jezebel's anatomy

sinoć je oko 25 sati u ulici Svakome na skretanju prema Se nulgodišnji gospodin Može zadobio smrtne ozljede udarcem automobila marke Dogoditi kojim je upravljao višegodišnji Netko Nitko.
na radio sljemenu uz pucketanje drva sviraju stare stvari. dok plovimo cestom bez reklama, ja kistom razmazujem semafore kroz zamagljeno staklo. u pozadini tužno pozdravlja rotacija vatrogasaca (je li 92 ili 93?), sirene nečujne. sviraju stare stvari. na brdu je danas, u sve rjeđoj plinskoj izmaglici, začudo, toplije nego u gradu.

volim što te imam.

u otključanom kavezu ukočenim kravata-vratom mehanički tipka. podočnjaci baš na mjestu. to znači da radi. ili da je previše online pod nepostojećom pauzom? još šest sati. opet si neispeglan. zagorski baca tomahawk u smjeru šefove glave. to mu je, naime, potrebno uz neće se ponoviti. broj broj tika-taka broj broj tika-taka. impulsi impersonalnih razgovora. hinjena ljubaznost. svijet je olovna računaljka za odrasle. države su korporacije. font 12, prored taj i taj. čemu duge rečenice? 01011110100110100101111010101001010001101110101101010101001010100101001011101
0101010101010010100101111010011010010111101010100101000110111010101100
10100100101111101001010101010100101001011110100110100101110010101
10101010100101010010100100101111101001010101010100111101101
0010100011011101011010101010010101001001010paintball0101
110100110100101111010101001011101011010100101101
01010100101001011110101011110101000011001
00101110vježbe za vrat10101010100111
010110101010100010001011010
1010010111011110100.
privid slobode.
digitalna...

...bliskost.

sve analognije vraća se na staru cestu. u crvenkasti sumrak bez semafora. digit... digit... di...
a onda… divno!

imam inspiraciju! rekao je i opijum-žedno počeo ispijati veliki vrč kave mazeći požutjeli neuredski papir perom dugo u noć k'o djeca što se skrivaju u parku i pod prigušenim svjetlom bandere u holmesovskoj magli otkrivaju prve dodire. na mahove nervozno. pa opet virtuozno.
tu i tamo trza nogom u distrakciji pa se igra klupkom svojih misli i pomalo me plaši donijeti mu sendvič. prekinula bih eksperiment.

mladost se cinična, al' moja, danas upustila u spremanje starih ladica. ruke mi, stare i oljuštene od pjene, uvijek bijahu na takve stvari ljute. predmeti za koje ne znam čak ni čemu služe. prelomljene štake za koje se netko uporno hvata, a duboko u sebi zna da i štake nagriza vrijeme. prostorije pune krušaka i nečega što samo još podsjeća na jabuke. uvijek bijahu na takve stvari ljute ruke moje - kad ne ostavljaju, već čiste. kad plemenito oksidira.

ne ljute me više toliko. ponešto će i ostati. recimo, dvije prostorije pune krame. nije dan za to.

okoliš je odraz psihičkog i emocionalnog stanja.

iz kutija tiho izdiše tuga. možda su ipak moje. ruke. štake. svejedno.

