Chieko ne stanuje ovdje

subota, 13.08.2011.

MAKURA NO SOSHI

Heian razdoblje - "zlatno doba" klasične japanske književnosti. Na prijelazu od desetog na jedanaesto stoljeće vrhunsku književnost Heian razdoblja stvaraju žene, dvorske dame: pratnja carica. Najveći literarni spomenik toga vremena "Priče o Genjiju" napisala je Murasaki Shikibu o kojoj sam ranije pisala kad sam u ruke dobila pripovjest o njenom životu, a kojoj ću se vratiti u jenom od slijedećih postova.
Danas želim spomenuti njenu suvremenicu, ne manje zanimljivog a po nekima možda čak i atraktivnijeg proznog djela, Sei Shonagon.




Naziv djela "Makura no soshi" (Zapisi uz uzglavlje) tumači se tako da je ona rukopis držala pored svog jastuka (makura) i bilježila što bi joj palo na pamet ili što se zanimljiva dogodilo toga dana. Često lakonski zapisi, puni duha, iskreni i ne skrivaju simpatine ni antipatije spisateljice, izuzetno nadarene žene, oštrog zapažanja, vrlo duhovite, nemilosrdne i cinične.To je zbirka anegdota, sjećanja vjerskih obreda, karakternih skica, popisa stvari koje je voljela ili mrzila, mjesta koja su zanimala nju, dnevnički zapisi, opisi prirode, hodočašća, razgovori, razmjena poezije - doista, gotovo sve što je činlo svakodnevni život više klase u Japanu tijekom Heian razdoblja. Njen stil je tako rječit, zapažanja tako vješto odabrana, a njezina duhovitost, tako oštra da čak i najmanji detalj može privući i zadržati pažnju bilo kojeg modernog čitatelja. Dakle dovoljno da potražite ovu knjigu i provjerite.



Godine 1996.Peter Greenaway snimio je film The Pillow Book u kojem glavna junakinja Nagiko slavi rođendan dok joj otac, prepričavajući stvaranje japanskih mitova, piše po njenom tijelu prekrasnom kaligrafijom, za to vrijeme teta joj čita popis "lijepih stvari" iz Knjige zapažanja, Sei Shonagon, te kada Nagiko bude navršila 28 godina, Knjiga zapažanja će i službeno imati 1000 godina, te da će ona, Nagiko imati isto godina kao i Sei Shonagon kada je napisala tu knjigu.



13.08.2011. u 21:58 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 27.01.2010.

SAKURA & NOH MASK

Dragi prijatelji, evo da vam se malo i pohvalim, prošle godine u 5. mjesecu postala sam ponosni vlasnik i moje druge tetovaže, ponekad mi dođe da dam iscrtati cijelo tijelo, ali na ovim prostorima to bi najprije značilo gubitak posla, pa sve drugo što se povlači za tim...nono
Koristim ovu priliku da se založim za prava "ocrtanih" ljudi i da se oštro suprotstavim diskriminaciji koja se provodi protiv njih, samo zato jer su "oslikani", a posebno u javnim i državnim službama. Želim da dočekam dan kada ću čuti da je netko vrednovan prema svom radu i postupcima u životu a ne prema onome kako izgleda.
Majka sam dvjema prekrasnim curama i učim ih da žive slobodno, ali ponekad se pitam nije li prevelika cijena te i takve slobode?

P.S. Ovo naravno nije moj posljednji tattoo cerek

27.01.2010. u 11:23 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 02.12.2009.

IZLOŽBA JAPANSKIH DRVOREZA

Za sve ljubitelje, znalce i one koji samo žele doživjeti nešto lijepo u Opatiji je do 08.12. otvorena jedinstvena Izložba japanskih drvoreza pod nazivom "Slike plutajućeg svijeta" .
Ako želite malo prošetati kroz povijest i doživjeti kabuki glumce, ljepotice s Utagawinih slika, lahor što nosi otpale latice trešnjinog cvijeta, prođite do Opatije i uživajte u ovoj posebnoj prilici, mnogima se ona pruži možda jednom u životu :DDDD

Izložba japanskih drvoreza

Image Hosted by ImageShack.us

02.12.2009. u 07:54 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 29.03.2009.

LEPEZE - INSTRUMENTI VJETRA

Image Hosted by ImageShack.us


Za lepeze se kaže da njihova prisutnost privlači nečujnu glazbu. Neki ih čak nazivaju instrumentima vjetra.

Image Hosted by ImageShack.us


Njihov polukružni oblik se također smatra sretnim. Mnoge kulture, uključujući kinesku, japansku i španjolsku instinktivno povezuju lepezu s romansom i elegantnim ženama.

Image Hosted by ImageShack.us


Tokom povijesti lepeza je imala različite namjene: za tjeranje mušica, za rashlađivanje i, naravno, za koketiranje.

Image Hosted by ImageShack.us


Vjeruje se da su prve lepeze izrađene prije više od 3000 godina u Kini. Prvenstveno su bile statusni simbol i privilegija kojim su robovi hladili svoje gospodare. Prve lepeze su, pretpostavlja se, bile samo palmin list, ali nije prošlo mnogo vremena i počele su dobivati druge oblike i namjene.

Image Hosted by ImageShack.us


Neke od prvih lepeza su se proizvodile od perja, i to obično od guščjeg. Egzotičniji primjerci, od perja fazana, jastreba, sokola i pijetlova, hladili su povlaštenu klasu. Lepeze napravljene od konjske ili dlake divljači predstavljale su statusni simbol muških vladara.

Image Hosted by ImageShack.us


Do trenutka kada su japanske lepeze počele da se pojavljuju, oko 11. stoljeća, lepeze su bile ravne. Novi stil sklapajućih lepeza zaživio je tek tokom sljedećih 300 godina. Rebra u lepezi su obično pravljena od ratana, bambusa, a povremeno i od skupljih materijala, kao što su zlato ili žad. Kasnije su rezbarena slonovača i kitove kosti postale popularne pri izradi ženskih lepeza.

Image Hosted by ImageShack.us


Danas su gotovo zaboravljeni stari salonski običaji otmjenih krugova, kao i moda koja je kao jedan od glavnih atributa koristila lepeze, nekoć omiljeno žensko pomagalo.

Image Hosted by ImageShack.us


"Žene katkad lepezama izvode veća junaštva nego muškarci mačem". Tako čitamo u mletačkim novinama iz 18. stoljeća.

Image Hosted by ImageShack.us


Dovoljno je ovo nekoliko riječi kako bi se dokazala važnost ovog predmeta ženske mode, pravo umjetničko djelo za šetnju, protagonist nekoć dokonih razgovora i balova, pomagač u susretima i zaljubljivanju, posrednik u kretnjama privlačenja i odbijanja.

Image Hosted by ImageShack.us


Predstavljeni predmeti vrlo su različiti: neizbježna nazočnost lepeza među vjenčanim darovima i na proslavama zaruka i vjenčanja, pojašnjava brojna prizivanja na ljubav, konvencionalno predstavljena romantičnim prizorima, galantnim susretima, često umetnutim u kićaste krajobraze, susretima mladih zanesenih ugodnim razgovorima ili sjedinjenih u plesu; ili pak simbolički prizivana plamtećim srcima, krilatim putima, mladicama bršljana i cvijećem.

Image Hosted by ImageShack.us


Brojni su i mitologijski te alegorijski sadržaji, krajolici i ambijentalne rekonstrukcije onodobne odjeće, a ne nedostaju ni primjerci lepeza izrađenih u slavu važnih povijesnih događanja, poput onog velike vrijednosti koji ilustrira uspjehe Francuske revolucije, odnosno rijetkoga primjerka posvećena prvim usponima aerostatike te onog uobičajenijeg, ali uvijek zanimljivog za povijest običaja, koji prikazuje najistaknutije ličnosti Prvoga svjetskoga rata.

Image Hosted by ImageShack.us


Lepeze nisu morale biti nužno oslikane nekim motivima. U Kini se smatralo da boja lepeze ne bi smijela biti crna ili bijela, jer su to tradicionalne boje žalovanja.

