CHABLIS

30.09.2009., srijeda

KNJIGA UŽIVO I FILM UZ RIJEČI POZNATIH ALPINISTA


Image Hosted by ImageShack.us

Poslije promocije čaša vina, ali nije Chablis ;)
- 23:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

17.09.2009., četvrtak

MUKE PO ČARAPAMA


Trgnut ću jednu rakijicu za hrabrost pa idemo. Spremam se cijeli tjedan kao za važnu nogometnu utakmicu. Svakodnevno prebirem po pameti što sve treba, da nekim slučajem nešto ne zaboravim. Slušam vremensku prognozu, dva dana najava za hladnije temperature, dva za promjenjivo s porastom dnevnih temperatura.
I sad, hajde, isplaniraj što obući! Prije slušanja dugoročne prognoze na sebi sam imala ljetne krem hlače i crvenu majicu kratkih rukava. Kako je bilo izuzetno toplo noge su mi bile bose. To jest samo u sandalama. Ako zahladi moram skinuti ljetne hlače i obući traperice. U redu. Uz to mogu nositi nekoliko košulja i majica, već prema tome kako ću se osjećati. No, problem nastaje ovisno o tome hoće li padati kiša ili ne. Ako je kiša onda moram obuti tenisice jer jedino one ne propuštaju. Ako nema kiše mogu obuti i cipele pa u tom slučaju i neke najlon sokne u boji kože. Ako obujem tenisice, eh, onda ne mogu imati najlon sokne jer to nose samo gospođe koje svoje vrijeme provode u ženstvenim kostimićima i s pismo torbama. Dakle, treba razmisliti. Ako obujem tenisice i obućem traperice koliko imam kratkih čarapa, takozvanih sokni, koje mi pašu. Ako obučem uz traperice šarenu košulju ili majicu onda sokne moraju biti jednobojne. Aha, ako jedan dan nosim te sokne drugi dan moram staviti druge. Moje kolegice bi sigurno primijetile da nisam promijenila čarape. Ako drugi dan obujem cipele sve je u redu. Ali ako drugi dan opet pada kiša kad odlazim na posao onda je situacija kao i dan prije. Tenisice i sokne. Mogu obući jednobojnu majicu, sve su mi košulje koje pašu na traperice šarene. U tom slučaju ima više šanse da su mi čiste čarape koje pašu uz majicu, traperice i tenisice. Bijele ne mogu biti jer će me odmah pitati jesam li se udala za nekog Hercegovca koji po Zagrebu gradi kuće. Nisam, kao uostalom ni za koga. Crne ne mogu obuti jer se to protivi mom dobrom ukusu. Kad si zamislim crne sokne, krem tenisice i plave traperice odmah mi se smrači. Ne, to nikako. Uostalom, to samo razmišljam da ne bi išlo, ionako uopće nemam crne sokne. Pa kojeg će mi vraga! Da sam muško i da nosim odijela, onda da, naravno. Ali ja sam žensko koje se dva puta mjesečno bori s hormonima i sigurno ne nosim svečana muška odijela i dobro uglancane elegantne cipele uz koje bi te crne čarape pristajale. Razmišljala sam ja i prije o čarapama, jer se svaki puta pokaže da je to veliki problem. No, u našim dućanima nije jednostavno kupiti sokne kakve su mi potrebne. Obično su to neki dječji uzorci. OK, nađe se i primjerenijih mojoj dobi, ali uglavnom su to decentni cvjetići ili neke pruge. Imam i