nekoliko mjeseci poslije…

još uvijek nije dan za to. khm…

naišla sam nedavno na prijevod riječi verisimilitude: istinolikost. šašavu u oba jezika, obilježih je samo u jednom. a drugu inačicu, ovu poznatiju, istinoliku, nisam mogla naći, valjda zato što sam je zaboravila, a bila je na rijetkim mjestima zapisana. mogao me na nju podsjetiti samo izvorni izraz. uglavnom, potraga za istinolikim mi je obilježila veći dio telefonskog razgovora, ma koliko ja to negirala budući da je veći dio zapravo prešućen. ne mogu bez te nadasve zanimljive riječi, i to me živcira, a tako je rijetka i u svoj me uznemirenosti uspije nasmijati. i u tom forsiranju istinolikosti kojoj nisam znala ni ishod ni ime, nisam je mogla naći. pa kako ću kad ne nalazim ni traga... ne, fakat ću se ubit’ ak’ ne nađem tu riječ, ma zabilježila sam je na engleskom jer je malo-malo sretnem u zadnje vrijeme, da je vidim na engleskom, odmah bih se sjetila prijevoda. ali je nema... idem još napravit’ to i to... uistinu je trebam. ma čini mi se da je neću ni naći, ‘ajde bok. spuštam slušalicu. neću više misliti na nju. i klik. u tom pomalo defetističkom izlasku iz forsiranja istinolikosti i lijeganju na ručnik, naizgled bez teških nogu, istinoliki se izraz pojavio preda mnom, i to ne sam, već u paru: verisimilitude – istinolikost. nisam ga čak ni našla na nekakvom papiru, već je bio tamo gdje je uvijek trebao biti: u mojoj glavi (da!) dok ne silim. trebala sam se samo sjetiti te prenaporno jednostavne tehnike na meni itekako primjenjive jer spadam u one koji u strahu za vlastitu sudbinu, makar i sretnu, u iščekivanju subverzivnog scenarija u vodi kroz koju se ne vidi dno, često ostanu barem nakratko paralizirani. istina. potom nisam bila sigurna glasi li ta riječ uistinu istinoliko, odnodno čine li Istino i Liko zaista taj par? ili me, samo zato što je par, samo podsjeća na neki drugi par koji tražim? istinoliko. je, to je ta riječ. ne pitaj me kako znam, jednoj sam x.y. rekla da previše filozofiram, a ona mi je odvratila da zapravo previše serem. a i rekoh da nemam pismenu potvrdu, odnosno presliku ideala, pa ni ideje - samo nekoliko šturih parafraza koje bolje odgovaraju činjenicama ili su bliže istini ili pak liče na nju. bilo kako bilo, sumnjam da bih istinolikost ranije prizvala u sjećanje čak i kada bih bolje poznavala filozofiju i književnost.
z. mi je u mom spominjanju istinolikog iliti verisimilitudnog seksa, iako sam se odlučila samo šaliti i razbiti tu riječ upotrijebivši je u naoko neprikladnom kontekstu te pravivši se da ne znam kakav je to, definirao isti kao onaj u zavodljivim crvenim cipelicama. a ja bih rekla da su crvene cipelice ipak samo Liko od Istinolikog. zapravo, bit će da su u preklapanju prostora tog para pa se možda zovu Inoli ili pak Manoli. a možda su u nekim slučajevima samo Istino. zaboga, ako su crvene cipelice samo Istino, što li se tek alarmantno događa s Liko? što sam ono htjela reći? je li to ta riječ? nešto mi se kiše, slabo je grijanje... ili pak liči na istinu...

p.s. sačuvaj nas, bože, kuge, gladi i žena koje imaju ovolike bilješke na listi vokabulara.

morn came and went-and came, and brought no day
and men forgot their passion in the dread of this their desolation;
and all hearts were chill'd into a selfish prayer for light. (lord byron)

usrala se danas
od života
k’o i mnogo puta

tjedan dana prije
valjda zatišje pred buru
sol na kamenu se smiješi
vuče lajne terapeutskog zraka
jedino ju zamreškao
galeb što se sladi
nečijim ispovraćanim ručkom
sol, kamen, more...
naaaaah...
osjećam se normalno
ne mogu pisati

manično napete žice pred kišu
ne dodirne ništa
pogled, glas, ni prsti

a onda...

konačno padnu prve kapi
i bljesak je sjeti kuglaste munje
no strah, začudo, umanji
jer sjeti je i lupkanja po plotu
i disanja nekog pored
iako plota trenutno nema
i sve k’o u sobičku je
svjetla nebodera topla
bez geometrije
brka ih za vatromet
ovdje i sada

sada
ovdje sam
ne idem nikamo

...od života

prvi sam se put s cijenjenim d.-om zaputila u istočni komšiluk. tamo gdje se puno sporije vozi. i prvi put vidjeh crnu točku. točka do točke točkicaaaaaaa…
ne, nije kockica. i ne, to nije lopta koju jednoipolgodišnjak vidi u svakom okruglom obliku. to je znak za točku Crnoga, kako i sam naziv govori. točku na kojoj ljudi ginu. i ne zabranjuju je. pripadaju onoj struji koja je ne smatra kontraproduktivnom. ne predmnijevajmo, molim, sada govorimo samo o crnim točkama. da, ovdje se glasno govori: pazi, crna je tačka. kod nas pokušava biti nevidljiva - ne misli na bol - dok ovdje hladnu, ovaj put zapravo usijanu, metalnu tablu pomalo ekspresionistički nadopunjuju uz cestu načičkani fenjeri i grobni aranžmančići.

