subota, 05.04.2008.

I'll never let you go.

boomp3.com


Sjedila je u lepršavoj spavaćici na rubu prozorskog okna. Sčućurena kao da se boji svijeta, kao da se boji sebe. Hladan je vjetar ispunjavao prostoriju dok je kiša lila kao iz kabla. Mjesec je opušteno lebdio na nebu bez ikojeg oblačka. Stotine je glasova vrištalo u njezinoj glavi. Nije znala kamo da krene, a noć je bila tako sablasna. Čekala je spas koji nije dolazio. Koža joj je bila ledena, temperature očito niže od uobičajenih 37 stupnjeva kada je ustala i uperila svoj pogled u ponor.
-Lakše bi bilo pasti nego li se i dalje boriti- pomislila je. Toliko joj je malo trebalo da se ponovo osjeća dobro, samo jedan maleni korak i svijet je ponovo bio savršen.

* * *

Kapci teški kao crkvena zvona konačno su se otvorili. Hladan joj je znoj oblio goruće, crveno lice. Kao da je upravo pretrčala udaljenost od 50 km. Ruke su joj se nenormalno tresle, što od vrućine, što od straha. Podigla je glavu sa jastuka i u podnožju kreveta ugledala mladića. U lijevoj je ruci strasno stiskao napola popušenu cigaretu , dok je drugom rukom pridržavao svoj dug, crni kaput. Smeđe su se oči caklile u mraku dok se na bradi nazirala kozja bradica. Nije mu moglo biti više od dvadeset godina. Rebecca ga dosada nikada nije vidjela iako je djelovao veoma naočito. Otpuhnuo je oblačić dima.
- Konačno. Bilo je i vrijeme.- reče joj gaseći cigaretu pod džonom kožnih čizama
- Tko si ti? Što radiš u ovo doba noći ovdje?- upitala ga je ogledavajući se oko sebe
- Moje ime je Joan. Anđeo svijetla.-
- Po tvom bih izgledu rekla da si anđeo tame, ali ako ti tako kažeš…-
- Rebecca, zar ne? Ovdje sam kako bih ti pokazao život, doslovce rečeno.- podsmjehnuo joj se dok je ona ustala iz kreveta, no njezino je tijelo i dalje beživotno ležalo. Oči su joj poprimile oblik punog mjeseca i od nevjerice je još jače zadrhtala. Nije mogla vjerovati onome što vidi.
-Ja…ja sam mrtva?- upitala ga je sa knedlom u grlo
-Ne, još nisi. Jedino ako ti tako ne odlučiš.- odgovorio joj je
-Gdje je Hanna? Kako je ona? A moji mama i tata?- počela je ispitivanje
- Kod krive osobe tražiš odgovor, ja imam drugu zadaću. Jesi li spremna za maleno putovanje, obećajem neće boljeti.- zvučao je samouvjereno. Bez razmišljanja mu je prišla, odmjerila ga od glave do pete. Izgledao je bezazleno. Osim toga što joj se loše može dogoditi. Ona je samo duh. Primila ga je pod ruku i nestala u trenutku kada je on pucnuo prstima.

