Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč,ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.
25.06.2011., subota
Čestitam vam Dan državnosti
Za mene osobno niti jedna pjesma nastala u Domovinskom ratu nema značenje kao Moja domovina. Prvi put sam ju čuo na povratki iz Topuskog, jedne noći pred Velikom Goricom. Donašam ju ovdje kao uspomenu na ondašnje događaje ali njome odajem počast svim onima koji su bili u ratu a pogotovo onima koji su u ratu stradali. Živjela Republika Hrvatska!!
Danas slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krivi Kristove. Danas na poseban način želimo iskazati počast Isusovoj nazočnosti među nama pod prilikama kruha i vina. Danas slavimo uspomenu-spomen-anamnesis smrti i Uskrsnuća Kristova, odnosno, Njega u Presvetom Tijelu i Krvi njegovoj.
Svi narodi svijeta imaju svoje velike uspomene na velike događaje, velike čine ili velike ljude. Tako amerikanci imaju «Memorial Day» u kojem se sjećaju svih poginulih u svim ratovima. Tako se kod drugih naroda ili država slavi kod spomenika neznanim junacima koji predstavljaju sve pale u pojedinom ili svim ratovima. Npr. Indija svali «Ghandi Memorial» na uspomenu velikoga oca Indije ili Turska Ata Turka, mi Hrvati kraljeve kao Tomislava, Petra Krešimira IV, bana Mažuranića, Jelačića, Stepinca, a kao talijani Dantea, Leonarda, Michelangela ili Verdija koji je napisao jednu operu upravo u spomen po 137. psalmu o odlasku Židova i povratku iz ropstva.
Spomen-uspomena-anamnezis Staroga Zavjeta je upravo židovska Pasha. Najveći blagdan koji su slavili u znak zahvalnosti Jahveu što ih je izbavio iz egipatskoga ropstva (Iz 12,14). To je učinjeno da se sjećaju sva buduća pokoljenja i da čašom «berakah» predaju drugima u nezaborav. Moramo priznati da je sam Izrael opstao kao narod zahvaljujući živoj pashi među njima.
Zar nam nije dovoljan ovaj uvod da zaključimo: Mi kršćani (Novi Zavjet) nazivamo uspomenom Presvetu Euharistiju. On nam je naredio činiti na njegov spomen. Kažemo da su Židovi opstali zahvaljujući živoj pashi među njima. Što drugo nama preostaje nego zaključiti da i mi smo dužni ovoj uspomeni po kojoj opstajemo i po kojoj jesmo ono što smo – njegovi sljedbenici, njegovi sustolnici.
Nama pomaže ovdje Duh Sveti Branitelj i Tješitelj da se ovo ostvari i ostvaruje svaki dan do njegova dolaska. Zato svećenik prije samoga posvećenja u Svetoj Misi polaže ruke nad darove i zaziva Duha Svetoga nad njih. Crkva nas uči da njegova zadaća nije samo da učini Krista nazočnim u kruhu i vinu, već da ga učini nazočnim i u našem srcu, duši i umu. Ovaj zaziv Duha Svetoga (epiclesi) nam upravo omogućuje spomen-uspomenu-anamnesis. Ovo ima svoj puni smisao tek onda kada iz liturgije prijeđe u naš život, zato je uloga i Duha Svetoga da nam to pomogne, a mi da ga poslušamo.
Ova svetkovina je nazočna kao i sami čin u Crkvi od same Isusove Posljednje večere.No, sama svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Gospodnje je prvi put službeno slavljena 1246. u Liegiu u Belgiji. Je u Rimski Misal za cijelu Crkvu Katoličku u XIII. Stoljeću po načinu i nacrtu velikoga svetoga Tome Akvinskoga. Papa Urban IV. je oslužbenio ovu svetkovinu poslije čudesnoga događaja sa svećenikom u Bolseni. Naime, jedan je svećenik hodočasnik slavio svetu Misu u Bolseni, ali je sumnjao u stvarnu nazočnost Isusa u Hostiji i Kaležu. Za vrijeme posvećenja iz hostije je potekla krv i namočila bijeli tjelesnik-korporal koji se i danas čuva u katedrali u Orvietu. Sveti Bonaventura i Sveti Toma su bili papini poslanici koji su provjerili da li se uistinu radi o čudesnoj pojavi. Tako je uspostava ove svetkovine okrunjena tolikim procesijama u dugim slavljima bilo na pučkom pobožnom ili tološkom znanstvenom načinu, nivou.
Imajmo na umu da se ovo dogodilo u kasnom srednjem vijeku kada je pobožnost i čašćenje Euharistije palo na najnižu razinu. Tako je Lateranski Koncil (1215.) donio obvezu da se svaki vjernik najmanje jednom gosišnje ispovijedi i o Uskrsu pričesti. Zar se ovo i ovakvo Božje ponašanje nije toliko puta ponovilo u povijesti Crkve. Tako se zbilo i kasnije sa Gospinim ukazanjem u Lurdu i proglašavanjem njezina Bezgrješnoga Začeća, a i još toliko puta se Bog pobrinuo spasiti svoju Crkvu i pomoći joj da nadvlada poteškoće koje joj stoje na putu.