jedne s nekim kvadratićima koji zapravo nisu kvadratići jer su im stranice neravne iako su možda jednake dužine. Jednobojne je gotovo nemoguće naći. Pogotovo u nekim bojama! I sad je pitanje kako da ja uskladim cvjetne čarape s košuljom koja je recimo isto tako s uzorkom cvijeća, ali ne podudaraju se po bojama. Da ne pričam da me muči kako pronaći čarape cvjetnog uzorka koje bih mogla uskladiti s mojoj bluzom na kojoj je uzorak tulipana. Pitam se koji cvijet na čarapi paše uz tulipan na bluzi. Moji tulipani su žuti. I sad razmišljam ovako, ako je bluza plava s uzorkom žutih tulipana to je sasvim ok uz plave traperice. Problem se javlja kad nemam jednobojne plave čarape, a nemam ni žute, iako mislim da bi žute bile možda prenapadne za tu kombinaciju. Ne, žute ne bih obula jer bi mi skratile ionako kratke noge. To bi u hlačama bilo kao odrezano. Plavo. Rez. Tenisice. Ne, nikako. Mislim, imam ja tamnoplave sokne, ali treba misliti unaprijed da budu u tom trenutku čiste. Pomislila sam i na to da ih izvučem iz kante za zmazani veš ako baš nikako drukčije ne ide, ali bojim se da bi se na neki način skužilo o čemu se radi. Prugaste ne mogu ići uz tulipane, a prugastu košulju istih boja nemam. Imam jedne s pticom u letu. Gledam po ormaru, mogle bi ići uz svijetloplavu majicu. Ako slučajno prognoza ne bude točna pa se sve izjalovi onda ću morati obući i tu svijetloplavu majicu za posao. A onda moram i te čarape. Znači, neće mi ostati za kasnije. Valjda je jasno pod kakvim je pritiskom čovjek kad je polujavni djelatnik. Svi te promatraju, gledaju što si obukao danas, što si imao jučer i s nestrpljenjem iščekuju što ćeš obući sutra. Ima kolega i kolegica koji su to sredili na taj način da imaju kišnu i sunčanu varijantu po danima u tjednu, ali ja nisam pristalica toga. To je previše predvidljivo pa postaje monotono. Točno se zna tko ponedjeljkom nosi suknju i bijelu košulju te maramu da malo razlabavi tu strogu kombinaciju. To su najvjerojatnije osobe koje se kupaju samo vikendom pa onda bijelu košulju oblače na apsolutno čisti vrat. Za toplije vremenske prilike ponedjeljkom se nosi majica u bijeloj ili krem boji. I tako redom po danima u tjednu. Ali ja ne želim da mi život bude do te mjere predvidljiv. Radije se malo pozabavim s razmišljanjem o čarapama, toliko mi dopušta moja napola zatomljena kreativnost. Da se vratim čarapama. Ako ih i obujem za posao s tom svijetloplavom majicom treba vidjeti mogu li ih oprati na vrijeme. Točnije hoće li se osušiti. Mislim, ne moram ja njih prati u vešmašini ako nemam dovoljno rublja za pranje, jer treba razmišljati i o onečišćenju prirode raznim sredstvima za pranje, a i o trošenju velikih količina vode. Palo mi je na pamet da ih sušim sušilom za kosu. To bi moglo biti u redu, osim ako se do tada sušilo koje koristim već više od desetljeća ne pokvari. A moglo bi, ponekad smrdi, čini se da