Image Hosted by ImageShack.us


No bile one oslikane ili ne, od perja, ratana, rižinog papira ili čipke, kineske, japanske, viktorijanske, vintage ili španjolske - flamenco crvene, bile one korištene za hlađenje, za zavođenje ili prikrivanje stidljivih pogleda, možemo sa sjetom gledati slike u teškim zlatnim ramovima obješene u salonima starih dvoraca, stare filmove ili poneku staricu što prođe ljeti parkom i zastane na klupici da se odmori, pa iz torbice izvadi lepezu koju čuva još od svoje bake, možemo se diviti fantastčnim plesačima flamenca ili subkulturnim festivalima na kojima se u nevjerojatnim kombinacijama pronađe i poneka lepeza s ovih slika...ali ne možemo ostati ravnodušni nad trudom i ljubavlju što su utkani u svaki njihov detalj...

Image Hosted by ImageShack.us


Zašuštila je moja lepeza noćas, možda je to bio samo dah jednog prošlog vremena ili pak vjetar sa Fudžijame...

29.03.2009. u 23:59 • 25 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.03.2009.

GOOD ENOUGH

Image Hosted by ImageShack.us


Počevši pisati ovaj blog prije vše od godinu i pol dana imala sam jasnu sliku o čemu ću pisati, znala sam što volim i to sam željela podijeliti sa svima koje to zanima. Ali kako ništa u mom životu ne ide onako kako sam si isplanirala i kako sam željela, odlučila sam ne slijediti tu prvobitnu misao i ideju već se prepustiti tokovima kojima me život poveo, mislima, ljudima, snovima koji su danas jači i važniji od onih prije godinu dana...
Nisam se toliko drastično promijenila a ipak jesam, u meni još čući ono čedo s ushitom prema svemu dobrom ali s odmakom, kao promatrač koji ni svoje boli i nedoumice ne može sam riješiti, pa kako će onda s drugima dijeliti to lijepo i dobro...
Usamljena sam dok vodim ovaj poluživot a imam osjećaj, znam da tamo negdje postoji nešto divlje i divno i toliko moćno da sam za to spremna umrijeti.
-Gdje je ta točka u koju se opireš?- rekao je Krleža...
Gdje da crpim tu snagu kad nemam više ni volje ni želje...u meni postoji jedan dio koji je mrtav i koji će takav ostati.
Kako biti savršen dok ti se iznutra sve lomi na tisuću komadića i hoće li ta bol koju nosim u sebi ikada prestati?
Hladna je to stvar - usamljenost...

02.03.2009. u 20:40 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 28.01.2009.

PAIN

Image Hosted by ImageShack.us


Kada bol proizlazi iz fizičke boli može se mjeriti intenzitetom i pragom tolerancije na samu bol. Neke ljude boli i sama pomisao na fizičku bol. Koja je bol najintenzivnija? Koga najviše boli? Dijete što je zagreblo koljeno, majku dok rađa, oca ranjenog u ratu, brata stradalog u nesreći...Fizička bol se ne može uspoređivati, ona gotovo uvijek sa sobom pokreće i onu drugu, težu i dublju psihičku bol, koja se u čovjeku zadrži puno duže. Psihičkoj boli treba puno vremena da odradi, odboluje, u nekim situacijama ona nikad i ne prestaje.
Povod ovom postu je knjiga kojoj se vraćam, ni sama ne znam po koji put,
Frida ili o boli, Slavenke Drakulić. Možda bi bilo preosobno reći da je knjiga predobra, tako ispada da uživam u tuđoj boli i hranim svoju bol. Ili možda previše isfrazirano: prepoznala sam se u tim mislima....a tko nije? Svatko se može pronaći u njima. Mogu reći da mi je ova knjiga približila osjećaj boli koji moraju imati ljudi i osjećaj usamljenosti u toj boli. Posramim se kad usporedim svoju i njihovu bol, ne kažem da moja manje boli, boli istom jačinom, u mojoj nutrini možda i jačom, ali to je moj život i to mogu osjetiti samo i jedino ja. Ova mi je knjiga približila i djela ovih predivnih žena, Fride i Slavenke, možda, ali samo možda, sada mogu reći da donekle razumijem njihovu umjetnost.
Evo nekoliko misli izvučenih iz knjige, naravno koje meni pašu u ovoj mojoj trenutnoj spoznaji i blizini boli:

Image Hosted by ImageShack.us


Nadala sam se da ćeš prepoznati onu drugu mene, koja se ne može sagledati očima, a ne samo golo i kažnjeno tijelo.

Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga.

Teško je podnijeti tu tako prokletu žensku patnju, ženski osjećaj odbačenosti.

Žene koje imaju djecu nikada nisu tako očajnički usamljene...

Žena govori jezikom osjećaja, jezikom boli i samoće, svjesna je razlike između muškog i ženskog iskustva stvarnosti.

Image Hosted by ImageShack.us


Uvijek zamišljamo da ćemo bliskim osobama sve stići reći i objasniti, pokazati kako ih razumijemo i volimo. Iznenadna smrt nepravedna je i za onog koji ostaje.

Nikada više nikome neću dopustiti da mi priđe toliko blizu. To je opasno po život.

Oduzimala sam vrijeme od slikanja do kojeg mi je jedino bilo stalo samo da bi se njemu umilila, da bih ga zavela, da bih bila u njegovoj blizini...

Ja sam bila ta koja je osjećala neizmjernu potrebu za njim, uvijek gladna ljubavi, uvijek željna pažnje, željna potvrđivanja. U mom su svijetu svjetlo i toplina dolazili od njega. Maestro je bio moja hrana, moja droga, moja opsesija. Zašto sam dopustila da mi se to dogodi i da postanem potpuno ovisna o njemu?

Image Hosted by ImageShack.us


Ti imaš vatru u sebi, takvu vatru imaju u sebi samo oni koji poznaju smrt.

Pohlepna sam. Želim užitak, želim da moje tijelo iskusi nešto drugo osim boli.

Stala sam sva u tu ruku, skrutila sam se u nju i čučala tamo u tmini, pokrivena, ne mičući se, ne dišući. Bilo mi je teško izdržati žudnju za dodirom njegova tijela, toliko željeti dodir muškarca a dobiti dodir djeteta. Žudjela sam za njim. Ali morala sa, svoju žudnju ukrotiti, preusmjeriti.

Mora da smrt dolazi kao olakšanje kada čovjek sam sebi postane nepodnošljiv.

On je duša moje duše.


Image Hosted by ImageShack.us



28.01.2009. u 09:55 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 07.01.2009.

KUDA JE OTIŠLA CHIEKO?

Dragi prijatelji blogeri, znani i svi oni koji samo prođete ovim stranicama, najprije da vam zaželim svima sretnu Novu 2009. godinu.
Ne znam kako je vama započela, ali meni i nije baš najbolje, previše posla od jutra do mraka, malo odmora, ova hladnoća koja ne popušta...sve je to rezultiralo time da sam evo sada bolesna i da mrzim što moram i jedan dan provesti u krevetu. A možda je ovo i rezultat sveopćeg prežderavanja i ispijanja svakojakih kombinacija.
Kuda je otišla Chieko? Da...
Malo se gubila ovih posljednjih mjeseci, previše je toga za doživjeti a vremena tako malo. Imam toliko toga što bi željela podijeliti sa vama a opet misli već lete na nešto novo, kao nemirna duša što leti s jedne strane svijeta na drugu.
Potrudit ću se da između tih letova ostavim traga na ovim stranicama, možda se nađe i nešto vama zanimljivo yes

Sve u svemu krećemo iz početka, pa kud koji...

Puno mira...za početak
najprije onog unutarnjeg, pa onda i svjetskog...
blagosti, milosti, razumijevanja i slušanja...da slušanja, slušajte one koji su do vas i koji vam nešto govore, možda ćete otkriti jedan novi i ljepši svijet oko sebe, zaboravili smo se slušati...
I ljubavi, najviše ljubavi, jer bez nje...kiss
Grlim vas i sve dobro želim! party cerek

Image Hosted by ImageShack.us

07.01.2009. u 07:49 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 10.12.2008.

