subota, 05.01.2008.

"Mi stojimo na rubu svijeta i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći."

Prije godina tisuću, na Zemlji bijaše kraljevstvo Elbereth. Ono jedino pod svojim skutima ujedini ljude, vilenjake i patuljke. Njihovim zajedništvom vladaše prsten kakvog nikada prije zemaljsko oko ne vidje. U hladnom kamenom dvoru stolovaše obitelj kraljevska . Kralj bijaše Gilthoniel , sin Gildorov , Eowyn kći Elrondova te njihova kćer Raewyn vješto upravljaše sudbinom Elberetha, sve dok se tamni oblak nad kraljevstvo nije nadvio. Tama se željela prstena domoći i vladarom novim postati. Munje rata sijevaše u to vrijeme. Ljudi su umirali ,a dani prolazili. Na posljetku padoše i kraljevski dvor , no prstena zlo ne pronađe. Negdje ispod ruševina kamenih, svijetlo nada skriveno je od svijeta bilo. Prstenom zaštićen prolomio se dječji plač. Čudom preživjela ulogu je dobila ; da svijet pomoću prstena ponovo ujedini.

* * *
Rebecca je snažno zamahnula rukom neposredno ispred lica dviju djevojka ,a njih dvije kao da su se upravo probudile iz čudnog zna. Sneno je pogledaše zbunjenog pogleda. Vatra je u kaminu polako razbijala napetost u zraku koja je bila sve jača time što niti jedna od njih riječi nije progovorila. Haley je ustala, duboko udahnula i zastala ispred kamina. Riječi su joj polako sišle sa usana.

- Kako ti je uspjelo? Za čaroliju ti nije bio potreban štapić-
-Rekoh vam da nisam obična čarobnica. Ova obitelj iz sna, je zapravo moja obitelj-
- Rebecca , ali to nije moguće. Radnja ove priče se zbiva prije više od tisuću godina!- podigla je obrvu Lana u nastojanju da se uvjeri da to nije istina
-Postoji kvaka ; Elbereth je drugi svijet u kojem se ljudi još uvije bore lukom i strijelom i žive u drvenim kućama. On zaostaje tisuću godina za ovim svijetom. Elbereth se nalazi na rubu stvarnosti, točnije u Međuzemlju. – objasnih
- Znači tvoji se roditelji zovu Eowyn i Gilthoniel?- upitala je Haley
-Ne, zvali su se. Da pojasnim : oni su umrli kako bi se rodili u današnje vrijeme dok sam ja preživjela zahvaljujući prstenu . Danas se oni pak ničega ne sjećaju. Čak nisu ni čarobnjaci. Obični su bezjaci.-
- Po tome ,ti imaš tisuću godina? Kako to da si još uvijek živa?- začuđeno će Lana
- Ja imam tisuću vilenjačkih godina tj. šesnaest ljudskih. Oni imaju drugačiji način računanja vremena. Mi ga računamo prema Suncu ,a oni prema Mjesecu. Raewyn , tako se zovem u Elberethu. Za vas sam samo Rebecca.-
- Što se dogodilo s prstenom? Gdje je on danas? Tko je zapravo tama?- hrpa je pitanja navirala u Haleyinu glavu, no bez odgovora.
- Prsten je izgubljen, nitko ne zna gdje je, no kada bi ga netko pronašao ,a bio bi zle čudi to ne bi bilo nimalo dobro. Tama je Sauron ,zajedno sa svojom vojskom. Nešto kao u vašem svijetu Voldemort.-
-Vašem? Pa i ti živiš ovdje.- reče Lana
-To je točno ,no ja živim ovdje s određenom ulogom. Moje je mjesto u Elberethu kao jedina prijestolonasljednica. Ovdje sam kako bih pronašla prstne prije nego što bude prekasno.-
- Očito da je taj prsten moćan, no čemu on zapravo služi?- upita Haley polako e približavajući Rebecci
- Tko posjeduje prsten može vladati kraljevstvom vilenjaka, patuljaka i ljudi . Nažalost time što ne postoji vlasnik prstena , postoji razdvojenost između njih. Oni su u Elberethu ograđeni zidinama i ne poznaju zajedništvo. Jedini način da ponovo žive u skladu je da se pojavi pravi vladar s prstenom tj. ja ili da se prsten uništi u gori Mordor do koje je veoma opasan i dug put preko tisuću oraka .-
- Zvuči nevjerojatno…Zaista…nemoguće…- reče Lana
-Ovo sam vam rekla, zato što vam vjerujem i zato što mi treba još osoba koje će mi pomoći kada zatreba.- rekoh im
- Naravno ,možeš računati na nas.- složile su se obije sa osmijehom na licu ni se sluteći koliko je ovo zapravo ozbiljno, da to nije bajka za laku noć već moja realnost.


