Cerovac komentira

< travanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

30.04.2011., subota

Del Ponte: Ja ne mogu, a Gotovina može k papi

Prema nikom se hrvatske vlade, državne institucije i organizacije nisu u posljednjih 15 godina servilnije ponašale nego prema Carli del Ponte. Stoga sa zadovoljstvom prenašamo tekst iz današnjeg Večernjeg lista. Zlo koje je ta nepristojna, neodgojena i zlobna Švicarka nanjela Hrvatskoj vjerojatno se više ne može ispraviti. Ali nam slučaj Carle del Ponte može poslužiti kao opomena za budućnost. Ili bolje rečeno mogao bi poslužiti kao opomena kad bi u vrhu vlasti shvatili onu Radićevu:" Ne srljajte kao guske u maglu!"






Piše: Davor Ivanković, Silvije Tomašević

Ni nakon prvostupanjske presude priča o Anti Gotovini ne prestaje biti u fokusu medija. Talijanski tjednik “Espresso”, u broju koji će danas biti na kioscima, piše o epizodi kada je glavna tužiteljica Carla del Ponte “zaratila” i s Vatikanom.

Ulaz u priču je depeša s WikiLeaksa koju je tada Vatikan uputio američkom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici. Očito su Amerikanci tražili neku vrstu objašnjenja zašto tada već novi papa nije želio u audijenciji Carlu del Ponte. “Iritantna i neodgojena” bila je Carla del Ponte kada je tražila primanje kod pape Benedikta XVI., prenosi iz depeše WikiLeaks. Naime, Carla del Ponte zatražila je u rujnu 2005. primanje kod pape Benedikta XVI. Od njega je namjeravala tražiti da pritisne Hrvatsku i hrvatsku Crkvu koji su, po njezinu mišljenju, skrivali generala Antu Gotovinu, ali je odbijena. To da je bila odbijena u Vatikanu i sama je izjavila britanskom listu Daily Telegraph, a zatim je i napisala u svojoj knjizi “Lov” (2008.). “Espresso” objašnjava depešu.

Gotovina je još bio u bijegu, a Del Ponte je držala kako ga skrivaju franjevci, pa je zatražila da je primi Benedikt XVI. U Vatikanu su to odbili, no susrela se s tadašnjim vatikanskim tajnikom za odnose s državama Giovannijem Lajolom.


Američka depeša

“Gotovinu je primio Ivan Pavao II., a vi mi negirate audijenciju kod pape”, arogantno je primijetila Del Ponteova. To je za vatikanskog državnog tajnika očito bilo previše, pa informiraju SAD da je glavna haaška tužiteljica bila iritantna i neodgojena. Amerikanci su potom pitali Vatikan je li istina da je Ivan Pavao II. primio Gotovinu. “Ne znamo”, bio je odgovor iz Vatikana, uz objašnjenje: ako je Gotovina bio kod pape Wojtyle, “onda je bio u sastavu skupine koju je primio papa”. I bilo je otprilike tako jer fotografija koju objavljuje Večernji pokazuje kako Gotovina ljubi ruku pokojnom papi Ivanu Pavlu II., u vrijeme jednog od njegovih dolazaka u Hrvatsku. Vjerojatno je riječ o papinu posjetu Splitu 4. listopada 1998. Vatikan je odlučno osudio ponašanje Carle del Ponte koja je Daily Telegraphu izjavila kako “posjeduje informacije na temelju kojih znam da se Gotovina skriva u franjevačkom samostanu, što znači da ga Katolička crkva štiti”, te priznaje kako je o tom pitanju htjela razgovarati u Vatikanu, “ali Vatikan ne želi surađivati”. Sada je na vidjelo izašlo kako se ponašala u Vatikanu. Inače, kardinala Giovannija Lajolu odlikovala je RH 12. prosinca 2008. Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.

Taj pokušaj pritiska na Vatikan bio je i znatno neugodniji za Carlu del Ponte. Državni tajnik Lajola odgovorio joj je da “njegova svetost prima samo predsjednike i ministre, a ako želite vidjeti papu, dođite u subotu na Trg sv. Petra”. Del Ponteova je nakon fijaska u Vatikanu bila izrazito bijesna. Iskalila se i na tadašnjem premijeru RH Ivi Sanaderu.

Bezobrazno ga je pozvala na red i upitala ga jesu li hrvatske vlasti na raspolaganju za istraživanje po franjevačkim samostanima. Sanader je, naravno, odgovorio da jesu. I pokrenuo pretrage u RH, ali su one po franjevačkim institucijama obavljene i u BiH.

Udarila još žešće po Crkvi


U intervjuu britanskom dnevniku, Del Ponteova je nastavila sipati po Crkvi.

– Rimokatolička crkva i vatikanska hijerarhija mogli bi “u nekoliko dana” utvrditi točnu lokaciju na kojoj se skriva Gotovina, budući da se on nalazi u franjevačkom samostanu u Hrvatskoj, ali ne žele to učiniti.

Nije se zaustavljala nego je još dodala kako u Vatikanu “kažu da nemaju obavještajne službe, a ja u to ne vjerujem. Mislim da Katolička crkva ima najrazvijeniju obavještajnu službu”. Iz tog doba histerije javnost u Dalmaciji još pamti kako je na novinarski upit ne krije li se general u njegovom samostanu, odgovorio fra Petar Odak iz samostana svetog Jere na Visu: “Gotovina se trenutno ne može javiti na telefon jer spava, pa nazovite kasnije...”

Del Ponte se potom bila požalila i Amerikancima. U razgovoru s tadašnjim direktorom CIA-e Georgeoa Tenetom, on joj odgovara nepristojno, no jasno: “Gledaj, Madame, za to što ti misliš boli me k...”.

Na bezobraznost haaške tužiteljice reagirao je proročanski i kardinal Vinko Puljić.

– Posljednjih godina često se moglo čuti kako je Haaški sud politički sud. Nakon tužiteljičine izjave, plašim se da će oni koji takve ocjene daju na kraju biti u pravu... Mislim da je geslo pod kojim se vodi međunarodna politika od početka rata, a ono je “svi smo jednako krivi”, na poseban način prisutno u riječima gospođe Carle del Ponte – izjavio je u rujnu 2005. kardinal.

Tražila od generala da - laže?!

Ubrzo nakon uhićenja Gotovine, Carla del Ponte uporno je od upravitelja zatvora u Scheveningenu tražila da joj Gotovina dopusti posjet. Gotovina nije dopuštao. Potom je u ožujku 2006. Carla del Ponte zatražila od branitelja Grega Kehoea da u pritvoru nagovori Gotovinu da javno poruči kako ga je skrivao Vatikan. Carla je i dalje imala velikih problema s Vatikanom jer se pokazalo da je lagala kada je Vatikan optuživala da Crkva skriva Gotovinu. Sada je htjela da Gotovina prikrije tu laž. Tko zna što bi dala zauzvrat, no Gotovina ju je "s gnušanjem odbio", tvrde branitelji.


