jezebel's anatomy

gospodin lunatik pucketa po granju
krhkom po tlu šupljem da ne zna
hoće li utonuti
luna šapuće tik tik tak
sad je čas
baci granu
poletjet će x
i dokrckati je natrag

topla x punih žila
ne
to samo je njegova kosa
a staza prekasna
u ove skliske sate

gospodin lunatik približava se mostu
tako je osvijetljen da ne zna
želi li ga ugasiti
luna vuče tik tik tak
sad je čas
zasmetaj ljubavnicima
na ogradi od svjetleće paučine
nek’ padnu u vodu

voljeni voljena vode
ne
okusiti ih ne može
samo odraz
što korača brže od njega zamreškati

gospodin lunatik šljapka pokraj rijeke
tako je spora da ne zna
u kojem se pravcu ljulja
luna je zaronila tik ti...
sad je čas
nitko ga ne vidi
ući će polako u gusto crnilo
i ostati tamo razmjehuren

gusta crna rupa
ne
to samo je odraz šume
a mazilo preplitko
za debeli potplat da uroni

gospodin lunatik nije čak ni lunatik
samo je dies lunae udario u njegov tik

kupili su ga i tetak i deda – istodobno. jedan bijeli, jedan plavi. renault 4 zakon. povoljan, pouzdan (pouzdan?), super za po gradu ili kad se ide van grada na vrt. der sicherste wagen ist der mit der sichersten straßenlage. prednja vučna. prednja. naprijed...



tako minijaturan, a opet... stali su u njega komotno i lovačka kujica i pretila teta koja nekim čudom nije blokirala grudima onaj groteskno postavljeni mjenjač.
vozio se dugo, dok se široko smijala po širokoj cesti, mislim da su ga nabavili još prije mog rođenja.



tako minijaturan, a opet... bilo je zabavno sjesti iza i stisnuti nožice jer je pretrpan. i odškrinuti onaj miniprozor i misliti da si u francuskom filmu. lizati sladoled i gledati tetu kako čuva tetkov i daje mu povremeno da brzo i obilno poliže jer čovjek vozi. uglavnom mu nije brisala brkove... valjda da mu ne smeta. jer... nismo mi neki... ono... jel’... ali kada je to činila, brisala ga je izuzetno pažljivo, gotovo majčinski. obrisati dobro, a opet ne ometati vožnju niti sladoledni užitak. punč, čokolada, lješnjak kod šiptara. ili pak pekabela. ...i pustiti koži koja još nije čula za celulit i strije da francusko-filmski čavrlja sa presvlakama hlađenima isključivo lahorom. uglavnom...



mali renault 4 bio je vječan. muzejski star, nesigurno malen među grdosijama, a opet... tako konstantan i robusno umiljat da čovjek nikada ne bi pomislio da mu se išta može dogoditi. da one presvlake više neće biti iste boje. da se lahor-prozorčić i vrata više neće otvarati. da više neće biti bezbrižno ušprican blatom nakon nepatvorene uživancije u prirodi. ne, ne može mu se ništa dogoditi. ne njemu.



i onda je krenulo. renault je slupan u kanalu. tetak skupa s njim. izvukao se. iako sav polomljen, i dalje ide u prirodu u drugom autu (u njemu, ne s njim) s gotovo jednako naturalnim smislom za humor. i još uvijek ponavlja:
“eeeee, jebeš mi sve, a najzanimljivije je to da uopće nisam pio. eto, ja vam kažem,
da sam bio pijan to se ne bi dogodilo! a jebiga.“

ali za renaultom su počeli odlaziti ostali, sve mahom vozači i suvozači koji su bili sretni dok je on carevao. odlazak za odlaskom. razvod. pa opet odlazak. i još neke nazovimo ih neminovnosti koje se ne mogu svrstati u kategoriju „rođenje“.

vrt je obrastao. kuća na sceni samo simbolički naznačena. kulise od kartona. iluzija punine. iluzija iluzije. renault 4 više ne caruje. možda samo u sjećanju. ili u nekom novom modelu tamo negdje na tržištu.



bilo je zabavno sjesti iza i stisnuti nožice jer je pretrpan. pitam se kako je voziti ga. nisam ga nikada naučila voziti. zapravo... mislim da uopće nisam naučila voziti.

oprala sam kosu fermentirano
popila šampon za melankoliju

otplivala par krugova u crvotočnom čamcu
začepila rupu u jezeru da ne ulazi voda

posula azur toptanjem izribanih stopala
nevješto otplesala ritam skarletnim iskrama

izrezala mjesec od kartona
i zalajala na opet prugaste nokte

djeca pred zgradom slikaju jedni druge
nakrivljena slika na zidu pruža ruke...

radio…
moj eterični plode!
puna su nebesa i zemlja tvoje slave

slušaj
radio…
tisuće igrača!
tvoj slavni dolazak iščekujemo

obitelj i
radio…
prva vožnja besplatno!
od tvoje darežljivosti primismo

pleši na radio…
pleši na radioaktivnom nebu
tajna vjere

radioaktivno nebo
život budućega vijeka

sretan par njih dvoje, ne?
u ugodnoj šetnji, ne?

korak gladak
put lagan
kosa slap
dan kao...

sretan par

pozadinu ne sluti
pozadina sluti

glazba k...

osmjehuje joj se

glazba kaos... kako...

ona više ne

kakofonija... kako... boli...

rekla mu je
zbogom

this is what i brought you this you can keep
this is what i brought you may forget me
i promise to depart just promise to sing
kiss my eyes and lay me to sleep
(afi, “prelude”)

warn your warmth to turn away
here it’s december every day
press your lips to the sculptures
and surely you’ll stay
for of sugar and ice i am made
(afi, “love like winter”)

ne maži više svoj med na moj kruh
mrvim se

ne klizi u mlijeko da te pijem
lijepim se

pa ipak

otvorih staklenku
poželjeh je

razbiti
punu tebe mirisnu
zagristi
hazardnu stvrdnutu
zagrliti
hladnu prozirnu

pa ipak
...

it seems you’re somewhere, far away