Chieko ne stanuje ovdje

petak, 23.05.2008.

CRVENI MAKOVI

Jučer sam lutala poljima crvenih makova...
Sunce, toplina, modro nebo, cvrkut ptica u letu, mreškanje laganih stabljika i latica na povjetarcu, miris divljine i samoće, miris tišine, miris prirode, netaknute, iskonske...
I trebala bi biti sretna, najsretnija na svijetu, samo jer mogu doživjeti ovaj spoj savršenstva...a da li jesam?
Nisam...
Ležim u polju crvenih makova, pogleda uprtog u nebo i ne mogu a da se ne zapitam:

DA LI ONI ZNAJU KOLIKO SU LIJEPA POLJA CRVENIH MAKOVA U OVO DOBA GODINE?



Toliko crvene boje, previše ljepote koju oči ne mogu sakupiti u jedan pogled, svojim vulgaris red efektom podsjeća me na ogromnu masu, gotovo kao krv, prolivena tu, oko mene, u meni...

Toliko loših vijesti...Do kada će dani započinjati sa njima...
Mianmar...Sechuan...
Glad, bolesti, ratovi, zemljotresi, tsunami, poplave, nesreće, gubici...
Toliko tuge i toliko boli...


Dječji pogledi, suze u očima, strah u malim dušama...a gdje je igra, gdje je radost, gdje je sreća...gdje su igre lovice u polju crvenih makova?


Zabrinuta lica starijih, bore na licima koje govore same za sebe, ispisuju priče pravih heroja u svakodnevnoj borbi za goli život.

Gledajući ove slike uhvati me tuga, očaj, nemoć, ne vidim svrhu pisanja ovih redova, možda samo da podijelim s nekim svoje bojazni, uzaludno trošenje vremena ne neke zapise koji će ostati pohranjeni u gomili nevažnih podataka, kako bi sebi olakšali, ali ne i njima...

Koliko boli može čovjek podnijeti, a da ostane priseban i samo čovjek.
Nemoć pojedinca koji vidi i pomračenje razuma moćnih koji mogu nešto promijeniti, a NE VIDE...
...KAKO MOGU MIRNO SPAVATI DOK MI OSTALI PLAČEMO...


Ležeći tako jučer, u polju crvenih makova, imala sam osjećaj kao da sam u moru duša što se svijaju oko mene, lijepe se za moje haljine, za moje ruke, kosu, pokrivaju moje oči, škakljaju me po licu i usnama, ne daju mi da odem, ne puštaju me od sebe i mogla bi se zakleti da je oko mene šaputalo na tisuće glasova...


"Dear Mr. President"

Dear Mr. President,
Come take a walk with me.
Let's pretend we're just two people and
You're not better than me.
I'd like to ask you some questions if we can speak honestly.

What do you feel when you see all the homeless on the street?
Who do you pray for at night before you go to sleep?
What do you feel when you look in the mirror?
Are you proud?

How do you sleep while the rest of us cry?
How do you dream when a mother has no chance to say goodbye?
How do you walk with your head held high?
Can you even look me in the eye
And tell me why?

Dear Mr. President,
Were you a lonely boy?
Are you a lonely boy?
Are you a lonely boy?
How can you say
No child is left behind?
We're not dumb and we're not blind.
They're all sitting in your cells
While you pave the road to hell.

What kind of father would take his own daughter's rights away?
And what kind of father might hate his own daughter if she were gay?
I can only imagine what the first lady has to say
You've come a long way from whiskey and cocaine.

How do you sleep while the rest of us cry?
How do you dream when a mother has no chance to say goodbye?
How do you walk with your head held high?
Can you even look me in the eye?

Let me tell you 'bout hard work
Minimum wage with a baby on the way
Let me tell you 'bout hard work
Rebuilding your house after the bombs took them away
Let me tell you 'bout hard work
Building a bed out of a cardboard box
Let me tell you 'bout hard work
Hard work
Hard work
You don't know nothing 'bout hard work
Hard work
Hard work
Oh

How do you sleep at night?
How do you walk with your head held high?
Dear Mr. President,
You'd never take a walk with me.
Would you?

PINK





23.05.2008. u 10:35 • 22 KomentaraPrint#

subota, 10.05.2008.

HEKINAN - PULA

Jednog sam jutra, sasvim običnog, žurila ulicama moga grada, previše posla, a vremena malo. U toj svakodnevnoj utrci sa vremenom, dok u glavi prebirem što sve moram obaviti ne stignem promatrati svijet oko sebe, osjećam se često kao prolaznik bez doživljaja. No to jutro desilo se nešto što me toliko razveselilo da to moram podijeliti sa vama. Oni koji dolaze na moj blog znaju za moju ljubav prema Japanu, e pa tog sam se jutra iznenada zaustavila uz izlog naše gradske čitaonice namijenjene klubu umirovljenika. Ostala sam bez teksta i doslovno pogleda prikovanog za veliku vitrinu u unutrašnjosti čitaonice, ostala tako nekih 15-tak minuta.

U vitrini su bile lijepo posložene male porculanske lutkice koje predstavljaju carski dvor i dvorjane, slažu se na police za Dan djevojčica ili Festival lutaka tj. Hina matsuri, koji se obilježava 3.ožujka (hvala dragom prijatelju nihonkichigai-u na ovim informacijama =D )

A sve je odisalo onom predivnom japanskom jednostavnošću. Naravno, na moju veliku žalost, propustila sam taj događaj, koji mi je bio pod nosom, zahvaljujući mojoj neinformiranosti ili slaboj reklami u lokalnim medijima. Sve u svemu toliko me sve to raspoložilo i nahranilo moju žeđ za Japanom.

Prijateljstvo Hekinana i Pule počelo je u vrijeme Svjetske izložbe EXPO-a 2005. u Aichiju kada je Hekinan bio grad domaćin Hrvatskoj. U Hekinanu su tada održane i hrvatske izložbe: "Voda kao izvor života antičke Pule" Arheološkog muzeja Istre i "U carstvu podzemnog zmaja - čovječje ribice" Prirodoslovnog muzeja iz Zagreba.

Tom je prilikom čitaonici donirana zavidna brojka lutkica odjevenih u japansku tradicionalnu nošnju

Pula i Hekinan postali su gradovi prijatelji.

Dodano 2016.g.:
Slike su uklonjene nakon što su neke stranice preko kojih sam ih dodala u međuvremenu postale privatne. Nadam se da ću ih naći pohranjene u nekoj staroj mapi i ponovo objaviti.

Imala sam veliku čast i radost stupiti u kontakt sa gospođom iz Japana koja je poklonila gradu Puli ove lutkice iz svoje privatne zbirke.


10.05.2008. u 19:16 • 12 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2011 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (1)

Opis bloga

ONO NEŠTO, ŠTO ME ČINI SRETNOM

RECI MI NAJTIŠE:
llacrimosa@yahoo.co.uk

SKITANJA:
I am not this hair, I am not this skin. I am the soul that lives within. (Rumi)

NAJDRAŽE PJESME

ONE DAY I'LL FLY AWAY
Nicole Kidman

I follow the night.
Can't stand the light.
When will I begin to live again.

One day I'll fly away
Leave all this to yesterday.
What more could your love do for me?
When will love be through with me?
Why live life from dream to dream?
And dread the day when dreaming ends...

One day I'll fly away
Leave all this to yesterday.
Why live life from dream to dream?
And dread the day when dreaming ends.

One day I'll fly away.
Fly...fly...away.