Prenosimo: Večernji list
- 11:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.04.2011., nedjelja

Čestitka



Sretan Uskrs!!
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.04.2011., subota

NA ČEMU SE TEMELJI HAAŠKA PRESUDA HRVATSKIM GENERALIMA

Rat dobiven, mir izgubljen

Višeslav Raos

Brijunski transkripti nisu dokaz smišljenog plana trajnog protjerivanja srpskog stanovništva jer je glavnina njihova sadržaja obilježena uobičajenom vojnom terminologijom i raspravom o taktici, dok se o civilima govori vrlo malo

Prvostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču u Haagu mnoge je u Hrvatskoj začudila, gotovo sve razljutila i razočarala te nikoga nije ostavila ravnodušnim. Predložene oštre kazne ne temelje se, kao što se očekivalo u nekim predviđanjima, na zapovjednoj odgovornosti generala za vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja i neposredno nakon toga, već na sudjelovanju u onom što haaško Tužiteljstvo (a sada i Sudsko vijeće) naziva „udruženi zločinački pothvat“. Upravo tu pravnu kvalifikaciju hrvatski državni vrh, ali i velik dio građana, smatraju neprihvatljivom, neutemeljenom na čvrstim dokazima i suprotnom povijesnim činjenicama. Ukoliko hrvatski odvjetnici uspiju u žalbenom postupku pred drugostupanjskim sudskim vijećem ukazati na slabu konceptualno-pravnu konstrukciju navedenog „udruženog zločinačkog pothvata“, otvara se mogućnost za ostvarivanje uvjeta za oslobađajuće presude za dvojicu generala.



Pravna doktrina „udruženog zločinačkog pothvata“ razvila su tijekom suđenja nacističkim zločincima u Nürnbergu. U okviru rada Haaškog suda, ta pravna doktrina dosad je primijenjena u suđenjima Miloševiću i Šešelju, kao i za zločine za vrijeme Kosovskog rata 1998–1999. Također, Tužiteljstvo se u postupku protiv šestorice vojnih zapovjednika bosansko-hercegovačkih Hrvata (Praljak et al.) koristi sintagmom „udruženog zločinačkog pothvata“. Mnogi međunarodni kazneni pravnici osporavaju takvu pravnu doktrinu jer ona kazneno odgovornima smatra sve osobe koje se označi kao članove neke skupine koja je namjeravala provesti ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge teške povrede zakona, običaja i ljudskih prava, bez obzira jesu li sve ili samo neke od navedenih osoba uključenih u događaje osobno ili zapovjedno odgovorne za pojedine zločine. Sjenu na vjerodostojnost presude također baca uporaba pojmova „međunarodni oružani sukob“ i „Krajina“, iako taj prostor nije imao pravni subjektivitet, a u trenutku operacije Oluja Hrvatska je već tri godine bila punopravna članica UN-a.

Na brijunskom sastanku uobičajeno vojno planiranje

Obrazloženje prvostupanjske presude temelji svoju tezu o „udruženom zločinačkom pothvatu“ na dvama ključnim elementima. Prvo, Sudsko vijeće iščitava navode iz takozvanih „Brijunskih transkripata“ kao dokaz namjere vojnog i političkog vrha da putem operacije Oluja postigne masovno i trajno uklanjanje srpskog pučanstva iz Hrvatske. Drugo, Sudsko vijeće poziva se na zakonske odredbe o ostvarivanju stanarskog prava, korištenju stambenih jedinica i kratkim rokovima za ostvarivanje određenih stambeno-imovinskih prava za koje sud smatra da su namjerno tako formulirani kako bi onemogućili srpskim građanima povratak ili ostvarivanje stambenog zbrinjavanja pod istim uvjetima kao drugi hrvatski građani.




U Hrvatskoj se već dugi niz godina, a ovih dana s obnovljenim intenzitetom, vodi žučna rasprava o tome pod kojim uvjetima i s kojim ovlastima su dostavljani dokumenti i dokazi u Haag. U kontekstu međustranačke rasprave izdvaja se uloga bivšega predsjednika Mesića kao osobe koja je haaškim istražiteljima dostavila transkripte sastanka vojnog i političkog vrha održana potkraj srpnja 1995. na Brijunima, neposredno prije početka operacije Oluja. Ne ulazeći u način na koji je taj dokument pristigao u Haag, ni u vjerodostojnost sama transkripta, moramo ukazati na širi povijesno-politički kontekst tvrdnji iznesenih na tom sastanku. U uvodnom dijelu transkripta predsjednik Tuđman govori o „jedinstvenoj povoljnoj situaciji“ u kojoj zapadne države odobravaju operaciju, ukoliko bude „brza i profesionalna, poput Bljeska“. Iako se iz današnje perspektive to čini čudnim, Tuđman iznosi bojazan da će srpske snage izvesti protuudar po Osijeku, Mostaru i Dubrovniku te da se nipošto ne smije istodobno ići oslobađati i Podunavlje jer bi to izazvalo reakciju ne samo Beograda nego i Moskve. Transkript spominje saznanja o grupiranju srpske vojske u sektoru Istok. Sukladno tome, više se puta na sastanku naglašava kako je potrebno istovremenim napadom iz više pravaca poraziti gotovo cijelu neprijateljsku vojsku, uz mogućnost da neke enklave kapituliraju u nadolazećim danima. Glavnina sadržaja transkripata obilježena je vojnom terminologijom, raspravom o taktici, o borbenoj spremnosti hrvatskih, srpskih i bošnjačkih snaga, o očekivanim reakcijama protivnika i slično. O civilima, čija je sudbina predmet haškog suđenja, govori se vrlo malo. Govori se o ostavljanju putova za evakuaciju kako bi se smanjio ukupni vojni angažman i ukupni ljudski gubici. Topnički udari na Knin spominju se u kontekstu očekivanog protuudara iz tog smjera, a ne sa svrhom uništavanja grada kao takva. Budući da je gotovo cijeli sastanak protekao u sklopu vojnog planiranja, izazivanje demoralizacije i panike kod neprijatelja standardna je i uobičajena ratna praksa. Na sastanku se izvješćuje kako se civili već povlače iz Knina te će akcija biti mnogo lakša i brža i s manje žrtava ukoliko se civili povuku. Zbog toga je poslana i jasna poruka srpskoj strani koji su prometni pravci pogodni za izvlačenje civila. Sukladno svemu iznesenom, ti transkripti nisu i ne mogu biti valjan dokaz smišljenoga plana trajnog protjerivanja srpskog stanovništva iz tih krajeva Hrvatske.