što dalje da pišem doli…
ah! koliko ludosti napraviše!
disklejmer: ovdje mislim na vlasnika luksuznog hotela smještenog u starom zdanju, točnije, bivšoj avijatičarskoj školi, petrovaradina što usudio se srušiti bedem jer je valjda suviše krio lep panoramski pogled. a na što drugo? ne ponovilo se.

da, bili smo u petrovaradinu nad starim krovovima novoga Sada. s ekstravelikog komada mjeseca doletjesmo do stare rojalne škole u kojoj mora da su se našli i d.-ovi preci romantičnih biografija, točnije, njegov deda avijatičar, a koja sada za sobom ostavlja samo tablu na kojoj već izlizanim slovima piše da je bila. sada samo hotel.
no nešto drugo mi je ipak dalo sasvim suprotan utisak:

orasi. pod mliječnobijelim oblacima u ružičastom rudimentu rujnog sumraka što tek je suptilno presječen trakom nekog leta - orašaste ceste. pred svakom kućom jedan.
u mojoj je ulici nekada svaka kuća imala orah, pa i dva. oh, kako cijenjeni bijahu. za kolače što rade se isključivo rukom. jednog su dana svi počeli sjeći ono dragocjeno. ono… provode se cijevi pa smetaju. baka je strašno patila, toliko da je otišla na mjesec dana bratu u bosnu: jer, da je ostala, srce bi joj puklo. crna se točka svakako urezuje. ma bila ona naznačena ili ne.
nekidan je, eto, nisam ni naznačila, niti pitala smijem li postaviti tablu, a kamoli nešto drugo, pa sam, podrezavši stare i neobnovljive grane četinara što ih je mama sadila s tatom i noćima obilazila hoće li ih iščupati vjetar, ponovila na sličan način ono što su napravili baki.
kako rekoh, ovdje su ceste orašaste.

teget. iako je boja prilično bezveze – nimalo kraljevski plava, nimalo pariška i pogotovo nimalo ultramarinska – iako prilično crna i službeno odjevena, ipak me neobično štrecnulo i izmamilo mi osmijeh kad sam čula tu riječ nakon sigurno petnaest godina. joj meni, stara li sam…

što još?
ako idete na petrovaradin, držite se dobrih starih dinara u kešu, tj. u kesi. nesnalaženje pri kartičnom naplaćivanju moglo bi rezultirati dodavanjem od jedne do nekoliko nula na račun. je, dobit ćete milijun izvinjavam se, ali što je sigurno, sigurno je.
ne piškite po tvrđavi kao što je d. htio, ne paše uz tamo smještene ateljee. u novi sad ne idite u japankama, grad je pun pijeska, a radovi u punom jeku. novosađani, naime, ne prokopaju dio ulice ili jednu, već barem desetak odjednom. dovraga, kako sam se nažuljala…
carinici ne dave. barem ne siromašne studentice i novinare koji ne izgledaju tako. sniženja k'o i ovdje, ništa vrijedno spomena. ali ne preskočite klupko starih uličica što odmata se oko katedrale gdje su pubovi i čarde šarmantni i zovu dođi, zanimljivo uređeni, stil bez puno para, nimalo zagrebačkošpicasti. šopska salata – majko mila…

eto, malo staroga i dragoga, malo novoga. vjerujem, uskoro, i strancima malo posuđenoga. jedino ne znam što bi bilo plavo. može crno? crna tačka? ne? ok, dosta crnjaka, imamo teget. benzin, za razliku od parkinga, više nije jeftin, slobodno natankirajte doma.

i, kako već rekoh, ovdje su ceste orašaste. ili mi se možda samo tako čini? možda je oraha i ovdje bilo mnogo, mnogo više…

...nekrofilnom što u stanju negiranja

u ložnicu mi donese svoje drage duh

uplaših se više živog nego mrtve

(tako i kažu: boj se živih)

dok otimah mu dragu nemolitveno i čvornato pečatih u smeće

ljutitim me žalcem napade i vrištaše u krivoj kosi

K! K! K! KRIVA!!!

