HRVATSKI DOMOBRAN

utorak, 25.11.2008.

Šahovska ploča života

Svoje poslanje i djelovanje možemo predočiti na šahovskoj ploči,
ako za sebe nađemo odgovarajuću ulogu... i pobjedonosno životu
reći 'ŠAH MAT'...

Ponekad nas Zemljane zamišljam poput šahovskih figurica, svakog
sa svojom ulogom...

Promatrajući, nailazim na dva topa koji krase šahovsku ploču od kojih
svaki čuva krajeve, simbolično igraju ulogu naših roditelja, izgledom su
poput utvrđene kule, a djelovanjem nalik ograničenošću…
Ipak 'oni' ne mogu zadirati dijagonalno.

Kažu da je top vrlo moćna figurica jer prijeti protivnikovim pješacima i
zagrađuje neprijateljskog kralja. Baš poput zaštitničke majke koja svojim
okom pokriva naše promašaje i polaže ogradu vlastitim rukama nad
moćnim neprijateljem koji kroči našim životom.
Kontrolira svako polje u igri života i isto tako najbolje percipira i brani
pješaka, mene koji napreduje od starta ka cilju…

Nađe se tu pokoji lovac, prijateljski raspoložen, kojem je katkada
dozvoljena ona dijagonala gdje roditeljska noga ne kroči… iliti skakača
koji ulijetaju u život, svojedobno preskakajući pješake, ostavljajući tragove.

Za svakoga je obilježeno polje koje nekad zna biti posuto trnjem.
Jednom budemo nemoćni ili igramo manju ulogu.
Niti uloga skakača nam nije nepoznanica, darujemo nešto od sebe,
ostavimo mrlje djela i povlačimo se u svoja polja. Katkada u prolazu
načujem ponosan odaziv 'skromnog' pješaka na ime 'kraljice'.
Ipak ona igra najvažniju ulogu na ploči, jer previše je vrijedna da bi
se mijenjala s bilo kojom figurom. U igri ovozemaljskog života, jedna
je vrijedna odazvati se tim imenom, majka nad svim majkama,
vrijedna prijestolja… Marija. Njezin kralj, Gospodin koji je sastavio
šahovsku ploču i koji odlučuje kada će partija na ovoj zemlji za
svakoga od nas biti okončana ujedno je jedini ovlašten igrač.
Vladar svih vladara, Krist, koji je nepogrješiv u potezu za svakoga
od nas… i tako On nas miče sa šahovske ploče života ili nas
postavlja za prijestolje, ili nam pak utka ono malo mudrosti kako bi
s malo koraka pobijedili poput obična pješaka… u suprotnom, s
mnogo muke doći do cilja... stvoreni svijetli, svojom voljom potamnili…
ratujemo i uništavamo svoju subraću, gazimo tuđim poljima i ne
dozvoljavamo drugoj strani svoje teritorije.

Dočekujemo pješaka kako bi ga nadmudrili i pobijedili, postavili
zastavicu pobjede na proširene granice… iz dana u dan, pomičemo
ljude sa šahovske ploče i ne damo blizini braće svojim kvadratima u
kojim djelujemo… uprti ludim uvjerenjem pravde koja je na strani našeg
mišljenja, deklarirana prema našem uvjerenju, svojeglavo putujemo
putima kraljevstva… tražimo pravde za onaj mali komadić vlasništva
i ubijamo strategijom pomicanja igrača, osudama, koji imaju jednako
pravo zaigrati.

Prigodna molitva uz temu ovog teksta:

Bože, daj mi snage, baš poput onoga skromna pješaka znati kako
vlastitim snagama u poniznosti mogu doći do cilja kojeg mi postavljaš,
u znanju da si ti jedini igrač koji mnome može upraviti i upisati još koju
partiju pobjede u ovoj igri života. Daj mi snage da glasno zaživim-
'ŠAH MAT' i dovršavam izazove koje su prijetnja mom životu…

25.11.2008. u 15:40 • 6 Komentara • Print • #

petak, 21.11.2008.

Blagdan Gospe od Zdravlja

oltarna slika Gospe od Zdravlja
u crkvi u Splitu

Danas, u petak, slavimo blagdan Gospe od Zdravlja.
Ne samo što se sjećamo jedne tajne iz života One koju je Bog
odabrao za majku svoga Sina, već proslava ima i ekumenski čin
prema kršćanima istoka.

Naime 543. godine posvećena je crkva Svete Marije Nove podignuta
kraj jeruzalemskog hrama i od toga dana slavimo posvetu zajedno s
istočnim kršćanima. Proslava blagdana Gospe od Zdravlja u našim
krajevima vezana je s jednim događajem.
Na području Mletačke republike 1630. harala je strašna kuga, koja je u
samoj Veneciji pokosila 80.000 života.