Ugrožena stabilnost susjedstva

Ipak, moramo spomenuti i nekoliko povijesnih činjenica. Predsjednik Tuđman u kontekstu onoga vremena smatrao je da brojna srpska manjina u Hrvatskoj može značiti trajni faktor nestabilnosti i nesigurnosti u zemlji. Stoga on zasigurno nije odveć žalio za civilima koji su doista napustili zemlju, no nečija razmišljanja ne mogu biti sudski dokaz o počinjenom zločinu. Drugo, nakon godina indoktrinacije da je RH nasljednica NDH, mnogi srpski civili nisu nikako htjeli živjeti pod hrvatskom vlašću. Treće, Beograd je njima manipulirao jer je imao planove naseljavanja Kosova kako bi se suzbio albanski separatizam. Naposljetku, zakonske odredbe donesene nakon Oluje doista su u nepovoljan položaj stavile izbjegle srpske građane koji su htjeli povratiti svoje stanove i stanarska prava. No u suradnji s OESS-om Hrvatska je godinama, a posebice u posljednjih nekoliko godina, zakonskim izmjenama produljivala i produljuje rokove za ostvarenje tih prava. Također, milijuni proračunskih kuna upotrijebljeni su za obnovu porušenih kuća i ostvarivanje uvjeta za povratak, dok istovremeno neki hrvatski prognanici još nisu riješili svoj status. Nadalje, neosporno se dogodilo mnoštvo zločina u mjesecima nakon operacije Oluja. Ubojstva, pljačka i palež i danas se procesuiraju, iako je to bilo potrebno učiniti znatno ranije. Prema tome, hrvatska je država doista kao rijedak primjer zemlje pobjednice u obrambenom ratu preuzela znatnu i zrelu odgovornost za propuste, ekscese i zločine.
Teza o „udruženom zločinačkom pothvatu“ opasna je za stabilnost hrvatskoga susjedstva. Srpski politički vrh, iako načelno proeuropski nastrojen, želi pod svaku cijenu izbjeći odgovornost svoje države za ratove u Hrvatskoj i BiH. Ovakvom presudom oni žele osporiti hrvatsku tužbu za genocid pred Međunarodnim kaznenim sudom. U kontekstu hrvatskoga kraja pregovora s EU, opasno bi bilo stvarati umjetnu ravnotežu i nuditi Srbiji status kandidata za članstvo, jer ta zemlja ne ispunjava uvjete kandidature, između ostalog i zbog bijega Mladića i Hadžića od Haaškog suda. Neke zemlje u EU smatraju da status kandidata može spriječiti dolazak radikala na vlast na izborima u Srbiji potkraj godine. Bit će potrebno mnogo mudrosti u službenom Zagrebu da se adekvatno postavi u ovim nestabilnim vremenima. Predizborno vrijeme ne smije se pretvoriti u optuživanje pokojnih političara (Tuđman, Račan) za današnje probleme ni u međustranačko prepucavanje oko presude. Uz opasnost rasta radikala u Beogradu, u Banjoj Luci prijeti se referendumom o odbijanju nadležnosti bosanske sudbene vlasti na državnoj razini, što znači kršenje Daytonskog sporazuma i potkopavanje suverenosti i državnosti BiH. Iako je bijes hrvatskih građana zbog presude razumljiv i opravdan, on ne bi smio prerasti u euroskepticizam. Naime, iako je suradnja s Haaškim tribunalom dio mjerila za zatvaranje 23. pristupnog poglavlja, riječ je o sudu UN-a, a ne EU. Članstvom u EU Hrvatskoj se otvaraju nove sigurnosne i gospodarske perspektive, ali i znatno jača međunarodna pozicija. Kao članica EU, RH neće više moći biti ucjenjivana te će lakše i uspješnije moći rješavati bilateralna pitanja sa Srbijom, ali i konstruktivno djelovati na očuvanju stabilnosti BiH, zaštiti jednakopravnosti hrvatskoga naroda u toj zemlji i izgradnji te države.


Prenosimo: Vijenac
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.04.2011., četvrtak

IZJAVA PREDSJEDNIŠTVA MATICE HRVATSKE U POVODU PRESUDE HRVATSKIM GENERALIMA U HAAGU

Pred zidom Europe

Što će poduzeti Hrvatska, kao moguća članica EU, ako većina zemalja članica ili čak samo one najutjecajnije zatraže od nas da naše povjesnice – barem one školske – uskladimo s (haaškom) istinom? Hoćemo li trajno imati dva udžbenika za društvene predmete: jedne za hrvatsku, druge za srpsku djecu? Ili samo ove druge?

Strašne i nepravedne osude, koje su, na prvostupanjskoj razini, izrečene hrvatskim generalima moraju, osim ogorčenja u Hrvatskoj, proizvesti i neke druge učinke. Prvo je potrebno da hrvatska politika prizna svoju nekompetentnost, površnost i sporost, jer je pokazala da se nije znala nositi s problemima, koji su – glede načina rada Haaškoga suda i njegovih intencija – i prosječnom hrvatskom građaninu bili jasni; svi smo vidjeli, prije nekoliko godina, da će „udruženi zločinački pothvat“ – termin već korišten u nekim presudama – biti ključna točka optužnice, koja će – ne bude li oborena – dovesti u pitanje legitimitet hrvatske borbe i legitimitet hrvatske države. Još gore: hrvatska je politika pokazala da nije dorasla ni djelovanju agencije Veritas i njezina manipulatora Save Štrbca, koji su, ma što tko rekao, davno napisali i objavili scenarij ovoga suđenja, predvidjeli drakonske kazne i naveli, precizno i sustavno, pogubne posljedice koje će po Hrvatsku imati ova sudska farsa. Ne tvrdimo da je – za razliku od raznih hrvatskih vlada – Štrbac bio vidovit; možda je samo bio bolje obaviješten s istih onih izvora koji su i režirali ishod ovoga suđenja. Zar dostatna indikacija nije bilo aboliranje od postupaka dvojice – po zapovjednoj odgovornosti – najistaknutijih generala JA: Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića? Zar oni nisu – s vrhom JA – bili organizatori vukovarskoga masakra, najstrašnijega uništavanja jednoga grada i ubijanja civila u njemu u Europi poslije 1945? Gdje je tada bio čuveni smisao Carle del Ponte za žrtve? Gdje je bio njezin smisao za žrtve u Osijeku, Dubrovniku, Škabrnji, Pakracu, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Konavlima? Jesu li je hrvatski političari pitali o tome?