Bog se brinuo i brine za svoju Crkvu, za nas. Danas je nas da dadnemo svoj odgovor Bogu na ovu brigu i na njegovu providnost. Mi se trebamo upitati kako odgovaramo zapovijedi nedjeljne svete Mise i još k tome kako sudjelujem u svetoj Misi i je li ona izvor svega i vrhunac kojemu težim, kako kaže Sacrosantum Concilium. Morali bismo se upitati koje i kakve plodove donosimo i kako bismo trebali. Naše sudjelovanje u Tijelu Gospodnjem u hrani i Crkvi bi se moralo očitovati i van crkvenih vrata: u naoj obitelji, na odmoru, u vozilu, na radnom mjestu i svugdje gdje jesmo da nas prepoznaju po djelima i činima, a ne praznim riječima od kojih drugi bježe čim nas takve prazne prepoznaju.
„Neki je mladić došao u vojsku. U obitelji je katolički odgojen i tako se ponašao. Jednog jutra su vojnici bili postrojeni pred vojarnom, a dočasnik je vršio pregled.Opazio je da taj vojnik baš nije dobro očistio svoje cipele i upita ga: - Znaš li ti što vojnik mora najprije ujutro učiniti čim se ustane? Vojnik je spremno odgovorio da se treba najprije prekrižiti i Bogu preporučiti. A on je mislio na dužnost čišćenja odjeće i obuće.
Vojnici su prasnuli u smijeh. To je čuo jedan drugi časnik i došao mu i ohrabrio ga, govoreći da i on to najprije ujutro učini i nadodao da ih je puno od ovih što ga ismjehivaju, da isto tako čine i da nemaju hrabrosti to javno priznati“ (Usp. Sirovec,89). To je kršćanin, to je svjedočanstvo vjero, to je vjera.
„U nekom islamskom selu manja je grupa ljudi prešla na kršćanstvo. Odmah su zato bili kažnjeni i isključeni iz zajednice. Muževi nisu mogli više sjediti uokolo i pušiti zajedno tradicionalne lule, a ženama je bilo strogo zabranjeno ići na seoski bunar po vodu.
Nakon dužega vremena seoski muslimanski bunar je presušio. Tada kršćani pozovu svoju donedavnu subraću u vjeri da vodu slobodno nose iz njihova bunara, a na svojim kućama su stavili natpise: - Ovdje stanuju kršćani! Tako su svi znali da u kršćanskoj kući mogu dobiti potrebitu pomoć“ (Ibidem 154.).
Na ovakve potvrde životom svoje vjere, ide svaka druga dobra riječ jer ima korijenje i potporu u životnoj svagdašnjici. Ovdje Krist donosi svoje plodove i daje zalog za život vječni. Ovdje se slavi i ovdje se njime hrani Njegova zajednica Crkve i pod njegovim okriljem raste i ide naprijed zahvaljujući Njegovj vječnoj hrani Njegova Presvetoga Tijela i Predragocjene Krvi Njegove.
Ponovimo, ova svetkovina ima tek svoj puni smisao kada prijeđe iz liturgije-bogoštovlja u naš svagdanji život. Uloga je Duha Svetoga da nam pomogne i pomaže, a nas da ga slušamo i slijedimo njegov savjet i glas.
''Nakupina stanica'' stara 8 tjedana. Čovjek, zar ne?
Stopostotne invalide treba lišiti života jer nisu sposobni za samostalan život. To je otprilike analogija mišljenja i argumentacija pobornika legalnog pobačaja. Morbidno, jel da?
Religijski je stav da život započinje spajanjem spolnih stanica, a nereligijski / znanstveni da započinje u određenom trenutku fizičkog razvoja nakupine tkiva nastalog spajanjem spomenutih stanica unutar „roditelja 1“ (majka), kojeg su naš i manje više zakonodavci drugih zemalja, valjda na temelju znanstvenih dosega iz 70-tih godina prošloga stoljeća, odredili kao deseti tjedan postojanja nakupine toga tkiva koje kasnije nazivamo djetetom.
Pored religijskog stava koji proizlazi iz rezoniranja stvari kroz sebi svojstvene principe i učenja, koegzistira njemu komplementaran, ja bih ga nazvao svjetovan stav koji svoje ishodište ima u zdravom razumu (ne znači nužno da onaj religijski nema svoje ishodište u zdravom razumu.) Dakle, iako se izravno dotiče suštine kršćanske - katoličke vjere, religije, jer se radi o životu i smrti, protivljenje pobačaju ne mora nužno biti valorizirano kroz rezone vjerskog karaktera. Idući linijom manjeg otpora pobornici pobačaja namjerno potenciraju vjerski karakter i religiju u raspravi o pobačaju, jer najjednostavnije je stvar svesti na religiju kao bajku o ovcama, a time osporiti suprostavljenu stranu.
Pitanje početka života, kada govorimo o pobačaju u stvari je pitanje određivanja trenutka u kojem pobornici pobačaja nisu ili jesu ubojice i kršitelji kaznenog zakona, odnosno njihovi zagovaratelji. Pošto je riječ o teškim optužbama, animozitet suprostavljenih strana je velik. Mada ne vidim razlog zbog kojeg religijski stav ne bio i znanstveni stav, svejedno je na jednoj strani religija, a na drugoj uvjetno rečeno znanost koju, čudno, predstavljaju skupine posebno glasnih i osjetljivih ljudi na nepravdu koja se čini, primjerice životinjama, čak i biljkama. Dakle, fetus u staklenci - DA, herbarij - nipošto NE. To su oni zagovaratelji ljudskih prava samo kada se o njima i njihovom modernom srednjovjekovnom pogledu na svijet radi.
