jezebel's anatomy

g. arntz, "kompensation"
ako te čini sretnim...



g. arntz, "bordell"
...znači li to da si sretan?



g. arntz, "amerikanisches"
odvedi me u obećanu zemlju.



g. arntz, "die ordnung"
tko bi kurva sad je gori...



g. arntz, "oben und unten"
...tko bi doli taj sad gori (ni)je.



g. arntz, "fabrik"
daj mi ruku, hladno je...



g. arntz, "symbole von menschen mit attributen"
...to je sve što imaš?



g. arntz, "automobilbestand der erde"
odvedi me u obećanu zemlju.



g. arntz, "how high planes have been able to go"
fly me to the moon.

ruke pune pvc-a, klizište od blata
posrćem avenijom starih nenjegovanih fasada

tramvaj zvan… broj
unutra gužva, smrad, znoj
ali nije moj – doduše jedan je jedini
ali neću
idem pješice po zraku

tako mi je drago što nisam u tom tramvaju
zašto mi je drago – zapravo ne znam
ali mi je drago što
jesam

glava puna misli, jezik nepoznat
posrćem vlastitim govornim aparatusom

tramvaj zvan... tvornica
unutra muka, krv, znoj
ali nije moj – doduše jedan je jedini
ali neću
idem pješice po zraku

tako mi je drago što nisam u tom tramvaju
zašto mi je drago – zapravo ne znam
ali mi je drago što
jesam

na asfaltu gume vrište, sudar automobila
on posrće tračnicama što prave ih za male pare

tramvaj zvan… progres?
unutra vika, psovke, znoj (on pak stoji tih…)
ali nije moj – doduše jedan je jedini
ali neću
idem pješice po zraku

tako mi je drago što nisam u tom tramvaju
zašto mi je drago – ...
...što...
...
...
...jesam?

and i'm so sad
like a good book
i can't put this day back
a sorta fairytale
with you

ima ljudi koji imaju svoju bilježnicu. ne, nazovimo ju knjigom… knjigom bisera. bilježnica zvuči previše prozaično. i u tu svoju knjigu zapisuju ono što su čuli od sebi dragih – urnebesno, šarmantno, kreativno, neobično, uvrnuto, britko, fascinantno… ili pak samo lijepo. zapisuju ne samo rečenicu, već točno mjesto, točno vrijeme, svjedoke, situaciju u kojoj je izrečeno ono ludo i možda ne tako vrijedno spomena, a opet neprocjenjivo i sveto… sve. u samo jednoj-dvije rečenice i par natuknica u zagradi.

ponekad istrošenom tintom… ali zato zagrebu po papiru.
u hitnji – nešto će se već vidjeti – da ne zaborave.

sve. miris, okus, tekstura, slika…
smiješno, rekli bi mnogi.

je li?

and i'm so sad
like a good book
i can't put this day back
a sorta fairytale
with you

otvoriš. i tu je sve. miris, okus, tekstura, slika.
gotovo opipljivo... iako svi znamo da nije.
smiješno, rekli bi mnogi.

kako nekome može biti smiješno jesti tako dobru bombonijeru… otvoriš ju sasvim slučajno… i onda se sjetiš što je u njoj… i nastavljaš polako, svečano… hoću li bitter aftertaste? ili možda marcipan? čokolada s chillijem – slatka, a temperamentna… odabireš. papirić ne bacaš. šteta je. ah… tko zna kad će opet imati ovakav okus. jer…

iako će uvijek ostati pokoji bombončić unutra… ipak…
tko zna, možda ju stvarno zaboravim. i više ne osjetim. iako… kažem, uvijek ostane pokoji…

...papirić?

…

ima nešto u onim spomenarima i leksikonima u koje se djeca upisuju. “hoćeš li mi se upisati u spomenar?” – kakva to bijaše čast.

smiješno? ne bih rekla.

and i'm so sad
like a good book
i can't put this day back
a sorta fairytale
with you

bila jednom jedna mala djevojčica… da, tko drugi nego ja. pisala sam. sublimirala.
ne bih li nešto našla. otkrila. naučila. osjetila.
nešto novo. nešto lijepo. nešto čvrsto. i zauvijek.

napravi, dočekaj vjetar, zamahni, baci!…

...

ništa.
samo hrpa bizarnih bljeskova, dobrih metafora, ali previše stranih i neugodno zagonetnih, a da bi čovjek poželio susresti ih dvaput.
zastrašujuće praznih, a opet neobično punih.
projicirala sam se u taj svoj naizgled siguran, a zapravo olujni svijet na papiru…
i uvijek bi me vjetar bacio natrag u stvarnost.

napravi, dočekaj vjetar, zamahni, opet baci!…

...

ništa.
stvarnost je uvijek bila tu. a ja bježala od nje.
ja sam uvijek bila tu. i bježala od same sebe.
želeći se pronaći ja sam se gubila.

leti, leti, bliže, bježi!...

nedavno sam našla te papire. ništa posebno, par loših pričica s elementima ekspresionizma. ali uplašile su me. dobrano. kao da to nisam bila ja. ne, to ne mogu biti ja. to ne smijem biti ja.
pobacala sam ih. sve odjednom. gadilo mi se listati i birati hoću li možda nešto zadržati ili ne.
neka ide. sve! u smeće.
zacrnila sam potpise koje sam nevješto vježbala na koricama bilježnice ne bih li čak i radoznalu čistačicu koja nam vozi smeće spriječila u naumu da dobije komadić mene. one mene koju ne želim. ne dam komadić. moje. ničije.

leti, leti, bliže, sagni se!...

papiri nisu bačeni...
doduše strunuli su do neprepoznatljivosti tamo negdje na smetlištu.
toliko neprivlačni da možda čak ni siromašno dijete ne bi htjelo raditi loptice ili avione od njih pa makar bili suhi i podatni…
da ni smrznuti beskućnik ne bi pokušao s njima potpaliti vatru i riskirati onu zadnju slomljenu šibicu sto mu pitaj boga kako nije ispala kroz rupu na džepu.
ali...
papiri nisu bačeni.

leti, leti, bliže, u napaaaaaad!...

u meni su. ne mogu pobjeći od njih.
bumerang... izradila sam bumerang od papira.
u meni su. ne želim pobjeći od njih.
bumerang… najbolje da mu se samo nasmijem i kimnem glavom.

bumerang od papira… sumnjam da bi se mogao nazvati patentom.
zasigurno ih ima još. da, uvjerena sam.
ali i dalje ih izrađujem.

someday, somehow
i’m gonna make it right
but not right now
i know you’re wondering when.

pišem. ne govorim.

stani...
nismo besmrtni.
sretna ti nova...

kao da izbjegavaš.

ipak… sretna ti nova…

iz pristojnosti uzvraćaš. bolno.
u iščekivanju neizbježno lošeg.
u iščekivanju neizbježno praznog.
u iščekivanju neizbježnog kraja.
i samoće. stare i nove.
nazire se... ne, nije osmijeh.

znam. sve znam.
ti znaš. sve znaš.

i svejedno odlazim.
nista ne govorim.
pišem. ne govorim.
kao da...

...izbjegavam.
u iščekivanju možda nepostojećeg sutra.
u iščekivanju nepostojeće vječnosti.
u iščekivanju odavno izgubljene kukuljice za koju se grčevito hvatam...
da pobjegnem. da nestanem. da se probudim...
ili da zaspem?

i svejedno ne stajem.
i ne grlim.
iako znam da
nismo besmrtni.

ne stajem.
ne… nestajem.
ne… ne…

ne idi, molim te.