zanimljivo je imat dio života kojeg nisi svjestan dok ga proživljavaš, a snovi postaju jedini način komunikacije s nepoznatom osobom koja koristi moj život na posve drugačiji način. U početku su to bile sitnice, buđenje ali s nekim osjećajem da nešto nije kako triba, najčešće je to bio raspored stvari na mom radnom stolu, sve je isto ali postavljeno kao odraz u gledalu na prijašnji raspored. Snovi su djelovali realni, poznata mista u ovom gradu, nepoznate osobe i uvik on. Duža svijetla kosa i zelene oči. U početku san to zanemarivala, objašnjavajući nekim paranormalnim događajima. Sve do jednog dana, sve do poziva. Nepoznat muški glas, tia je da se nađemo, prvo san mislila neka sprdancija, ali to se ponavljalo. Poziv. Uvik ista stvar – sastanak. Moje odbijanje. Izgubila san tek, nisan mogla spavat, postala san paranoična, ali nikom ništa nisan rekla. Jednog jutra na putu za faks, s druge strane ulice sinjala san lika iz mojih snova. Kad me je pogleda, oblio me val hladnoće, a noge su mi se paralizirale i taj neopisiv osjećaj straha dok se svijet oko mene izgubio u vremenu. Trzla san se, došla sebi i počela bježat. Ne zadugo osjetila san ruku kako me uvatila. Nisan mogla disat a kamoli nešto izustit. Gledala san ga u zelene oči dok je on nešto govorio. Ništa ga nisan čula. Postajalo mi je sve toplije, a vid mi se mutio i u jednom trenu samo san čula tresak.
Buđenje. Soba je moja, ali sve je drugačije. Ništa mi nije bilo jasno dok nisan prošla isprid ogledala. U šoku san gledala svoj odraz. Izgledala san 4-5 godina mlađe. Točno se sićan te faze s narančastom kosom. Upada mi mater u sobu i govori da san prespavala prvi sat i da joj se više ne ide u školu opravdavajući moja izležavanja.. Koja škola? Koja opravdavanja? Ništa, spremila san se i otišla u školu. Poznata stara ekipa iz srednje je bila tu. I sve je bilo normalno. Logičan zaključak sve je ovo bila noćna mora. Samo san.
A neki dan je počelo. Budim se a na stolu mi je zrcalni raspored stvari. Šokirana, ali nema se vrimena, kasnim na predavanja. Cila u zbunjozi idem ja prema faksu, prisjećajući se tog daaavnog sna koji je danas stvarnost, moj izgled, izbor faksa, izgled današnjeg stana… i tako cila u svom svitu zabijen se u lika. Mda, ka ne šlag na kraju nego ona trišnjica koja se stavi na vrh šlaga, bia je to zelenooki. Naježila san se i utekla isti sekund. Bila je gužva i lako se bilo izgubit. Nisan ga posli vidila.
Koincidencija? Alter-ego? Putovanje kroz vrijeme? Mogućnosti su brojne.
|