(priznajem da

lakše podnosim ljudsko meso na tv-u)

tad njegov neuspio klimaks

pobježe kroz prozor... valjda u birtiju

da bi se ponovo vratio

da mi vrati

nepovratno


od tada spavamo odvojeno

iza grma nekoruptivno čuči žandarmerija

s izlogom ribarnice vijugavo stapaju se jegulje

dok debeli tvorničar još debljeg novčanika

pod rukom s nafutranom ?djevom nešto tanjeg

dispneično preuzima i sadi zabranjeno voće

a zatim dobiva novi par narukvica


da, ponekad se to i desi

by e. a. poe

by a route obscure and lonely,
haunted by ill angels only,
...

by the lakes that thus outspread
their lone waters, lone and dead,-
...

there the traveller meets aghast
sheeted Memories of the Past-
shrouded forms that start and sigh
as they pass the wanderer by-
white-robed forms of friends long given,
in agony, to the earth–and heaven.
for the heart whose woes are legion
'tis a peaceful, soothing region-
for the spirit that walks in shadow
'tis–oh, 'tis an eldorado!
but the traveller, travelling through it,
may not–dare not openly view it!
never its mysteries are exposed
to the weak human eye unclosed;
so wills its King, who hath forbid
the uplifting of the fringed lid;
and thus the sad soul that here passes
beholds it but through darkened glasses.
...

samo da pojasnim.

cheshirski osmijeh sinisterno lijevo zapravo je fotka.

fotka kante za smeće u mraku. ozbiljno. al’ nitko ne zna.

kanta za smeće Vam se smiješi.

srdačno Vaša,

jezebel

dok sunce me kupalo kapima smole
umro je jedan mrav

slučajno ga zgazih
u lamentiranju
pred lepezom
h... h... h...

il’ pred kime već...

nije zaboravio

mrtvog k’o riječ što živi na papiru

dok sunce me kupalo kapima smole
vukao ga drugi

ogledajuć’ se naokolo
iz mojih kapi
za...
h... h... h...

vidjeh mu dahtave oči

al’ zalud

ništa više nije

moja je terasa jantarna
iščezli su mravinjaci

želim ti...
i
onako nepoetski
da ti se sranje od koljena
spusti barem do gležnjeva

- - -

uhvatih se da ovako čestitam rođendan

lights will guide you home
and ignite your bones
and i will try to fix you

djeca se igraju s fontanom. trče kroz mlazove vodenog svjetla. vode bicikle u wellness. slade se mokrim gaćama u centru grada. ljeti se tolerira, pa ipak, ne usudi se svatko. priča se čak da je jednom došla neka žena sa šamponom (druge s muževima što često lunjaju jer je maza izgrizla kamasutru) i na gradskom trgu oprala kosu. a bila je odrasla.

ideš li? ne? da? ne? želim... glupo je... želim... trebam... uz zvuk fontane me držao da se ne poskliznem, pokušavajući mi osvježiti osmijeh pokojom kapljicom.
upala sam u polusan, a pljuskanje realnosti se u pretvorilo u surealnu kišu.
i mučilo me: kiši li ili ne?

when you try your best but you don't succeed
when you get what you want but not what you need
when you feel so tired but you can't sleep
stuck in reverse

baš kad pomislim da shvaćam što se dešava, baš kad samu sebe uvjerim kako zapravo kiši... fontana utihne. i onda me opet iznenadi. baš kad

zaspem u njegovim rukama uz fontanu na glavnom trgu, baš kad se osjetim... sanjam kako sve nestaje. i probudim se uz kišu što klizi mi niz obraze.

and the tears come streaming down your face
when you lose something you cannot replace
when you love someone but it goes to waste
could it be worse?

po prvi sam je put djetinje-odraslo mrzila. jer više nije bila samo fontana za igru i promatranje mlazova svjetlosti. sada sam vidjela mračne kapljice što čine mlaz i usprkos svom redu samo kaos, sudaranje, što ako, upitnike, bez točke, tri točke... i uistinu je počela padati kiša i sve je bilo jedna velika fontana. i sve je bilo jedan veliki pljusak. a oči su me pekle. i htjela sam se tamponirati od svega, ali tamponi tomu ne služe.

na bedžu mi piše „što ako...?“
stil mi je nedosljedan. što ako...
...gubim?

and high up above or down below
when you're too in love to let it go
but if you never try you'll never know
just what you're worth

a možda mi sutra padne klavir na glavu.

tears stream down your face
i promise you i will learn from my mistakes
tears stream down your face
and i...