Naime, ne vidim razlog da stav da život započinje začećem ne bude i znanstveni stav. Samo zato što to biće prije 10-tog tjedna svoga postojanja ne može kontrolirati određene životne funkcije mi ga imamo pravo odrediti po pitanju života i smrti? Tom logikom, što nas sprječava da života oslobodimo i biće od godinu dana koje također nije sposobno za samostalan život - ta; niti zna pričat, nit hodat, nit hranit se samostalno. Smatram da je određivanje granice života i smrti prema bilo kakvim kriterijima, medicinskim, pravnim itd., neodrživo relativiziranje, jer iznova se postavlja pitanje - zašto baš ti kriteriji?
Ako se čovjek razvija do svoje 25 godine, zašto se iz tih 25 godina i devet mjeseci izdvaja vrijeme razvoja od 10 tjedana kao vrijeme u kojem proces razvoja organizma kao tvari kao da je nebitan i nepostojeći – nije logično. Po meni je razvojni stadij čovjekova organizma jedan i prema tome svaki prekid toga razvoja u bilo kojem njegovom trenutku, odnosno fazi jest svojevrsno ubojstvo. Nelogično je i da je biće koje raste unutar tijela majke u zadnjoj sekundi isteka 10-tog tjedna obična nakupina tkiva isto kao što je i primjerice tumor, a da je u prvoj sekundi početka 11-og tjedna svoga postojanja to biće dijete. Tu je niz nelogičnosti. Jednostavno morate naći bolje argumente
Zdrav razum mi nalaže da nešto ne može biti apsolutno i istinito samo zato što je netko to odredio takvim, da stvar bude gora – prema pretpostavkama, na kojima znanost obično počiva. Mora postojati neko prirodno ishodište nečega kao istinitog, sveopćeg, univerzalnog. Nešto što je istinito i apsolutno nije ničime određeno, ono je samo po sebi takvo kakvo je, a ne onakvo kakvim ga mi učinimo. Ne znam prema kojim je obrascima početak života određen kao točka zakona. Apsolutno mi je neprihvatljivo, a nadasve nelogično, određivanje definicije života i njegovog početka prepustiti pravnicima - naprosto ne prihvaćam da je nešto što je univerzalno, kao što su život i smrt, određeno od strane ljudi.
Živimo u svijetu odobravanja frustracija i devijacija pod krinkom prihvaćanja drugačijeg i krinkom novih u biti ne postojećih sloboda i prava. Pravo žene da odlučuje o svome tijelu - odluke o svome tijelu trebaju se donositi u pravo vrijeme. Zbog toga što se ne donose na vrijeme nije krivo dijete nego čovjek sam. Ljudi svjesno ulaze u rizik stvaranja djeteta, i kad izgube, u stvari okladu, rješavaju se problema, ali ne tamo gdje je i nastao. A priča o odlučivanju majke o drugom tijelu i životu - životu djeteta, kao o samo svome tijelu i životu nije istinita - to je prebacivanje odgovornosti o svome tijelu i problema sa sebe na tijelo fetusa / djeteta, na način ubijanja istog.
Takav majmunski pristup određivanja stvari kada je riječ o jednoj tako bitnoj stvari kao što su život i smrt po meni je vrijeđanje zdravog razuma i dostojanstva čovjeka, koje pak proizlazi iz zastranjenja društva nastalog novim načinom življenja u kojemu se svijet oko nas bezosjećajno realativizira. Nadam se da će, jednom u budućnosti, vrijeme u kojem živimo, biti nazvano razdobljem društvenog relativizma.
Posjet pape Benedikta XVI Hrvatskoj, uz najvažniju, duhovnu dimenziju, te nezanemarive moralne, političke, društvene i kulturne implikacije bio je i svojevrstan lakmus papir za hrvatsko društvo, ili, bolje rečeno, bio je poput onog snijega iz poslovice koji ne pada zato da prekrije brijeg, već da svaka zvjerka u njemu trag pokaže.
U našoj medijskoj i političkoj javnosti iskristalizirala su se četiri temeljna tipa odnosa prema papinom posjetu.
Dominantno stajalište je vjernička dobrodošlica – golema većina stanovništva RH (prema zadnjem popisu 88 %) izjašnjava pripadnost Katoličkoj crkvi. Za njih je papin pastoralni posjet izvor velike radosti i nade, i važan je prije svega u duhovnom smislu.
Dio ljudi koji nisu katolici ili uopće nisu vjernici pozdravio je posjet kao važan događaj za svoje katoličke sunarodnjake u duhovnom, ali i za hrvatsko društvo u cjelini u moralnom, političkom i kulturnom smislu. Predsjednik Josipović je u svojim istupima najbolje definirao tu vrstu dobrodošlice.
Nasuprot ove dvije skupine postoji dio ljudi (očito nerazmjerno zastupljen u medijima i javnosti) koji se protivio papinom dolasku u Hrvatsku, ili ga je nastojao obezvrijediti, pri čemu su često iznošeni i neuobičajeno žučni protukatolički stavovi.
Njihov osnovni argument je da papin posjet u vrijeme ekonomske krize predstavlja nepotreban trošak, koji kroz poreze plaćaju i oni koji nisu katolički vjernici. Takav bi stav bio legitiman kada bi ga zastupali koherentno tj. kad bi sličan asketizam zastupali u pogledu svih drugih vrsta javnih troškova, što nažalost nije slučaj.
