nedjelja, 30.12.2007.
I'm sick of the lie
Aparatirala sam se u Hogsmeade. Usprkos tome što nikad nisam imala satove, uspjela sam doći ondje bez da se racijepim. Do Hogwarta sam doslovce otrčala. Tek kad sam već bila pred ulazom sam se sjetila da ne znam lozinku. Nevažno.
Kamena vodoriga je izgledala kao da spava.
Ja: Moram vidjeti Dumbledorea.
Vodoriga: Lozinka?
Ja: Nemam pojma... pero od crnog šećera?
U zadnje se vrijeme često pojavljivalo na domskim stolovima. Vodoriga se pomaknula u stranu, a ja sam se uspela uza stube i snažno pokucala.
Dumbledore: Naprijed.
Ušla sam, već s vrata streljajući Dumbledorea pogledom.
Dumbledore: Ah, Lene. Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?
Ja: Lief je mrtav.
Dumbledore: Ah, da, i mislio sam da bi se to moglo dogoditi.
Rekao je to bez barem mrvice žalosti u glasu.
Ja: Vi ste znali...
Dumbledore: Pa naravno da sam znao, Lene, ne budi smiješna. Sam je pristao na to.
Ja: Sam je pristao na svoju smrt?!
Dumbledore: Ne, sam je pristao biti onaj koji će ga pokušati ubiti.
Ja: Ali... zašto?
Dumbledore: Lief je imao tumor na mozgu. Razlog zbog kojeg nije bio slab je magija. Magija, biti čaroban... to liječi gotovo sve poslijedice nekih bolesti i ozlijeda. Ali nije ga moglo spasiti od smrti. Lief je trebao umrijeti krajem ovog mjeseca. Oko 30. , možda malo kasnije.
Ja: Ali zašto je trebao pokušati ubiti Voldemorta? Znate da nije imao šanse.
Dumbledore: Lief je želio umrijeti - u nedostatku bolje riječi - časno. A ne od bolesti.
Ja: Ali sami ste rekli da ga je magija liječila...
Dumbledore: Ali tjedan dana prije magija mu ne bi mogla pomoći. Užasno bi ga boljelo.
Ja: Oh. Men jeg kjaeligheten ham. (Ali ja sam ga voljela.)
Dumbledore: Molim?
Ja: Ništa.
Bilo je glupo, čak i djetinjasto što sam na trenutak pomislila da ga je moja ljubav mogla spasiti. Jer nije. Ni njega... ni mene.
* * *
Voldemort: Gdje si bila, Lene?! Odgovori mi!!!
Sjedila sam na stolici u kuhinji i gledala ga ravno u oči. Nisam odgovorila.
Voldemort: ODGOVORI MI!!!
Ja: Zašto bih? Zašto te je briga?
Voldemort: Rekao sam ti da mi odgovoriš!!!
Izvadio je štapić. Iz vrha su frcale crvene iskre. No nisam odgovarala.
Voldemort: Misliš li da si mi toliko važna da to ne bih učinio?
Nisam ništa rekla. Prkosila sam mu. Razbuktavala sam njegov gnijev. Nije me bilo briga. Ne može mi ništa. Neka baci Crucio. Neka baci i Avadu Kedavru. Neka se samo usudi.
Voldemort: Lene, gubim strpljenje!
Ja: Ti nemaš strpljenje, tata.
Voldemort: Crucio!
Zabljesnula me crvena svjetlost i oštra bol proparala je svaki milimetar mog tijela. Ali nisam vrištala. Nisam mu željela priuštiti to zadovoljstvo. Bol se prekinula.
Voldemort: Gdje si bila?!
Ja: Što kažeš na dozu vlastitog lijeka? CRUCIO!!!
Pao je na koljena. Prekinula sam čaroliju.
Voldemort: Idi! Odlazi! Ne moraš se ni vraćati! Nije me više ni briga gdje si bila! Samo IDI!!!
Otrčala sam uza stube i spakirala svoje stvari. Ispod kreveta sam izvukla srebrnast plašt 8koji mi je ostavila baka) i metlu. Svezala sam kovčeg i krletku za metlu, čarolijom ih učinila lakšim i krenula u noć.
