Cerovac komentira

< svibanj, 2012 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

25.05.2012., petak

Produbljivanje podjela umjesto konsenzusa



Na redovitoj sjednici u četvrtak 17. svibnja Vlada Republike Hrvatske odlučila je »dati suglasnost na sporazum o raskidu ugovora« o građenju Pelješkog mosta koji je sklopljen 18. listopada 2007. između Hrvatskih cesta, s jedne, i Konstruktora, Viadukta i Hidroelektre niskogradnje, s druge strane, te je tako – kako su se izrazili pojedini mediji – »Pelješki most otišao u povijest«. Ta odluka – koju su oni kojima ni na pameti ni na srcu nisu hrvatski nacionalni interesi, tj. legalno i legitimno opće dobro hrvatskoga naroda i Hrvatske dočekali trijumfalistički ističući da je taj most konačno postao prošlost – ima osobitu težinu baš s aspekta općega dobra, pa zaslužuje makar minimalnu analizu i osvrt.

Današnja Hrvatska i dalje žudi za konsenzusom među legitimnim političkim grupacijama glede svih hrvatskih nacionalnih interesa, jer je to temeljni preduvjet i za nužno i hitno potreban zaokret u gospodarstvu, politici, kulturi i svim segmentima društvenoga života.



Već prvi pogled na geografsku kartu i međunarodne granice Republike Hrvatske, čak bez poznavanja povijesnih činjenica, otkriva da nigdje na svijetu ne postoji država takvoga oblika teritorija i da je on posljedica povijesti obilježene osvajačkim djelovanjima različitih vojnih i političkih sila, no otkriva također da je hrvatski narod ipak bio iznimno vješt u obrani kad je uspio očuvati i tako geografski relativno uske teritorije. Najbolji pokazatelj te vještine bila je upravo Dubrovačka republika koja je opstala, premda se nije mogla pouzdati u svoju vojnu silu već isključivo u svoju pamet i svoju diplomatsku vještinu. Tuđinske vlasti od vremena uspostave hrvatsko-ugarske personalne unije sve do osamostaljenja i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske nisu ni na kraj pameti imale brigu o kopnenom povezivanju Dubrovnika i najjužnijega hrvatskog teritorija s ostalim hrvatskim teritorijem, te je pitanje teritorijalnog povezivanja realno moglo doći na red tek u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Prijašnja koalicijska vlada desnoga centra, ne bez igara i igrica, ipak je zagrizla u taj projekt od općenacionalnoga interesa te potvrdila ugovor vrijedan gotovo 2 milijarde kuna sklopljen 2007, a koji bi bio realiziran u više godina. To znači, kad bi se taj most gradio bez kredita, trebalo bi u državnom proračunu nekoliko godina izdvajati manje novca od trećine onoga što se redovito izdvaja za različite udruge »civilnoga društva«, dakle izgradnja toga mosta je itekako moguća.
Na primjeru (ne)gradnje Pelješkoga mosta još se jednom očitovalo koliko u današnjoj Hrvatskoj nedostaje elementarne svijesti o važnosti konsenzusa o legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim interesima, jer što bolja teritorijalna integracija apsolutan je i nesporan legalni i legitimni interes svake države. Da su političari vjerniji hrvatskim nacionalnim interesima, poradili bi na postizanju toga konsenzusa i da je taj konsenzus postignut, ne bi se promjenom garnitura na vlasti dovodili u pitanje projekti od općenacionalnog interesa. Budući da nema konsenzusa o tom općenacionalnom interesu, sadašnja vlast srušila je jedan dobar nacionalni projekt. Sam je predsjednik Vlade priznao: »Taj most nije besmislica, ali u ovom trenutku i na ovaj način kako je planirano i financirano to naprosto nije bilo dovoljno ozbiljno«, te je time zapravo otkrio da sadašnja vlast nema političke volje popraviti ili doraditi što je eventualno potrebno na započetom projektu. Za razliku od sadašnjih vlasti najneobrazovaniji čovjek toliko je mudar da zna da put do svoje dislocirane čestice nikada neće uređivati na tuđoj čestici, ako mu je ikako moguće po svojoj zemlji. Sadašnje vlasti, osim što i na taj način produbljuju podjelu u hrvatskom društvu, iskazuju i vrlo visok stupanj nesnalaženja u politici kada otvaraju novu mogućnost ranjivosti određenoga hrvatskog nacionalnog interesa, i kada i ne mare za mišljenje dijela pripadnika hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini koji će žicom ograđenom i nadziranom autocestom biti izolirani i odsječeni od svoga zaleđa.