Ako i zanemarimo sve neposredne i posredne političke, ekonomske, kulturne i druge benefite tog posjeta, zapanjuje potpuni izostanak solidarnosti s golemom većinom stanovništva kojoj papin dolazak predstavlja silno važan događaj. Što bi bilo s našim društvom kad bi svatko plaćao samo za „svoje“? Što bi ostalo od zajednice? U zemlji u kojoj katolici sudjeluju s devet desetina u stanovništvu pa time i među famoznim platišama poreza, s kojim im se pravom može uskratiti takav događaj? Na hipodromu je na misi bilo deset tisuća puta (dakle milijun posto!) više ljudi nego na Cvjetnom trgu na prosvjedu protiv papinog dolaska. Ali zastupljenost bučnih „poreznih obveznika“ koji su cjepidlačili oko troškova posjeta u medijima je bila nerazmjerno veća.
Zašto se ti isti ne oglašavaju npr. o činjenici da je Hrvatski audiovizualni centar prije par mjeseci dao tri i pol milijuna kuna poreznih obveznika za novi film bosanske redateljice Jasmile Žbanić, koji u Sarajevu na sličnom natječaju nije dobio ni pfeninga, i kojeg će izgledno pogledati šačica ljudi, koji će za to još morati platiti i kino ulaznicu? Ako je država dala za papin posjet samo dvostruko više nego za jedan, u osnovi, inozemni film, bi li se dežurni štediše, uzevši u obzir koliki postotak poreznih obveznika taj film zanima, iz protesta trebali samospaliti ispred HAVC-a?
Osobno nisam ljubitelj klasičnog baleta, a pogotovo suvremenog plesa i pripadnih festivala, ali poštujem činjenicu da dio ljudi s kojima živim u istoj društvenoj zajednici to cijeni pa stoga neću vrištati nad svakom poreznom lipom koja je dana za te svrhe, svjestan da bez te elementarne solidarnosti društvo gubi svaku osnovu i da bi se neki ljubitelj suvremenog plesa ili filmskog opusa Jasmile Žbanić jednako legitimno mogao zapitati zašto bi se on plaćao poreze i prireze od kojih će dio ići i za plaćanje profesora koji palamude o Danteu ili Hegelu. No o silnom javnom novcu koji se daje za neke vrlo mutne nevladine udruge bi se već dalo prodiskutirati.
Smiješno je da se o troškovima papinog dolaska priča kao da je to novac koji će nekud odlepršati iz zemlje. Pa gdje će radnik koji je angažiran na montiranju pozornice, policajac iz osiguranja ili vozač hitne potrošiti svoju dnevnicu zaređenu na hipodromu? Izgledno je da je neće odnijeti u neku banku u Zürichu ili investirati na Wall Streetu, već će zaradu vrlo vjerojatno potrošiti u svom kvartu.
Priča o troškovima je dakle providna demagogija, kojom se želi prikriti temeljni protukatolički stav.
Da se razumijemo, on je sasvim legitiman i, sve dok ostaje unutar demokratskih okvira te argumentirane i tolerantne rasprave, može biti od koristi i vjerniku i nevjerniku u profiliranju vlastitih gledišta. Nažalost, u našoj javnosti to uglavnom nije slučaj, već se napadi na papu i Crkvu odvijaju na razini komesarskog „obračuna s Bogom“, kojeg je briljantno pokazao veliki srpski književnik Branko Ćopić u jednoj od novela o partizanskom mitraljescu Nikoletini Bursaću. Nikoletina indoktriniran od strane četnog komesara pokušava svoju staru majku, tradicionalnu pravoslavnu vjernicu uvjeriti kako „od danas nema Boga“, a potom, kada ga ona upita tko je onda stvorio svijet i sve na njemu, pomiješa sve što je na kursu čuo i načuo pa počne zamuckivati o nekakvom stroju, kojeg im je opisivao komesar, a koji sam, bez konja, ore zemlju i zove se „karakter“...
Umberto Eco, jedan od najvećih živućih književnika i teoretičara ateist je koji se nikada nije libio oštro kritizirati neke poteze Crkve pa i aktualnog pape. Ali za razliku od Nikoletina Bursaća iz naših medija, Eco je doktorirao na temu estetike sv. Tome Akvinskog, izvrsno poznaje katoličku vjeru i tradiciju pa je s kardinalom Carlom Mariom Martinijem mogao razmjenjivati briljantna pisma na temu vjere i nevjere objavljena 1996. pod naslovom U što vjeruje onaj koji ne vjeruje?.. Isti taj Eco je u recentnoj polemici oko križeva u učionicama talijanskih škola branio križ kao „skoro sekularni simbol“. Prostor sekularnog nije apstraktni prostor koji bi bio neko nulto, prirodno stanje čovječanstva, nekontaminiranog religijom, koje je moglo nastati bilo kada i bilo gdje. Sekularno društvo nastalo je unutar kršćanske civilizacije, ukratko Voltairea ne bi bilo bez kršćanstva, kao ni Umberta Eca niti Pier Paola Pasolinia. Eco je toga svjestan, za razliku od naših giganta mišljenja s Indexa, Jutarnjeg i sličnih uglednih medija čiji autori katoličku crkvu poimaju na liniji boljševičkih komesarskih priručnika – prezentiraju je javnosti kao međunarodnu pedofilsku udrugu koja maže oči narodu nekakvim srednjovjekovnim bajanjem. Za razliku od Ratzingera, oni su obrazovani, prosvijećeni, beskompromisno na strani siromašnih, djece i znanosti.