* * *
Pozvonila sam. Audrey je otvorila vrata.
Audrey: Isuse Bože, Lene, što se dogodilo?
Bila sam promočena do kože (kiša je padala) i mjestmice mi je odjeća bila poderana (naletjela sam na nekakvo granje).
Ja: Stari me otjerao od kuće.
Audrey: No, krasno. Hajde, uđi.
Ušla sam u predvorje kuće Hundred. Stube su vodile na prvi kat ( stube na prvom katu vodile su na drugi). Hodnik je vodio do kuhinje i dnevne sobe. Iz kuhinje je izašao visok, mršav muškarac držeći u ruci šalicu i žlicom miješajući njen sadržaj.
On: Audrey, što se događa?
Audrey: Lene je tata izbacio iz kuće.
On: Tko, Voldemort? Zašto?
Ja: upotrijebila sam Crucio na njemu, gospodine.
On: Molim te, zovi me Rian - pružio je ruku i ja sam ju prihvatila. - Jeste li vi cure za malo toplog kakaa?
Otišao je u kuhinju.
Ja: Gdje ti je mama? Uvijek sam mislila da su mame one koje u ponoć kuhaju kakao.
Audrey: Moj tata kuha kakao ujutro i navečer. Mama kuha sve ostali, ali tata radi najbolji kakao.
Nakon hladne kiše, nisam mogla pobiti tu činjenicu.
Ja: Što vi radite, Rian?
Ipak sam upotrebljavala "vi" dok sam mu se obraćala. Smatrala sam da mi je dužnost pokazati mu barem malo poštovanja.
Rian: Audrey ti nije rekla? Ja sma ti nešto poput liječnika opće prakse. Ja sam vidar, zapravo, ali ne za tako kritične bolesti kao što su one u Sv. Mungu. Ja liječim stvari poput čarobnjačkih kozica, vještičje prehlade i takve stvari. Amy je ona koja radi "krvav" posao.
Ja: Što ona radi?
Audrey: Ha, ha - smijala se, očito na primjedbu svog oca. - Mama je profesorica na Čarobnjačkoj akademiji.
Ja: Što predaje?
Audrey: Norveški.
Ja: Norveški se uči na Čarobnjačkoj akademiji?
Audrey: Većina europskih jezika se uči na Čarobnjačkoj akademiji. Ako odeš raditi u Norvešku, moraš znati norveški. Ako odeš raditi u Francusku, moraš znati francuski. Itd, itd...
Ja: Znači moći ću s njom pričat norveški?
Audrey: Da.
Ja: Super!
Audrey: Mislim da tebi treba sad topli krevet. Sutra ćeš blebetat na norveškom s mojom mamom. Laku noć, tata.
Ja: Laku noć, gospodine Rian.
Rian: 'Noć, cure.
Ušle smo u Audreyinu sobu na drugom katu.
Ja: Čemu lutke?
Audrey: To moja mama inzistira. Kao za ukras, da krevet ne bude preprazan. Kad pitam smijem li radije stavit jastučiće, kosa joj se diže na glavi.
Ja: Imaš lijepu sobu. Ne dijeliš ju sa sestrom?
Audrey: Hvala Bogu, ne. Malo čudovište je na katu ispod. Ovjde gore je još jedino tavan, gostinjska soba i treća kupaonica.
Ja: Ja sam uvijek htjela sobu u potkrovlju.
Legla sam u krevet. U njemu je bilo lijepo i toplo. Audrey je imala dva krovna prozora, točno iznad jednog i drugog kreveta. Promatrala sam zvijezde.
Audrey: Kao da smo sestre.
Nasmiješila sam se u mraku. Tada sam se sjetila rečence koju bi mi baka svake večeri rekla prije no što bih zaspala:
Alltid ha vakker drommer. (Uvijek lijepo sanjaj.)
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
utorak, 25.12.2007.
Dragi moji!
SRETAN BOŽIĆ!!!
Puno zdravlja, sreće, veselja i naravno, čokolade.
Evo i jedan banner. Klik, klik, hehe ;)
ponedjeljak, 24.12.2007.
Death
Ja: Da obećam što?