General Ante Gotovina i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman



Ako jesu – što im je odgovorila? Što su poduzeli nakon što je Geoffrey Nice, Miloševićev tužitelj, govorio o tome da ona inzistira na optužnicama protiv vodstva svih naroda bivše Jugoslavije „bez obzira na dokaze“; tada nam je trebala diplomatska ofenziva više nego danas. Nakon što smo prvostupanjske presude proglasili političkima mi krećemo u diplomatsku – čitaj: političku – akciju – opovrgavanja tih presuda! Zašto sada moramo skakati sebi u usta? Zato što nismo reagirali onda kad je bilo neusporedivo bolje vrijeme za diplomaciju nego što je danas. Danas će svaki hrvatski diplomat djelovati s vrećom inkriminacija na leđima, pogrbljen od tereta i s osjećajem da mu je djelovati neprimjerenim oruđem. Hrvatska mora, bez obzira na cijenu, okupiti najjaču moguću – vjerojatno međunarodnu – pravničku i specijalističku ekipu, da uz dosadašnje branitelje, obrani stečevine Domovinskoga rata, da obrani najčasnije svoje generale, da obrani svoju teško stečenu državu. Protivno zdravome razumu, u trenutku kad počinje internacionalna – tobože pravosudna – destrukcija svega što je hrvatski narod stvorio u teškim godinama između 1991. i 1995, opet se kroz medije, s tribina i skupova, šire glasovi neodgovornih: kako u pitanje nije doveden Domovinski rat, ni hrvatska država. Pročitajte, gospodo političari, što Vam o tomu potkopavanju hrvatske države govore dosadašnji haaški sudski procesi i nekolike izrečene presude. Zašto smo svi mi sada – kraj svih naših Ureda za suradnju s Haagom, raznoraznih službenika, odvjetničkih timova, institucija i političara – iznenađeni, a samo Veritas zna da sve ide prema planu? Ili nismo kompetentni, ili svoje kompetencije ne umijemo realizirati u praksi? Što bi još moglo biti? „Udruženi zločinački pothvat“ – ta strašna, po svojoj bezobzirnosti upravo zločinačka inkriminacija Hrvatske – imenuje, bez dvoumljenja, kao prvog inspiratora zločina i kao najodgovornijega zločinca, hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana; kao drugog, ministra obrane Gojka Šuška; kao trećeg i četvrtog načelnike Stožera generale Janka Bobetka i Zvonimira Červenka; potom zapovjednika akcije Oluja generala Antu Gotovinu i zapovjednika specijalaca generala Mladena Markača. Ivan Čermak oslobođen je samo zato što se nije uklopio u konstrukciju Sudbenoga vijeća o „udruženom zločinačkom pothvatu“: nije, naime, bio sudionikom brijunskoga savjetovanja uoči Oluje, kad je Tuđman, i sam vojnik, i vrhovni zapovjednik, okupio svoje generale uoči odlučujuće bitke za Hrvatsku. Očito je, da je sudu „udruženi zločinački pothvat“ bio važniji od broja osuđenih. I to je dodatan razlog za nevjericu. Alternativa je bila slomiti SAO Krajinu ili trpjeti teror u Hrvatskoj, raketiranja Zagreba i drugih hrvatskih gradova po kojima sudac Orie nije skupljao mrtve. Po Kninu jest: jednoga u „prekomjernu granatiranju“! Kad je optužnica koncentrirana na sam državni vrh, na predsjednika RH, na najodgovornijega ministra u (ratnoj) vladi i na glavne zapovjednike, tko nas još može obmanuti pričom o tome da institucije države, oslobodilačkog rata i sama Oluja nisu dovedene u pitanje?

Popustljivost pred pritiscima

Tvrdimo, da to može učiniti samo politički naivac, neodgovorna osoba ili prikriveni neprijatelj. Čak i da griješimo, a uvjereni smo da nije tako, iskustvo bi nas moralo prisiliti na najveći oprez. Bolje je puhati na hladno nego sjesti na podmetnut, užareni stolac. Treba uzeti u obzir brojne mogućnosti, o kojima se javno i ne raspravlja. Sudbeno vijeće i Sud za ratne zločine na teritoriju bivše Jugoslavije zasad sve karte drže u svojim rukama. Naše je mišljenje da smo izgubili dragocjeno vrijeme. Sada će borba biti stostruko teža i, svakako, manje izgledna. Pitajmo se na primjer, što će biti ako Žalbeno vijeće smanji kaznu generalima, ali ne izmijeni kvalifikaciju čina? Takav bi pristup omekšao hrvatska srca i išao na ruku generalima (koji zaslužuju svu našu zahvalnost i solidarnost), ali Republici Hrvatskoj ne bi olakšao, nego još i dodatno zakomplicirao život. Jesu li svjesni naši političari koliki se tu prostor otvara za tisuće privatnih tužbi; protiv zločinačke države, protiv mjesnih (zločinačkih) zakona, protiv organa biranih po zakonima (zločinačkih) umova? Kakva će se povijest predavati u našim školama? Hrvatska, Štrbčeva, ona Carle del Ponte ili suca Oriea? Hoće li u našim školskim knjigama pisati da je Gotovina junak, kako ga je prekjučer predstavio jedan naš dnevni list ili zločinac – kako ga je predstavio sudac Orie? Kako će biti prikazivan i tumačen Domovinski rat, Oluja, kako Tuđman?


General Mladen Markač, zapovjednik specijalaca


Ne otvara li se mogućnost da svaka privatna osoba podigne tužbu protiv pisaca i nakladnika udžbenika ili profesora koji će povijest tumačiti različito od pravovaljane sudske presude? Zamišljamo stotine roditelja koji mogu uputiti, primjerice, žalbu Sudu u Strassbourgu, tražeći zaštitu istine i prava, tvrdeći kako im hrvatske školske knjige truju djecu, zastupajući teze suprotne ocjenama Suda OUN-a? Što će poduzeti Hrvatska, kao moguća članica EU, ako većina zemalja članica ili čak samo one najutjecajnije zatraže od nas da naše povjesnice – barem one školske – uskladimo s (haaškom) istinom? Hoćemo li trajno imati dva udžbenika za društvene predmete: jedne za hrvatsku, druge za srpsku djecu? Ili samo ove druge? Hoćemo li sami uklanjati spomenike predsjedniku i pobjedniku Tuđmanu ili ćemo čekati dok netko ne podmetne bombu pod spomenik „zločincu“? Hoćemo li i sada skidati transparente, slike i brisati grafite u počast Gotovini i Markaču kao što smo to već bjesomučno radili? Hoćemo li pred stranim dužnosnicima skrivati njihove fotografije, ili ćemo sudski progoniti one koji tako ne postupe? Hrvatska se ponašala nedosljedno i rekli bismo, u nekim segmentima javnog života, kukavički, bez karaktera. Evidentno je da smo maksimalno senzibilizirani na svaki pritisak sa strane, a pritisaka će biti i dalje. Što ako nam netko, za tjedan dana, prišapne da treba ukloniti slike hrvatskih generala iz novina, s televizije i javnih mjesta jer Europa na to gleda prijekim okom – a upozoreni smo na to da smo pod povećalom – pa bi nas i to moglo usporiti na našem pobjedonosnom putu u EU? Hoćemo li opet, u ime dosljedne hrvatske politike, naložiti (više)stranačkim poslušnicima u redakcijama, poglavarstvima i drugdje da tiho ispune želje Europljana?