pregorijeva. Ili nešto slično. U svakom slučaju na njega se ne mogu osloniti. Ako će biti sljedeća dva dana promjenjivo s porastom temperatura mogu nekako iskombinirati nešto ljetnije, mogu malo i trpjeti ako baš treba, mislim ako padne kiša mogu imati sandale pa se noge osuše, a toplo je pa se neću prehladiti. Samo bi mi trebalo još i to da se prehladim! Ali kakvo vrijeme će biti petog dana? Toplije ili hladnije ili isto? Kako sačuvati adekvatne čarape za taj peti dan? Stalno razmišljam o tome i kako vrijeme prolazi ja nisam ništa pametnija. Odlučila sam imati tri varijante. Ako bude toplo i bez kiše, ako bude toplo s mogućnošću kiše i ako bude hladno s kišom ili bez nje. U prvom slučaju, za toplo i bez kiše, spremila sam ljetne krem hlače, narančastu majicu i narančaste sandale. Odlazak pedikeru je obavezan. U drugom slučaju, toplo s mogućnošću kiše, obući ću haljinu da mi se kojim slučajem ne smoče nogavice hlača, onda to djeluje zamazano i neuredno. Noge će biti bose, već su potamnjele od rada u vrtu. To nitko ne mora znati, uvijek se može reći da sam bila na moru ili u solariju. Krem sandale da pašu uz prozračnu ljetnu haljinicu svijetlih boja. Ako bude hladno s kišom ili bez nje, to je ta treća mogućnost, onda ću obuti tenisice i spremila sam pored traperica te jedine tamnoplave sokne, a za majicu ću se lakše odlučiti. Odnosno, stavila sam ja na stranu i onu svijetlo plavu pa neka za posao bude neka druga koja manje paše. Shvatila sam razmišljajući tako da nikako ne bi bilo dobro staviti bluzu s tulipanima jer zapravo to ne paše uz tenisice. A tenisice svakako moraju biti ako je kišovito jer ne promaču. Nezgodno je to ako obuća promače jer se čarape mogu zafarbati od obuće ako su svjetlije, što srećom u mom slučaju nije slučaj. Još nisam čula da su se tamnoplave čarape zafarbale od krem tenisica. Ali obrnuto, e to je bilo slučajeva. Neki nose tenisice na bosu nogu, no ni to ne valja. Ako obuća promače i pušta boju stopala djeluju nenjegovano i zmazano. Zamislite samo osobu koja nosi tamnoplave ili crne tenisice ili cipele. Kad ta obuća pusti boju na kožu stopala kao da gledate u noge mrtvaca. A ja nikako ne bih voljela da se o meni misli kao o mrtvoj osobi. Dajem sve od sebe da me se doživi kao aktivnu i poželjnu živu osobu u svakom smislu.
Da malo skratim, možda vas ne zanima baš sve u detalje. Došao je taj dan, danas, i baš sam se lijepo obukla, bila sam i kod frizera. Kod frizera sam se naručila tjedan dana prije, kad smo se dogovarali da odemo kod svojte na kavu. Ona jako vodi brigu o mojem vanjskom izgledu, on baš i ne.
I evo, baš je zazvonio telefon, suprug mi je javio da otpada dogovor jer je nešto iskrsnulo. I da znate, uopće mi nije žao, nekako se izmorim kombinirajući što ću obuti kad idem k njima jer izuvanje je obavezno, a pogled uprt u naše noge neizostavan.
Otvorit ću pivu i pogledati vijesti na tv programu.

