utorak, 03.10.2006.

....No title......samo moja poremećena psiha iskaljava se na vama...

Nađoh jedan predivan citat iliti uzrećicu,poslovicu ili šta već:
"Srce je kao staklo;
kad ga jednom razbiješ,
više ga nećeš sastaviti."(aramenska)
Znam da je naporno govoriti ponovo o ljubavi,prijateljstvu,zlostavljanu,ali moram.smijeh
Zašto je to tako? Zašto slomljeno srce teško zarasta? Da li se to događa zbog "ovisnosti" o ljubavi? Možda he problem u nama samima? Dopuštamo li srcu da se oporavi i krene dalje ili jednostavno zatežemo i očajavamo? Pokušavamo li sami sebi dokazati da još uvijek nekog volimo ili samo trebamo? Zašto oporavak traje gotovo cijelu vječnost? Da li zbog svijeta ili zbog nas? Zapustimo li se i zapostavimo li sami sebe ,ali i društvo? Zašto si to radimo? Jadamo li se drugima ili to jednostavno zadržimo sami za sebe? Da li postanemo možda mazohistični? odgovor je DA!!! Ponekad mi se čini da se svi ranjavamo zaljubljivanjem u nekoga. Čak i ja imam osijećaj da si nekad nanosim bol time što se zaljubim u osobu koja nikada neće biti moja ili se zaljubim u krivog. Taj gospodin krivi će možd abiti moj ali samo za jedno veče. I naravno ja se glupača zatelebam do bola. I na kraju priče ostanem povrijeđena. E tu sam ja kriva...jer mene nitko nije tjerao da ja budem s tom dotičnom osobom,ali ja moram i zaljubim se do bola..... Obećala sam sebi da si to više neću dopustiti ali jesam. Prokleto sam se zaljubila u lika kojeg nikad neću imati,ali ne mogu si pomoći jer je on tako savršena osoba. Obećah si da ću ovaj put da ću izići kao pobjednik i to ću ispuniti.... Mali moj...... Ma velika pusetina svima....uživajte dok ste slobodni,a kad se vežete uživajte još više...... kiss

| 18:54 | Komentari (18) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>