...fix...

pritisni f11 za puninu ekrana.
tako.
imam lijepu crnu pozadinu.
bez „naprijed“, „natrag“, „gore“, „dolje“ i „osvježi“ je
nekrofilno sivome ugodnija.
a i crno-bijelo je, čujem, moderno. dinamično, a šik.
deperson pomisli da je person.
uglavnom...

što sam ono htjela reći?

a kad zanoća... (ništa, ništa, samo se omodrih danas tim stihom.)
moj je samomrtvi jezik do daljnjega
„otkazan zbog nedostatka interesa“.
vlastitog.

danas je pješakinja bila ljuta
jer je vozilo bilo uljudno prema njenoj zebri

a jučer je mislila
da nije mazohista

svi govore
tvojim rukama
nek' okrenu potkovu
što na vratima ti
skuplja krv u glavu

tvoje su ruke magnetne
od potkove bježe
k'o bezumnik od vatre
k'o bezumnik u vatru
k'o bez…

bez…
zakrpa-balonom stiže
paketić magneta
u pucketavoj
košari od pruća

tvoje ruke magnetne
u novinskom papiru
s nevješto zavezanom vrpcom
trlja – hladan si – trlja trlja trlja
vukući ih prema potkovi

okrećete je skupa
ti i nepoznat paketić
glatko – zapinje – glatko glatko glatko
i više nije tako željezna
i više nije tako…

u vrtu hortenzije začuđeno revu
možda ih netko i potkuje
i procvatu u
neobično rijetkom a opet
gustom sumrak-modrom…

mama je ponavljala
dok ga je ispraćala
vanilija-uplakanom ružom
imao je lijepe ruke
imao je lijepe ruke

…nebu

bang bang he shot me down
bang bang i hit the ground
bang bang…

i think i got
shot by a voodoo doll

a voodoo doll rang my doorbell
not a joke?

sweating in my vinyl palm
his pain is my gain

i never asked for a voodoo doll
yet with needly tears

i stab it with my vinyl knives

saying i hate myself for … you
i don't wanna ... you
saying i want you to … me
i don’t' wanna ... you

hurt love hate

but i just can't kill the beast

inside me
the beast inside me

inside me
is where i want you to longplay me

not a joke?

vjetar se mijenja
strelice zapinju za kapke
i skidaju kapuljaču

hoće li je otrgnuti?

vjetar se mijenja
i vrelo vjetrokaza
kaže tankom anorku...

kaže tankom anorku...?

ne kaže
samo škripi jezikom
još nenaučenim

...

vjetar se mijenja
i vrelo vjetrokaza
vrelo novoga staroga...

škripeć vjetrom nošena leti

...jao

tell me, cock von weathervane,
was it all
in vain?

gospodin lunatik pucketa po granju
krhkom po tlu šupljem da ne zna
hoće li utonuti
luna šapuće tik tik tak
sad je čas
baci granu
poletjet će x
i dokrckati je natrag

topla x punih žila
ne
to samo je njegova kosa
a staza prekasna
u ove skliske sate

gospodin lunatik približava se mostu
tako je osvijetljen da ne zna
želi li ga ugasiti
luna vuče tik tik tak
sad je čas
zasmetaj ljubavnicima
na ogradi od svjetleće paučine
nek’ padnu u vodu

voljeni voljena vode
ne
okusiti ih ne može
samo odraz
što korača brže od njega zamreškati

gospodin lunatik šljapka pokraj rijeke
tako je spora da ne zna
u kojem se pravcu ljulja
luna je zaronila tik ti...
sad je čas
nitko ga ne vidi
ući će polako u gusto crnilo
i ostati tamo razmjehuren

gusta crna rupa
ne
to samo je odraz šume
a mazilo preplitko
za debeli potplat da uroni

gospodin lunatik nije čak ni lunatik
samo je dies lunae udario u njegov tik

kupili su ga i tetak i deda – istodobno. jedan bijeli, jedan plavi. renault 4 zakon. povoljan, pouzdan (pouzdan?), super za po gradu ili kad se ide van grada na vrt. der sicherste wagen ist der mit der sichersten straßenlage. prednja vučna. prednja. naprijed...