Već danima su visoke ljetne temperature. A sad opet najavljuju val zahlađenja s kišom. Navodno su te velike razlike u temperaturi i te nagle promjene vremena zbog zagađenja okoline, atmosfere, stratosfere, bacanja papira od ćevapa po cesti i ostalih stvari koje neuki smatraju banalnostima, a zapravo se radi o ozbiljnoj stvari koju pojednostavljeno zovemo nemar prema prirodi i samome sebi.
Da priznam, ovih dana sam se baš dobro odmorila od čarapa i svega, ali danas pod okriljem prepunog shoping centra čarape su mi opet malo uzdrmale osobni mir. Kako vremenske prilike nisu baš naklonjene izletnicima odlučili smo to ljigavo vrijeme iskoristiti za neku kupovinu koju već mjesecima odgađamo. Jednim mobitelskim pozivom moja stečena obitelj najavila je sutrašnji dolazak k nama na kavu. Kažem, samo malo sam se uzdrmala, jer sad sam ja ipak na svom terenu. Nema tu sad cile-mile i trt-mrt pa da ja plešem kako drugi svira. Tu sam ja doma, na svom terenu, ja ću biti u šlapama, imati ću donji dio plišane trenirke neke mišje boje, boje sivog miša, jer u boji poljskog ne bih nikada kupovala trenirku, i šarenu majicu kratkih rukava. Sokne mogu biti u boji, bez boje, šarene, jednobojne, a i ne moraju biti, mogu biti bosa u šlapama, mogu imati nalakirane nokte, nenalakirane, odrezane, čampljaste, izrašpane ili potrgane, sve će to šlapice moje milene sakriti. Jasno je k'o dan da su moji nokti uredni, ali da i nisu, eto, to ne bi bio nikakav problem. I gle, kao da me išlo, kao da sam imala neku sreću! Kako uvijek rogoborim da nema jednobojnih kratkih čarapa u visini nosa su mi se stvorile tamno plave. Naravno da sam ih odmah kupila. Sad u mome ormaru stoje dva para. Osim tih sokni odabrala sam i najfinije kekse, kakve vjerojatno sebi ne bih kupila osim da dobijem povišicu, ali oni tako rijetko dolaze k nama da sam se htjela iskazati. Tim više što nas osim izuvanja kod njih najčešće dočeka prazan stol. Ali neću gunđati, netko bi mogao pomisliti da odlazim u goste radi hrane. Ne, to nikako. Keksi s čokoladom, keksi s kikirikijem, vino, sok, mramorni kolač, kava s kofeinom, bez kofeina, nesica, ekspresica, ako treba i orient-ekspres, turska, bez šećera, sa šećerom, s mlijekom, bez mlijeka, kozjim, kravljim ili sojinim, na biranje, pretpostavljam da će trpeza biti zadovoljavajuća. A onda ću ja sjesti i gledati u njihove noge. U njihova stopala. Imaju li čarape od merciziranog pamuka, od nemerciziranog ili od češljanog pamuka. Da nisu možda sintetičke? Mješavina i u kojem postotku? Možda netko od njih nosi medicinske, one bez lastike u gležnju, da ne prekidaju cirkulaciju...Proučavati ću koliko su istanjene niti na palcu ili na peti. Gledati pašu li im čarape s odjećom. Ako ugledam neki „krumpir“ tj. rupu na čarapi mogu im ponuditi konac u istoj boji, sto vragolija i podlosti mogu smisliti do sutra. Možda da naglancam parket pa da bude sklisko? Suprug je već u nekoliko navrata primijetio da ga ne čujem kad me nešto pita, ali ja sam se sasvim prebacila u razmišljanje o sutrašnjem danu tako da mi njegove riječi niti ne uđu kroz uho pa ne moraju ni izaći. Znam, nije to lijepo prema njemu, to da ne čujem što me pita, ali tom telefonskom najavom dolaska ja sam osnažena, konačno nestaje iz mene nelagoda koju osjećam kad mi odlazimo u njihov stan s debelim fejk tepihom, iz mene istječe nagomilani stres poput vodopada, a samopouzdanje raste poput Horvatinčićevih zgrada. Teško mi je to i podijeliti s njim, on to ne razumije, njemu je svejedno ima li na nogama čarape od prije dva dana, pet dana, od prije tri tjedna ili godinu dana. Njemu je svejedno je li gumica oko gležnja rascufana ili čarape