Lief: Moram osvetiti svoje roditelje. Obećaj da mi nećeš stajati na putu.
Planira ubiti mog oca? I ja bih mu trebala obećati da ga neću u tome sprječavati?
Najveći mi je problem bio što mi je time praktički rekao da izaberem koga više volim: njega ili Voldemorta. Nisam mogla birati. Nisam ni željela. Voldemort mi je bio otac. Da, bio je Gospodar Tame, ali bio mi je otac. Kao što svu svi voljeli svog oca, tako sam i ja voljela njega. No voljela sam i Liefa. U ovoj sam školi vrlo rijetko našla osobu koja me se ne bi bojala, pogotovo mi je bilo teško naći Norvežanina. A Lief... Lief je zadovoljavao sve uvijete. Možda ga nisam poznavala tako dobro, zapravo, nisam ga poznavala nimalo, ali voljela sam ga.
Ja: Jeg kan ikke. (Ne mogu.)
Lief: Zašto?
Ja: Jer me ne možeš natjerati da biram između tebe i svog oca. Ne možeš me natjerati da skršenih ruku promatram kako mi ubijaš oca. Ne mogu ti to obećati, Lief. Jednostavno ne mogu.
Lief: Jeg tenkte du kjaelighet meg. (Mislio sam da me voliš.)
Stari trik nabijanja krivnje. I upalio je.
Ja: Og jeg gjore. (I volim.)
Lief: Love da. (Onda obećaj.)
Ja: Jeg... (Ja...)
Nježno me uhvatio za bradu.
Lief: Love, Lene. (Obećaj, Lene.)
Rekao je moje ime tako tiho, kao da bi bilo zauvijek izbrisano da ga je rekao glasnije. Ali rekao ga je i kao da mu je sve na svijetu.
Ja: Jeg love. (Obećajem.)
Lief me poljubio. No suza mi je svejedno kliznula niz obraz.
* * *
Badnjak. Obiteljski blagdan kojeg vole sva djeca. Ja sam ga mrzila. Još je k tome padao na ponedjeljak.
Pahuljice su prštale zrakom. Promatrala sam ih kroz prozor svoje sobe pitajući se hoće li se uhvatiti za tlo. To bi bilo lijepo. Mogla bih pronaći neku zanimaciju.
Voldemort: Lene!
Izašla sam iz sobe na vrh stuba. Na dnu istih stajao je moj otac.
Ja: Molim, tata?
Voldemort: Rekao sam ti da me tako ne zoveš!
Ja: Oprosti.
Voldemort: U svakom slučaju, u dvorištu je nešto što bi te moglo zanimati.
Otišao je. Ja sam izašla u dvorište. Snijeg se primio za zemlju. Nekoliko metara od vrata ležao je Lief, ruku i nogu savijenih pod neprirodnim kutom. Dotrčala sam do njega i uhvatila ga za ruku.
Ja: Lief?
Lief: Gjore ikke savne meg. (Nemoj da ti nedostajem.)
Ja: Lief, gjore ikke do pa meg. (Lief, nemoj umrijeti.)
Lief: Farvel, Lene. (Zbogom, Lene.)
Prestao je disati. Položila sam mu dlan na prsa. Srce mu je prestalo kucati. I ono malo topline što je imao (bila je zima, pa nije ni mogao biti pretjerano topao) polako se gubila iz njega. Lief Thorvald Naas bio je mrtav. A ja sam sjedila u snijegu kraj njegovog beživotnog tijela držeći ga i dalje za ledenu ruku.
* * *
Pokopala sam Liefa (magijom) i vratila se u kuću. Moj otac je stajao naslonjen na jedan od stupova kraj stubišta. Nije ni pokušao sakriti pakosni smiješak. Uputila sam mu pogled pun gnušanja.
Ja: Jednog ćeš dana umrijeti. I htjet ćeš da tebe tako držim za ruku dok umireš. Ali mene neće biti.
Počela sam se uspinjati uza stube, kad...
Voldemort: Ne bih ni želio da me držiš za ruku. Ti si samo još jedna smrtonoša ili još jedan neprijatelj. Za razliku od mene, ti si beznačajna.
