ON THE ROAD https://blog.dnevnik.hr/ceste

ponedjeljak, 10.01.2011.

U KONGU NAŠI ŽIVOTI VRIJEDE 100 DOLARA




HRVATI U NAJBRUTALNIJEM KUTKU SVIJETA
'U Kongu naši životi vrijede sto dolara'
Novinar Miro Aščić i fotograf Hrvoje Ivančić boravili su u DR Kongu, gdje su svjedočili stravičnim prizorima iz svakodnevnog života stanovnika te ratom razorene zemlje
“Nakon prvog posjeta Africi, taj me je kontinent, posebno Demokratska Republika Kongo, toliko zarazio ljepotom, energijom i jednostavnim načinom života, da sam iduće tri godine posvetio istraživanju Afrike i snimanju televizijskih reportaža”, kaže Miro Aščić, novinar i reporter HTVa, te autor nedavno objavljene knjige “Afrika – misija na crnom kontinentu”, koji je ovog ljeta, zajedno s kolegom Hrvojem Ivančićem, fotografom i reporterom, četvrti put boravio u Kongu, jednoj od najnesigurnijih zemalja svijeta, opustošenoj ratovima i etničkim sukobima. Posjetili su i Ugandu te Ruandu, a povod putovanju bilo je snimanje dokumentarnog filma o hrvatskom misionaru fra Iliji Barišiću, koji živi u Kongu već 38 godina, trenutno u misiji u selu Kimbulu. Usput su snimili i dokumentarce o misonarima u Ruandi te o humanitarki Mirelli Brenke, koja je u Ugandi pomogla samohranim afričkim majkama da pokrenu posao s ekološkim nakitom.



KAD SMO IH PITALI koje su najuočljivije posljedice ratova u Kongu, Aščić je objasnio da je u Kongu u zadnjih 15 godina stradalo šest milijuna ljudi. “Posljedice su stravične i nezamislive”, rekao je Aščić.
“Nigdje na svijetu nisam vidio toliko patnje i tuge kao u Kongu. Najuočljivija posljedica ratova je glad, a najviše trpe djeca od tri, četiri godine koju roditelji nemaju čime hraniti jer ni sami nemaju dovoljno hrane. Manjak hrane događa se između ostalog zato što razne pobunjeničke vojske, ili regularne vojske Konga i Ruande ili neke lokalne policijske jedinice dođu u selo i opustoše kuće i njive tako da su civili u Kongu najveće žrtve rata.” “U Kongu je silovano više od sto tisuća žena”, nastavio je Aščić.
“Djevojčice od 13 godina odvode u logore kongoanske vojske, koja je također banda pijanih i razularenih vojnika, mjesecima ih siluju, a zatim ih šutnu iz logora. ‘Djeca vještice’ su poseban fenomen. Kad nekoj ženi sa četvero, petero djece pogine suprug u ratu i ona se ponovno uda, njezinom novom suprugu njezina djeca postaju teret i on ih počne okrivljavati da se bave crnom magijom i da u obitelj donose zlu kob. Izbace ih iz kuće i ona lutaju gradom, kao psi, i na kraju se počnu baviti kriminalom i prostitucijom. Zatim ih dohvate egzorcističke sekte i počnu istjerivati zle duhove iz njih. Na glave im stave krpe natopljene benzinom i zatim ih zapale. Vidio sam u talijanskom izbjegličkom centru djevojčice od desetak godina s opeklinama na glavama. Tu je i fenomen moibobo, deseci tisuća djece koja lutaju ulicama, gladna, bez novca i posla. Tu je i 30 tisuća djece vojnika, koji su činili najgora zlodjela, a završili su baveći se kriminalom.” Usprkos tome, Afrički gradovi vibriraju životom i optimizmom, kaže, a svi žive za danas ne obazirući se na ono što je bilo jučer.


HRVATI U KIMBULIJU Fra Ilija Barišić u Kimbuliju, hrvatski misionar u Kimbuliju
“Kongo je fascinantna mješavina totalno različitih etničkih zajednica gdje se govori 250 jezika, glavni jezik je svahili, no svi govore francuski, a u zadnje vrijeme prodire i engleski jezik", kaže Aščić dodavši da su stanovnici Konga otvoreni u komunikaciji.

“Iako od običnih seljaka možete saznati samo kako žive i što jedu, od obrazovanijih i bogatijih slojeva možete čuti izjave ‘da je njihovo veliko bogatstvo ujedno i njihovo prokletstvo’, te tvrdnje da bi u Kongu bio mir kada ‘ne bi bilo tih prokletih dijamanata’." Ivančića je pak fasciniralo to što brojni ratovi i potoci krvi koji su tekli Kongom zadnjih godina nisu ugušili radost, veselje i smijeh.