SNOWFLAKES

Najprije pokrenite pjesmu...



Sada dozvolite da vas povedem kroz bajku...

Image Hosted by ImageShack.us


laganih...

Image Hosted by ImageShack.us


nježnih...

Image Hosted by ImageShack.us


nestvarnih...

Image Hosted by ImageShack.us


djetinjih...

Image Hosted by ImageShack.us


kristalnih...

Image Hosted by ImageShack.us


lepršavih...

Image Hosted by ImageShack.us


ostvarivih...

Image Hosted by ImageShack.us


snova...

Kao što reklama kaže: Volim loviti snježne pahuljice jezikom...
Pronađite ono dijete u sebi...
Poletite samnom i šapnite mi zašto volite pahuljice...



10.12.2008. u 11:30 • 11 KomentaraPrint#

subota, 22.11.2008.

I DID IT, YEAH!

Dragi prijatelji blogeri REČENO - UČINJENO!!!
Od 21.11.2008. moje tijelo i službeno krasi prva tetovaža, yeah!
Naravno to je tek početak, fino, hehe.
Evo par slikica da vidite kak to izgleda.
Tako sam sretna, jej!!!

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Let's keep the happiest days of our life.
Do not let it become a discoloured memory.
Yeah!!!

22.11.2008. u 22:26 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.10.2008.

CONSOLATION

Čitala sam nedavno knjigu Pripovijest o Murasaki - Lise Delby, uživala sam u njenim mislima i wakama. Donosim ovdje neke u kojima sam se prepoznala i koje su u meni izazvale one posebne osjećaje:

Image Hosted by ImageShack.us

Dok život plovi dalje, tko će ovo ikad više čitati - ovaj spomen na onu na koju uspomena nikad neće umrijeti?

Čekajući novi susret,jesam li te uopće dosad srela ili si, prije nego sam se snašla, nestala za oblacima - ti, lice ponoćnog mjeseca.

U strahu i čežnji, gledajući mjesec nad zapadnim morem, vrijeme je jedino za suze.

Kad bi me sad odjednom nestalo, bi li me došao iskati na grobu?

Image Hosted by ImageShack.us

Duboko u rosi ovih dalekih brjegova, javorovi listovi se boje grimizom, željela bih da ti mogu pokazati boju svojih rukava. (rukavi natopljeni grimiznim krvavim suzama - crvene suze kao znak krajnje iskrenosti)

Svi smo pisali o suzama natopljenim rukavima ali po prvi put u životu meni se to i doslovno dogodilo. Suze su mi kapale po tintnom kamenu, pretvarajući moje dnevničke zapise u sive lokve.

Image Hosted by ImageShack.us

Te je večeri padao mekani, teški snijeg. Lijepio se za lišće bambusa u vrtu, tako da su oni sada izgledali upravo onako kako ih znaju slikati kineski majstori - umjesto snijega, slikali su ono što on nije uspio do kraja prekriti.

Tisuću vlasi crne kose, zapletene kose - poput njih se i moje misli zapliću i raspliću.

Ovih dana nije neobično biti zaboravljen - ono što rastužuje je izostanak utjehe.

Image Hosted by ImageShack.us

Piši mi često, kao što njihova krila ispisuju oblake, krila divljih gusaka što lete na sjever, nikad ne prestaj pisati.

Krut od nakupljenog leda, moj ti pisaći kist ne može započeti crtati sliku onoga što osjećam.

Image Hosted by ImageShack.us

Svi koji nekud pođu, na koncu se vraćaju - to zvuči tako daleko.

Kad bi se samo mogao nadati da ćemo se opet sresti, poput ptica što se okupljaju u jata na obalama Naniwe.

Da bi se zbližili ljudi moraju jedno drugome pogledati u srce, kad bih samo svoju ljubav mogao dokazivati djelima a ne riječima.

Image Hosted by ImageShack.us


Izgubljeno u mračnoj proljetnoj noći, bez boja i strasti, nečije je srce ipak zaokupljeno mirisnim cvatom.

Zora se rađa sa zviždovkama što poput ljubavnika dozivaju jedna drugu, ležeći budna u krevetu i sama, u tom zvuku nalazim nekakvu utjehu.

Image Hosted by ImageShack.us







utorak, 19.08.2008.

TATOO

Tetovaže imaju dugu i zanimljivu povijest koja seže u same početke civiliziranog čovječanstva. Tijelo pronađeno u švicarskim alpama, staro dva milenija, iscrtano je tetovažama. Gotovo svaka veća kultura u nekom je periodu poznavala i umijeće tetoviranja.

Image Hosted by ImageShack.us

Engleska riječ 'tattoo'', s druge strane, prilično je modernog datuma. Prvi put je zabilježena u brodskom dnevniku kapetana Jamesa Cooka 1796. godine. Riječ je potekla od polinezijske riječi tatu, što znači 'udariti'. I hrvatski tetovatori često koriste riječ tatuirati, tatuaža i slične izvedenice.

Image Hosted by ImageShack.us

Suvremena mašinica je izumljena i patentirana tijekom viktorijanske ere, i do danas je ona tek neznatno izmijenjena. Kad su istraživači tog doba naišli na primitivne kulture koje su prakticirale tetoviranje, znali su dovoditi njihove pripadnike u Europu gdje bi ih izlagali znatiželjnim pogledima. Misionari su, pak, najčešće pokušavali dijabolizirati i potisnuti takve običaje. Nažalost, novo je doba donijelo i nestanak mnogih domorodačkih načina oslikavanja tijela, vrijedne svjetske folklorne baštine, upravo zbog modernih utjecaja na te kulture, što se osobito odnosi na područje Južnog Pacifika.

Image Hosted by ImageShack.us

Neke su kulture koristile tetovaže kao oblik označavanja pripadnosti obiteljima ili plemenima. Druga su, pak, društva na taj način 'obilježavala' kriminalce i izgnanike kako bi svatko znao s kime ime posla. Jedna od najpoznatijih upotreba tetovaža u te svrhe je kineski običaj označavanja prijestupnika trima linijama na čelu, čime je, nakon trećeg prekršaja, zauvijek ostajao žigosan kineskim simbolom za psa.

Image Hosted by ImageShack.us

Japansko udruženje organiziranog kriminala Yakuza tradicionalno koristi potpunu prekrivenost tijela tetovažama kao način identifikacije i dokazivanja predanosti svojih članova. Tetovaže su i danas katkad povezane s kriminalom jer ih i ulične bande, osobito u SAD-u koriste kao oznaku pripadnosti. Njihovi članovi često su tetovirani po rukama ili vratu jer se na taj način pokazuje potpuna odanost pojedinoj bandi ili subkulturi - na tim se mjestima simboli ne mogu sakriti.

Image Hosted by ImageShack.us


Japanci su razvili tehniku koja je sve donedavno bila bazirana na ručnom radu. Alatke se sastoje od bambusvih drški s nastavkom od skupine iglica. Dakle, sustav je sličan kao na Zapadu, samo što se radi ručno. Temelj za rad naučnika je crna tinta. Tetovator nateže kožu jednom rukom, pridržavajući četku namočenu u boju raširenim prstima. Slobodna ruka udara vrhom oruđa kroz četku ručno probadajući kožu. Majstori tehnike imaju nevjerovatnu kontrolu nad dubinom prodiranja i sjenčaju u bezbroj nijansi.

Image Hosted by ImageShack.us

Danas tetovaže nisu vezane isključivo za bande, već, naprotiv, od svake se osobe koja u nešto posebice vjeruje, nešto voli, ili želi iskazati neki stav, može očekivati da će se simbol njene 'opsesije' naći i na nekom dijelu njena tijela. Štoviše, danas tetovaža mnogima služi isključivo kao ukras, bez nekog značaja.

