HRVATSKI DOMOBRAN

nedjelja, 02.11.2008.

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše
»u znaku vjere« – kao vjernici – daje važno mjesto.

U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i
moli za njih. U svome časoslovu, u prošnjama, ona također
moli za pokojne. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim
bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i
blagoslovima. No sve to nije joj još dosta.

U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan
svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno
omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god
žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve
vjerne mrtve koji su preminuli.

Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca,
benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona.
Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon
blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih.
No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilon službeno uveo u
Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana,
onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada
bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan mrtvih
god. 1311. potvrdio je i Rim.

Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici
na Dušni dan mogu služiti tri mise. Tu je povlasticu u našem
stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu.

Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja
ima svoj temelj u objavi, a ta je da osim Crkve, hodočasnice u
vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva,
neko stanje »u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da
se uzdigne u nebo«, kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.

Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u
stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju
na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli.
Među njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo
bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri
građevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu,
a to su tašta slava i nehat.
No kako piše apostol: »Svačije će djelo izići na vidjelo.
To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom,
a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo.
Onaj kome ostane što je nadozidao,
primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će.
On sam spasit će se, ali kao kroz vatru« (1 Kor 3,13–15).

Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju
pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen,
potičući nas sve da za njih molimo.
Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je
Juda Makabejac »sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u
Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh« (Mak 12,43).

Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o
Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu:
»Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće.
Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo
moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja
čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao.
Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste
grijesi« (2 Mak 12,43–45).

Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje
slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova,
za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije,
da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu.

Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo,
da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike
moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona
za vjerne mrtve ne prestaje moliti.
Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.