Hrvatska politika bez jasnih moralnih kriterija

Zadnji je čas da hrvatski političari svih stranaka uvaže da je Hrvatska stradavala i da stradava i zbog njih. Zbog pojedinačne pohlepe, zbog umreženoga kriminala, zbog nedostatka savjesti, zbog ignoriranja struke i žrtvovanja znanja i sposobnosti stranačkoj stezi, interesima, kadroviranju. Nama neće pomoći misli senatora Petera Galbraitha, koji je ovih dana hrvatskoj novinarki rekao: „Nema mnogo zemalja u svijetu koje bi u ime pravde izručile svoje najviše generale koji su se borili u pobjedničkom ratu. To samo pokazuje da je Hrvatska sazrela.“ Prva od te dvije rečenice, ne da eskulpira, nego, naprotiv, prokazuje hrvatsku politiku: učinila je nešto što se ne radi. Zašto? Je li bila svjesna, kao što Galbraith jest, da to gotovo nitko osim njih ne bi bio učinio? Senatora Galbraitha bismo rado upitali: Bi li SAD izručile svoje pobjedničke generale? Bi li pretpostavljeni negativan odgovor značio da Amerika – za razliku od Hrvatske – još nije sazrela? Mi, naravno, mislimo da je Amerika velika, zrela zemlja, ali i to da gosp. Galbraith ovdje samo signalizira da za nas vrijede kriteriji koji za njih ne vrijede. U našoj politici nema jasnih moralnih kriterija bez kojih nema i ne može biti nikakva javnog djelovanja. To nam se osvećuje i kroz nedostatno sankcioniranje naših vlastitih zločina, paleža i drugih ratnih i poratnih ekscesa. Nije dostatno procesuirati, nego je potrebno i sankcionirati sve što zaslužuje da bude sankcionirano. Mnoge su stranke bile spremne prodati sve što imamo: „obiteljsko srebro“ – kako se to često kaže: tvornice, banke, vode; pa zašto ne i generale, kao što im ovih dana, diljem Hrvatske, predbacuje narod. Mi ne optužujemo sadašnje političke vođe za „prodaju generala“, jer su to učinili drugi, ali skrećemo pozornost da treba više voditi računa o tome što narod osjeća, misli, i govori – to je ono što ga tišti i ono što nam pokazuje da se – u nekom trenutku – narod i politika opasno razilaze. Na izborima – često – takav razlaz dođe na naplatu. Osim toga politika narodu duguje istinu o EU. To ističemo zbog toga što su porazne vijesti iz Haaga srozale hrvatski proeuropski eros na dosad najniže grane. I koliko god nas neki uvjeravali da je Sud instrument OUN-a, a ne EU-a, svima je poznato da su europske zemlje, a ne, primjerice, latinoameričke, imale ozbiljnih ingerencija pri formiranju i organiziranju Suda, a i pri selektivnom pristupu zločinima i sudskim postupcima koji će biti otvoreni. Svi glavni haaški tužitelji i glavni suci jesu Europljani. Hrvatska iskustva govore da su naročitu nesklonost prema Hrvatskoj dosad iskazivale institucije nizozemske i britanske vlade i nekih skandinavskih zemalja. Tome se uvelike čudio britanski ministar pravosuđa gosp. Kenneth Clark – slučajno gost Zagreba baš uoči sudskih presuda! – kojemu je proglašenje hrvatske neovisnosti jedan od najljepših trenutaka u životu (!), koji odobrava demonstracije branitelja, jer je to u skladu s demokratskim kodeksom, ali odmah domeće: „Presudu morate prihvatiti“. Dakle: možete demonstrirati koliko hoćete, ali morate prihvatiti što vam bude naloženo. I Carla del Ponte je u neku ruku, britanska učenica; tamo je prošla dio svoje obuke. Sve nas to – i mnogošta drugo – sili da još jednom upozorimo naše političke arbitre da EU nije i ne može biti neki nadnaravni cilj Hrvatske, njezin ultima ratio. Prvi hrvatski cilj uvijek bi morala biti Hrvatska sama, nezavisna Hrvatska, i to, nedvojbeno, prije EU i bilo kojeg drugog subjekta. Samo onaj koji drži do sebe može nešto značiti i drugome.

Cijena ulaska u EU i NATO

Narod ove zemlje, nakon svega što je prošao, mora znati cijenu našeg ostvarenog članstva u NATO-u i cijenu naših pretpristupnih pregovora o – sada jako hitnom, a realno još nepripremljenom – ulasku u EU. Ako su glave naših generala dio nametnute cijene našeg ulaska u EU i ako to javnost tako ocijeni – dvojimo da će Hrvatska prihvatiti takav Sud, takvu trgovinu i takvu EU. Odakle to znamo? Realno govoreći: samo pretpostavljamo. Referendum za EU – dođe li uskoro – pokazat će koliko smo bili u pravu, koliko smo pogriješili. No, našim stratezima ulaska u EU treba reći da bi rizik u koji se upuštaju, u ovim okolnostima, mogao biti iznimno visok.
Peter Galbraith kaže: „Sud je pokazao da postoji odgovornost za zločine i uspostavio njihovu povijesnu evidenciju“. No, tko je pokazao da postoji odgovornost za zločine protiv civila u nabrajanim hrvatskim gradovima i tko je primjerice uspostavio „povijesnu evidenciju“ pobijenih Osječana, kojih je u slobodnom, neokupiranom, ali stalno granatiranom i raketiranom gradu, poginulo osjetno više nego što je Srba – vojnika i civila – izginulo u Oluji. Zar je teško bilo prepoznati pravi „udruženi zločinački pothvat“ na drugoj strani; ta nema ni jedne fotografije ili TV-snimke iz Vukovara i drugih ratišta iz kojih se ne vidi „udruženi rad“ Jugoslavenske armije i četničkih paramilitarnih postrojbi. Naša nepragmatična politika zamišljala je, valjda, da će se SAD i Velika Britanija sukobiti čak i oko presuda generalima i da će se voditi tihi rat između Amerike i Europe na istu temu. Nema, gospodo, ratova velikih oko takvih pojedinosti kao što je za njih Hrvatska i nikad ih neće biti. Hrvatska je, na mapi svijeta, velika tema tek za moraliste. Što prije to shvatimo – utoliko bolje.