Također odlazak najviših dužnosnika Republike Hrvatske u slovensko Tezno, jedno od gotovo 2 tisuće stratišta partizanske i komunističke osvete i represije nad tisućama Hrvata, u utorak 15. svibnja, treći dan nakon komemoracije na Bleiburgu, očitovanje je produbljivanja podjela u suvremenom hrvatskom društvu. Je li moguće da ti dužnosnici nisu zapazili da su na komemoraciju na Bleiburgu spontano došle tisuće osoba koje još uvijek tragaju za svojim najbližima, a u Teznom se okupilo tridesetak osoba, odabranih po protokolu – što znači da su se na Bleiburgu okupili stvarni predstavnici naroda, a na Teznom osamljeni političari? Pohodom Teznom – u kojem je uz predstavnike vladajuće koalicije sudjelovao i Predsjednik Republike Hrvatske, dužnosnik koji bi morao ujedinjavati i okupljati sve skupine u hrvatskom društvu, a ne se svrstavati s jednima – produbljena je podjela u hrvatskom društvu, i to na crti odluke Predsjedništva Hrvatskoga sabora da to državno tijelo, koje bi trebalo odražavati volju cjelokupne političke nacije, više ne bude pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu. Političari su, umjesto logičnog i nužno potrebnog stvaranja konsenzusa o jedinstvenom pijetetu prema svim žrtvama i o jedinstvenoj osudi zločina, bez obzira na to tko ih počinio, tako dali novu pljusku nacionalnom pomirenju i učvrstili podjele u društvu koje će sve više postajati zapreke za napredak i boljitak.

Današnja Hrvatska i dalje žudi za konsenzusom među legitimnim političkim grupacijama glede svih hrvatskih nacionalnih interesa, jer je to temeljni preduvjet i za nužno i hitno potreban zaokret u gospodarstvu, politici, kulturi i svim segmentima društvenoga života. Ako političari ne žele taj konsenzus, onda se nameće pitanje žele li u tom slučaju uopće dobro hrvatskom društvu i hrvatskoj državi?


Prenašamo:Glas Koncila
- 17:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.05.2012., četvrtak

Trg maršala Tita – da ili ne


INICIJATIVA ZA PROMJENU IMENA NAJLJEPŠEGA ZAGREBAČKOG TRGA


Trg maršala Tita – da ili ne

Miroslav Vujević



Unatoč svim zločinima za koje je odgovoran, u glavnom gradu države koju nije želio, najljepši trg i dalje nosi Titovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve – Andrije Hebranga, koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Javna se mjesta u gradovima često obilježavaju imenima znamenitih ljudi: umjetnika, znanstvenika, sportaša, političara... Najljepša mjesta dobivaju imena političara i češće mijenjaju imena. Sadašnji Trg maršala Tita za vrijeme Austrije zvao se Trg cara Franje Josipa, a u vrijeme stare Jugoslavije Trg kralja Aleksandra Karađorđevića. Raspadom carevine Trg cara dobiva ime Trg kralja, a raspadom SFRJ u glavnom gradu neovisne Republike Hrvatske ostaje ime jugoslavenskog predsjednika.


U posljednje vrijeme sve je više inicijativa za promjenu imena tog trga. Objavljuju se članci, pišu se peticije, na njemu se održavaju skupovi onih koji žele promjenu imena, a i onih koji to ne žele. I jedni i drugi više se optužuju nego što argumentiraju svoje stajalište. Dakako, ovdje je riječ o valjanom i reprezentativnom pokazatelju većega broja dubljih problema u Hrvatskoj prije i nakon osamostaljenja.
U Drugom svjetskom ratu fašisti i komunisti koriste se nacionalnom frustracijom hrvatskoga naroda. Fašisti osnivaju tzv. NDH, a komunisti pozivaju na ustanak za nacionalno i socijalno oslobođenje Jugoslavije. Socijalno oslobođenje namjeravaju riješiti uvođenjem socijalističkoga poretka, a nacionalno osnivanjem republika i pokrajina. Budući da komunisti smatraju da je nacija buržoaska tvorevina koja je osuđena na propast, republike i pokrajine više se poistovjećuju s teritorijem nego s narodom po kojem su dobile ime. Vodstvo KPH poistovjećuje se i s kulturnim obilježjima naroda i na svoju stranu pridobiva većinu hrvatskoga naroda.