Zanimljivo je da, unatoč tome što se ne osjećaju dijelom Crkve, duhovni unuci Nikoletine Bursaća osjećaju silnu želju petljati se u propise, liste uzvanika i pravila ponašanja tog kluba kojem ne žele pripadati. Tako bi željeli određivati koga će Hrvatska biskupska konferencija pozvati u HNK pa se skandaliziraju zašto su neki pozvani (između ostalog poturajući i laž da je pozvan i pjevač M.P. Thompson), a neki drugi nisu, pri čemu velikodušno nude sugestije. Kao valjda negativan primjer na naslovnici ističu da je među šesnaest uglednika koji su u HNK imali priliku osobno upoznati i kratko pozdraviti papu bio i Tomislav Domazet-Lošo, očito ne znajući da se radi o briljantnom mladom znanstveniku i katoliku praktikantu čiji je znanstveni rad objavljen na naslovnici najprestižnijeg prirodoznanstvenog časopisa Nature.
To je slika dominantnih medija u Hrvatskoj. Siroti zatucani vjernik Tomislav koji objavljuje u Nature-u očito nema pojma o znanosti, već će ga o tome poučiti epistemolozi iz EPH čiji su volterovski obzori izbrušeni u srednjoškolskom sustavu JNA i koji za razliku od njega objavljuju u Jutarnjem listu, kojem on, siromah, ne može ni primirisati.
U četvrtu, društveno još pogubniju skupinu spadaju oni koji su papu primili kao tobožnji vjernici, ljubili mu ruku i glumatali demokršćansku elitu. Najmanji je problem u tome što su se oko Ratzingera sjatili bivši režimski komunisti, raspuštenice, lopine, kurvari, tutti quanti, jer i evanđelje kaže kako ne treba zdravima liječnik već bolesnima. Žalosno je što ih taj susret nije nimalo izmijenio i što se iz njihovih izjava jasno vidjelo kako su u potpunosti promašili cijelu pastoralnu, duhovnu dimenziju Benediktovog posjeta i sveli ga na mjeru svojih dnevnopolitičkih interesa. U svojim uskim dušama i glavama papu svode na nekakvog briselskog lobista Ministarstva vanjskih poslova RH, koji ih je došao izvijestiti o potpori skorom ulasku u EU, a usput je malo izvodio nekakve starinske obrede i lijepo pričao o obitelji i savjesti. Cijela ta „katolička“ politička elita izravno je sudjelovala u donošenju izrazito protukatoličkih zakona, da bi se danas oportuno grebala o papinu auru. O kriminalu i korupciji da i ne govorimo.
Ali, u krajnjoj liniji, sve je to manje važno. O pastoralnoj dimenziji posjeta Benedikta XVI i duhovnim plodovima ovog posjeta tek će se pisati. Čini mi se da će ipak više od svih mudrih riječi i lijepih pjesama odjekivati one čudesne minute tišine prilikom klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu na Trgu Bana Jelačića. Dramatičan, mističan trenutak, kap svetosti u banalnoj profanosti Trga i njegove opterećene simbolike, trenutak u kojem je izgledalo kao da se nešto konačno prelomilo i nakon kojeg vjerniku nije teško povjerovati da će nam svima konačno krenuti, barem malo, nabolje
Sveti Otac: Srdačno pozdravljam ljubljenu hrvatsku zemlju
Papa Benedikt XVI. početak i kraj govora održao je na hrvatskom jeziku
Neka tako ova draga nacija, snagom svoje bogate tradicije, pridonese da Europska unija cjelovito vrjednuje to duhovno i kulturno blago, rekao je papa Benedikt XVI.
Gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske, časna braćo u biskupstvu, poštovana gospodo predstavnici vlasti, draga braćo i sestre!
S velikom radošću dolazim među vas kao hodočasnik u ime Isusa Krista. Srdačno pozdravljam ljubljenu hrvatsku zemlju i, kao nasljednik apostola Petra, velikim zagrljajem grlim sve njezine stanovnike. Napose pozdravljam katoličku zajednicu: biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, vjernike, te posebice obitelji ove zemlje, koja je blagoslovljena naviještanjem Evanđelja, nadom života i spasenja za svakog čovjeka.
Upućujem prijazan pozdrav Vama, Gospodine predsjedniče Republike Hrvatske, i drugim civilnim i vojnim vlastima ovdje okupljenima. Zahvaljujem Vam, Gospodine Predsjedniče, na srdačnim riječima dobrodošlice te izražavam najbolje želje za visoku dužnost koja vam je povjerena, kao i za mir i za napredak cijele zemlje. U ovome se času želim prisjetiti triju pastoralnih posjeta mog ljubljenog prethodnika, blaženoga Ivana Pavla II., Hrvatskoj te zahvaliti Gospodinu za dugu povijest vjernosti koja povezuje vašu zemlju sa Svetom Stolicom.