S brijunskog sastanka gdje je Tuđman, kao vrhovni zapovjednik, okupio svoje generale uoči odlučujuće bitke



Objektivnom promatraču moralo bi se, višekratno, učiniti da neki Hrvatsku ne žele u Europi. (Snažnije i dosljednije o tome govori mađarski premijer Viktor Orban nego većina naših političara.) Objektivni promatrač mora vidjeti da se europska birokracija dosad trudila usporiti Hrvatsku kako bi zadovoljila kreatore projekta „sve zemlje regije – zajedno u EU“. To je posve u skladu s onom političkom opcijom koja odavno zagovara ideju da na ovom terenu nije bilo agresora ni napadnutih, tj. da su svi i agresori i napadnuti, da nije bilo pobjednika ni pobijeđenih, da su svi isti „kurvini sinovi ili podli kurvini sinovi“ (navod prema citatu Carle del Ponte).
Nakon svega što je već izrečeno o kupovanju naklonosti nekih na Zapadu „detuđmanizacijom tuđmanovštine“ (Mesić – BBC), tj. nekontroliranom, neselektivnom i nestručnom distribucijom transkripata – što se Srbiji nije dogodilo – a, čini se, i u neskladu sa zakonom o postupanju s arhivskom građom, jedva da bi još trebalo nešto reći. Iskustva koja smo stekli s gospodinom Mesićem – od Tuđmanova pobočnika do vođe pokreta detuđmanizacije Hrvatske, od pjevanja ustaških pjesama (on je to nazvao „micanjem usana“) do borca protiv istine o komunističkim stratištima, od prijetnji Srbima da će iz Hrvatske iznijeti samo prah na potplatima, do neuspjela restauratora titoističkog „Trećeg svijeta“ i odvjetnika Gadafiju, od nikada otkrivenih izvora za gradnju vile u podsljemenskoj zoni – govorilo se dosta i previše. Matica hrvatska predlaže Vladi i Saboru RH da pokrenu postupak za zatvaranje Ureda bivšeg predsjednika, kako bi građanin Mesić na svoju ruku i za svoje novce vodio svoje buduće polemike i kampanje, a ne na račun hrvatskih poreznih obveznika, i kako, u sljedećih dvadesetak godina, ne bismo morali izgraditi cijeli kvart ureda bivših predsjednika, a možda i toranj za njihovu koordinaciju.

Taoci vlastitih dugova

Za ljubav je, kaže se, potrebno dvoje. Hrvatska će se ljubav prema Europi teško sljubiti s mrgodnim licem koje nam Europa prečesto pokazuje. Može biti da je naš strateški interes – ulazak u Europu; no možda smo kao članica NATO-pakta bitan dio svojih interesa – a to bi trebala biti sloboda i sigurnost naše države i nepovredivost njezinih granica – već ostvarili. Ostaju još samo gospodarski interesi. Reći ćemo otvoreno: najveći bi gospodarski poklon Hrvatskoj bila dekriminalizacija kriminalnog, mitom i korupcijom zatrovanog sustava, progon vlastitih uzurpatora i lopova kojih je više nego ih je ikada bilo i koji su beskrupulozniji i opasniji nego ikada prije. Kada bismo se, također, riješili svoga provincijalizma, kad bismo pokrenuli birokraciju, ubrzali njezine procedure (ionako usmjerene na održavanje slike o vlastitoj važnosti), uveli sistem djelotvorne naplate potraživanja i smanjili brojnost i troškove državnog aparata – već bi nam bilo osjetno bolje.


Hrvatska se ponašala nedosljedno i u nekim segmentima javnog života, kukavički, bez karaktera



Gospodarska kriza i rast zaduženja prijete da mnoge zemlje pretvore u taoce vlastitih dugova. Grublje se kaže da im prijeti „dužničko ropstvo“. Vide se problemi Grčke, Portugala, Irske; tu je i Španjolska, Island je uzdrman. Koliko smo mi blizu tome opasnom viru? Kredit na kredit, pozajmica na pozajmicu, krpa na zakrpu – tako danas izgledaju naše financije, naše gospodarstvo. Dokle? Pozajmicama se ne kupuje vrijeme nego lanci. Nitko ne može sebi dopustiti da živi od tuđega rada, jer se rad (novac) ne poklanja. S novcem se trguje: za novac se kupuje ili prodaje. Nema milodarnih moneta. Hrvatskoj se događa ono što nas najviše zabrinjava, ono što je najgore: da bi opstala, mora kupovati novac, koji – kako vrijeme prolazi – postaje sve skuplji. Prijeti nam pogibelj da nas pojedu kamate koje imaju veći zamah od naše privrede. Hrvatska malo radi, malo proizvodi. Kineska poslovica kaže: „Prosjaku ne darivaj ribu, nego ga nauči kako da je ulovi.“

U Europu se može i uspravno

Mi, zaista, moramo poći od toga da je za ljubav, kao što je rečeno, potrebno dvoje. Neće nam pomoći klečanje pred vratima Europske Unije ako Europa nema interesa za nas. Ako to shvatimo, razumjet ćemo i da se u Europu može ući uspravno, malo prije ili malo poslije. Opterećeni dugovima, proizvodnjom koja zamire, haaškim presudama, strančarenjem – mi smo zaista privlačan plijen grabljivcima. Zašto ne shvatimo da postoji obostrani interes, da Europu zanima naše more, kojega riblji fond Italija danomice isisava, koje nismo zaštitili ZERP-om iako se to glasno najavljivalo; zašto ne primjećujemo (što smo poduzeli?) da se Italija širi našim eterom koji – protueuropski, protuzakonito – ispunjava svojim jačim signalima i onemogućuje dijelu Istre i Dalmacije (slučajno, zar ne?) da nesmetano primaju program hrvatske TV? Zaključujemo, da Europu – osim mora i zraka – zanima i naše zemljište: za igrališta, kuće, ulaganja u poljoprivredi, rjeđe industriji, za ceste, općenito infrastrukturu; da nije tako, ne bi među prvim europskim novcem koji smo dobili bio onaj namijenjen sređivanju zemljišnih knjiga. Nije to zazorno, ako se znade gospodariti. Zazornije je, svakako, što su gotovo sve banke u rukama stranih vlasnika, pa je jasno da ih zanimaju mogućnosti novčanih transakcija, usmjeravanje kredita na potrošnju, investiranje po svome izboru i interesu koji je često ne podudaran s interesima lokalne zajednice i nacionalnim prioritetima.
Takva Hrvatska, ako ne bude kalkulirala s jednom jedinom kartom (našeg hitnog ulaska u EU), nego joj dometne i drugu (europske interese) moći će trezvenije i odgovornije voditi svoje diplomatske bitke. Dok se čini da molimo za pripuštanje u EU, čekat ćemo i otplaćivati (gdjekad i ne znamo kako) svoju nestrpljivost. Bojimo se, da je u nas pitanje ulaska u EU postalo predizbornom, licitacijskom formulom.
„Naš je zadatak“ – kaže vođa političke oporbe u Hrvatskoj – „uvjeriti građane jer oni moraju vjerovati da Europska Unija ima smisla“; na to Matica hrvatska odgovara da hrvatski narod i svi drugi hrvatski građani, a napose nakon događaja posljednjih dana, u praktičnom životu ne moraju nikome vjerovati; da ne moraju ni u što ideopoklonički vjerovati – osim u činjenice. Činjenice, ovog trenutka, govore protiv ispraznih nada. Konkretizirajte, hrvatski političari, svoj govor; ne očekujemo političke fraze, nego djela. Hrvatska se, iz dana u dan, guši u sve većim dugovima. Lako je reći da „stajati bos na goloj parceli i zabiti (u nju) zastavu“ ne znači biti svoj na svome. Točno, ali da budemo gazde na svojemu neće pomoći sveopća rasprodaja započeta za Račana i nastavljena za Sanadera.