Prekomjerno mahanje hrvatskim zastavama



Kad je pobjeda nad fašizmom postala izvjesna, iz vrhovne komande NOB Jugoslavije (Tita) dolaze prigovori Hebrangu zbog „prekomjernog mahanja hrvatskim zastavama“. Nakon rata Hebrang je optužen zbog suradnje s ustašama i nestaje u beogradskom zatvoru. Hrvati vezani uz fašizam u ratu su poraženi, a svi ostali obilježeni su ustaštvom, čak i partizani, ako se nisu odrekli svoje nacionalne identifikacije.
Potiranje nacija nastavlja se i mijenjanjem imena države: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) postaje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Narodna Republika Hrvatska (NRH) postaje Socijalistička Republika Hrvatska (SRH). U imenu savezne države riječ „federativna“ s prvoga dolazi na drugo mjesto. Potiskivanje nacije i demokracije u višenacionalnoj zajednici izaziva prirodni otpor. Na to komunistička vlast odgovara represijom, tako da SFR Jugoslavija postaje među vodećim državama po broju političkih zatvorenika.

Komunistička se vlast koristi i simboličkom represijom. Stvara se kult ličnosti. Tito postaje trostruki narodni heroj i doživotni predsjednik, dobiva počasni doktorat, postaje članom svake republičke akademije znanosti i umjetnosti. Sve republike imenuju grad njegovim imenom, a svaki grad najljepše trgove i ulice. Za rođendan stotine tisuća nose štafetu i predaju mu je na velikom mitingu koji prenose svi mediji. U školama i medijima veliča se njegova ličnost.

Uz političku i simboličku Tito je imao i materijalnu moć. Svojom je karizmom vješto povezivao vladavinu „diktature proletarijata“ sa životom aristokrata. Raspolagao je kraljevskim rezidencijama, izgrađivane su mu vile, uređivana lovišta, specijalna lječilišta, zimovališta i ljetovališta. Na Brijunima je imao safari. Tamo je najviše boravio, ugošćivao državnike, a i filmske zvijezde. Na raspolaganju mu je bio „plavi vlak“ i brod Galeb, kojim je obišao cijeli nesvrstani svijet.

Komunisti su tvrdili da je nacija povijesna kategorija i da radnik nema domovine. U školama se odgaja u duhu „jugoslavenskoga socijalističkog patriotizma“. Uz nacionalno opredjeljenje uvodi se i favorizira nacionalno(?) opredjeljenje „Jugoslaven“. Ujednačava se jezik. Izdaju se luksuzno opremljene jeftine knjige latiničkim pismom i ekavskim izgovorom, koje građani kupuju na metre i ukrašavaju svoje vitrine. Favorizira se jezik, kultura i gospodarstvo najbrojnijega naroda. U Hrvatskoj to dovodi do Deklaracije o nazivu i upotrebi hrvatskog jezika i Hrvatskog proljeća. Da bi umanjilo optužbe zbog nacionalizma, vodstvo Hrvatskog proljeća umjesto obveze prema svom narodu poziva se na obvezu prema svojoj radničkoj klasi.

Zbog iniciranja Deklaracije ukida se Matica hrvatska, a u Karađorđevu se smjenjuje vodstvo Hrvatskog proljeća. Slijede otpuštanja s posla, suđenja i zatvaranja pristaša. U Rudom, pred televizijskim kamerama, Tito ironično izjavljuje kako je on „tamo neki Zagorac“ i prijeti: „Prije će Sava teći uzvodno nego će oni (Hrvati) dobiti svoju državu.“ Tako je jačao svoju moć i popularnost. Indoktrinirane mu mase pjevaju: „Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“, i kliču: „Poslije Tita Tito“.