Ta je riječ odjeknula mojim umom. Ti si beznačajna.
Nisam se okrenula da ga pogledam niti sam ubrzala korak. Na trenutak sam stala i to je sve. Nastavila sam se uspinjati stubama do svoje sobe osjećajući pobjednički pogled svog oca na leđima.
Čim sam ušla u svoju sobu, otvorila sam širom vrata balkona i izašla van. Gotovo da sam osjećala kako mi se krv u žilama ledi. Skinula sam pulover ispod kojeg sam imala majicu kratkih rukava. Vrisnula sam najglasnije što sam mogla. Tada sam čula glas iza sebe.
NN: Uz dužno poštovanje, jeste li vi normalni?!
Dvije su me malene ruke zgrabile i povukle unutra. Čula sam i glasno lupanje vratiju balkona. Netko me uhvatio za ruku i odveo me do mog kreveta, pokrivši me do nosa. Ugledala sam kućnog vilenjaka zelenih očiju veličine teniskih loptica. Promatrao me zabrinuto.
NN: Zabrinuli ste Dobbya. Dobby čuo vrisak i došao gore. Što je gospođica htjela napraviti?
Ja: Ne osjećati. Dobby, zar nisi ti oslobođen? Što radiš ovdje?
Dobby: Dumbledore poslao Dobbya. Dobby špijunirao Gospodara tame kad je čuo vrisak.
Ja: Zar ne špijunira Snape Gospodara tame?
Dobby: Dobro, dobro. Dumbledore poslao Dobbya da vidi što se događa. Dumbledore je zabrinut za vas, jako, jako.
U tom sam trenutku shvatila: Dumbledore je znao. Znao je što će se dogoditi. Opsovala sam ispod glasa.
Ja: Dobby, vrati se u Hogwarts.
Dobby: Ali...
Ja: Molim te, Dobby. Ostavi me. Bit ću u redu.
Dobby se dezaparatirao uz glasan prasak.
I u tom sam trenutku znala zašto sam Slytherin. Iako je to bilo i zbog roditelja, bilo je i zato što sam trenutno mrzila Dumbledorea više od bilo koga na svijetu. On je znao da će Voldemrot ubiti Liefove roditelje i nije ga pokušao spriječiti. On je znao da će Lief željeti osvetu i nije ga pokušao spriječiti. A ja... ja sam u tom trenutku svim svojim bićem željela nekoga ozlijediti.
utorak, 18.12.2007.
Pismo i jedna riječ koja je promijenila sve
Čarolije. Jedan od rijetkih predmeta na kojima se može nesmetano brbljati. Taj smo dan uvježbavali čaroliju ušutukvanja na životinjama kao što su gavrani, pa je bilo bučnije nego inače. Osjetila sam kako mi netko dotiče ruku. Okrenula sam glavu prema dečku koji je vježbao do mene.
On: Oprosti.
Ja: Sve je u redu.
On: Ja sam Leif. Leif Thorvald Naas.
Ja: Du er fra Norge?
Leif: Hvordan gjorde du vet?
Ja: Av din navn.
Prijevod:
Ja: Ti si iz Norveške?
Leif: Kako si znala?
Ja: Po tvom imenu.
U tom nas je trenutku Flitwick prekinuo.
Flitwick: Dobro, što radite vas dvoje? Mislim, ostali isto pričaju, ali barem rade zadano, a vi ništa. Idemo, smjesta! Gospođice Riddle, vi prvi.
Lief mi je u trenutku spomena mog prezimena uputi pogled. Nije bio pogled pun straha, već pogled potpore. Kao da je pogledom htio reći: "Hajde, pokaži mu!"
Ja: Silencio!
Gavran je usred graktaja zanijemio. U tom je trenutku zazvonilo. Izašla sam iz razreda.
Audrey: Lene! Torba ti je ostala!
Lene, gdje ti je glava danas?
Ja: Hvala.
Audrey: Gdje ti je glava danas?
Ja: U torbi.
Nasmijale smo se. Počela sam stavljati knjigu iz Čarolija u torbu i ugledala sam neku knjigu koja tu nije pripadala. Izvukla sam ju van.