Primarne zadaće hrvatske politike

Očekujemo planove za moralnu i gospodarsku obnovu Hrvatske, konkretne akcije za obranu dvojice istaknutih hrvatskih generala i, kroz to, hrvatske države. Ona i nije plod rata, nego izborne pobjede dr. Franje Tuđmana prije početka sukoba. Treba podsjetiti – sve koji su to zaboravili – da je u OUN bila primljena upravo Hrvatska dr. Franje Tuđmana, a ne neka druga; treba podsjetiti na to da je general Gotovina dao – osim u Hrvatskoj – bitan doprinos svršetku rata u Bosni i Hercegovini i da je svojim prodorom preduhitrio događaje koji su u Bihaću i okolici vodili prema reprizi Srebrenice. Neka to budu primarne zadaće hrvatske politike u ovom trenutku i lako će stvoriti kritičnu masu potpore koja, u ovom trenutku, izmiče svima.
Na kraju, ono što u ime pristojnosti od svih očekujemo – ne provocirajte nervozan, sve siromašniji, dijelom „izrauban“, dijelom nezaposlen narod.
Pitamo se, kako je bilo moguće da spasilački prijedlog obrane generala (u pet točaka), podnosi onaj koji je – u svoje ime ili u ime stranke? – djelotvorno (u četiri točke), ma i prenoseći naloge Mesića i Sanadera, isporučivao Gotovinu Haagu?
Jedino bi, prema kriteriju efikasnosti u izvršenju prvoga posla, gospodin potpredsjednik Sabora zaslužio da, provedbom drugoga, opere ruke. Dvojimo tek oko toga bi li ga generali prihvatili. Zaslužili su bolje branitelje od onoga koji se sam ponudio. Zaslužili su najbolje.



U Zagrebu, 18. travnja 20

Predsjedništvo Matice hrvatske


Prenosimo: Vijenac
- 16:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.04.2011., utorak

Facebook šteti vašem mozgu

Istraživanje
Facebook šteti vašem mozgu

Ovisni o Facebooku?


U današnjem svijetu neprestano smo bombardirani podražajima: nepresušnom rijekom e-mailova, SMS poruka, chatova, tweetova, statusa na Facebooku i videosnimkama, primjerice mačaka koje sviraju klavir. No, to nije dobro za naš mozak, tvrde znanstvenici.
Među znanstvenicima već dulje vremena postoji zabrinutost da prepuštanje ovim neprestanim podražajima nije dobro za mozak, slično kao što previše šećera ili masti nije dobro za naše tijelo.

Kako piše San Francisco Chronicle, vrijeme je da razmislimo o 'tehnološkoj dijeti'.

Znanstvenici s kalifornijskog sveučilišta UCSF objavili su prošloga tjedna istraživanje u kojem su predstavili dokaze da tzv. multitasking, odnosno obavljanje više poslova i radnji istovremeno, ugrožava kratkoročno pamćenje, naročito kod odraslih ljudi.

Znanstvenici su također još prije otkrili da ometanja kojima su uzrok mobilni telefoni ili društvene mreže također mogu ometati razvoj dugoročnog pamćenja i mentalne učinkovitosti.

U istraživanju koje je objavljeno 2009. godine na Sveučilištu Stanford dokazano je da ljudi koji rade više stvari u isto vrijeme imaju lošije rezultate na testovima od onih ispitanika od kojih se tražilo da se prebacuju s jednog zadatka na drugi. Izgleda da je nevažnim informacijama vrlo lako skrenuti nečiju pozornost.

Ovo istraživanje pokazuje da neprestani multitasking može ugroziti filtar koji čuva naš mozak od neprestanog skakanja s jedne stvari na drugu, što ga čini znatno neotpornijim u situacijama kada treba odoljeti primjerice videosnimci francuskog buldoga koji pleše kao hip-hoper?

Neki psihijatri zabrinuti su zbog činjenice da sve više ljudi pokazuje ovisnički tip ponašanja kad je riječ o tehnologiji i nisu u mogućnosti suzdržati se čak i kad to negativno djeluje na njih.

Među onima koji su neprestano online, mnogi se žale da im nedostaje usredotočenost i pažnja koje su imali nekoć. Teško im je pročitati do kraja knjigu, ili pogledati do kraja film, ili čak do kraja pročitati neki članak na internetu.

Ipak, računala, mobiteli i društvene mreže uvelike su pridonijeli kvaliteti našeg života. Povezuju nas s prijateljima, biznisom i svijetom na načine koje smo jedva mogli zamisliti prije nekoliko godina. No, problematično je to da obilju informacija danas pristupamo s plitkim razumijevanjem i kratkim rasponom pažnje, te mnogim ljudima postaje sve teže i teže usredotočiti se na bitno umjesto na nevažne detalje koji im odvlače pažnju.

Što mislite o ovom istraživanju? Smatrate li da je zdravo tu i tamo podvrgnuti se tehnološkoj dijeti?

Net.hr19.04.2011.


P.S. Potpuno se slažem s gore navedenim i zato sam već odavno zatvorio svoje Facebook stranice.
- 14:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.04.2011., petak

Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a : Hrvatskom vladaju potomci komunista



Razgovarao Andrija Tunjić

Medijima osnovni ton daju novinari koji se služe govorom iz mržnje i lažima / Jutarnji je postao glasilo urbanoga rasizma i prepoznatljive nostalgije za komunizmom i Jugoslavijom / Medije vode djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova / Bio sam protivnik lustracije i to je moja velika pogreška / Komunistički klan i danas kontrolira pravosuđe



Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a, zbog svojega slobodna i žestoka mišljenja ljude rijetko ostavlja ravnodušnima, ma što radio i ma o čemu govorio. Vjerujem da će i ovaj razgovor s njim o našoj stvarnosti i politici malokoga ostaviti ravnodušnim.




Bezidejnost, besperspektivnost, nezaposlenost, opća apatija i nepovjerenje u vlast, to je današnja Hrvatska. Što je dovelo do toga?

Ne bih se složio s vašim procjenama. To je perspektiva koju nam nude mediji. U Hrvatskoj među ljudima i dalje vlada osjećaj solidarnosti i druge vrednote koje demantiraju virtualnu sliku svijeta što nam je nude mediji. Mislim da je još u nas najveći problem osjećaj straha i strahovi koje smo naslijedili iz vremena komunizma. Ti su strahovi naprosto ugrađeni u ljude.

Zašto?