Brojimo više od trinaest stoljeća snažnih i posebnih veza, prokušanih i učvršćenih u ponekad teškim i bolnim okolnostima. Ta je povijest rječiti dokaz ljubavi vašega naroda prema Evanđelju i prema Crkvi. Od samih početaka, vaš narod pripada Europi te joj, na poseban način, daje doprinos u duhovnim i moralnim vrijednostima, koje su kroz stoljeća oblikovale svakodnevni život kao i osobni i nacionalni identitet njezine djece. Izazovi suvremene kulture, prožete društvenim raslojavanjem i nestabilnošću, te obilježene individualizmom koji pogoduje shvaćanju života bez obveza u neprestanom traženju „prostora privatnosti“, zahtijevaju uvjereno svjedočanstvo i smiono zauzimanje u promicanju temeljnih moralnih vrijednosti, ukorijenjenih u društvenom životu i identitetu staroga kontinenta.
O dvadesetoj obljetnici proglašenja neovisnosti i uoči punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, davna i nedavna prošlost vaše zemlje potiče na promišljanje sve europske narode pomažući, kako svakom pojedinom tako i čitavoj zajednici, da očuva i obnovi neprocjenjivu zajedničku baštinu ljudskih i kršćanskih vrijednosti. Neka tako ova draga nacija, snagom svoje bogate tradicije, pridonese da Europska unija cjelovito vrjednuje to duhovno i kulturno blago.
S geslom „Zajedno u Kristu“, draga braćo i sestre, dolazim s vama proslaviti 1. Nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji. Neka ovaj važan događaj bude prigoda za ponovno isticanje vrijednosti obiteljskog života i općega dobra, učvršćivanje jedinstva, oživljavanje nade i zajedništvo s Bogom, koji je temelj bratskog suživota i društvene solidarnosti. Već sad iskreno zahvaljujem svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji moga posjeta. Pred današnjim izazovima za Crkvu i civilno društvo, zazivam na ovu zemlju i na sve njezine stanovnike, zagovor i pomoć blaženoga Alojzija Stepinca, Pastira kojega vaš narod voli i štuje.
Neka prati mlade naraštaje da žive u ljubavi koja je potaknula Gospodina Isusa Krista da svoj život daruje za sve ljude. Sveti Josip, brižni čuvar Otkupitelja i nebeski zaštitnik vašega naroda, zajedno s Djevicom Marijom, „Najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske“, neka vam danas i uvijek isprose mir
Temeljna teza o problemu Bosne i Hercegovine: bošnjački životni prostor i hrvatstvo
Proces zatora hrvatstva
Radovan Pavić
U odnosima u BiH nikakve složenosti i tajnovitosti nema i ne može biti: Hrvati su predviđeni da ih nema ni u političkom, ni u demografskom smislu
Razdoblje od izbora u BiH (listopad 2010) do rezolucije Hrvatskoga narodnog sabora (travanj 2011) odlikuje se – barem za neke – vrlo dramatičnim tonovima. No dok to vrijedi samo za percepciju onih izvana, dotle u samoj BiH oni ne znače nikakvo posebno stanje u životu te države. Naprotiv, prilike su u BiH posve redovite i posve stabilne, dramatičnost uopće nije nova, nego trajna stara osobina i nije ništa posebno: čuva se Republika Srpska, Bošnjacima se daju posve slobodne ruke u potiskivanju hrvatstva, međunarodni je čimbenik podjednako stabilno sterilan, jer nikakva pravedna rješenja ne dolaze u obzir.
Da bi se orisalo današnje stanje u BiH – treba iznijeti barem nekoliko osnovnih teza.
Problem s uspostavom vlasti
Prilike u BiH zaista su specifične, jer nakon izbora ne može se uspostaviti vlast, a ne može zato jer cilj najmoćnijih nije napredak BiH, nego ostvarivanje posebnih prestižnih i neopravdanih etnikumskih interesa, što se, naravno, tiče Bošnjaka i Srba, ali ne i Hrvata: dakle, nije riječ o tome da li je neka vlada/vlast dobra ili loša, pravedna ili nepravedna, nego se ona jednostavno ne može uspostaviti, odnosno – uspostavit će se tek nakon dulje odgode.
Svi će se složiti da su ključna pitanja u BiH političke naravi (što je, dakako, otkriće tople vode), ali – uz dodatak: glavni politički problemi danas u BiH i njihovo razrješavanje temelje se na geopolitičkoj osnovi, a ta je: kako i teritorijalno prestrukturirati BiH, kako u tome odgovoriti potrebama za životnim prostorom za svakoga. Istina, to se pitanje uvelike ne tiče Srba i Republike Srpske, jer su oni taj problem riješili osvajalaštvom i međunarodnim priznanjem, ali se zato krucijalno tiče Bošnjaka, i posebno, posebno – Hrvata. I zato treba tvrdo uglaviti: pravedno rješenje problema BiH uključuje pitanje Lebensrauma: ofenzivnim Bošnjacima on je premalen, Hrvati su u strahu da ga (dijelom) izgube. Da je tomu tako, ne slijedi samo iz shvaćanja potpisanoga, nego je kod Bošnjaka sve već jasno izraženo jednim općim mjestom posredovanjem Bakira Izetbegovića: „Ne možemo se mi (Bošnjaci) stisnuti na četvrtini“ (prostora BiH) i to zato jer je Republika Srpska dobila približno polovicu (a na proširenje i dalje računa), a drugu polovicu, ili manje od toga, dijele Bošnjaci i Hrvati. A ta bošnjačka četvrtina čini im probleme (kao što je svakom aspirantu za životnim prostorom – njegov uvijek premalen), ne samo za današnje nego posebno i one buduće potrebe u skladu s prirodnim prirastom (prostorna rezerva). Tvrdnja Bakira Izetbegovića posve je jasna i zapravo je temelj bošnjačkoga političkog programa, stoga nakon takve konstatacije više u pitanju Lebensrauma nije potrebno trošiti riječi.