Image Hosted by ImageShack.us

Moderan val interesa za tetovažama svoje je korijene zasadio u kasnim šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Tada su se prvi put javili školovani crtači ili slikari i prenijeli svoja znanja na polje oslikavanja kože. Time su u tetoviranje unijeli svoje poznavanje povijesti umjetnosti i dogodila se prava renesansa ukrašavanja tijela tetovažama. Povratila je stilove tradicionalnih tetovaža svijeta, ovaj put među ljude kojima ti simboli ne označavaju plemensku pripadnost. Fascinacija izmiješanim stilovima raznih kultura sačuvala je određene tradicijske načine tetoviranja od izumiranja.


Image Hosted by ImageShack.us

Ostaje pitanje, tetovaža ili ne? Ja sam osobno za i nadam se da će uskoro osvanuti i na mojoj koži, čakšta, sigurna sam u to!!!
(Kotišteni tekstovi iz članka: Tetovaža - Remek-djelo ili žigosanje? sa www.odisej.hr)

Image Hosted by ImageShack.us



petak, 01.08.2008.

IKUE ASAZAKI

Nedavno sam od jedne drage osobe dobila na poklon ovu muziku...
Mogao je učiniti to netko samo meni vrlo blizak, netko tko me poznaje
u dušu, netko tko je znao, izabravši je što će ona probuditi u meni...
Toliko potreban mir, smirenje duše nakon lutanja, duše umorne od stalnih posrtanja, izmorene od preduga plivanja po dalekim oceanima pa ti se čini da svaki put kad se želiš uspeti na neku obalu ona izgleda još strmija i oštrija a ruke i noge izlaze još krvavije od uzaludnih pokušaja i nespretnih nasukavanja.
Utočište...Ili možda bijeg, rekao bi netko...
Ja kažem smirenje...
Poslušajte je...ne znam što bi pisala, nekako sam prazna, samo mi se sluša ova muzika...predivna je...voljela bi znati o čemu pjeva...



Hvala ti Tanja...i ne slutiš...koliko je tuge i radosti skriveno u ovom velikom srcu...prevelikom...
Ja znam reći: Bolje je roditi se glup nego kao jeb... emotivac i sanjar...
I još uvijek to mislim!!!
Previše je boli, stupanj boli koju osjećamo na emotivnom planu, pokazuje nam koliko smo visoko na ljestvici svijesti. Što smo više na ljestvici osviještenosti to je bol veća i to nisam ja izmislila, nego mnogo veći ljudi od mene kao što je jedan od meni najdražih pisaca, Dostojevski.

I kako to uvijek biva jedna slika otvara drugu, naletila sam na ove spotove, isto prekrasnih slika i još ljepše muzike. Tko ne želi previše razmišljati neka se samo opusti uz ove nestvarne boje i još nestvarniju muziku, nadam se da će vam goditi...









01.08.2008. u 20:01 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 24.06.2008.

FUJI - MOŽDA JE BAJKA

Image Hosted by ImageShack.us

Kao što Hokusai ima bezbroj pogleda na Fuji, tako sam i ja pokušala izabrati neke između mnogih. Svaka je posebna na svoj način i znam da griješim prema onima koje nisam uvrstila, ali jednostavno se nisam mogla lako odlučiti, jer su sve tako lijepe...

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Koje god doba dana izaberete, zoru, suton, možda noć, posutu zvijezdama što srebrom prosipaju svjetlost po kosini, uvijek iskri onom svjetlošću što privuče pogled, slučajno ili namjerno, razveseli, ponese...

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Zima, proljeće, ljeto, jesen...solsticij, ekvinocij...snježna kapa uokvirena cvjetovima trešnje, vrh što para nebo u snježno zimsko jutro, pa ne znaš gdje završava Fuji, a gdje počinje prostranstvo svemira...

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Tiha koprena maglice što je obavija, zavlači niz udoline, diže uz padine, pa lebdi tiho i nestaje na prvim zracima sunca...ili noćna svjetla uzavrelog grada što ne spava, a čini se kao ljeskanje mjesečine na uzburkanom moru...

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

I modri sutoni...opet i opet, bezbroj sutona, koliko ih je kraj Fujia prohujalo i kolike će još nadživjeti, možemo se samo diviti savršenstvu prirode, čak i bez riječi...
Uživajte...ja jesam =)))

Image Hosted by ImageShack.us

petak, 23.05.2008.

CRVENI MAKOVI

Jučer sam lutala poljima crvenih makova...
Sunce, toplina, modro nebo, cvrkut ptica u letu, mreškanje laganih stabljika i latica na povjetarcu, miris divljine i samoće, miris tišine, miris prirode, netaknute, iskonske...
I trebala bi biti sretna, najsretnija na svijetu, samo jer mogu doživjeti ovaj spoj savršenstva...a da li jesam?
Nisam...
Ležim u polju crvenih makova, pogleda uprtog u nebo i ne mogu a da se ne zapitam:

DA LI ONI ZNAJU KOLIKO SU LIJEPA POLJA CRVENIH MAKOVA U OVO DOBA GODINE?



Toliko crvene boje, previše ljepote koju oči ne mogu sakupiti u jedan pogled, svojim vulgaris red efektom podsjeća me na ogromnu masu, gotovo kao krv, prolivena tu, oko mene, u meni...

Toliko loših vijesti...Do kada će dani započinjati sa njima...
Mianmar...Sechuan...
Glad, bolesti, ratovi, zemljotresi, tsunami, poplave, nesreće, gubici...
Toliko tuge i toliko boli...


Dječji pogledi, suze u očima, strah u malim dušama...a gdje je igra, gdje je radost, gdje je sreća...gdje su igre lovice u polju crvenih makova?


Zabrinuta lica starijih, bore na licima koje govore same za sebe, ispisuju priče pravih heroja u svakodnevnoj borbi za goli život.

Gledajući ove slike uhvati me tuga, očaj, nemoć, ne vidim svrhu pisanja ovih redova, možda samo da podijelim s nekim svoje bojazni, uzaludno trošenje vremena ne neke zapise koji će ostati pohranjeni u gomili nevažnih podataka, kako bi sebi olakšali, ali ne i njima...

Koliko boli može čovjek podnijeti, a da ostane priseban i samo čovjek.
Nemoć pojedinca koji vidi i pomračenje razuma moćnih koji mogu nešto promijeniti, a NE VIDE...
...KAKO MOGU MIRNO SPAVATI DOK MI OSTALI PLAČEMO...


Ležeći tako jučer, u polju crvenih makova, imala sam osjećaj kao da sam u moru duša što se svijaju oko mene, lijepe se za moje haljine, za moje ruke, kosu, pokrivaju moje oči, škakljaju me po licu i usnama, ne daju mi da odem, ne puštaju me od sebe i mogla bi se zakleti da je oko mene šaputalo na tisuće glasova...


"Dear Mr. President"

Dear Mr. President,
Come take a walk with me.
Let's pretend we're just two people and
You're not better than me.
I'd like to ask you some questions if we can speak honestly.

What do you feel when you see all the homeless on the street?
Who do you pray for at night before you go to sleep?
What do you feel when you look in the mirror?
Are you proud?

How do you sleep while the rest of us cry?
How do you dream when a mother has no chance to say goodbye?
How do you walk with your head held high?
Can you even look me in the eye
And tell me why?

Dear Mr. President,
Were you a lonely boy?
Are you a lonely boy?
Are you a lonely boy?
How can you say
No child is left behind?
We're not dumb and we're not blind.
They're all sitting in your cells
While you pave the road to hell.

What kind of father would take his own daughter's rights away?
And what kind of father might hate his own daughter if she were gay?
I can only imagine what the first lady has to say
You've come a long way from whiskey and cocaine.

How do you sleep while the rest of us cry?
How do you dream when a mother has no chance to say goodbye?
How do you walk with your head held high?
Can you even look me in the eye?

Let me tell you 'bout hard work
Minimum wage with a baby on the way
Let me tell you 'bout hard work
Rebuilding your house after the bombs took them away
Let me tell you 'bout hard work
Building a bed out of a cardboard box
Let me tell you 'bout hard work
Hard work
Hard work
You don't know nothing 'bout hard work
Hard work
Hard work
Oh

How do you sleep at night?
How do you walk with your head held high?
Dear Mr. President,
You'd never take a walk with me.
Would you?