tako minijaturan, a opet... stali su u njega komotno i lovačka kujica i pretila teta koja nekim čudom nije blokirala grudima onaj groteskno postavljeni mjenjač.
vozio se dugo, dok se široko smijala po širokoj cesti, mislim da su ga nabavili još prije mog rođenja.



tako minijaturan, a opet... bilo je zabavno sjesti iza i stisnuti nožice jer je pretrpan. i odškrinuti onaj miniprozor i misliti da si u francuskom filmu. lizati sladoled i gledati tetu kako čuva tetkov i daje mu povremeno da brzo i obilno poliže jer čovjek vozi. uglavnom mu nije brisala brkove... valjda da mu ne smeta. jer... nismo mi neki... ono... jel’... ali kada je to činila, brisala ga je izuzetno pažljivo, gotovo majčinski. obrisati dobro, a opet ne ometati vožnju niti sladoledni užitak. punč, čokolada, lješnjak kod šiptara. ili pak pekabela. ...i pustiti koži koja još nije čula za celulit i strije da francusko-filmski čavrlja sa presvlakama hlađenima isključivo lahorom. uglavnom...



mali renault 4 bio je vječan. muzejski star, nesigurno malen među grdosijama, a opet... tako konstantan i robusno umiljat da čovjek nikada ne bi pomislio da mu se išta može dogoditi. da one presvlake više neće biti iste boje. da se lahor-prozorčić i vrata više neće otvarati. da više neće biti bezbrižno ušprican blatom nakon nepatvorene uživancije u prirodi. ne, ne može mu se ništa dogoditi. ne njemu.



i onda je krenulo. renault je slupan u kanalu. tetak skupa s njim. izvukao se. iako sav polomljen, i dalje ide u prirodu u drugom autu (u njemu, ne s njim) s gotovo jednako naturalnim smislom za humor. i još uvijek ponavlja:
“eeeee, jebeš mi sve, a najzanimljivije je to da uopće nisam pio. eto, ja vam kažem,
da sam bio pijan to se ne bi dogodilo! a jebiga.“

ali za renaultom su počeli odlaziti ostali, sve mahom vozači i suvozači koji su bili sretni dok je on carevao. odlazak za odlaskom. razvod. pa opet odlazak. i još neke nazovimo ih neminovnosti koje se ne mogu svrstati u kategoriju „rođenje“.

vrt je obrastao. kuća na sceni samo simbolički naznačena. kulise od kartona. iluzija punine. iluzija iluzije. renault 4 više ne caruje. možda samo u sjećanju. ili u nekom novom modelu tamo negdje na tržištu.



bilo je zabavno sjesti iza i stisnuti nožice jer je pretrpan. pitam se kako je voziti ga. nisam ga nikada naučila voziti. zapravo... mislim da uopće nisam naučila voziti.

oprala sam kosu fermentirano
popila šampon za melankoliju

otplivala par krugova u crvotočnom čamcu
začepila rupu u jezeru da ne ulazi voda

posula azur toptanjem izribanih stopala
nevješto otplesala ritam skarletnim iskrama

izrezala mjesec od kartona
i zalajala na opet prugaste nokte

djeca pred zgradom slikaju jedni druge
nakrivljena slika na zidu pruža ruke...

radio…
moj eterični plode!
puna su nebesa i zemlja tvoje slave

slušaj
radio…
tisuće igrača!
tvoj slavni dolazak iščekujemo

obitelj i
radio…
prva vožnja besplatno!
od tvoje darežljivosti primismo

pleši na radio…
pleši na radioaktivnom nebu
tajna vjere

radioaktivno nebo
život budućega vijeka

sretan par njih dvoje, ne?
u ugodnoj šetnji, ne?

korak gladak
put lagan
kosa slap
dan kao...

sretan par

pozadinu ne sluti
pozadina sluti

glazba k...

osmjehuje joj se

glazba kaos... kako...

ona više ne

kakofonija... kako... boli...