Otvorila sam ju. Bila je prazna. Listala sam, no nigdje nije bilo ničega. Tek na kraju sam ugledala nekoliko riječi:
Tenkter er betydde for vćre skriftlig.
Na ručku sam se neprestano pitala što bi se dogodilo da nešto napišem u tu praznu knjigu. Proučavala sam njene korice, no nigdje nije bilo ni nagovještaja imena vlasnika. Od torbe se inače nisam odvajala. Morala je biti ubačena tokom Čarolija ili prije nego što mi ju je Audrey donijela. Pogledala sam niz stol, prema Liefu. Bio je udubljen u neke bilješke, a usput je odsutno jeo varivo. Što je to tako važno da ne može pričekati dok ne pojede? Kraj njega sam ugledala sovu. Pismo.
Audrey: Lene? Jesi tu?
Ja: Molim?
Audrey: Netko je zaljubljen.
Ja: Ma daj molim te. Pa ne poznajemo se.
Audrey: Tim bolje. Onda utvrdiš da se dobro ljubi, pa prijeđeš lakše preko nečeg što te na njemu smeta.
Ja: Ti nisi normalna.
Audrey se nasmijala, no meni nije bilo do smijeha. I dalje sam promatrala Liefa, koji je smotao pismo i istrčao iz Dvorane, ostavivši sve stvari za sobom. Pokupila sam ih i izašla iz Dvorane da ga potražim. Našla sam ga u društvenoj. Sjedio je na sofi i gledao kroz prozor, tako da mu nisam vidjela lice.
Ja: Lief? Ostavio si stvari - rekla sam pružajući mu crni ruksak.
Lief: Hvala.
Ja: Je li sve u redu?
Lief: Ja... ja... - glas mu je u tom trenutku puknuo. Stavila sam mu ruku na rame.
Ja: Lief, što se dogodilo?
Lief: Bokstav. (Pismo.)
Kraj njega je stajalo pismo. Uzela sam ga i počela čitati.
Štovani gospodine Naas,
nažalost, moram vas obavijestiti da su vaši roditelji sinoć preminuli. Ubijeni su rukom Gospodara Tame osobno. Skrbništvo nad vama preuzet će vaš stric do vašeg 17. rođendana.
S poštovanjem,
Rufus Scrimgeour, ministar magije.
Osjetila sam nešto poput uboda u želucu. Moj otac je ubio Liefove roditelje. Što ako zbog toga Lief odluči ne pričati sa mnom?
Moj najveći strah kod ljudi koje sam tek upoznala bio je da će moj otac nauditi nekom članu njihove obitelji i da će me zbog toga odbaciti. To nikako nisam željela, pogotovo zato što mi se Lief sviđao.
Ja: Lief... ja... žao mi je.
Ustao je i pogledao me. U pogledu mu se nije moglo očitati ništa osim tuge, ali znala sam da ima još nečega.
Lief: Love.*
... nastavit će se...
*izraz "Love" je na norveškom i ne znači ljubav. Ne pitajte što znači u komentaru: saznat ćete ne vrijeme.
Obavijest
Otvorila sam blog koji možemo svi zajedno pisati:
LINK
Molim vas, razglasite okolo.
subota, 15.12.2007.
Never wanted it to be so cold
Audrey: Što kažeš na dvije pletenice?
Bila je subota. Padao je snijeg. Bilo je hladno, ali Audrey je inzistirala na otvorenom prozoru.
Ja: Ne. Danas vrpca - rekla sam i posegnula za crnom vpcom koja je ležala pred ogledalom. Svezala sam kosu.
Audrey: Lijepa si kad makneš kosu s lica.
Nisam se slagala s tim. Ja sama sebi nikad nisam bila lijepa. No, nasmiješila sam se.
Ja: Ideš kući za Božić?
Audrey: Da - nasmiješeno je rekla. - Jedva čekam! Svake godine mama i ja zajedno pečemo kolače i stalno igram društvene igre sa sestrom i...
Zašutila je. Možda je primjetila sjetan izraz na mom licu.
Audrey: Oprosti.
Ja: Što da ti oprostim?