uredno stoje na nozi. On će jednostavno uzeti jedan od pari čarapa koje odbaci svlačeći se prije spavanja i koje danima stoje po podu, ovisno u kojoj su mu boji cipele ili hlače. Pod u našoj spavaćoj sobi preplavljen je cvijetovima zagasitih boja. Da su življih boja te namreškane čarape privukle bi pčele i bumbare koji bi se uvlačili u njihovu nutrinu vjerujući da ulaze u veliki tučak, no ako koji i navrati brzo shvati da se radi o prevari, da je to samo miris ustajale muške čarape. Navikla sam na te njegove čarape koje samo baci na pod bilo da ih je imao sat do dva ili tjedan dana. Preko čarapa shvatila sam razliku muškog i ženskog poimanja vrijednosti. Volim te njegove tragove koje ostavlja za sobom, tako i kad je na putu osjećam da je kod kuće. Poberem čarape, operem ih, ne sve, neke ostavim kako bi se osjećao ugodno kad se vrati, osušim ih i onda ih po boji razvrstam i jednako tako složim u ormar od svjetlijih nijansi prema tamnijima. Ne znam kako je s ostalim muškarcima, ali vjerujem da ima svakakvih.
Usnula sam lako. Muškarac je, stojeći na jednoj nozi lijevom rukom skinuo čarapu, zatim promijenio nogu te istom, lijevom rukom skinuo i drugu čarapu i bacio ih na pod. Ja sam svoje odložila u kantu za zmazani veš. Da imamo više mjesta u stanu osim jedne kante za bijelo i jedne za šareno rublje ja bih imala kante za razvrstavanje rublja po bojama. Kanta za žuto i narančasto, kanta za crveno i smeđe, kanta za tamnoplavo i ljubičasto, kanta za svijetloplavo i lila, kanta za crno (radi pranja s posebnim deterdžentom za crno rublje) i tako dalje da vas ne davim ovim sitnicama.
Snovi su mi bili lepršavi i laki poput povjetarca i dobro izglancanog parketa. Ustala sam odmorena, vesela, čila. Dobru volju nastojala sam prenijeti i na životnog suputnika, no on je nešto mrgodan ujutro što se zna prebaciti i na cijeli dan. Te ga bole leđa, te razmišlja o poslu, te ga smeta jer pada kiša, sto problema ima i divim mu se kako s njima izlazi na kraj.
Ja sam se jako veselila susretu s familijom. U mojoj glavi je već sve bilo isplanirano: kao ću im reći da se izuju, gdje ću ih posjesti da im što bolje vidim stopala, što ću ako me zamole šlape, da, baš sam jučer bacila dva para za goste jer su se gotovo raspale, a nismo stigli kupiti nove, napraviti ću lagani propuh da vidim kako migaju nožnim prstima da ih zagriju i još puno ideja čuvam u glavi.
I tada se oglasilo zvono. S nestrpljenjem sam čekala dok dođu pješice na peti kat. Osluškivala sam njihove potpetice i pokušavala zamisliti tko ima kakve cipele. Nisu morali zvoniti nosom jer su došli praznih ruku. S osmjehom filmske dive poželjela sam im dobrodošlicu dok je muškarac u kuhinji nosio rakiju dobrodošlice na stol. Zatvorila sam vrata za njima. Jednom okrenula ključem.
Nisu ni trenutka zastali u hodniku. Ni trenutka. On u tenisicama, a ona u tamnoplavim štiklama lagano i samouvjereno su ušetali u kuhinju. Nakon toga smo otišli u dnevnu sobu. Ja sam nosila pladanj s rakijom i keksima. Ruke su mi malo podrhtavale od bijesa. Nadala sam se da se to neće primijetiti. Susret se neplanirano odužio. Točnije, bili su točno sat vremena, ali tih sat vremena trajao je kao tjedan dana. On je mirno sjedio na kauču. Ona je često šetala, te je gledala naše nove zavjese te naš novi krevet, pa je išla isprazniti mjehur ili štoliveć, uglavnom kad su nakon tog cjelotjednog boravka kod nas otišli ja baš i nisam bila za neku akciju. Aha, samo da pripomenem, ipak imamo trajnu uspomenu na njih, bolju nego da su donijeli cvijeće i paketić kave. Njene su štikle utisnule bezbroj malih udubljenja po našem ne sasvim novom, ali ipak lijepom parketu.