Stvari su, dakle, posve jasne, pri čemu se javlja i vječna (i zapravo nerješiva) zagonetka: može li / mora li dodjela teritorija nekom etnikumu (dugotrajna identifikacija i jedinstvo tla/prostora/zemljišta i etnosa) biti u skladu s udjelom odgovarajućeg pučanstva u ukupnom broju, ili sve treba riješiti na osnovici udjela veličine etnikumskog prostora u ukupnoj raspoloživoj površini? Pravedna su rješenja tu zapravo nemoguća, što znači da konačnu riječ mora imati odnos snaga.
Životni prostor i pitanje: kada je sve počelo?
Svodeći – u najizraženijoj i najsažetijoj biti – problem BiH uvelike i na životni prostor, mnogima će se to učiniti pretjerano i netočno, ali samo ako ne uvide i ako zaborave pitanje Republike Srpske: pa ona je sve svoje bitne probleme koji joj jamče budućnost riješila upravo preko osvojena i (č)etnički očišćena, od svih zajamčena i zaštićena i priznata životnog prostora (dakle, na teritorijalizirani način), iako im još trebaju neki prostori u zapadnoj Bosni (područje Bosanskog Petrovca, Bosanskog Grahova, Drvara i Glamoča). Stvari se, dakle, rješavaju putem životnoga prostora i nikako drukčije. U današnjim prilikama, dakako, uz povlaštenost Srba, jer zbog geopolitičkih razloga ni prostor Brčkog s izrazitom bošnjačkom i hrvatskom većinom nije mogao biti priključen Federaciji, nego je za njega izmišljen poseban status; distrikt Brčko, on, istina, nije srpski, ali nije ni bošnjačko-hrvatski i mora uz posvema srpski koridor poslužiti kao svojevrsno osiguranje veza između zapadnog i istočnog dijela Republike Srpske koji su etnički odvojeni bošnjačkim i hrvatskim etnikumom.
U današnjim prilikama novi životni prostor sada žele i Bošnjaci, ali ne sa stajališta nekoga početnog razdoblja, nego kao izraz kontinuiteta, dakle: pitanje kada je sve počelo – posve je opravdano, i odgovor je jasan: počelo je u bošnjačko-hrvatskom ratu 1990-ih godina, koji znači početak borba Bošnjaka za životni prostor, i to kao kompenzacija teritorijalnih gubitaka koje su Bošnjaci pretrpjeli u odnosu na Srbe – a današnjica je samo nastavak tada započeta procesa, što znači: Hrvate treba potisnuti kao politički i naseobeni/teritorijalni čimbenik i isključiti iz vlasti, stvoriti uvjete da se iseljavaju i preuzeti glavninu njihova životnog prostora, a s malom je nacionalnom manjinom onda lako: dakle, nikakve složenosti ni tajnovitosti u odnosima u BiH nema i ne može biti: Hrvati su predviđeni da ih nema ni u političkom, ni u demografskom smislu, a ako ujaci nešto i spasu, i ako Hrvati barem dijelom uspiju očuvati zemljišni posjed, a taj je davnašnji, zapravo onaj predturski, sve to skupa nije problem: dakle, proces zatora hrvatstva je u tijeku, ciljevi su Bošnjaka jasni, a na sve je pristala međunarodna zajednica, koja će i dalje uživati u svojoj demokratičnosti i o demokraciji, toleranciji i slično – docirati Balkancima u uvjetima u kojima hrvatstvo u BiH ide prema statusu nacionalne manjine i to na dimenzijama znatno suženu prostoru. A sve je to rezultat građanskoga rata u BiH: Bošnjaci su dobro i davno shvatili da su rat sa Srbima izgubili (uz pomoć međunarodnih čimbenika koji su stali na stranu Srba već i u ratu, a pogotovo poslije) i da zato moraju nadoknaditi gubitak svojih prostora, a velik dio tog prostora drže Hrvati – i to je čitava mudrost. Borba za Lebensraum presudna je, a stranačke borbe, (ne)sudjelovanje u vlasti sporedna su stvar i to sve dok se ne riješe pitanja teritorijalizacije. I upravo zato jer je pitanje životnoga prostora od životnog značenja, svi oni koji su protuhrvatski orijentirani namjerno će nastojati zanemariti i previdjeti pitanje životnoga prostora kao, tobože, zastarjelo geopolitičko shvaćanje, ali ne zato jer je ono doista nevažno u usporedbi s drugim političkim sadržajima, nego upravo obratno, zato jer je to pitanje silno važno i u određenom času ima preponderantnu težinu zbog koje u javnosti ne treba previše mahati, i zato taj problem treba minorizirati („Šta će nama sada tu nekakva brda i doline“), Lebensraum, kao, nije važan i treba ga ukloniti iz vidokruga javnosti, a zapravo postaje sve važniji, jer je i u Hrvata danas jasno izražena svijest da se samo putem federalizacije (koja neizbježno uključuje i teritorijalizaciju) može riješiti hrvatsko pitanje u BiH.