Audrey: Ja tu pričam o svojoj obitelji i o tome kako mi je s njima, a ti ni nemaš obitelj s kojom bi mogla tako nešto.
Ja: Nisi ti kriva. Pa imaš pravo biti sretna.
Ugledala sam marte kraj svog kreveta.
Ja: Mislim da ću malo prošetati.
Obula sam marte i navukla crni kaput. Moj crno - bijeli šal ovaj je put ostao u ormaru. Željela sam ne osjećati barem jedan dio tijela. Polako sam izašla u perivoj ostavljajući za sobom tragove u snijegu. Suza mi je kliznula niz lice i zagrijala hladan obraz. U tom sam trenutku mrzila svoju obitelj više nego išta drugo na svijetu. A istovremeno sam ih i voljela. I to me zbunjivalo.
Ne ljutim se na Audrey. Nemam ni zašto. Iako me čine tužom, volim slušati priče o tome što drugi rade za Božić sa svojom obitelji. Tada mogu zamišljati, sama stvoriti svoju obitelj negdje duboko u svom umu. I sanjati.
Kružila sam oko jezera. Led se stvarao na površini.
Pa ipak... Željela bih i ja imati jedan takav Božić. Ali nikad ga neću imati.
Odjednom sam čula škripanje snijega. Netko se približio. Okrenula sam se. Pogled mi je uzvraćala djevojka plave kose i zelenih očiju.
Ona: Je li sve u redu?
Ja: Zašto ne bi bilo?
Ona: Plakala si.
Ja: Nevažno.
Ona: Nije istina.
Ja: Zašto ti je bitno što sam plakala?
Ona: Jer nitko ne bi trebao plakati dva tjedna prije početka praznika.
Leave me. You cannot save me. Leave me. You can't say or do anything to make me feel better.
Ona: Ja sam Morgana.
Ja: Lene.
Morgana: Lijepo ime.
Ja: Mo'š si mislit'.
Morgana: Meni se sviđa.
Ja: Zašto si tako ljubazna prema meni?
Morgana: Zvučiš kao da je to nešto loše...
Možda i jest.
Zagledala sam se u planine. Željela sam da ode. Da me ostavi na miru. Da se mogu isplakati i da mi opet bude bolje.
Ja: Slijedi me.
Povela sam ju na 7. kat. Tri puta sam prošetala ispred zida na kojem su se trebala pojaviti vrata Sobe potrebe: trebam sobu s klavirom, trebam sobu s klavirom, trebam sobu s klavirom.
Vrata su se pojavila. Pritisnula sam kvaku i ušla u prostoriju.
[klik da se uveća]Počela sam svirati. Morgana me promatrala. Prsti su mi letjeli preko tipki. Bez nota, samo sam zatvorila oči i svirala. Kad sam bila manja, to mi je baka svirala. Sjećam se da mi je to zadnji put odsvirala na moj 4. rođendan. Kad je i umrla. Majka moje majke. Jedini član moje obitelji kojeg sam voljela do zadnje čestice. Ona me i naučila svirati klavir. Nedostajala mi je.
Završila sam. Morgana me gledala. Potom je sjela kraj mene.
Morgana: Predivno.
Kimnula sam u znak zahvale. Morgana je zračila nekom toplinom. Gotvo da me grijala.
Toga sam jutra izašla da nađem mir. No našla sam nešto bolje - prijateljicu.
subota, 01.12.2007.
Amicus animae dimidium
Astrid je nestala. Samo tako. Bez pozdrava, bez poruke. Njene stvari su nestale. Gotovo kao da je izbrisana s lica Zemlje. Ostala sam sama.
Tog je jutra padala kiša. Nije me bilo briga za nastavu. Izašla sam van. Željela sam da kiša jednostavno odnese sve, da sve nestane. Znala sam da je to nemoguće. Kiša je padala i padala. Tog sam jutra svezala pletenicu. Bila je mokra i sada se svaka vlas zalijepila za drugu. Trčala sam. Kroz blato i kroz vodu. Nije me bilo briga. Bila sam mokra do kože, a blata mi je bilo i po licu. Napokon sam se spotaknula i pala ravno u lokvu. Nisam ustala. Plakala sam i nisam se mogla zaustaviti. Astrid je nestala. I ja sam ostala sama.