* * *

Rebecca je sjedila za gryffindorskim stolom u Velikoj dvorani lijeno listajući lagane stranice u potrazi za nečim zanimljivim. Njezina je prilika bila nagnuta na lakat lijeve ruke. Pletenica duge smeđe kose joj je pala sa ramena dok su joj noge virile ispod crnog baršunastog haljetka. Pelerina je bila zabačena unatrag ,a crvene su se cipelice svijetlile na blagoj svijetlosti. Učenici su prolazili pokraj nje kao da ne postoji, kao da su predosjećali da je drugačija od ostalih. Djevojke koje su prolazile tiho su šaputale u njezinoj blizini i hitro prolazile. Do nje je sjela djevojka imenom Hanna , koju je poznavala još od djetinjstva pošto žive u istoj četvrti. Usne su joj bile crvene poput rujanskog vina ,a kosa svilenkasta kao rijetko čija. Uplašeno ju je pogledala.
- Ponovo ti je nabujala krv u žilama?- upitala ju je Rebecca ne skidajući pogled sa Hanninog mliječnog lica
- Ne mogu si pomoći. Još nisam navikla na sve te promijene. Imam osjećaj kao da ljudi predosjećaju da sa mnom nije nešto uredu. Bojim se svakog novog dana provedenog ovako, kao vukodlak.- prošaptala je
-Ako te itko može razumjeti onda sam to ja. Ponekad se pitam da li je sve ovo uzalud kada ionako u Elberethu ne znaju da sam živa. Nisam sigurna mogu li ja to sve podnijeti na svojim leđima. Prevelik je to teret.- uzdahnula je
- Da je to za tebe prevelik teret, ne bi ti dodijelili tu ulogu. Ako si ti jedina koja ih možeš spasiti, onda učini to- ohrabrivala ju je Hanna
-Sve će biti uredu, vjeruj mi – čvrsto je zagrlila Rebeccu
Zajedno su ustale od stola te se zaputile na predavanja. Potpetice Rebeccinih cipela činile su je za dva prsta višom od Hanne koja je na svojoj godini bila jedna od najnižih djevojaka. Prolazeći pokraj ravenclawskog stola Rebeccin se pogled susreo sa pogledom jednog od učenika Ravenclawa koji je bio u krugu najboljih prijatelja te se zajedno sa njim smijao. Kravata mu je bila precizno svezana dok je njegova kosa u potpunosti odudarala od urednosti. Crne su vlasi stršile svuda naokolo dok su duboke plave oči nepomično pratile Rebeccin hod.
- … i tako su vjerovali ili ne Topnici izgubili, a ja sam sav svoj džeparac uložio u njih. Tko će mi reći da ovdje ima pravde?- bunio se David koji je upravo završavao prepričavanje metlobojske utakmice na kojoj je bio ovo ljeto
-Samo se nadam da neće izgubiti sljedeće kolo jer bi im tada prijetilo ispadanje iz lige, zar ne Marco? Marco? – obraćao se Michael plavookom mladiću koji u tom trenutku nije bio psihički prisutan
- Da ,da, ovaj , naravno. – zbunjeno se trgnuo
- Stari kužim ja da ti se ona koka sviđa ,ali Merlina mi metloboj je najvažnije sporedna stvar na svijetu- zaključio je David
- Osim toga, koma , u pravu si se zagledao. To je Rebecca , nova Gryffindorka na šestoj godini. Patil mi je rekla da je veoma čudna i da je strahovito nadarena za magiju. Kaže kao da joj je čarolija u malome prstu. Također mi je rekla da je većina cura baš i ne podnosti zbog njezinog načina odijevanja. Smatraju da ono nije primjereno radu u školu, a Lavender je rekla Padmi koja je rekla Patil da Rebecca izvrsno svira klavir . Poput Mozarta čak…- Peter se čini sasvim upućen u Rebeccin život.
-Mozart? Tko je Merlina mi uopće on?- zbunjeno je djelovao David
-Mozart je vjerojatno najpoznatiji bezjački skladatelj na svijetu. Zvali su ga čudom od djeteta pošto je počeo skladati već sa osam godina. –mudrovao je Ernie
-Štreberu- provocirao je David u svom uobičajenom stilu.
- Pogledajte koliko je već sati! Zakasnit ćemo na Preobrazbu!- viknuo je Peter na što su svi poskočili od stola i žurno se zaputili prema učionici…

