|
doslo mi je da kazem. ZIVOT JE LIJEP!! :) ne znam zasto. eto. tako.
lijepo je vrijme, suncano. toplo. ugodno. kad izadjes iz sobe, prvi put stupis izravno pod sunce, i sve te onako zaslijepi... prodju me trnci i jednostavno me ispuni ta toplina. iako prema faksu, koracam lako kao u popodnevnoj setnjici....
znam da postoji jedno maleno bice, najsladje na svijetu, (bez pretjerivanja), koje volim jaaako, i ono voli mene, i kad dodjem vlakom kuci, i ona me spazi trci mi u susret i ja bacim torbu i potrcim i ja njoj, i skoci mi u zagrljaj i.. joooj... najsladje rukice oko mog vrata... stisne me tako jako kao da me nikad vise nece pustiti... i kad navece zaspe pokraj mene na kaucu, tako smireno i slatko... i onda je uzmem u ruke da je odnesem u krevet, a ona spava na mom ramenu, i pokusavam je skinuti a ona u polusnu mrmlja nesto da je pustim na miru i mami mi osmjeh na lice... konacno je pokrijem, i jos uvijek s onim osmjehom na licu dam joj pusu u celo... pokusavam otici, ali ju ne mogu prestati gledati...  a ujutro... pola 10, jos teeesko jutro po definiciji prosjecnog studenta, nesto mi skoci na krevet, i skace i skace i ne odustaje... skicnem jednim okom, a to ona... - antonijaaaaaa, ajd mi napravis grizaaaa??? oces? onako sa kakaom, kako ti radis, aaajdd?? - joj, mala, daj, spava mi se jos, nemoj me sad... -a daaajjjj... - a a. - bas si neka. daj, a o-be-ca-la si miii!! i onda napravi neku kvazi ljutitu facu nebi li me nagovorila da se dignem... kako da odolimmm?? i eto ti griza, ludo jedna. (kao sto bi balasevic rekao)
i znam da postoji jos jedno bice, malo vece doduse :), s kojim mogu podjeliti svaku, doslovno svaku misao... s kojom mogu piti, pjevati, izlaziti, gledati tv cijeli dan, spavati do 2 popodne, suncati se na dvoristu, bariti decke, svadjati se slatko kao s nikim, prkositi joj i pricati u prazno. pametovati joj i gledati kako odrasta, savjetovati joj da se ne sisa, i dati joj sobu za provod za vikend... sminkati se satima i uzivati u onom kiloskidajucem ogledalu u predsoblju. :) i plesati, plesati, plesati i plesati...
znam da postoje prijatelji... oni zbog kojih sam ono sto jesam. oni bez kojih ne bi rekla da je zivot lijep. oni koji su tu za mene. kada sam sretna, vesela i nasmijana, ali i tuzna i razocarana i u krivu. oni koji ce me zagrliti iz cista mira, i ciji ce me osmjeh odmah podici. oni koji ce me i najumorniju izvuci iz kreveta na plesnjak. oni koji ce samnom satima filozofirati o ljubavi, faxu, deckima, roditeljima, sexu i ostalom... ona koja ce samnom u 3 ujutro, vecer prije kolokvija umjesto ucenja, crtati tlocrt i bokocrt kuce i okoline, i s kojom ce svaki kolokvijski tjedan proci u suzama od smijeha... :) s kojom cu prespavati svaki drugi tjelesni, i smijati se tome... oni s kojima cu se zatvoriti u jednu malu sobicu, sa 2l vina i izvesti toliko gluposti, da nadoknadim za sve one mirne dane tokom cijelog zivota. on, koji ce doci do mene u 1h ujutro, samo da bi me zagrlio. ona, ona i on. znaju oni. znaju da ih volim. znaju da bez njih ne mogu.
znam kako je to imati ekipu kojoj pripadas. izlaziti s njima svaku slobodnu vecer... plesati i pricati i smijati se... otici na nocno kupanje, te provesti svaku sekundu nasmijana i puna energije... znam kako je to baciti se iz petnih zila da stignes udariti lopticu koja jednostavno pada predaleko i na kraju te neslavno udari u glavu, i slusati njih kako se od srca smiju..  znam kako je to vidjeti ih nakon dugo vremena, skociti im u zagrljaj i baciti se u euforicno prepricavanje svega vaznoga posljednjih mjeseci. znam kako je to zapiti s ekipom na bosutu... :) i usput prepricavati cijelu srednju sa svim slavnim (ne)zgodama... znam kako je to probdjeti noc okruzen njima, bez osude, bez ustrucavanja, bez granica.
znam da mogu voljeti. znam da sam sposobna imati nekoga tko ce mi toliko znaciti, nekoga zbog koga leptirici nece nikada izumrijeti... zbog njega znam koliko je lijepo leci u krevet s nekim tko ce te zagrliti i u cijem ces, najmirnijem narucju na svijetu, zaspati. znam kako je to doci umoran s faksa, uletiti u sobu, skociti mu u zagrljaj i poljubiti ga kao da ga nisam vidjela mjesec dana... znam kako je to ostati s njim u sobi, uz gitaru i nista vise i provesti se kao sto dugo nisam... znam kako je lijepo osjetiti poljubac u celo. znam kako je tesko prezivjeti onih posljednjih 10 minuta dok taj glupi bus ne stigne da ga konacno mogu zagrliti...  znam kako je to kad ti netko kaze 'mala'... znam kako je to osjecati se sigurno. mirno. na mjestu. sretno jer znam da postoji. iako je ovo sve sad u proslom vremenu, nema veze... nema veze jer me prosla tuga i ljutnja, i ostalo je samo sjecanje na ono lijepo... spoznaju kako je to voljeti.... :)
iako znam da nece uvijek biti bajno, nadam se da cu u svakom trenutku u zivotu biti svjesna koliko bogatstvo posjedujem.
|