Mletački senat 1631. obratio se Gospi za pomoć uz zavjet da će
podignuti crkvu u njeno ime. Kuga je prestala a zavjet je ispunjen
1687., kada je podignuta crkva Madonna della Salute, koju i danas
svaki posjetitelj Venecije može obići.
Od tada se na području Mletačke republike grade brojne crkve,
crkvice i kapele posvećene Gospi od Zdravlja.

21.11.2008. u 10:32 • 8 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 17.11.2008.

Molitva za Vukovar

Molitvu je 17. listopada 2006. na Ovčari kod Vukovara predmolio
kardinal Josip Bozanić, s biskupima 33. zasjedanja HBK, prigodom
zajedničkog pohoda Vukovaru o 15. obljetnici stradanja.

Bože, neizmjerna Ljubavi!

Sazdao si čovjeka na svoju sliku.

I kad se grijehom od tebe udaljio, nisi mu uskratio svoga milosrđa
već si ga obasipao blagoslovom svoga saveza te naposljetku učinio
da svim ljudima u Kristu zasine Put, Istina i Život.

Pogledaj na nas, i udijeli nam snagu Duha Svetoga:
da istinski prihvaćamo Evanđelje
i nepodijeljena srca nasljedujemo put tvoje ljubavi.

Ratna su nas stradanja duboko ranila.

I kad smo zdvajali, s pouzdanjem smo molili:
da nam u vihoru rata ne prestane svijetliti
spasenje i tvoja zapovijed Ljubavi.

Ovdje (na Ovčari) i na svim mjestima gdje smo stradavali,
zahvaljujemo ti za milost kršćanskog svjedočenja
u našem narodu- za brojna junačka srca malih i velikih,
srca pastira i vjernika laika, znanih i neznanih -
u kojima nije prevladala mržnja, već je,
unatoč kušnjama, u njima pobjeđivala
utjeha vjere i snaga tvoje ljubavi.

Gospodine, bez prestanka nas nadahnjuj svojom ljubavi!

Jedino ona će nam pokazivati pravi put - kako nam je
zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je
iskrenim opraštanjem čistiti duh;
kako nam je pružati ruke na pomirenje i,
ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir.

Po Kristu, Gospodinu našem.

Amen.

17.11.2008. u 07:44 • 3 Komentara • Print • #

subota, 15.11.2008.

Kako se vjernik treba postaviti prema bioenergiji?

Treba li potražiti pomoć "bionergičara" ako klasična medicina ne
pokazuje uspjeh u liječenju bolesti?

Što se tiče nauka Katoličke crkve o predmetu na koji se odnosi
pitanje bioenergije, možemo reći da je on, u načelu, vrlo jasan.
Pri donošenju neke odluke vjernik bi trebao voditi računa, prije
svega, o dvije stvari:
prvo, da se njegov predmet ne protivi pokladu objave Božje
sadržanom u Bibliji, kako ga tumači crkveno učiteljstvo;
drugo, da se ne protivi kršćanskom moralu.

No, kada nevolja čovjeka natjera, čini se, on malo kada postavlja
ovako ozbiljna pitanja i nerijetko srlja i u vlastitu propast.

Bioenergija je pseudoznanstvena iscjeliteljska tehnika, koja se
temelji na okultnoj anatomiji duha.

Svoju tvrdnju temeljimo na proučavanju literature poznatih
bioenergetičara jednako kao i na svjedočanstvima osoba koje su
prošle njihove tretmane.

Ako se izuzme utjecaj placebo-efekta, izražavamo najdublju sumnju
i u bilo kakvu učinkovitost bioenergetičarskih postupaka.

Ograničenost prostora priječi nam da se upustimo u ozbiljniji prikaz
bioenergije, koji će zainteresirani čitatelj uskoro moći naći u knjizi
"Sveta energija - prigovori energetskoj medicini", koja bi iz tiska
trebala izaći do kraja ove godine, kao reakcija na nedavno održani
"1. Hrvatski kongres o još nepriznatim preventivnim, terapeutskim i
dijagnostičkim metodama, te o njihovom uključivanju u zdravstveni
sustav Hrvatske".

Na spomenutom kongresu, pod geslom "Prirodna, energetska i
duhovna medicina u suradnji s klasičnom medicinom", priređenim u
organizaciji "Udruge za zaštitu duhovnih prava čovjeka", o čemu je
izdan i istoimeni zbornik, najistaknutije mjesto pripalo je upravo
"energetskoj medicini", a u okviru nje, opet, bioenergiji.