* * *

Većinu učenika koji su sjedili u tamnici činili su Slytherini koji su se neumjereno cerekali i izbijali neumjesne šale. Rebecca i Hanna su sjele što su dalje mogle od njih kako bi izbjegle nevolje što je zapravo nemoguće na Snapeovim satovima. Dvije klupe podalje od njih je sjedio plavokosi mladić podrugljivog osmijeha i zalizane kose. Rebecca je dobro znala da je bolje ne upuštati se u razgovor s njim.
Znala je da su njegovi roditelji pristaše Voldemorta kao vjerojatno i on sam. Tamnicom se prolomio prasak ; Snape je ušavši za sobom veoma snažno zalupio vratima te štapićem zatvorio izvore svjetlosti : prozore.
- Weasley da ste istog trena pospremili štapić jer sam siguran da vam neće tako skoro trebati- okrenuo se na peti i opasno se približio licem iznenađenom Ronu.
Rebecca je poskočila na mjestu pošto nije očekivala takvu reakciju.
- Vidim neka nova lica u razredu, nažalost. Svake se godine nadam da će se broj učenika smanjiti ili u najgorem slučaju ostati isti no on se naglo povećava. Vi ste zasigurno Rebecca, zar ne?- pokazao je na nju drvenim štapićem
-Mnogo sam čuo o vama. I iskreno mi je veoma žao što niste u Slytherinu. Mogli biste uspjeti u životu zbog onoga što jeste ,a ne zato što ste u školskim danima bili Gryffindor, no pustimo sada to. Vratimo se predavanju- reče ubrzano prilazeći katedri. Rebecca je znala da sa Snapeom neće biti šale.

* * *

Na kraju je prvog školskog dana hodnikom šetala sama. Kamene su se ploče gubile pod njezinim koracima to je Rebecca gledala uokolo. Sve je ovo za nju bila još jedna pustolovina . Ovaj put je bila daleko od kuće ,prepuštena sama sebi. Na svoje veliko iznenađenje je u jednoj od učionica pronašla klavir. Sjela je i počela prebirati po crno-bijelim tipkama koje su odašiljale čarobnu melodiju koja je tekla poput potoka. Zauzeta sviranjem nije ni primijetila kako više nije sama.
- Znači glasine su istinite; zaista sviraš klavir poput kakvog umjetnika – reče joj nepoznati muški glas. U trenu se okrenula i ugledala već poznate oči za koje je vjerovala da nitko ne može zaboraviti pa tako ni ona .

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.