* * *

U tom djeliću sekunde prošli su gotovo tisući kilometara. Rebecca nije osjetila kretanje već samo zujanje zraka pokraj njezina uha. Uplašeno se sčućurila uz Joanovu lijevu ruku snažno je obgrlivši. Nije znala što je čeka niti kamo je vodi , stoga je molila u sebi da se što prije vrate u dvorac. Zajedno su se našli u Rebecci otprije poznatoj prostoriji. To je bio ured njezine majke koja je radila u ministarstvu. Pero je mirno stajalo pokraj tintarnice mimo praznog pergamenta. U kaminu, koji se nalazio nasuprot velikom drvenom ormaru, pucketala je lagana vatra. U zraku se osjećao miris vanilije dok se iz susjednih prostorija čuo žamor zaposlenih ljudi. U ured je ušla Rebeccina majka, kose svezane u punđu i odjevena i baršunastu pelerinu. Odložila je kožnu torbu pokraj stola drugom rukom hvatajući šalicu crne kave. Prišla je kaminu te se zagledala u sliku svoje, donedavno nasmiješene kćerke. Niz lice joj je kliznula suza.
- Mama, nemoj plakati, tu sam.- prišla joj je na samo nekoliko koraka udaljenosti.
-Ne može te čuti. Nalazimo se u prošlosti. Ovaj je trenutak zapravo djelić jutra jučerašnjeg dana. Nitko te ne može ni vidjeti ni čuti.- objasnio joj je naslonivši se na zid boje marelice koja se savršeno uklapala u interijer.
- Zašto smo onda ovdje?- upitala ga je
- Vidjet ćeš, uskoro…- odgovorio joj je zagonetno pogledavši prema vratima. U prostoriju je stupio Lucius Malfoy, rival Rebeccine majke još od školskih dana. U desnoj je ruci držao crni štap dok mu se je niz leđa slijevala sjajna, plava kosa.
-Bethany, ministar Fudge te zove.- obratio joj se samodopadnim glasom
- Zar te nisu učili kucanju, Luciuse?- prijekorno ga je pogledala
- Jako mi je žao, smetnuo sam to s uma.- reče ironično
- Ministar može pričekati. Ništa nije toliko hitno.- krenula je prema svojem radom stolu, te sjela za njega.
- Naravno da je hitno! Ministar ne može čekati!- povisio je ton
- Ne postoji hitni slučaj već samo ljudi koji kasne. Fudge dobro zna da nisam u stanju za nikakve hitne sastanke.- skrenula je pogled s njegove bljedolike prilike.
-Ah da, zaboravio sam. Radi se o Rebecci zar ne? Još se uvijek nadate?- podsmjehnuo joj se skidajući kože rukavice.
- Zaboga Luciuse! To je moja kćer ! Od kamenog je doba poznata činjenica da nemaš nimalo suosjećanja, no ne moraš ga iskazivati preda mnom.-
- Ja sam samo realan. Uostalom kolike su joj šanse da se oporavi? Ipak je bila ukleta Cruciom. Pogledaj samo Longbottomove kako su završili. –
-Van ! Van iz mog ureda! Smjesta!- udarila je šakom o stol koji se zatresao. Okrenuo se na peti i nestao dok je ona svoje šake zarila u lice i stala plakati.
- Malfoyevi…Oni se nadaju da ću umrijeti?- prošaptala je Rebecca
- Nažalost, da. Tu nadu gaje za svakoga koji nije kako oni kažu ; na njihovoj visini.
Lucius voli tuđu nesreću, kao da se hrani njome.- reče joj Joan
- Moja mama, nikada je nisam vidjela ovakvu…- povjerila mu se u nevjerici.
-Mislim da smo završili svoj posao dalje, jesi li spremna za sljedeći izlet?- upitao ju je. Protuvoljno ga je uhvatila za ruku prije nego li su se našli u školskoj knjižnici.
Za jednim praznim stolom u prostoriji sjedila je Hanna. Nagnuta nad blagu svijetlost svijeće pokušavala je sastaviti esej za Snapea. Toliko je jako stisnula pero da je poderala pergament te ga bacila u smeće. Prišla joj je Haley.
-Hanna, vrijeme je večere. Molim te, pojedi nešto.- sjela je do nje
- Ne mogu ! Kako ne razumijete da nisam u stanju jesti!- viknula je
- Time ne pomažeš Rebecci.- pogledala ju je duboko u oči na što je Hanna skrenula pogled prema podu. U sebi je znala da Haley govori istinu.
- Znam, ali zašto se to moralo dogoditi baš njoj? Kako netko može biti tako zloban da joj naudi? Pa nikome nije učinila ništa nažao!-
- Svi se to pitamo i svima nam je teško, ponajviše njezinim roditeljima, no nadamo se najboljem.- po ramenu ju je potapšala Haley.
-Hales, ona neće umrijeti, zar ne?- upitala ju je drhtavim glasom
-Ne, naravno da neće.- nasmiješila joj se prije nego li ju je zagrlila. Rebecca im se poželjela pridružiti, no znala je da to neće imati nikakvog učinka.
-Zašto mi pokazuješ sve ovo?- zanimalo je Rebeccu.
-Da shvatiš koliko te tvoji bližnji vole i kako bi dali sve da se vratiš. Zapravo te odgovaram od toga da umreš.- odgovorio joj je
-Umrem? Ali ja to ne želim !- povisila je ton
- Mene ne možeš lagati. Ne bih bio ovdje da to nisi barem ni pomislila. U jednom si se trenutku zapitala ne bi li bilo lakše jednostavno umrijeti. Time sam ja dobio ovu zadaću.- lice mu je poprimilo ozbiljan oblik.
- Zar su svi toliko potreseni? Zar im je toliko stalo?-
- Kao što vidiš jest. Vjerujem da bi veoma patili kada bi ih napustila.- zakoračio je prema njom zamahnuvši svojim kaputom preko ramena.
- Mislim da je vrijeme za povratak u sadašnjost.- pružio joj je ruku koju je spremno prihvatili. Našli su se u spavaćoj sobi koja je trebala pripadati nekom teenageru, najvjerojatnije mladiću. Mjesečina je obasjavala zidove tamno plave boja na kojima su bili zalijepljeni razni plakati metlobojskih momčadi i glazbenih grupa. Uz prozor se nalazio velik, smeđe-crvenkast radni stol , a lijevo od njega polica s knjigama. Crni tepih neobičnog uzorka prekrio je pod. Na drugoj se strani sob nazirao velik krevet u kojem je očito netko spavao.
- Zar se nismo trebali vratiti u Hogwarts?- iznenađeno je upitala Rebecca
-Rekao sam da se vraćamo u sadašnjost, no nisam precizirao kamo. Mislio sam da će ti ovo mjesto biti najzanimljivije od svih.- skrenuo je svoj pogled prema krevetu dok ga je ona u nevjerici promatrala. Prstima je dotakla glatki zid i letimično pogledom prošla po naslovima knjiga koje su se nalazile na polici. Starac i more, Alkemičar, Zakon i red, Preobražaj i Ana Karenjina bili su samo od desetak ostalih naslova. Nesigurnim je korakom prišla postelji koja je odašiljala toplinu. Lagano se nagnula nada nju i ugledala poznato lice. Poput najljepšeg djeteta u krevetu je spavao Marco, na prvi pogleda veoma izmučen i umoran od života. Njegove su se crte lica savršeno odražavale na blagoj svijetlosti mjeseca dok mu se tamna kosa savršeno stapala s mrakom kojim je bio okružen. Hladnom je rukom dotakla njegovo toplo lice. Pomilovala mu je jagodice, a zatim prstima prošla kroz kosu. Bilo je zapravo nevjerojatno kako je duboko spavao, a da nije osjetio njezin dodir.
- Ako smo u sadašnjosti, on me može vidjeti i osjetiti?- upitala je drhtavim glasom
- Ne, ne može. Zapamti, ovdje si samo duhom, ali ne i tijelom.- Joan se zavalio u jednu od dvije fotelje koje su se nalazile u sobi. Noge je prebacio preko naslonjača, a glavu naslonio na rukohvat.
-Možemo li molim te ići?- zamolila ga je
- Zar već ? No, ako ti tako želiš…- naglo je ustao i krenuo prema njoj.
-Naravno da želim.- klimnula je glavom . Ponovo se zagledala u uspavanog Marca, a zatim u zvjezdano nebo iza staklenih prozora. Poljubila ga je u čelo te se zaputila k Joanu. Bilo joj je neopisivo teško što ga mora ostaviti , no nije imala izbora.