Već i iz sadržaja samog kongresa dade se zaključiti kako su
spomenute terapije, manje-više, samo inicijacija u razne duhovnosti
i u hermetizam. To neka nam ilustrira i rečenica bioenergoterapeuta
Ivana Medvešeka na spomenutom kongresu, koji je, u okviru
zastupanja bioenergije, izjavio:
"Zakoni karme su vječni. Oni se ne mogu mijenjati samo tako. Oni se
mijenjaju samo onda kad čovjek dostigne viši stupanj svoga razvoja."

Za kršćanina bilo kakvo robovanje sudbini, zvijezdama ili karmi je
protivno onoj slobodi za koju nas je Krist oslobodio.

Ako moramo odrađivati karmu, onda je Krist za nas uzalud umro.
Prihvaćanje karme je odbacivanje ponude spasenja koju nam je donio
Isus Krist. A današnji bioenergetičari zagovaraju upravo orijentalne
religiozne pojmove, jer su na njima razvili svoju bioenergiju.
Osim toga, smatramo presudno važnim istaknuti i činjenicu kako i
bioenergetičari, poput Reiki-majstorâ, kontaktiraju s onostranim bićima
i od njih primaju poruke. Tako duhovni vodič danas svjetski najpoznatije
bioenergetičarke, Barbare Ann Brennan, zvani Heyoan, kaže: "
Dakle, draga moja, kada govoriš o iscjeljivanju, znaj da ono otvara vrata
percepcije, kako bi se moglo doći do svih svetih i biti jedno sa Stvoriteljem.
Ni više ni manje od toga. To je proces koji, korak po korak, vodi u tom
smjeru. Prosvjetljenje je cilj; iscjeljivanje je sporedni proizvod."

Već je i iz ovog vidljivo da je (po načelu: "platiš jedno, dobiješ dva"!)
i bioenergija postala sredstvo uvođenja u duhovnost, čiji je cilj
PROSVJETLJENJE.

Cilj kršćanstva je daleko iznad prosvjetljenja: SPASENJE!

15.11.2008. u 08:22 • 9 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 03.11.2008.

MAJKA MARIJA ženo evo ti sina sine evo ti majke

Marija pod križem: njezino drugo “DA“

Promatranje Marije kao otvorenog i spremnog kaleža, dovodi nas pod križ. Tamo vidimo Majku u njezinoj velikoj boli, ali i hrabrosti. Kako bi Ona mogla sve te događaje razumijeti, kad i njezin vlastiti Sin u svojoj duševnoj tami vapi ocu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Prava ljubav ne treba razjašnjenje za darivanje. Marija ostaje vjerna i onda kad se čini da je sve propalo i izgubljeno. Prava ljubav se daruje bez uvjeta. Time ona sama sebi ostaje vjerna i na taj način ima udjela u Božjoj spasiteljskoj moći.

Marija pod križem na duhovan način prima u svoje srce Krv Kristovu. U svojoj nepokolobljivoj vjeri ona i sad, pod križem, ponavlja svoje „DA“. Isto ono „DA“ koje je dala u Nazaretu. To „DA“ je njezina volja, krv njezinog srca, stopljena s voljom Božjom. To novo „DA“ je veće od onog prvog, jer još nikad smisao njezinog života nije bio tako poljuljan kao u tom trenutku pod križem. Marija se više ne može osloniti na svog Sina koji joj je do tada bio podrška i smisao njezinog života. Ona se u svojoj vjeri oslanja na Boga koji se u tom trenutku, smrti njezina Sina, čini tko dalekim. No, ostala je postojana.

U njezinom „DA“ Ocu događaju se dvije stvari koje se ni sa čim drugim ne mogu tako dobro usporediti kao s pretvorbom u Svetoj misi. Po svojoj neslomljivoj vjeri, nepokolobljivoj nadi i nepobjedivoj ljubavi, pretvara Marija pod križem bol i besmisao svoje situacije u žrtveni dar Ocu. Tako Ona u sjedinjenju sa žrtvom svoga Sina, sudjeluje u djelu otkupljenja svih ljudi.

Po vjeri, nadi i ljubavi, Marija sudjeluje u „svećeništvu“ – prinošenje svoje žrtve sa Kristovom žrtvom. To je svećeništvo poziv svih krštenih. Ono je sposobnost i poslanje da se kroz tri „božanske kreposti“ promijeni svijet, posveti njegova radost i bol i da se tako, tom istom svijetu donese prava sloboda i mir koji daje samo Bog.

Kanjateljice Krvi Kristove

03.11.2008. u 20:13 • 17 Komentara • Print • #

nedjelja, 02.11.2008.

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše
»u znaku vjere« – kao vjernici – daje važno mjesto.

U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i
moli za njih. U svome časoslovu, u prošnjama, ona također
moli za pokojne. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim
bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i
blagoslovima. No sve to nije joj još dosta.

U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan
svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno
omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god
žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve
vjerne mrtve koji su preminuli.

Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca,
benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona.
Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon
blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih.
No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilon službeno uveo u
Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana,
onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada
bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan mrtvih
god. 1311. potvrdio je i Rim.

Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici
na Dušni dan mogu služiti tri mise. Tu je povlasticu u našem
stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu.

Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja
ima svoj temelj u objavi, a ta je da osim Crkve, hodočasnice u
vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva,
neko stanje »u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da
se uzdigne u nebo«, kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.

Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u
stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju
na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli.
Među njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo
bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri
građevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu,
a to su tašta slava i nehat.
No kako piše apostol: »Svačije će djelo izići na vidjelo.
To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom,
a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo.
Onaj kome ostane što je nadozidao,
primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će.
On sam spasit će se, ali kao kroz vatru« (1 Kor 3,13–15).

Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju
pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen,
potičući nas sve da za njih molimo.
Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je
Juda Makabejac »sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u
Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh« (Mak 12,43).

Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o
Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu:
»Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće.
Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo
moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja
čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao.
Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste
grijesi« (2 Mak 12,43–45).

Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje
slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova,
za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije,
da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu.

Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo,
da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike
moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona
za vjerne mrtve ne prestaje moliti.
Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.

02.11.2008. u 12:37 • 23 Komentara • Print • #

subota, 01.11.2008.

Svi Sveti

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi
već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi
svakog pojedinog u slavi, Crkva »jednom svetkovinom časti sve
svete« – kako to lijepo izriče i molitva današnje svetkovine.

Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom
Otkrivenju kad kaže:

»Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti,
iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.«

U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega naroda,
među njima, vjerujemo, i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji
dr. Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno,
neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji »pred licem Jaganjca«.

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio
blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih
dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom,
milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti
progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima,
obespravljenima, oklevetanima.

Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu
stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama
čast i sloboda zauvijek biti vraćene.

Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi.
Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda
nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog
trijumfa dobra nad zlim.

Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u
IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika
na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan
uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je
na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima
bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim
mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv:
»Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih mučenika.

Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom
kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je
otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih
mučenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svečane svete mise.
Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na
1. studenoga.
Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću
svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon
završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko
mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.

Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih
širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka
u Engleskoj, a Kelti su već u starini smatrali svetim prvi dan
studenoga koji je po njihovu sudu označavao početak zimskoga
godišnjeg doba.

Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebačen od 13.
svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franačkim utjecajem, a ti
su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne običaje starih
Kelta.

Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u
zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju
Sviju svetih posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srednjovjekovni
teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti
s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi.
On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi mistik.
Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao
solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359.

Evo nekoliko njegovih misli:

»Kad prorok u psalmu kaže: ’Bog čini čudesne stvari u svojim svetima’,
onda dodaje: ’On će dati snagu i hrabrost svome narodu’ (Ps 67,36).
Promatrajte umom snagu tih proročanskih riječi.
Bog će čitavom svom narodu dati snagu i odvažnost.

Bog nije pristran ni prema kome.
Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima.
Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve;
no ipak mogu ga vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili:
i samo se tim čistim pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla…
Tako i Bog s nebeskih visina daje bogatstva svoje milosti.
On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno slijeva milosrđe
i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom snagom
i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju čudesa,
već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani
činima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom; oni koji su se potpuno
odvratili od zla, prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled
svoga duha u Krista, Sunce pravde.

Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim e
vanđeoskim riječima: ’Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i
ja njega pred svojim Ocem nebeskim’ (Mt 10,32).
Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i javno se opredjeljivati za
Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu.
A s druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijeku neće
govoriti nama u prilog i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije
naišao na povod da bi nas tamo gore sjedinio s njime.

Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu
i pred smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku
vremena i u prisutnosti maloga broja ljudi.
A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te gospodar neba i zemlje,
izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom, svojim Ocem, okružen
anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih ljudi,
poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi će uskrsnuti i pojaviti se
pred Kristovim sudištem.
Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom sviju on će učiniti da njegovi
budu prepoznati, on će proslaviti i okruniti one koji su mu do kraja
pokazali svoju vjeru.«

Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem
u kojem stoji: »Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova
imena sigurno neću ’izbrisati iz knjige života’; štoviše, njegovo ću ime
priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima« (3,6).

Kao građu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji
spomendan vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine
pokojnoga pape Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog
pozdravljenja vjernicima, okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na
današnji dan god. 1965. rekao:

»Vi i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov.
Dat ćemo vam ih rado razmišljajući kako ova dva dana – blagdan svetih i
spomendan pokojnih – praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana
godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje
prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.

Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti
svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo
odgovornost da ga postignemo.
Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i
ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt.
Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most
između sadašnjega i onoga budućega života; neka nam bude Majka
i u nebeskom životu!«