ponedjeljak, 23.06.2008.

The power of goodbye.

-Mama, mama! Vidi pada snijeg!- pokazivala je malena djevojčicama rukama prema nebu diveći se ljepoti zime. Trčkarala je u krug oko velikog Božićnog drvca koje se nalazilo na sredini Grimmundalova trga.
- Da li se sladoled pravi od snijega?- zanimalo je malenu četverogodišnjakinju na što su joj se roditelju vedro osmjehnuli.
- Ne ludice, zar si pomislila da sladoled pada s neba?- u zrak ju je podigao Marco.
- Pa što? I to je moguće!- slegnula je ramenima
- Naravno, jedno je jasno : tvrdoglavost si naslijedila od svoje majke.- uza sebe je zagrlio Rebeccu
- Što znači tvrdoglavost?- djevojčica je ostala zbunjena
-Uredu je Isabella. Mislim da nas baka kod kuće čeka sa ukusnom božićnom puricom i pudingom od smokve.- za ruku ju je primila Rebecca
- Idemo , idemo ! Mislim da je gospodin trbuščić gladan!- trčećim je korakom pohitala naprijed.

* * *

Svemu dođe kraj pa tako i ovoj priči. Ne krijem da sam tužna zbog toga pošto je Rebecca postala dio mene. Blog neću izbrisati pošto uvijek postoji mogućnost da se vratim, možda jednog dana. Hvala svima koji su me čitali od prvog do posljednjeg posta i onih koji su se priključili. Hvala Hanni na pomoći i inspiraciji te na lijepim i dugim komentarima. Hvala Haley koja je uvijek bila tu i u priči i u komentarima.
Zahvaljujem se Roxy, Vanji, Lani i svima ostalima koji su na bilo koji način pripomogli nastajanju ove priče. Uskoro ( s početkom praznika) otvaram novu priču koja doduše neće biti hpff, no to ne znači da će biti manje vrijedna.
Za novi link ću vam javiti, a one koje slučajno zaboravim ,a žele link mogu ga zatražiti dolje u komentarima.


Aufwiedersehen!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.