“Gledajući te nasmiješene dječake teško možete zamisliti da će neki od njih već sutra postati do zuba naoružani vojnici, koji će harati po susjednim selima i silovati žene,” rekao je Ivančić. U Kongo su ušli s turističkim vizama jer je to najjednostavniji način ulaska u zemlju, putovali su najobičnijim džipovima, a samo su u rijetkim prilikama koristili i UN-ova vozila. Kako se u Kongu ne smije snimati niti fotografirati na javnim mjestima, kaže Aščić, morali su raditi kao gerilci, na vlastiti rizik jer su u protivnom mogli završiti u zatvoru. “Iako sam stekao dojam da su bijelci dosta sigurni u Kongu, savjetovali su nam da ne putujemo noću kako nas ne bi zaskočio neki zločesti momak s kalašnjikovim i opljačkao. A kako smo mi snimali film o franjevcu fra Iliji Barišiću, bili smo zaštićeni, jer njega jako poštuju u Kongu.”



IVANČIĆ JE ISPRIČAO kako je Kongo do ‘60-ih bila sređena zemlja, usprkos tome što su belgijski kolonizatori poubijali više od deset milijuna stanovnika i što je u zemlji do 1960. godine bilo samo 17 visokoobrazovanih ljudi. No 1971. predsjednik Mobutu Sese Seko preimenovao državu u Zair i započeo tzv. zairizaciju zemlje jer je smatrao da nije dovoljno afrička. Oduzeo je bogatu imovinu poput farmi i rudnika strancima te ih podijelio Kongoancima - “sinovima zemlje”. Oni su nastavili voditi te farme i rudnike, ali kako nisu imali ni znanja ni iskustva, sve je propalo.

“Nakon te zairizacije kongoanska ekonomija potpuno se urušila tako da je država već u ‘90-ima bila na koljenima”, reako je Ivančić dodavši da su prije toga ti ‘sinovi zemlje’ pokupovali brojne skupocjene mercedese, pa je Kongo u to vrijeme bio poznat kao zemlja najboljih mercedesa. Na pitanje jesu li se tokom putovanja našli u životnoj opasnosti, Aščić je odgovorio potvrdno ispričavši neobičan događaj koji se zbio na području pobunjeničke vojske. “Upoznali smo osebujnog hrvatskog vojnika Gorana Jamana, šefa demilitarizacije Konga pri UN misliji, koji ne nosi oružje, ali najnormalnije upada u šumu sa svojim džipom među njihove postrojbe, opali im trisku i zatim im preporuči da više ne pucaju po ljudima", ispričao je Aščić. “Jednom nas je odveo na područje pobunjeničke vojske generala Laurenta Nkunde, koji je prije dvije godine prouzročio veliki zbijeg stanovništva od dva milijuna ljudi. Kad smo stigli, snimao sam te ljude s kalašnjikovima, koji su vikali ‘No, picture, no picture’, no Jaman mi je govorio ‘Ma snimaj, ko ih j...!’ Na kraju smo upali u neki izbjeglički kamp pod kontrolom kongoanske države. I tu su nas zarobili u brzom manevru kongoanske policije. Jamana i jednog Slovenca odveli su u policijsku baraku, a mene i mog suputnika okružila je razularena gomila s kalašnjikovima. Samo su čekali da okrive nekog bijelca zbog svog stanja. Pokazivali su mi da će mi odrubiti glavu. Tada se pojavio policajac, uperio mi kalašnjikov u leđa i odveo nas u baraku na ispitivanje. Bili smo spašeni,” ispričao je Aščić.

OBJASNIO JE DA SE stranci najlakše iz opasnih situacija izvlače novcem, koji u Kongu otvara mnoga vrata. Kad su bili uhićeni, Goran Jaman je mirnim glasom pitao dvojicu vojnika, koji su ih ispitivali: “Koliko?” A jedan od njih je na papiru napisao 800 dolara. Jaman se uhvatio za glavu, kaže, rekavši im da je to previše, a zatim je Aščiću rekao da im da 200 dolara. Pred svakog je stavio po sto dolara, a oni su ih spremili u džep i nastavili ispitivanje kao da se ništa nije dogodilo. Aščić je zaključio kako mnogi ljudi dolaze u Afriku misleći da će je promijeniti, a na kraju Afrika promijeni njih. “Kad upoznate afrički jednostavan način života i njihov vječni osmijeh na licu, zapitate se zašto se mi ovdje u Europi nepotrebno opterećujemo banalnim glupostima”, objasnio je Aščić. “Pitate se kako su ti Afrikanci uspjeli preboljeti i pokolj cijele obitelji, te s osmijehom izaći na ulicu i uživati u životu. Kad to vidite, više ne možete biti isti.”

Nina Ožegović, Nacional.

10.01.2011. u 01:40 • 3 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< siječanj, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            



Komentari da/ne?

ON THE ROAD




e-mail: miro.ascic@gmail.com


DOKUMENTARNI FILMOVI