Pitanje životnoga prostora namjerno se, dakle, zaobilazi (i svodi na etiketiranje o problemu nečije geopolitičke deformacije) baš zato što je krucijalnoga karaktera, jer riječ je o bošnjačkom dugoročnom, u odnosu na Republiku Srpsku kompenzacijskom cilju, i to na račun Hrvata.
Etnički raspored pučanstva BiH prema brojidbi iz 1991.
Jedan od osnovnih problema – po mojem mišljenju i onaj najteži – kada je riječ o tome kako suvislo i pravedno urediti Bosnu i Hercegovinu jest trojstvo postojećih etnikuma: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog. Pritom nije najvažnije postojanje sama trojstva, nego njihov prostorni raspored i njegova djelomična izmiješanost. Uočavajući tu činjenicu, nužno je upozoriti na više vidova:
1. Teritorijalno je najveći (više od 50%) i narodnosno najkompaktiniji srpski etnikum s udjelom u stanovništvu u BiH 1991. od oko 31%. Taj je etnikum razdijeljen u dva dijela: na zapadnu Bosnu i zonu koja povezuje sjeveroistok i jugoistok BiH, pri čemu je međusobna povezanost u Posavini slabo izražena: etnički nije jasno definirana i prostorno je ograničena.
Po svom geopolitičkom položaju, taj srpski etnikum ima tri bitne osobine: a) u zapadnoj Bosni on se nastavlja na tzv. „krajinu“ u Hrvatskoj s većinskim srpskim pučanstvom, što za budući odnos Hrvatska – „krajina“ – Republika Srpska može imati krucijalno značenje, jer će se eventualno autonomna „krajina“ očito više orijentirati prema Republici Srpskoj negoli prema ostaloj Hrvatskoj s obzirom da je Republika Srpska za ekstremne velikosrbe u Hrvatskoj sasvim sigurno sekundarna srpska matična država u čemu etničko-teritorijalni kontinuitet i relativiziranje državne granice kada svi uđu u Euniju – ima veliko značenje; b) srpska etnička okosnica Semberija – jugoistočna Hercegovina samo se u Semberiji naslanja na Drinu, a to je otežavalo prelazak srpstva preko Drine, koje je izraženim bošnjačkim etnikumom u Podrinju odijeljeno od glavnoga srpskog etnikuma u zapadnoj Bosni, zbog čega su militantni velikosrbi sve morali riješiti osvajalaštvom; c) srpski etnikum nigdje ne dopire do mora, iako mu se na hrvatskom jugu mjestimično znatno približuje (u zaleđu Molunta na jedanaestak kilometara). Takav je geopolitički položaj za Srbe nepovoljan i pritisak na hrvatski jug (uključno sa Pločama) logično je za očekivati.
2. Bošnjački etnikum (oko 30% površine BiH) najrascjepkaniji je i sastoji se od četiri dijela: vrlo kompaktna i posve izolirana prostora u Bihaćko-cazinskoj krajini, zatim vrlo šarolika prostora u središnjoj Bosni, s vrlo slabo zastupljenom sastavnicom u Posavini i isto tako dosta rascjepkanim etnikumom u Podrinju, što znači da je dio je bošnjačkog etnikuma uz Drinu nepovezan sa središnjom Bosnom zbog srpske okosnice Semberija – jugoistočna Hercegovina. Bošnjački etnikum u središnjoj Bosni nalazi se u glavnom težišnom/životnom prostoru BiH s najvažnijom prometnom okosnicom Posavina – Bosna – Neretva – Ploče. Taj je bošnjački etnikum prostorno/etnički vrlo šarolik i rascjepkan, pogotovo zbog isto tako razbijena hrvatskog etnikuma. Središnji bošnjački etnikum u središnjoj Bosni okružen je hrvatskim i srpskim etnikumom, nema adekvatne participacije ni u Posavini (osim u slučaju Brčkog), a ne izlazi ni na more, dok je bihaćko-cazinska eksklava posve odijeljena od središnje Bosne.
3. I najzad – hrvatski etnikum (oko 20% površine BiH) ima tri različita dijela: najveći i etnički najkompaktiniji je onaj u zapadnoj i dijelom u istočnoj Hercegovini, dok je sav ostali hrvatski etnikum vrlo rascjepkan i usitnjen s ponajprije bošnjačkim i donekle srpskim etnikumom. Taj ostali hrvatski etnikum nalazi se u središnjoj Bosni i Posavini, pri čemu sva ta tri dijela nisu teritorijalno povezana, što znači da nema nikakve prostorno-etničke okosnice slične onoj srpskoj između Semberije i jugoistočne Hercegovine. U geopolitičkom smislu najvažnija je osobina hercegovačkoga dijela hrvatskog etnikuma da se dugom graničnom crtom od oko 200 km naslanja na Republiku Hrvatsku i istovrsni prekogranični hrvatski etnikum. Osim toga, vrlo pretežan i kompaktan hrvatski etnikum raspolaže jedinim bosansko-hercegovačkim pristupom moru, zbog čega će Bošnjaci (ali u perspektivi i Srbi) pritiskati na te prostore, što je više nego logično očekivati.
Ostali dijelovi hrvatskog etnikuma u nepovoljnom su političkom i geopolitičkom položaju, Onaj u Posavini već je izgubljen, a slično se, barem u velikom dijelu, može očekivati i u središnjoj Bosni, koji je Bošnjacima potreban za povezivanje tuzlanskog i sarajevskog životnog težišta.
HRVATI.COM">