PINK





23.05.2008. u 10:35 • 22 KomentaraPrint#

subota, 10.05.2008.

HEKINAN - PULA

Jednog sam jutra, sasvim običnog, žurila ulicama moga grada, previše posla, a vremena malo. U toj svakodnevnoj utrci sa vremenom, dok u glavi prebirem što sve moram obaviti ne stignem promatrati svijet oko sebe, osjećam se često kao prolaznik bez doživljaja. No to jutro desilo se nešto što me toliko razveselilo da to moram podijeliti sa vama. Oni koji dolaze na moj blog znaju za moju ljubav prema Japanu, e pa tog sam se jutra iznenada zaustavila uz izlog naše gradske čitaonice namijenjene klubu umirovljenika. Ostala sam bez teksta i doslovno pogleda prikovanog za veliku vitrinu u unutrašnjosti čitaonice, ostala tako nekih 15-tak minuta.

U vitrini su bile lijepo posložene male porculanske lutkice koje predstavljaju carski dvor i dvorjane, slažu se na police za Dan djevojčica ili Festival lutaka tj. Hina matsuri, koji se obilježava 3.ožujka (hvala dragom prijatelju nihonkichigai-u na ovim informacijama =D )

A sve je odisalo onom predivnom japanskom jednostavnošću. Naravno, na moju veliku žalost, propustila sam taj događaj, koji mi je bio pod nosom, zahvaljujući mojoj neinformiranosti ili slaboj reklami u lokalnim medijima. Sve u svemu toliko me sve to raspoložilo i nahranilo moju žeđ za Japanom.

Prijateljstvo Hekinana i Pule počelo je u vrijeme Svjetske izložbe EXPO-a 2005. u Aichiju kada je Hekinan bio grad domaćin Hrvatskoj. U Hekinanu su tada održane i hrvatske izložbe: "Voda kao izvor života antičke Pule" Arheološkog muzeja Istre i "U carstvu podzemnog zmaja - čovječje ribice" Prirodoslovnog muzeja iz Zagreba.

Tom je prilikom čitaonici donirana zavidna brojka lutkica odjevenih u japansku tradicionalnu nošnju

Pula i Hekinan postali su gradovi prijatelji.

Dodano 2016.g.:
Slike su uklonjene nakon što su neke stranice preko kojih sam ih dodala u međuvremenu postale privatne. Nadam se da ću ih naći pohranjene u nekoj staroj mapi i ponovo objaviti.

Imala sam veliku čast i radost stupiti u kontakt sa gospođom iz Japana koja je poklonila gradu Puli ove lutkice iz svoje privatne zbirke.


10.05.2008. u 19:16 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 30.04.2008.

WHERE HAVE ALL THE GOOD MEN GONE?

Da, da, ah te duše, koliko ih samo ima, vikinzi, ratnici, gdje li su nestali?
Da li su to duše osuđene na bezvremenska lutanja ili samo hrabri ratnici
koji vječno žive u Valhalli...
Bliski, idealizirani ili ne, tu su u mojoj krvi, na putu preko mora,
pogleda u daljinu, preko ovih stoljeća što nas razdvajaju, osjećam njihov
nemir, njihovu snagu, borbu, život što struji i mojim žilama.
I svaki pogled upućen nebu, osmjeh ozaren Aurorom Borealis,
moj je novi susret s njima i tada znam da
SREĆA PRATI HRABRE


Njihove duše privlači more,
I sve lijepe gradove i zemlje,
Gledaju tek tmurnim očima,
I razaraju snažnim rukama.
Njihovi Bogovi bijahu tužni od mora,
Bogovi promijenjive ćudi,
Što plaču za krvi poput zvijeri u noći,
Tužno, s brda na brdo.



VALHALLA PRAY

Low there do i see my father
low there do i see my mother
my sister and my brothers
low there do i see the line of my people
back to the begining
low, they do call to me
they beat me - take my
place among them
in the hall of Valhalla
wil the brave
may live forever



...wi'll meet again in Valhalla...

30.04.2008. u 21:49 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 02.04.2008.

THE IMPORTANCE OF LIVING

ZBILJA - SNOVI = ANIMALNA EGZISTENCIJA
ZBILJA + SNOVI = SJETA (IDEALIZAM)
ZBILJA + HUMOR = REALIZAM (KONZERVATIVIZAM)
SNOVI - HUMOR = FANATIZAM
SNOVI + HUMOR = MAŠTA
ZBILJA + SNOVI + HUMOR = MUDROST

LIN YUTANG



KAD MISLIM O TUZI
LJUDI OVOGA SVIJETA
NJIHOVA TUGA
POSTAJE MOJOM

RAZMIŠLJAJUĆI O LJUDIMA
OVOG PROLAZNOG SVIJETA
DO DUBOKO U NOĆ-
RUKAVI SU MI MOKRI OD SUZA

O , DA MI JE BAR REDOVNIČKA
HALJA DOVOLJNO PROSTRANA
SKUPIO BIH POD NJENIM SKUTIMA
SVE PATNIKE OVOG PROLAZNOG SVIJETA

IAKO MISLIM DA
O TOME VIŠE NE MISLIM
IPAK MISLIM O TOME
I MOČIM RUKAVE SUZAMA MISLEĆI O TOME.

RYOKAN



KAKVA LI JE DUBOKA LJEPOTA U NEOSLIKANOJ LEPEZI
STAVIŠ LI TEK MRVICU BOJE, POSTAT ĆE DRUGORAZREDNOM
DOK JOŠ NEMA NIČEGA - SVE JE PRISUTNO
TU JE CVIJEĆE, TU JE MJESEC, TU JE VIDIKOVAC

RYOKAN



PRED PROZOROM TREPTI SVJETLO
NA STOLU SE OSUŠILA VODA U TINTARNICI
SVU NOĆ NE MOGU SPAVATI
PRIPRAVLJAM TUŠ I KIST I PIŠEM OVU PJESMU

RYOKAN








02.04.2008. u 07:55 • 19 KomentaraPrint#

petak, 21.03.2008.

CREEK MARY'S BLOOD

Svaki je rat pomračenje razuma
Ne mogu izmijeniti povijest, mada se stidim mnogih postupaka ˝bijelog čovjeka˝.
To nisam ja, nikada neću ni biti.
Mogu samo održati sjećanje na bezbrojne duše stradale u besmislenom nasilju.
Moja je duša s njima...




Soon I will be here no more
You`ll hear the tale
Through my blood
Through my people
And the eagle`s cry
The bear within will never lay to rest

Wandering on Horizon Road
Following the trail of tears

White man came
Saw the blessed land
We cared, you took
You fought, we lost
Not the war but an unfair fight
Sceneries painted beautiful in blood

Wandering on Horizon Road
Following the trail of tears
Once we were here
Where we have lived since the world began
Since time itself gave us this land


Our souls will join again the wild
Our home in peace `n war `n death

Wandering on Horizon Road...
Following the trail of tears
Once we were here
Where we have been since the world began
Since time itself gave us this land

"I still dream every night
Of them wolves, them mustangs, those endless prairies
The restless winds over mountaintops
The unspoilt frontier of my kith n`kin
The hallowed land of the Great Spirit
I still believe
In every night
In every day
I am like the caribou
And you like the wolves that make me stronger
We never owed you anything
Our only debt is one life for our Mother
It was a good day to chant this song
For Her

Our spirit was here long before you
Long before us
And long will it be after your pride brings you to your end "



Po mom mišljenju film Misija je trebao biti prikazan na TV za Uskrs, da se vidi šta se radilo u povijesti čovječanstva u ime vjere.
Ta krv sa njihovih ruku kaplje još i danas po našim glavama.
Čovjek rata i čovjek mira s jedne strane i zemlja bezvremenske ljepote s druge.
Vrijeme osvajanja i otimačine koje traje i danas.
A dovoljno je samo živjeti. Ljubav prema čovjeku ili bogu, nije ni bitno, neka svatko odabere za sebe.
Svima koji to slave želim sretan Uskrs!