* * *

Nikada u životu nije vidjela toliku količinu svjetlosti i tame istovremeno. Bila je u međuprostoru i trebala je donijeti odluku svoga života ; živjeti kao biljka iz dana u dan nadajući se svijetlu ili pak nestati zauvijek, olakšati dušu i ostaviti svoj bližnje u patnji i tuzi. Druga je opcija bila definitivno sebičnija, ali i bezbolnija dok je prva značila novu šansu na ovome svijetu.
-Nadam se da moj trud nije bio uzaludan. Rebecca, život je neprocjenjiva vrijednost. Samo jednom se živi, zapamti to. - obratio joj se Joan
- Imaš pravo, ali ovo je ipak složenija situacija.- duboko je disala zatvorenih očiju
- Koliko god bila tanka granica između smrti i života moraš ispravno odabrati.- dobivao je dojam kao da želi nestati sa ovoga svijeta. Ona nije znala što joj je činiti. Mama, tata, Hanna, Haley, Marco – svi su oni čekali na njezin povratak u koji ona više nije bila sigurna. Prisjetila se šuma mora, mirisa proljeća i slike Božićnog jutra. A tada su je u njezinim mislima pogledale najljepše plave oči na svijetu koje su se mnogo puta činile božanskima, a ne ljudskima. Predstavljale su savršenstvo.
Uplašila se na samu pomisao da ih više nikada neće vidjeti. Prisjetila se Hanninog veselog osmijeha i toplog zagrljaja svojih roditelja. Naglo je otvorila oči i ponovo ugledala svijet. Duboko je disala kada joj je niz lice kliznula suza. Nije se izgubila, njezino je tijelo ponovo dobilo svoju dušu. Vratila se. Iako nije bilo nikoga kraj nje, nije se osjećala samom. Kraj lijevog je uha začula glasić.
- Pravilno si odlučila, sretno ti bilo.- nasmijao joj se Joanov glas prije nego li se zauvijek izgubio. Nije znala ni koji je dan u tjednu, niti koliko je dugo spavala.
Ponovo je osjetila kisik u svojim očima prije nego li je zadrijemala, no samo nakratko jer je znala da će budna dočekati jutro.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.