* * *
Ušla sam u spavaonicu. Bila je pusta. Božićni ukrasi već su se pojavili, no mene nije bilo briga. Najradije bih ih poskidala sa zidova i bacila ih kroz prozor. Mrzila sam obiteljske blagdane. Uvijek su me podsjećali kako ja nemam obitelj koja me voli.
* * *
Kad sam se napokon pribrala i izašla iz kupaonice, primjetila sam djevojku crvene kose kako raspakirava svoj kovčeg i sprema stvari u ormar. Na noćni ormarić stavila je sliku (pretpostavljam) svoje obitelji. Sa slike su mahali njeni roditelji i sestra od 10 godina (ili tako nekako). Imala je pletenice s mašnicama na kraju. Njena se majka prijazno smiješila i u očima joj se vidjela radost. Držala je djevojčicu za ramena. Otac je zagrlio majku s leđa i ponekad bi ju poljubio u obraz.
Odvratila sam pogled od slike i ponovno se zagledala u djevojku. Nije me primjetila budući da mi je bila okrenuta leđima.
Nosila je majicu dugih rukava na bijele i crne prugice, crne hlače i bijele starke. Potiho je pjevušila neku melodiju. Izgledala je kao da uopće ne spada u Slytherin. Možda je ona kao i ja - zbog svojih roditelja. No ni oni nisu izgledali kao da bi spadali u Slytherin.
Okrenula se. Primjetila sam piercing na njenoj usnici. Prvo je izgledala iznenađeno, no ubrzo su joj se usnice raširile u širok osmijeh.
Ona: Zdravo. Ja sam Audrey. Audrey Leanne Hundred.
Ja: Lene Katherine Aase Riddle.
Ona: Riddle? Ti si Voldemortova kćer?
Ja: Da.
Ona: Pa to je OK.
Nisam vjerovala svojim ušima.
Audrey: Zar to nije OK?
Ja: Očekivala sam se da ćeš me se bojati.
Audrey: Zašto? Ja ne sudim ljude po njihovim roditeljima.
Ja: To je tvoja obitelj - pitala sam pokazavši sliku.
Audrey: Da. Strašno mi fale.
Ja: Zašto si ti u Slytherinu?
Audrey: Valjda je to nešto genetski. Vidiš, ovo su moji posvojitelji - rekla je pokazavši sliku. - Moji pravi roditelji su Rodolphus i Bellatrix Lestrange.
Lestrangeovi su joj roditelji?
Oni su mi se činili kao zadnji koji će dati dijete na posvajanje. Prije bi bilo da će ga poslati u službu mog oca.
Audrey: Bellatrix me rodila u Azkabanu. Rekli su joj da sam umrla.
Ja: Ti čitaš misli?
Audrey: Ne. Vidi ti se na licu.
Ja: Kako to da imaš crvenu kosu?
Audrey: Ja sam metamorfagus. Kako to da nisi na nastavi?
Ja: Nije mi se išlo. Mislim... nisam bila raspoložena.
Audrey: Oh.
Na licu joj se vidjelo da zna da sam plakala.
Audrey: Mislim da ćemo ti i ja biti super frendice.
Ja: Nadam se.
Audrey: Nadaš se?
Ja: Dobro, dobro. I ja mislim tako.
Amicus animae dimidium, pomislila sam. Prijatelj je polovica duše.
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
LENE
° Lene Katherine Aase Riddle rođena je 17. svibnja i napunila je 17 godina što je čini punoljetnom u čarobnjačkom svijetu.
° Na 7. je i završnoj godini osnovnog magijskog obrazovanja u Školi za vještičarenje i čarobnjaštvo u Hogwartsu. Razredbeni klobuk ju je svrstao u Ravenclaw.
° Lene ima sestru blizanku Aase koja je u Slytherinima.
° Ona svira klavir i skladala je nekoliko svojih skladbi.
° Ima komplekse iz djetinjstva zbog toga što joj je otac Voldemort, a majka smrtonoša.
° Teško nalazi prave prijatelje.
° Često je osamljena i tužna.
° Najdraži predmet su joj Čarobni napitci.