Živite otvorena srca, ako budete znali slušati i ako zavirite u svoju dušu vjerujem da ćete pronaći zrno ljepote. Dobrota i blagost je potrebna svima. Darujte osmjeh i ljubav i možda će tada, ovaj jedini svijet kojeg imamo, postati bolje mjesto za život.

PEACE


21.03.2008. u 13:42 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 19.03.2008.

SAKURA









Ne mogu se odljepiti od ove ljepote.
Fotografije su snimljene na praznik trešnjina cvijeta u Kyotu.
Trešnjin cvijet je japanski nacionalni cvijet.
I moj najdraži...

19.03.2008. u 14:36 • 1 KomentaraPrint#

subota, 15.03.2008.

JAPANSKA TREŠNJA - JAPANSKI JAVOR

Priroda, proljeće, bjelina,prozračnost, toplo zlato, jesen...
Mogla bih nabrajati sada bezbroj asocijacija koje mi padnu napamet, ali nebi našla dovoljno bogate riječi kojima bi mogla iskazati svoje ushićenje i svoju radost koju osjetim kada ugledam stablo trešnje ili japanskog javora.
Ne postoji riječ koja može zamijeniti osjećaj kada stojim ispod stabla procvale trešnje, dok oči upijaju treperenje latica na vjetru i prate tih prelet između neba i zemlje. Da bar ja mogu letjeti s njima.
Čak je i zrak nekako rezak, a nebo kristalno modro.



Ili jesen sa svojim žutim, teškim,crvenim, zlatnim, pastelnim bojama.
Ne znam kada se osjećam sretnijom, u jesen kad mi se čini da sam zrelija i tamnija i smirena ili u proljeće kad se nanovo rađam, budim, zujim...


15.03.2008. u 08:47 • 3 KomentaraPrint#

subota, 09.02.2008.

IVANA ORLEANSKA

˝Osjećala se božja prisutnost u noći njezina rođenja i neobičnog li izvještaja!
Siromašne stanovnike mjesta obuzela je neobjašnjiva radost...˝ - tako je savjetnik Karla VII opisao rođenje Ivane Orleanske, 06.siječnja 1412.god.


Zvijezda djevice, kako su je zvali, naglo je zasjala na dvoru Karla VII. Kao što je prorekla kraljevski grad Orleans bio je oslobođen, a pobjedonosna djevica, kojoj su pripisivali sva ta čuda spremala se da prati svog plemenitog dauphina u Reims na krunidbu. Nije čudo da su se već tada stvorile legende o Jeanni d'Arc. Nije li bila poslana ravno s neba da pomogne jadnom francuskom narodu i nisu li se sveci borili na njezinoj strani?



Kad se približimo ličnosti Ivane Orleanske, gotovo je nemoguće razlikovati legendu od stvarnosti jer se ni o jednoj ličnosti srednjeg vijeka nije toliko pisalo kao o njoj. Pjesnici, povijesničari, teolozi i liječnici u proteklih su se šest stoljeća sve više bavili čudnovatom sudbinom djevojke iz Domremya. Tko je stvarno ona bila i kakvu je ulogu odigrala? Naizmjence je prikazuju kao sveticu ili kao vješticu, kao osobu prožetu božanskom misijom ili kao psihopatsku ličnost. Da li je bila obična pastirica ili vanbračno dijete kraljice Isabeau i vojvode od Orleansa?



Svako je vrijeme drugačije gledalo na nju, ali njezina je sudbina uvijek fascinirala, prije svega jer je imala nešto od tragike likova klasičnih tragedija. Nikada nije svjetska povijest znala za uspon veći od onoga što ga je prošla djevojka iz Lotaringije, ali taj je uspon bio prožet tragedijom. Tek u Rouenu, napuštena od prijatelja i svog kralja, pred sudom koji ju je osudio unaprijed, pokazala je pravu veličinu u borbi za svoj život i svoju misiju.


Tek kad se slomljena i u očajanju odriče svega, ljudski nam je bliža, jer ta nesretna pokajnica povezuje stoljeća. U beskrajnoj usamljenosti i žalosti zbog izdaje svoje misije Ivana je potresan lik, a njezina nova snaga ispunjava nas, ljude jednog drugog, da li smijem reći - razumnijeg doba, ljubavlju i poštovanjem. Tek mučenjem u Rouenu Ivana postaje stvarno velika.



Odavno su izbrisani tragovi koji podsjećaju na djevicu, samo se u gradovima Orleansu i Rouenu, te tu i tamo u dolini Loire nađe još i danas pokoje spomen mjesto. Ali u svijesti ljudi živi Ivana i dalje: u Orleansu, gdje se još slavi dan čudesnog oslobođenja i u Rouenu, kada mlade djevojke svake godine na dan smaknuća 30. svibnja prosipaju bijele ruže u Seinu.

(fragmenti uzeti iz knjige Anke Kroning: IVANA ORLEANSKA)


09.02.2008. u 22:18 • 9 KomentaraPrint#

subota, 19.01.2008.

GEISHA - ŽIVJETI UMJETNOST

Čuvarice japanske tradicije jedinstvene su u svijetu, kako po svojoj fizičkoj pojavi, tako i po društvenom položaju i funkciji. Na Zapadu ne postoji njihov pandan, pa ih, pogrešno, nazivaju prostitutkama. No gejše su nešto sasvim drugo...



Gejše (japanski 'umjetnice') su profesionalne hostese koje goste zabavljaju različitim izvedbama u čajanama nazvanima O-chaye, demonstrirajući tradicionalne vještine, poput japanskoga drevnog plesa, pjevanja, sviranja instrumenata kao što je shamisen, aranžiranju cvijeća (ikebani), nošenju kimona, ceremoniji ispijanja čaja, kaligrafiji, vođenju konverzacije, posluživanju alkohola i mnogim drugima.

Da bi bila uspješna, gejša mora demonstrirati ljepotu, otmjenost, umjetnički talent, šarm i besprijekorno ponašanje. Profesija gejše skup je zanat – zabava s jednom od ovih ljupkih ljepotica košta desetak tisuća kuna. O-chaye su i ekskluzivna mjesta na koja pristup imaju samo provjereni gosti, na poslovnim domjencima ili zabavama, gdje gejša razgovara s gostima i za njih izvodi tachikatu, tradicionalni japanski ples, ili jikatu, pjevanje i sviranje određenog instrumenta.



Gejša ne priprema niti poslužuje hranu, a ne upušta se ni u seksualne avanture za jednu noć. Ona, doduše, održava razne različite odnose s muškarcima, no nije prostitutka. Iako je običaj da svaka gejša ima svog pokrovitelja s kojim je emocionalno, ekonomski i seksualno povezana, odluka želi li takvu vrstu odnosa isključivo je na njoj samoj.



Da bi se postalo gejšom, morate biti kći gejše ili vas mora prihvatiti O-chaya. Obično su lijepe djevojčice siromašni rođaci prodavali O-chayji, koja bi pak uložila trud i novac u njihovu obuku. Negdje između petnaest i dvadeset godina starosti djevojke bi postale maikos, 'naučnice' gejši. Maiko obično prati gejšu na sastancima, kako bi što više naučila o poslu, a, kad napuni dvadeset godina, odlučuje želi li postati gejšom.

ODJEĆA (NE)ČINI GEJŠU
Ignorirajući društveni, ekonomski i kulturni kontekst iz kojeg je poniknula, Zapad je poludio za modom gejša, posebno načinom oblačenja i šminkom, slijepo je kopirajući. No, u izgledu gejše ništa nije prepušteno slučajnosti, a pogotovo ne nerazumijevanju.



U japanskom postoji riječ koiten - u doslovnom prijevodu dodir grimiznoga. Upotreba crvene boje u odjeći i šminki izrazito je važna u japanskome društvu. Crvena se smatra bojom ljepote i sreće. Crveno donje rublje označava menstrualnu bol i ženske reproduktivne organe održava zdravima i funkcionalnima. Crvena budi erotske osjećaje kod muškaraca. Gejše nose crvenu postavu, a na usnama žarko, odnosno svijetlocrveni ruž.