rekla mu je
zbogom

this is what i brought you this you can keep
this is what i brought you may forget me
i promise to depart just promise to sing
kiss my eyes and lay me to sleep
(afi, “prelude”)

warn your warmth to turn away
here it’s december every day
press your lips to the sculptures
and surely you’ll stay
for of sugar and ice i am made
(afi, “love like winter”)

ne maži više svoj med na moj kruh
mrvim se

ne klizi u mlijeko da te pijem
lijepim se

pa ipak

otvorih staklenku
poželjeh je

razbiti
punu tebe mirisnu
zagristi
hazardnu stvrdnutu
zagrliti
hladnu prozirnu

pa ipak
...

it seems you’re somewhere, far away

svojim kapcima
nisi bio ti
bio si
stoljetni bor
bio si ti
obrastao
zimzelen
crnim tušem
natopljeno suh
bio si
pozvan na
pokošenu livadu
usred divljine
bez korova
bez drveća
usred divljine
bez plešućih travki
bez vjetra planine
usred divljine
slavio se
pupoljak
ti
pun grana
iglica što bockaju
korijenja što
vučeš
nezgrapan
crnim tušem
natopljeno suh
pitaš se
da se podrežem?
svi
viču
da! reži!!!
ja kažem
crnim tušem
natopljeno ono
što trebaš čuti
da znaš
da te...

obuci noćas crvenu haljinu, draga
opij ih krejonom i crvenom haljinom maka





obući će brokatna odijela
ne idi od njih, perpetua





zaspi s njima niz rijeku lavande
pamučnim pljeskom dok te ljube





na svjetlu pozornice sjajiš, draga
glumi za njih, my constant constance





one woman show
the star is born
daddy’s gonna pay you
...all that you want





u salonskoj raspravi ejakuliraš stihom
zelenim lišćem omotana... ulijepljena





noćas si čarobna
a ja vječno mlad





vječno... perpetua
dea in...


pssssssst! svi kamen! detektiv u teatru!

lisičine zveče
kao onda lišće

perpetua mobile!
alabaster-lažno ime
krala si, perpetua!
honey, čemu ime
bit ćeš opet broj
umbilikum bez vrpce
krala si, perpetua!
ne vrijede ti očnjaci
sunce ipak stiže





dajte joj spavaćicu od mjedi
ne dajte moju brokatnu perpetuu!


grizu te, perpetua
zub i zub i zub i zub
i zub i zub i zub i
zub i zub
i zub i
zub
i

i

detektiv i perkusion
pucaju stakla naših izloga





kristalna noć u rukama
a gdje je šampanjac
umriješe stakla naša
milijun puta

moja perpetua

dragi dnevniče
danas me udarila
osjećam svoj puls

njen dlan – jezik ljubavi
prevodim ga
modro utiskujem u sebe
klečećeg žeravicom impregniraj me

davi me ledenim žilama
da potonem u tebi
tvoju daleku srž
da dlakavom žlicom progutam

želim dno tvog živog blata
voštanim osmijehom povuci me

veži me bodljama od baršuna
od okova
bez lanca
da marširajući oslobodiš me

vrisni usidreno otrovnom tintom
da umrljano zacvilim
budi moj gospodar
da slijepo(g) šljakom vodim te

dragi dnevniče
ne da mi svoj parfem
osjećam svoj puls

voli me

…debelo blato kraj staroga plota
i dvije, tri cigle na putu.

na putu…

gasim bojler, što je rijetkost. kompjuter na shut down, ovaj put ne hibernira, puštam ga mrtvog na neko vrijeme. prozor ne zatvaram jer će biti zagušljivo kad se vratim, ali pažljivo primičem škure… za svaki slučaj. ako padne kiša.

na pod pada knjižica lass deine sehnsucht träumen. pusti čežnju da sanja. naslov prema dolje, k'o namazana strana kruha. čistim mrlje od jogurta s tapisona.

ručno provlačim dvije majice kroz omekšivač, pažljivo doziran, da ne ostanu mrlje. vješam još pažljivije, simetrično, da ne bude istegnutih dijelova. pakiram se, nakon dugo vremena sistematično. sve znam, a ono najpotrebnije mi je pri ruci. ključ u bravu. glatko od prve.

