prvi sam se put s cijenjenim d.-om zaputila u istočni komšiluk. tamo gdje se puno sporije vozi. i prvi put vidjeh crnu točku. točka do točke točkicaaaaaaa…
ne, nije kockica. i ne, to nije lopta koju jednoipolgodišnjak vidi u svakom okruglom obliku. to je znak za točku Crnoga, kako i sam naziv govori. točku na kojoj ljudi ginu. i ne zabranjuju je. pripadaju onoj struji koja je ne smatra kontraproduktivnom. ne predmnijevajmo, molim, sada govorimo samo o crnim točkama. da, ovdje se glasno govori: pazi, crna je tačka. kod nas pokušava biti nevidljiva - ne misli na bol - dok ovdje hladnu, ovaj put zapravo usijanu, metalnu tablu pomalo ekspresionistički nadopunjuju uz cestu načičkani fenjeri i grobni aranžmančići.
što dalje da pišem doli…
ah! koliko ludosti napraviše!
disklejmer: ovdje mislim na vlasnika luksuznog hotela smještenog u starom zdanju, točnije, bivšoj avijatičarskoj školi, petrovaradina što usudio se srušiti bedem jer je valjda suviše krio lep panoramski pogled. a na što drugo? ne ponovilo se.
da, bili smo u petrovaradinu nad starim krovovima novoga Sada. s ekstravelikog komada mjeseca doletjesmo do stare rojalne škole u kojoj mora da su se našli i d.-ovi preci romantičnih biografija, točnije, njegov deda avijatičar, a koja sada za sobom ostavlja samo tablu na kojoj već izlizanim slovima piše da je bila. sada samo hotel.
no nešto drugo mi je ipak dalo sasvim suprotan utisak:
orasi. pod mliječnobijelim oblacima u ružičastom rudimentu rujnog sumraka što tek je suptilno presječen trakom nekog leta - orašaste ceste. pred svakom kućom jedan.
u mojoj je ulici nekada svaka kuća imala orah, pa i dva. oh, kako cijenjeni bijahu. za kolače što rade se isključivo rukom. jednog su dana svi počeli sjeći ono dragocjeno. ono… provode se cijevi pa smetaju. baka je strašno patila, toliko da je otišla na mjesec dana bratu u bosnu: jer, da je ostala, srce bi joj puklo. crna se točka svakako urezuje. ma bila ona naznačena ili ne.
nekidan je, eto, nisam ni naznačila, niti pitala smijem li postaviti tablu, a kamoli nešto drugo, pa sam, podrezavši stare i neobnovljive grane četinara što ih je mama sadila s tatom i noćima obilazila hoće li ih iščupati vjetar, ponovila na sličan način ono što su napravili baki.
kako rekoh, ovdje su ceste orašaste.
teget. iako je boja prilično bezveze – nimalo kraljevski plava, nimalo pariška i pogotovo nimalo ultramarinska – iako prilično crna i službeno odjevena, ipak me neobično štrecnulo i izmamilo mi osmijeh kad sam čula tu riječ nakon sigurno petnaest godina. joj meni, stara li sam…
što još?
ako idete na petrovaradin, držite se dobrih starih dinara u kešu, tj. u kesi. nesnalaženje pri kartičnom naplaćivanju moglo bi rezultirati dodavanjem od jedne do nekoliko nula na račun. je, dobit ćete milijun izvinjavam se, ali što je sigurno, sigurno je.
ne piškite po tvrđavi kao što je d. htio, ne paše uz tamo smještene ateljee. u novi sad ne idite u japankama, grad je pun pijeska, a radovi u punom jeku. novosađani, naime, ne prokopaju dio ulice ili jednu, već barem desetak odjednom. dovraga, kako sam se nažuljala…
carinici ne dave. barem ne siromašne studentice i novinare koji ne izgledaju tako. sniženja k'o i ovdje, ništa vrijedno spomena. ali ne preskočite klupko starih uličica što odmata se oko katedrale gdje su pubovi i čarde šarmantni i zovu dođi, zanimljivo uređeni, stil bez puno para, nimalo zagrebačkošpicasti. šopska salata – majko mila…
eto, malo staroga i dragoga, malo novoga. vjerujem, uskoro, i strancima malo posuđenoga. jedino ne znam što bi bilo plavo. može crno? crna tačka? ne? ok, dosta crnjaka, imamo teget. benzin, za razliku od parkinga, više nije jeftin, slobodno natankirajte doma.
i, kako već rekoh, ovdje su ceste orašaste. ili mi se možda samo tako čini? možda je oraha i ovdje bilo mnogo, mnogo više…