Nakon samih početaka, kad su kostimi koje su gejše nosile bili 'ratnički', odjeća je postajala sve ženstvenijom i gejše počinju nositi tradicionalni kimono, čiji boja, uzorak i dizajn ovise o godišnjem dobu. Gejša nosi sandale kad je vani, a bosa je kad se nalazi unutar kuća. Stil i način oblikovanja čuvenih 'gejši frizura', pak, varirao je. Prije vladavine carske dinastije T`ang (7–10. stoljeće) žene su nosile raspuštenu kosu, no u to vrijeme postalo ju je popularno podizati. Poslije se u modu vraća kosa sakupljena u sredinu i spuštena po ramenima.



Tijekom sedamnaestoga stoljeća ponovno se počinje podizati i tada nastaje tradicionalni način oblikovanja frizure – shimada, stil kakav prakticiraju gejše i znači svu kosu podignutu u jednome smjeru. Takve frizure ukrašavaju se češljem i ukosnicama koje predstavljaju društveni status njihove nositeljice.



Tradicionalna šminka koju koriste gejše diljem svijeta jedna je od najrasprostranjenijih slika koja se povezuje s japanskom kulturom. Rane gejše bojale su obrve u zlatnožutu boju, a početkom šesnaestoga stoljeća počinju koristiti bijeli puder spravljen od rižina praška, koji je uskoro zamijenjen bijelom kremom, kao i žarkocrveni ruž za usne, spravljen od ekstrakta šafrana, odnosno svijetlocrvene boje, spravljen od cvjetnih latica grimizne boje, mažući ga često samo na sredinu usana kako bi naglasile delikatnost i ženstvenost.

19.01.2008. u 23:28 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 31.10.2007.

BOADICEA - KELTSKA KRALJICA

Boadicea ili Boudicca ( Boudika) je bila kraljica britanskih plemena Icena, žena Prasutagova. Živjela je u I stoljeću. Ujedinila razjedinjena icenska plemena i 61.godine podigla ustanak protiv Rimljana zbog nasilja što su ih učinili nad njenim plemenima. Nakon početnih uspjeha i smrti supruga, poražena je. Nije htjela pristati na prodaju Rimljanima, te je dala ubiti vlastite dvije kćeri i na kraju počinila samoubojstvo. Priče kažu da je bila okrutna i tvrdoglava, divlja, nemilosrdna...
Zlatna kočija što ju je odvela u smrt, provezla ju je ludom vožnjom kroz puste i beskrajne ravnice što su joj nudile slobodu i mir.
Za svakog je ratnika smrt bolja od mračnih dana beščašća. Sada kad je boj završen,dolaze drugi da zauzmu njeno mjesto.
Boa se odvezla dalje, ostavila iza sebe ovaj turobni svijet, da bi mogla ući u zlatnu zemlju koja se prostirala pred njom.
Ovu istu zemlju kojom danas i ja hodim.
Da li je sada u meni ili ja u sebi nosim dio nje?
Tko zna...
Previše sličnosti i neka sumnjivo izračunata podudarnost...
Tko zna...

31.10.2007. u 21:08 • 16 KomentaraPrint#

subota, 15.09.2007.

HADRIANOVI MEMOARI

...Mala dušo, nježna i nestalna dušo, drugarice moga tijela, koje ti je bilo domaćin, sići ćeš u predjele blijede, oštre i gole, gdje ćeš morati da se lišiš
nekadašnjih igara. Još samo trenutak, pogledajmo zajedno prisne obale,
predmete koje vjerojatno nećemo više vidjeti...

Pokušajmo da u smrt uđemo otvorenih očiju...

MARGERIT JURSENAR


15.09.2007. u 22:39 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.08.2007.

SAMURAJSKI IDEAL - S MAČEM ŽIVJETI ILI OD MAČA UMRIJETI

Samuraji su u starom Japanu isprva bili vojnici na straži u carskoj palači. Od XII stoljeća formiraju se kao posebna vojnička klasa (slično europskom viteštvu). U službi su nasljednih šoguna i visokih plemića knezova- daimyo, te žive na dvoru svojih gospodara.Posebnu važnost i privilegije dobivaju u toku velikih ratova u XV i XVI stoljeću.
Samuraji su nosili dva mača (katane), dugi i kratki, koji su bili zataknuti za široki Obi-pojas. Dugački se mač nosio samo izvan kuće, a kratki uvijek. Za vježbu su se koristili drveni ili babmus mačevi, a za borbe pravi borbeni mačevi. Za njih se kaže da su "duša Samuraja". Oštri i čvrsti, postoje mačevi koji se održavani generacijama ponosnih ratnika preko tisuću godina nalaze u izvrsnom stanju, mačevi čija kvaliteta nikad nije dostignuta.



Nadasve su poštovali kodeks Bushido (jap. Put vojnika) koji propisuje naročita pravila vojničke časti.
Život samuraja određivala je borba. Majstorom mača slovio je samo onaj koji je smrt prihvaćao kao nešto samo po sebi razumljivo i koji je u svakom trenutku svog života bio spreman umrijeti. Ratnici još i dan danas svoj život posvećuju Kendu.
I sad dolazimo do Musashia, koji je za Japance - Kensei - mudrac od mača. U svakoj Kendo biblioteci na prvom mjestu stoji njegova jedinstvena knjiga "Knjiga pet ptrstenova" (Gorin-no-sho) o umjetnosti mačevanja. Bio je podjednako savršen umjetnik, zanatlija i ratnik. Poznate su njegove slike u tušu, bio je majstor umjetnosti pisanja, a imao je i specifičan borilački stil - u svakoj ruci držao je po jedan mač.



Šta još reći...
Moglo bi se puno toga, jer je njegova životna filozofija skromna i čvrsta. Puno puta sam čitala Knjigu pet prstenova i opet joj se vraćam i svaki put otkrijem nešto novo...
Pet prstenova: zemlja, voda, vatra, vjetar, praznina.
Uvijek mi se čini da im dam premalo pažnje, ali postoje bolja mjesta od bloga za njihovo doživljavanje.

12.08.2007. u 19:50 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 31.07.2007.

MISHIMA ILI VIZIJA PRAZNINE

Za Yukio Mishimu sam prvi put čula kad sam u ruke dobila istoimenu knjigu Margerit Jursenar. Yukio Mishima bio je japanski književnik, rođen 1925.g. Margerit kaže da je teško suditi o velikom piscu. O njemu sam našla malo podataka, tek neke naznake u novinama, više mi se približio kroz njenu knigu. Među najboljim djelima koje je napisao su: Hram zlatnog paviljona, Ispovijed maske i posmrtno objavljen More plodnosti. Teško je doživljavao propadanje tradicionalnih japanskih vrijednosti, zbog čega je na kraju upao u duševnu krizu u kojoj je počinio samoubojstvo 1970.g. - nad sobom je izveo obredni seppuku (harakiri).


Seppuku je način samoubojstva kod Japanaca. Vrši se tako da se horizontalnim rezom mača raspara utroba. Razlikuju se dvije vrste: obavezni (ukinut 1868) i svojevoljni, koji je isključivo pravo samuraja. Izvršava se u znak protesta protiv nepravde, zbog povrijeđene časti, iz tuge, poslije smrti vladara, voljene osobe i sl. Prvi povijesni zasvjedočen seppuku počinio je u XII stoljeću Tametomo, brat bivšeg cara Sutokua, nakon jednog vojnog poraza.

Umrite u mislima svakoga jutra i nećete se više plašiti umiranja - Hagakure

Trenutak, hrabrost ili bijeg... Ne znam. Možda divljenje.. Ne volim fizičku bol. Ali ako je to izbor...poštujem i divim se kontroli.

31.07.2007. u 20:13 • 4 KomentaraPrint#

petak, 20.07.2007.

