|
Na poslu je (ZAČUDO) bilo mirno, zvoni telefon, s druge strane mužić: "jesi u gužvi ?"
"Nisam"
"Sad sam bio pola sata u liftu, povuklo me na deseti kat, pola metra iznad praga    "
uglavnom, dosta je njemu stare zgrade, starih liftova bla, bla, bla.
"Dobro" je bilo sve što sam rekla, znajući da pola od onog što je izgovorio ne misli i da će se ohladiti. Pa nisam ja kriva kaj je on ostao u liftu, ne .
Uglavnom, htio je samo skočiti po cigarete (praf mu budi) i lift ga je povukao na zadnji kat. Lupao je i lupao ali ga nitko nije čuo. Što mi je neobično jer na tom katu stanuje predstavnik stanara, e on je spavao , čuo lupanje i mislio da netko ima neke radove u stanu   .
Na kraju ga je spasila susjeda protiv koje stalno grinta  , koja ironija sudbine. Nitko u zgradi punoj penzionera nije čuo da netko lupa u liftu, a gumb za alram je ostao nijem, samo ona koja stalno šeće ergelu pasa, a i susjeda koja stanuje vrata do nas, koja jedva hoda al se popela do 10. kata da vidi što se događa.
Uglavnom, bunovni "pazikuća" je izmigiljio iz kreveta nakon što mu je susjeda pozvonila na vrata , popeo se na teresu i nekako ručno spustio lift.
Mužić spašen. Više se ne vozi liftom nego hoda do 4.kata , što je zapravo odlična kardio-vježba  .
Taj isti dan taj isti "pazikuća" pozvoni na vrata, popodne "Evo vam novi ključevi od kaslića. Majstori su vama promijenili bravicu umjesto tamo gdje je bila pokvarena"
Kad smo kod liftova, ja bila u novoj zgradi i novom liftu koji se strovalio brzinom svjetlosti sa 6.kata, pa smo propali do garaže tj jedno pola metra ispod razine zemlje. Samo što su nas odmah spasili. Ali sam bila dovoljno u šoku da sam daljnjih nekoliko mjeseci svaki dan išla na 6. kat pješke.
|