CHABLIS

06.10.2007., subota

MATOVILKA

Sa Svenom sam se razišla prošlog tjedna. Osjećaji su još bili jaki i teško sam se nosila s njima. Bijes što me ostavio iz meni nedokučivog razloga i tuga što sam sama miješali su se poput vode i vina koje sam zbog vlastite slabosti konzumirala više nego li priliči dami mog kalibra.
Da lakše prebrodim krizne trenutke otišla sam na tjedan dana u vikendicu. Promjena ambijenta navodno uvijek koristi pa sam odlučila uhvatiti i tu slamku spasa. Teško sam usnivala, samoća me tlačila, a tišina noći bila mi je presnažna. Jutra su za mene počinjala prije nego bi noći okončale. Dane sam provodila okružena pticama i vjevericama, knjigama, povrćem koje sam sadila i plijevila. Pokoji susjed iz sela navratio bi do mene da odmori tijelo od teških poslova i da otvori dušu uz čašu gemišta. Tako sam i ja sa svakim koji je svratio strusila po gemišt ili dva.
Nakon par dana svoj dolazak najavile su prijateljice koje su se bojale za mene. Donijele su i cvijeća i pića, kako i dolikuje kad se dolazi u goste. Njihova dobra volja počela se još više zagrijavati putem kad su se poput gusaka u magli izgubile. Upoznale su cijeli kraj, sva brda i sva sela, raspitivale se kod seljana kako će doći do odredišta, sve to uz ciku ženskog smijeha.
Vrijeme nas je poslužilo, roštiljale smo neke tikvice i patliđane iz mog vrta. I pile razna pića koja su donijele. Sunce je pržilo veći dio dana. Pokušavale su u mojoj glavi pokopati Svena. Uz njih mi se svijet i nije činio tako neljudski i otrovan. Šala je prevladavala, a i alkohol je tu imao dosta veliku ulogu. Žene k'o žene, nisu neodgovorne kao muškarci pa su se prije polaska odlučile za otrežnjavanje.Ženski nogomet (bio je to prizor!), tuširanje skoro hladnom vodom, jaka kava s limunom (gdje li su samo čule za taj odvratan recept?) i tek nakon toga pokret.
U međuvremenu se nekako natmurilo, i nebo i ja smo bili pomalo tužni što one odlaze. Počelo je jako puhati i činilo se da će svakog časa nebo otvoriti. Krenula sam zatvoriti prozor u sobi na katu kako se ne bi razbilo staklo. Ostavila sam otvorena vrata, jer s nutarnje strane nije bilo kvake, trebala sam kupiti novu pa sam staru za uzorak već spremila u auto. Već sljedećeg trenutka vrata su bila zatvorena, a prozor i dalje otvoren. Propuh je učinio svoje. Stajala sam pored prozora i gledala u srebrno sive listiće šume koji su se prekretali na vjetru i ljeskali pred oluju. Ispod mene betonska terasa, iznad mene olujno nebo, ispred mene samo pogled prema obližnjoj šumi. Previsoko je za skočiti, a nekako moram izaći. U sobi nema nikakve špage, gledam svoju kosu, još uvijek je prekratka da se po njoj spustim. Sjetim se tada Matovilke i poželim njene vlasi, ali to je samo bajka koja se ne pretvara u stvarnost. Pogledam kroz zamrljano staklo balkonskih vrata je li susjedov auto još ispred njihove kuće i čini mi se da je, ali od prljavštine na staklu i lošeg kuta pod kojim sam morala gledati nisam mogla biti sasvim sigurna. Ima nade, pomislila sam. Ipak, gledam po polici, nigdje nikakvog odvijača, klješta, ničega…samo ubodna pila i bormašina koje sam prije dolaska gostiju tamo spremila. Ništa, nagnem se kroz prozor i zazovem „Susjeeeeed Marinooooov“, ali vjetar mi glas odnosi u sasvim krivom smjeru. Ponovim. Pa još nekoliko puta. Jednako glasno ili još glasnije. Onda donesem prutenu košaru u kojoj držim drva za ogrijev do balkonskih vrata, stanem na nju, priljubim se profilom uz staklo, pa s nje pogledam je li to susjedov auto ili samo priviđenje. I naočale su mi ostale na stolu u kuhinji, Bože, zašto se sve to mora događati napuštenim ženama, pomislila sam još uvijek pripita. Jedino oruđe bile su mi glasnice. Hajde, opet na prozor. „Susjeeeeed Marinooooov“… Zijala sam tako pola sata. Malo vičem, malo se prebacim na prutenu košaru i zirkam ne bih li ugledala neku spodobu na cesti pa zalupala po staklu i mahala, ali negdje nikoga. Ako se netko ne pojavi, kad padne mrak razbit ću staklo. Žao mi je jer je duplo. Odmah mislim kako je to i dupli trošak. A i kako se, dovraga, postavlja!? Nikada nisam znala uglaviti staklo, ne kužim niti taj staklarski kit, pa treba prevesti ta dva velika stakla, ili skinut cijela vrata pa ih voziti staklaru pa opet natrag. No, morati ću ako se nitko ne pojavi, ali to je zadnja solucija. Pokušala sam još nešto, povukla za lajsnu, ali samo sam je izvukla iz ležišta, ništa se niti spektakularno niti korisno nije dogodilo. Da mi je ovdje mobitel, pomislim. Eh, da mi je, sad bih nazvala Svena da me dođe izbaviti. Već zamišljam kako s vanjske strane okreće kvaku koja nesigurno visi, otvara vrata, ulazi, padam mu u zagrljaj, on me čvrsto steže, ljubi po kosama rusim i mrmlja neke nježnosti, nije važno kakve, bilo kakve, ali nježnosti.
Iz sanjarenja me prene udarac groma negdje u blizini, kao da mi hoće reći ne snatri djevojčice, ovo je ozbiljan svijet, ti si već velika i nije ti mjesto u bajkama. Hvala gromu, to me vratilo u stvarnost. Uzela sam ubodnu pilu i njome udarila po staklu balkonskih vrata. Preslabo. Tresnula sam dvaput jače. Staklo se u krhotinama stropoštalo na pod. Zamahnula sam još jednom da napravim dovoljno velik prolaz za svoje tijelo. Da prođem fizički neozlijeđena. Provukla sam se i hrpicu stakla ostavila pored vrata.
Pritvorila sam rešetkasti dodatak, valjda neće naići lopovi, provalnici i kradljivci. Zaključala sam prizemlje i sjela u auto. Nisam mogla spavati u kući koja nema vrata. Sutra ću rješavati taj problem. I otići na plac po grincajg, i pospremiti prošlost. Skuhati juhu i vratiti se u normalu. Svena neću zvati, barem ne danas. Jer moj život nije petparački ljubavni roman. Bole me leđa, odoh u kadu.
Život ide dalje, a Matovilka ga prati u stopu.

- 12:15 - Komentari (37) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se