putem ''povoljna cijena(!), samo 12.49!'' – uistinu, prije je koštalo 10.99, sto će reći da je 12.49 daleko povoljnije. zadovoljna sobom jer ne kupujem reklamu. iako prilično naivna.

na kolodvoru kraj mene auspuh i cigareta. umjesto zgađena nosa prkosno zabijena u mjestu primičem se povjetarcu i dozvoljavam romantičnom mirisu lavandinog ulja koje sam si utrljala u čistu kosu da prevlada mažen poluproljetnim zrakom. nečiji je player opet preglasan. pusti mlade da vole. umjesto na agresivan ritam koncentriram se na ugodan muški glas što stoji nasuprot playeru. neritmički, ali topao. neiskusan pjevač, a opet plišano osebujan. bizarno senzualan, prekriva je. njen loše odabran death metal, privid ritma te naporna elektronika tonu. njegov šumsko zeleni glas leži na njoj, koja nestaje u jezeru. tek tu i tamo pokoji bubanj i vrisak. ali uistinu me više ne smeta. samo lagano palpitira tonući pod njim...

brišem suvišne poruke iz mobitela. ostavljam neke srcu drage, ali i one važne: vozni red koji će mi trebati, recimo. čitam…

…refren čija mi koža pobuđuje neugodne asocijacije, ali mi je drag pa djetinje zazveckam mamuzama:

raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek' se cijedi znoj
nek' koža pukne
mi idemo na ples
jer svijet je opet mlad.
(svadbas, ''treblebass'')

no sada sam damski suzdržana odmjereno promatrajući prolaznike. jesu li njih dvoje skupa? izmijenili su par riječi. tko zna što si govore? ''želim te''?… ili pak ''oprostite, imate li vatre''? čitam…

where has that old friend gone
lost in a february song
tell him it won't be long
til he opens his eyes, opens his eyes
where is that simple day
before colors broke into shades
and how did i ever fade
into this life, into this life

and i never want to let you down
forgive me if i slip away
when all that i've known is lost and found
i promise you i, i'll come back to you one day

morning is waking up
and sometimes it's more than just enough
when all that you need to love
is in front of your eyes
it's in front of your eyes

and i never want to let you down
forgive me if i slip away
sometimes it's hard to find the ground
cause i keep on falling as i try to get away
from this crazy world

and i never want to let you down
forgive me if i slip away
when all that i've known is lost and found
i promise you i, i'll come back to you one day

where has that old friend gone
lost in a February song
tell him it won't be long
til he opens his eyes
opens his eyes
(josh groban, ''february song'')

hm… da mi je novi album od…

jedna torba u bunker. pet kuna spremno zvecka u džepu da mi čovjek ne mora vraćati ostatak. glas mi je danas nježan, a ja ugodna i spretna. vozač bez puno riječi, stisnutih usnica, pomalo melankoličan, ali nema ni potrebe za nečim drugim. i ja sam danas lapidarna, pomalo blijeda. a i već se znamo. obukla sam suknju, na nogama gležnjače. kaput mi je malo prevelik, pogotovo u ramenima (pa sam k'o ciganče), danas su sitnija no inače. simpatična sam mu. gleda me toplo, gotovo zaštitnički. ne mislim na svoj celulit, samo mi je pao na pamet. glatko idemo gore. druga torba i ja. sjedam na loše mjesto. iza. motor me trese. u kiselom trbuhu želatinozni vakuum. danas sam zaboravila pojesti produžetak svoga tijela. osjetim svoju slabost. osjetim tvoju slabost. tlo mi izmiče pod kotačima. nedostaješ mi. nisam te ni odsanjala do kraja, a već mi kliziš kroz prste. ponavljam zabranjenu mantru: nema te.

ljuta na nepoznate ljude u nepoznatoj ulici jer su se usudili zasaditi pokoji orah ili lipu, a nisu pokrpali pločnike što nagrizlo ih je hororno žilavo korijenje. na svaku mi pukotinu zapinju kotači jeftinog kovčega i na svaku mi žice bolno zatrzaju. kvragu, što nisam ponijela samsonite… on ide glatko. a možda i ne. zna biti teži od onoga što nosim u njemu. iz navike, ili pak u nedostatku iste, stavljam krivi ključ u bravu. ulicama moga grada… nedostaješ mi. …ponavljam zabranjenu mantru: nema te.