Neželjeni ustav



Ustav iz 1974. neopravdano se proglašava Titovom zaslugom, Tito ga nije želio i nevoljko ga je potpisao kako bi stabilizirao situaciju i primirio one koji su ga inicirali i zbog toga bili proganjani. Kada je demokratski izabran Hrvatski sabor donio odluku, zasnovanu na tom Ustavu i referendumu o neovisnosti Republike Hrvatske, oni koji nisu skretali s Titova puta oružano su napali Republiku Hrvatsku. Razoružani i pod embargom za uvoz oružja Hrvati pobjeđuju takozvanu JNA, brojčano i tehnički nadmoćnijeg agresora.
Nakon pobjede u Domovinskom ratu javlja se razočaranje u politiku i narod; demokratske institucije ne funkcioniraju demokratski, kriminal u pretvorbi i privatizaciji... Neki to pripisuju nedostacima demokracije ili naroda, pa jedinu alternativu vide u EU. Tranzicijski problemi koji su se pojavili u Hrvatskoj nisu posljedica slabosti demokracije ni slabosti našega naroda, već fenomena koji se javlja nakon većih društvenih promjena. Taj se fenomen naziva „dobrovoljnim ropstvom“ (Boeti) ili „kulturnim zaostajanjem“ (engl. culture lag). Erich Fromm to objašnjava usađenom željom ljudi da se ponašaju onako kako su prije morali. Zbog toga se zadržao i Trg maršala Tita, bez obzira što se spaja s ulicom imena njegove žrtve – Andrije Hebranga.


Ne Staljinu nije bilo ne staljinizmu



Društvo se mijenja brže od mitova koje je stvorilo. Titov mit izgradio se u partizanskoj borbi, u kojoj on dobiva čin maršala. Prešućuju se poslijeratne žrtve (Bleiburg i križni put). Ističu se njegove zasluge za pripojenje Istre i otoka Jugoslaviji. Ne govori se o pomicanju istočnih granica Hrvatske prema zapadu. Veličao se i kad je protiv volje pojedinih naroda forsirao jugoslavenski unitarizam i komunistički totalitarizam. Posebno se isticalo njegovo veliko ne Staljinu, koje pak nije bilo ne i staljinizmu. U međunarodnoj politici to je bilo strateški važno i poticaj politici nesvrstanosti, ali nije dovelo do socijalizma „s ljudskim likom“ (Goli otok).

Teškoće u ostvarivanju političkih ciljeva Tita usmjeravaju još više prema vlasti, koju je volio. Nije birao sredstva u osvajanju, obnašanju i zadržavanju vlasti. Gušio je demokratske inicijative, pa je umjesto demokratskoga dogovora o zajedničkom životu ili mirnom razlazu Jugoslavije Titova autoritarna vladavina povećavala frustraciju i dovela do rata koji smo prošli i deficita demokratske političke kulture, čije posljedice još osjećamo.
Nakon „velikih vođa“ obično dolazi do rata s velikim materijalnim i nematerijalnim posljedicama. Hrvatska je u

Domovinskom ratu pretrpjela veća razaranja nego u Drugom svjetskom ratu. Nakon pobjede u ratu upala je u krizu (dobrovoljno ropstvo). Naslijeđeni podložnički mentalitet u demokratskim institucijama generirao je kriminal u pretvorbi i privatizaciji. Relativni položaj u hijerarhiji određuje tko je u pravu, tako da su nemoralnim višim dužnosnicima podređeni nosili novac u torbama. Sad se na sudu brane kako su to morali radi sigurnosti posla.
Rodoljublje i domoljublje i dalje su pojmovi s negativnim predznakom. Imamo osuđene za ratne zločine, a nemamo ratne heroje. Branitelje se više svrstava u profitere nego u zaslužne domoljube. Brojna su samoubojstva branitelja bez odjeka njihovih tragičnih poruka. Upitan je odnos prema generalima izručenima u Haag, koji su tamo osuđeni na visoke kazne s čudnim obrazloženjem (prekomjerno granatiranje Knina i udruživanje u zločinačku organizaciju). Poigrava se s datumima državnih praznika, koji se obilježavaju nedostojno i bez državnih zastava. Govori se o potrebi detuđmanizacije, a ne o potrebi detitoizacije.