- 20:56 - Komentari (19) - Isprintaj - #

15.09.2009., utorak

PRODAJMO NOVINE-ZATUCIMO NASTAVNIKE


Čekala sam da me malo mine bijes nakon pročitana dva članka o prosvjetarima u „Jutarnjem listu“ . Očito smo ovaj tjedan mi koji radimo u školama ciljana skupina za pljuvanje, sve u svrhu što bolje prodaje novina. Naslov „Norme nastavnika moraju se povećati jer su najniže u Europi“ sigurno ne govori o marljivosti i vrijednosti nastavnika, to se čak ne može ni demantirati, ali u čitavom članku na dvije strane ne spominje se da naši nastavnici za razliku od onih europskih, rade u dvije ili donedavno čak tri smjene, da mnogi rade u vrlo lošim uvjetima (to govori da se i naši učenici školuju u jednako tako lošim uvjetima), u učionicama u kojima se trese pod kad pored zgrade prođe tramvaj, koji nemaju rolete na prozorima pa učenici ne mogu zbog sunca pročitati što piše na ploči (da, kod nas u mnogim školama se još uvijek piše bijelom, najklasičnijom kredom po zelenoj ploči koja je vrlo često izgrebena ili se kreda po njoj uopće ne ocrtava). Ono što je u europskim zemljama već zastarjelo, kod nas u mnogim školama još nije dostupno (CD player, računalo...) ne potežući ovog trena novo pitanje zbog čega je tome tako kad je opće poznato da to nije veliki trošak. Nitko ne piše da se u europskim poštuje standard te da u razredima u jednoj klupi ne sjede tri učenika, ili ih je u jednoj učionici, kao što je bilo moje iskustvo od prije desetak godina, zbijeno pola stotine, da budem sasvim precizna četrdesetdevet (49). Istina, sada je, barem u mojoj školi situacija bolja pa u razredima nema više od 35 učenika. Druga je priča što su naše učionice premale i za taj broj učenika.
U Hrvatskoj nastavnici rade od 20 do 22 sata u nastavi, točno, ali nitko ne piše da u Hrvatskoj nastavnici rade i izvan nastave. Nastavnici pišu pripreme za svoje satove, sastavljaju testove, skidaju s interneta dodatni materijal za nadarene učenike pa i za one koji se školuju prema prilagođenom programu. Da, nastavnik sam izrađuje taj prilagođen program. Bez obzira predaje li hrvatski, matematiku, fiziku ili bilo koji drugi predmet, bez pomoći logopeda, defektologa i drugih potrebnih stručnjaka koji nisu zaposleni u školi, a bili bi od velike pomoći.
Nastavnici sami sastavljaju kurikulume koje podastiru Ministarstvu, umjesto da bude obrnuto. Nastavnici bi rado odradili u školi svojih 40 sati tjedno, umjesto da kod kuće razvlače knjige po kuhinjskom stolu, ali nemaju gdje jer tek što završi njihova smjena dolazi druga, zbornice su premale za sve zaposlene nastavnike.
Jednom me jedan učenik pitao imamo li mi beneficirani radni staž. Rekla sam da nemamo. Mislio je da se šalim, a ja sam mislila da me provocira. Srela sam ga nakon nekoliko godina i rekao je da još uvijek ne vjeruje da nastavnici nemaju beneficirani radni staž jer da rad s takvim učenicima kao što je bio on (a bio je...bolje da vam ne kažem koliko zahtjevan) to svakako zaslužuje. No, zato imamo kako to u novinama zovu „dugi ljetni praznici“. Istina je, kroz ljeto imamo punih mjesec dana odmora, nakon toga zimski praznici koji su za učenike, a mi nastavnici nemamo nastavu jer u tom periodu nema učenika, ali moramo dolaziti u školu i prisustvovati nastavničkim vijećima, razrednim vijećima, stručnim aktivima i permanentno se usavršavati. Isti scenarij je i za proljetne praznike. OK, u nekim škola možda nije. Kažem možda. „Nastavnicima se sat razredne zajednice vrednuje dvostruke“. Ajme strahote! Kao da za to dobiju dvostruku plaću! Na satu razredne zajednice djecu učimo toleranciji, empatiji, bontonu...tu mnogi učenici po prvi puta čuju da se starijim osobama treba ustupiti mjesto u javnom prijevozu, da postoji posebno odlagalište za ispražnjene baterije...Ne biste vjerovali što sve čuje i vidi razrednik.