MACUO BAŠO

Rođen je 1644.g. u tvrđavskom gradu Uenu u porodici samuraja Macuoa Jodzaemona. Sa 27 godina odvojio se od feudalne zavisnosti i nastanio u predgađu Edoa (budući Tokio). Živio je u kućici okruženoj bananovim palmama i potpisivao se kao ŽITELJ BANANOVE KUĆICE - BAŠO-AN. Uskoro je ostao samo pseudonim Bašo - (bananovo drvo). Po tom pseudonimu ostati će poznat u svjetskom pjesništvu. Izabrao je siromaštvo, što mu je omogućilo da se posveti proučavanju pjesništva, filozofije i medicine. Bašo je najveći dio svog života posvetio haiku poeziji. Kada mu je 1682. u velikom požaru izgorjela Bananova kućica, bio je to poticaj da se otisne na dugogodišnje lutanje po cijeloj zemlji. U svojim je pjesmama ovjekovječio najljepše pjesničke slike japanskih predjela, njegove šume, livade, rijeke, potoke, veličanstvenu krunu tog predjela - Fudžijamu... S punim pravom Bašoa danas smatraju jednim od najvećih pjesnika koji su stvarali na japanskom jeziku.

U sparne ljetne večeri, kao što je ova, između graje sa ulice i tihih tonova neke blage muzike uzmem u ruke njegovu zbirku Vjetar sa Fudžijame i nestanem na tren...

Evo nekoliko njegovih haiku pjesama, meni najdražih:


Izgorjela mi kućica u vrtu.
Sada ne stoji ništa više
između mene i mjeseca.

Lutam usamljen.
Kukavice, pored tebe
još sam usamljeniji.

Prijatelju, ne zaboravi
na skriven u čestaru
cvijet šljive!

Dva naša duga vijeka...
A među nama - živo
granje procvalih višanja.

Jedva primjetan potočić.
Kroz bambusovu šumu plove
latice kamelije.

Koliko su snijegova već vidjele,
ali u srcu se nisu promijenile -
zelene borove grančice!


20.07.2007. u 22:57 • 3 KomentaraPrint#

petak, 06.07.2007.

HOKUSAI

Iz nekoliko redaka njegovih riječi saznat ćete bitno o njemu. Uživajte kao što sam i ja kad sam prvi put ugledala njegova djela. Ta radost i jednostavnost traju u meni još i sada kad pogledam njegove slike.

"NAČINIO SAM NEKOLIKO SLIKA I VJEROVAO DA SU DOBRE KAD MI JE BILO 50 GODINA, ALI SVE ŠTO SAM URADIO PRIJE SVOJE SEDAMDESETE, NIJE IMALO NIKAKVE VRIJEDNOSTI. KAD MI JE BILO 73 GODINE, STEKAO SAM SPOSOBNOST DA UHVATIM SVE POJAVE PRIRODE. OBLIK PTICA, RIBA, ŽIVOTINJA, DRVEĆA - SVEGA. KADA MI BUDE 80, POĆI ĆU JOŠ DALJE, ALI ĆU PRAVU TAJNU UMJETNOSTI OSVOJITI KADA MI BUDE 90. KAD NAPUNIM 100 GODINA MOJA UMJETNOST ĆE BITI ISTINSKI UZVIŠENA, ALI SVOJ KRAJNJI CILJ OSTVARIT ĆU OKO 110.GODINE ŽIVOTA. TADA ĆE SVAKA CRTICA I SVAKA TOČKA KOJE NACRTAM BITI PROŽETE ŽIVOTOM."


Evo jedan haiku od Bašoa (o njemu drugom prilikom) za utjehu:

SUSRET SA PRIJATELJEM POSLIJE MNOGO GODINA

Dva naša duga vijeka...
A među nama - živo
granje procvalih višanja.


I da ne zaboravim, neizmjerno hvala predivnom čovjeku, gospodinu Vladimiru Devideu, koji je kroz svoja djela, moj susret sa Japanom učinio još dragocjenijim i nezaboravnim iskustvom makar i na daljinu.

Mt Fuji in Deep Snow by Hokusai

06.07.2007. u 20:56 • 8 KomentaraPrint#

subota, 16.06.2007.

TKO JE CHIEKO?

Prvi put sam čula za ovo lijepo ime kada sam u ruke dobila knjigu Moderno svjetsko pjesništvo i pročitala neke pjesme iz zbirke Pjesme o Chieko, japanskog pjesnika i skulptora Takamure Kotaro (1883-1956).
U tim pjesmama on govori o svojoj ljubavi prema supruzi koja je, nakon duge bolesti i velike psihičke poremećenosti umrla 1938.godine.
Sve me to toliko dojmilo da sam od tada počela koristiti ime Chieko kao pseudonim na svojim slikama i pjesmama. Prošlo je dosta vremena od tada, a ja sam nakon mnogo vremena i traženja jako zavoljela japansku umjetnost i sve što ima veze sa tradicionalnim Japanom. Mogu danas reći da svoje oduševljenje i radost i mir i jednostavnost dugujem upravo tom dalekom čovjeku i njegovoj supruzi koje nisam nikada upoznala.
Evo par njegovih pjesama iz zbirke Pjesme o Chieko:


TEŠKO SHVATLJIVA ČIEKO

Čieko vidi ono što se ne može vidjeti,
čuje ono što se ne može čuti.

Čieko odlazi tamo gdje se ne može ići,
čini ono što se ne može činiti.

Čieko ne vidi stvarnoga mene,
već žudi za onim mnome iza mene.

Čieko sada obacuje težinu patnje,
odlutavši u beskrajnu sferu estetske svijesti.

Mada čujem njen glas kako me zove neprestano,
Čieko više nema ulaznicu za svijet ljudskih duša.



TI POSTAJEŠ SVE LJEPŠA I LJEPŠA

Kada počne da odbacuje sve ukrase,
zašto žena postaje tako lijepa?
Tvoje tijelo oprano godinama,
nebeski je metal što leti u beskraj.
Netaknuta sujetom, niti zavišću,
ti živiš svjesna svoje unutarnje čistoće,
živiš, krećeš se i neposredno žudiš.
Da li na taj način žena vraća sebe u život
u ovako zasnovanom svijetu?
Kada ti šutke ustaneš,
zaista si stvorenje božje ruke.
Ponekad se iz dubine duše zaprepastim
koliko postaješ sve ljepša i ljepša.



ČIEKO SE IGRA SA ZVIŽDOVKAMA

Na pješčanom žalu od 99 milja bez ijednog čovjeka i djeteta,
na pijesku sjedi Čieko i igra se.
Bezbroj prijatelja kliču Čiekino ime:
čii, čii, čii, čii, čii,...
Utiskujući otiske majušnih nožica
zviždovke prilaze Čieki.
A ona, neprestano mrmljajući nešto za sebe,
diže obje ruke i uzvraća zov:
čii, čii, čii,...
Zviždovke joj izmamljuju školjke iz obje ruke.
Čieko ih rasipa na sve strane.
Zviždovke, u jatu, dozivaju Čieko:
čii, čii, čii, čii, čii,...
S leđa se nazire Čiekina silueta:
Iako je sasvim napustila svijet ljudskih odnosa
i otišla zauvijek tamo preko u svijet neba i prirode.
U sutonu nad vjetrobranim šumarkom na puškomet daljine,
okupana u borovom cvjetnom prahu, ona vječno stremi ka meni.






16.06.2007. u 22:17 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2011  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2011 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (1)

Opis bloga

ONO NEŠTO, ŠTO ME ČINI SRETNOM

RECI MI NAJTIŠE:
llacrimosa@yahoo.co.uk

SKITANJA:
I am not this hair, I am not this skin. I am the soul that lives within. (Rumi)

NAJDRAŽE PJESME

ONE DAY I'LL FLY AWAY
Nicole Kidman

I follow the night.
Can't stand the light.
When will I begin to live again.

One day I'll fly away
Leave all this to yesterday.
What more could your love do for me?
When will love be through with me?
Why live life from dream to dream?
And dread the day when dreaming ends...

One day I'll fly away
Leave all this to yesterday.
Why live life from dream to dream?
And dread the day when dreaming ends.

One day I'll fly away.
Fly...fly...away.





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se