Nastavlja se govor o nacionalizmu u jeziku. U optjecaju su dva pravopisa. Nemamo pravopisa u školama, pa se preporučuje korištenje obama. Neki smatraju da pravopis nije ni potreban, jer je jezik područje slobode. Sloboda u jezičnom komuniciranju jednaka je prometu bez pravila. Što bi bilo da postoje dvostruka pravila vožnje ili da se prometnice proglase područjem slobode?

Iako se prema EU odnosimo podanički, suzdržani smo prema njezinoj preporuci osude komunističkih zločina. Govori se o rušenju partizanskih spomenika bez konteksta. Ne govori se o agresiji i razaranju Vukovara, Dubrovnika... od strane JNA, koja je nosila partizanske kape s crvenom petokrakom kakva se nalazila na partizanskim spomenicima. Crvena zvijezda na dječjoj partizanskoj kapi u Kumrovcu izaziva divljenje ponekih. Ima prijedloga da se obnovi štafeta i nosi na Titov grob („Poslije Tita Tito!“). Sabor odustaje od pokroviteljstva obilježavanja žrtava vezanih uz Bleiburg. Govori se o tragovima crne zmije fašizma, a ne govori se o tragovima crvene zmije komunizma.

Nadamo se da je agresija na Republiku Hrvatsku 1991. posljednji totalitaristički zločin u nas. Hrvatska je u borbi za neovisnost morala pobijediti u dvama ratovima: protiv fašizma i protiv komunizma.
Tito nije imao nacionalne identifikacije ili ju je prikrivao kako ne bi slabio svoju moć. Njegova nacionalna identifikacija nije bila problem koliko njegova antidemokratska orijentacija. On je mogao biti „tamo neki Zagorac“ kako je za sebe ironično govorio, ali nije smio priječiti svome i bilo kojem narodu identitet i pravo na državu. Tako je indoktrinirao mase, pa kad su se Hrvati demokratski odlučili za svoju državu, morali su je oružjem obraniti od onih koji su se Titu zakleli. Unatoč svemu, u glavnom gradu države koju nije želio najljepši trg i dalje nosi njegovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji.


Na putu napretka demokratskih zemalja


Krajnje je vrijeme da s Titova puta skrenemo prema demokraciji. Trebamo osvijestiti da nismo živjeli u „najboljem od svih mogućih društava“ i krenuti prema demokraciji, koja je „najmanje loše društvo“ za koje znamo. Umjesto podložnika u školama trebamo odgajati aktivne građane demokratske političke kulture koja uključuje nacionalnu identifikaciju, politički pluralizam i toleranciju, prihvaćanje demokratski izabrane vlasti kad i nije naše političke orijentacije. Tek tada ćemo krenuti putem progresa demokratskih zemalja. Svoje probleme moramo rješavati sami. Neće ih riješiti EU niti od nje prijeti objektivna opasnost. Opasnost nam prijeti od našega podaničkog mentaliteta, ma gdje bili.

Na kraju, dvojba u naslovu u zaključku prestaje biti dvojba. Trg maršala Tita treba promijeniti ime. Ma koliko se velikom ličnosti nekomu činio, sigurno je da je Tito bio protupovijesna ličnost. Sredstvima koja se ničim ne mogu opravdati borio se za socijalizam i Jugoslaviju, ciljeve koji su povijesno propali. Đilas je govorio da Hrvatska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Tito se borio za Jugoslaviju i uz cijenu da Hrvatska umre. Sad kad je Jugoslavija mrtva, a Hrvatska živa, nelogično je da najljepši trg u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, nosi ime osobe koja joj je opstanak dovodila u pitanje. Logična promjena nekima će izazvati negativne emocije. One su posljedica indoktrinacije koja je kidala vezu između razuma i emocija. Zbog Titova kulta ličnosti ta bi promjena bila znatan prilog uspostavljanju te veze. Tu, dakako, ne smijemo stati ako želimo izići iz dobrovoljnoga ropstva.



Prenašamo:Vijenac
- 12:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se