Roditeljski sastanci druga su priča. S roditeljima je puno više muke nego s učenicima. Neki dođu pijani, neki samo mahnu s vrata jer baš jure na neki domjenak, neki se ne pojave nikada pa ni onda kada treba intervenirati socijalni radnik, neki prijete batinama ako njihovo dijete nema pozitivnu ocjenu...Nastava je počela 7. rujna, a tek danas 15. rujna u školu su stigli dnevnici.
Učenici ne nose udžbenike jer ministar rekao da ih trebaju nabaviti do 1. listopada. Pa zašto bi onda ranije?
Pišu novine kako nakladnici zarađuju na udžbenicima. Slažem se. Jedino se pitam zašto je to vijest za novine. Zar pekar ne zarađuje na pekarskim proizvodima? Automehaničar na popravku automobila? Vjerujem da je bilo zloporaba, da su se nabijale cijene, ali da Vlada zna što hoće znala bi se postaviti i prema Ministarstvu i prema nakladnicima. Nitko se još nije zapitao kako je moguće da oni koji su prošle godine dobili besplatne udžbenike ih ove godine prodaju. Gdje je njima moral? Zašto ih ne poklone socijalno ugroženim učenicima? Po čemu su sada ti koji prodaju poklonjeno pošteniji od onih koji žive od proizvodnje knjiga? Slijedi i naš „Sramotan biznis“: instrukcije. To je definitivno naslov koji prodaje novine. Jer što je tu sramotno za nastavnika? U redu, ne izdaje račun i ne plaća porez pa se na taj način srozao na nivo električara ili vodoinstalatera koji radi u fušu i kojeg nitko ne proziva u medijima. Ali za razliku od gore navedenih zanimanja profesor ne naplaćuje dolazak u kuću i bacanje pogleda na dijete kao što to učini neki serviser kad dođe pogledati vašu pokvarenu vešmašinu. "Gospođo ovo je tako staro da je bolje kupiti novu, ovo vam se ne isplati popravljati. " I uzme 60 kuna za dolazak. Bez računa. Pa nije nastavnik kriv zato što učenik uzima dodatne satove iz nekog predmeta. Ili biste možda željeli da dodatne satove u slobodno vrijeme daje besplatno?
Srećom članak o instrukcijama nije poput bezobraznog naslova. Roditelji su isključivi krivci za „bum“ instrukcija. Ako djetetu treba pomoć u učenju mišljenja sam da mu je treba pružiti, ali većina učenika je lijena te im ni instrukcije ne mogu pomoći. Cijena sata od 40 do 200kn? Pa zašto ne, ako to netko želi platiti. Lektori cijene svoj rad od 10 kn po kartici do 50, vjerovali ili ne. Za isti tekst, ljudi s istim obrazovanjem.
„Krpanje profesorske plaće“... zar bi profesori trebali svoju plaću krpati maljanjem stanova ili nekim drugim radom za koji nemaju kvalifikacije? Zar nije prirodnije ako već moraju dodatno raditi da bi prehranili obitelj da rade ono što znaju raditi? Mislim da ne treba moralizirati oko cijena instrukcija, ali svakako se treba zapitati zašto se ocjena „dovoljan“ ne doživljava kao ocjena dovoljan. Svi bi htjeli „odličan“. A dovoljan je ocjena kojoj i ime kaže da označava znanje koje je dostatno da bi se dalje moglo pratiti gradivo. Tu je problem, svi bi htjeli visoke ocjene za nikakvo znanje.
Nadalje, treba se upitati i o moralu "pušiona". Zar to nije javno poticanje učenika da tako nazivaju svoje profesore? Je li to rječnik koji treba doslovno prenositi u tekstu o instrukcijama? Zar novinarka nije mogla nadići primitivnu razinu ovog razgovora i komentar učenika parafrazirati, napisati npr da je dotična profesorica preblaga i da ne zna zauzeti stav u razredu kao bi održala disciplinu i gradivom privukla pažnju učenika? Među svakim žitom ima kukolja, među nastavnicima također, ali neka novinari ne misle da je u njihovim redovima drukčije, a tome nije dokaz samo ovaj članak.
Činjenica je da naše školstvo nije onakvo kakvo bi se moglo poželjeti, ali pitam vas zbog čega se društvo uopće ne trudi da mu pomogne da se poboljša, a novine se razmeću ovakvim člancima kako bi ga prikazale gorim nego što jest. Pitam se kako je dotična novinarka uopće uspjela u svom radu kad je bila sudionica tako groznog školskog sustava? Ili se možda školovala u inozemstvu?

- 20:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se