To je pravo pitanje. U vremenu komunizma ljudi su se bojali vlastite sjene, odatle ti strahovi. I danas kada kritizirate političare obični ljudi kažu da će vas zatvoriti ili ubiti. Dodajmo tomu još egzistencijalne strahove, osjećaj nesigurnosti vezan uz posao ili materijalna dobra. Strah od budućnosti i neizvjesne perspektive osobito je prisutan u mlađih generacija. U mojoj generaciji ljubav je bila jača od svih strahova i to u većine ljudi bez obzira na njihova politička uvjerenja. Mi smo na stanovit način bili generacija erosa. Mislim to u širem društvenom i političkom kontekstu.

A sada imamo generaciju thanatosa?

Ne znam što imamo. Mladi ljudi danas su zarobljenici virtualnoga, big brothera, diskača i kafića. No u sve zagrebačke diskoklubove i slične prostore može stati možda 20.000 ljudi. A što je s ostalih 150.000?

Pa što je?

Najveći broj mladih uči, studira ili radi. Situacija nije tako katastrofalna kao što nam to prikazuju mediji, koji svoju percepciju nude kao gotovu istinu.

Zašto niste zadovoljni medijima?

Zato što funkcioniraju prema načelu senzacionalizma i potrebe za što većim isticanjem negativnosti. Oni su danas znatno više cenzurirani i zatvoreni, ali na suptilniji način, nego u Tuđmanovo doba. Medijima osnovni ton daju novinari koji se služe govorom mržnje, govorom iz mržnje i lažima. Recimo, nedavno u Dnevniku HRT-a, koji nam se nudi kao uzor, urednik Šprajc izravno poziva na demonstracije, a nakon toga iznosi i lažne podatke o anketi u kojoj su građani pitani za koga misle da bi Hrvatsku mogao izvući iz krize. Kako Šprajc nije mogao otrpjeti lošu poziciju svoga liblinga, rekao je da Josipović uopće nije bio na listi, iako je bio. Privatizirajući medij, Šprajc lažima nameće drukčiju javnu percepciju od stvarne.

A što je s pisanim medijima?

Oni funkcioniraju prema ideološkoj matrici. Točno se unaprijed zna tko je „naš“ ili „njihov“. U tiskanim medijima vlada cenzura i huškački govor iz mržnje. Zbog sustavne cenzure i neokomunističkog ideologijskog okvira u kojem se ne nalazim dao sam otkaz u Jutarnjem listu. Tako sam se u 64. godini života opet našao na cesti, „otjerali“ su me isti oni koji su 70-ih godina kreirali ideološki okvir za moje hapšenje.

Tko je u Jutarnjem cenzor?

Nino Pavić određuje ideološku liniju EPH. Što je stariji, sve se više vraća svjetonazorskim uvjerenjima svoje mladosti. A glavni je cenzor Davor Butković.

Odakle takva moć Butkoviću?

To morate pitate Pavića. Otkud moć jednom Denisu Kuljišu, koji je inicijator pretvaranja Jutarnjeg u glasilo urbanog rasizma. Kuljiš, ali i ne samo on, pretvorili su hrvatske građane s juga; Hercegovce, Dinarce i Dalmatince u zaostale primitivce. Samo još ne pišu da ti južnjaci, zato što većinom glasuju za HDZ, imaju i šiljaste glave. Moj Jutarnji postao je glasilo urbanoga rasizma, prepoznatljive nostalgije za komunizmom i Jugoslavijom. Zato nisam više htio pisati u tim novinama ni biti smokvin list novinarstvu koje mi je neprihvatljivo.

A koja je uloga u svemu tome Mladena Plešea?

On je glavni urednik i njemu sam priopćio da odlazim.

Što je bio neposredni povod?

Bila je moja kolumna od 6. veljače 2010. u kojoj sam, između ostaloga, govoreći o olovnim vremenima 1972. napisao: „U prvih šest mjeseci 1972. iz SK je isključeno oko 1150 članova. Glavni naredbodavac bio je Vladimir Bakarić zvani Buda, dok je glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio drug Ante Josipović (otac novog predsjednika Ive Josipovića), član Izvršnog biroa CK SKH. On je u vlaku od Karađorđeva do Zagreba prevalio vlastiti političko-povijesni put od Savkina pristaše – ustaše (što bi rekao drug Tito) do ponovno vjerna titoista. Kao predstavnik Partije nalazio se na čelu komisije u kojoj su bili Mane Trbojević (šef istražnog odjela Okružnog suda u Zagrebu), Bogumil Cukon (državni tužitelj), Mirko Bilić (sekretar za informiranje u vladi SRH) i Ivica Krizmanić (partijska batina na RTV Zagreb). Zadaća im je bila provođenje u djelo liste za odstrel koju je radio drug Vlado Bakarić. U procesu obračuna s ‘proustaškom’ Maticom hrvatskom i studentima, koji su radili na uspostavi države po uzoru na Pavelićevu, što je rekao drug Tito u Karađorđevu ‘71, između ostaloga saslušano je 50.000 članova Matice. Pohapšene su i osuđene stotine ljudi.“
Necenzuriranu, moju verziju teksta možete i danas naći na internetskim stranicama Jutarnjeg, u arhivi gdje se nalaze i druge moje kolumne. Nakon objavljenog teksta nazvao sam glavnog urednika Plešea i upitao ga tko je i zašto maknuo dio teksta o Anti Josipoviću. Odgovorio je kako je stav redakcije da se grijesi otaca ne smiju prebacivati na djecu. Moje je stajalište bilo da glavni urednik ima pravo odlučivati o sadržaju svakog teksta jer odgovara za sadržaj novina, ali ni on ni bilo tko drugi ne smije intervenirati u sadržaj kolumne bez dogovora s autorom. Ali stav redakcije vrijedio je samo za mene.


Komunizam je crveni fašizam koji se skriva iza krilatice antifašizma / Mesić trabunja / Važnije od suđenja osobama jest suđenje komunizmu kao zlu / Kada mi netko kaže da je lijevi liberal, to je kao da mi kaže stakleno željezo


Ne razumijem.

Sedam dana kasnije u istom tom Jutarnjem, u Magazinu, Butković je objavio svoju redovitu kolumnu u kojoj je na sebi svojstven način razglabao o budućim predsjednikovim savjetnicima. Pišući o savjetniku za nacionalnu sigurnost Perkoviću, napisao je:„Prvo, Saša Perković opterećen je hipotekom svog oca Josipa Pekovića, bivšeg dužnosnika jugoslavenskog, ali i Tuđmanova sigurnosnog sustava, za kojim je izdana tjeralica u Njemačkoj i kojeg dio hrvatskog iseljeništva smatra neposrednim naredbodavcem atentata na više političkih emigranata.“ Mislim da takvu novinarstvu s dvostrukim kriterijima ne treba komentara.

Tko je kriv za takvo novinarstvo?

Kriva je totalitarna nedemokratska svijest iz koje nismo izišli. Mi smo prvo imali nerazvijeno demokratsko društvo Kraljevine Jugoslavije, nakon toga fašizam, poslije fašizma komunizam, a onda Tuđmanov autoritarni model koji je zapravo bio nacionalni komunizam u blažem obliku.

Vraćamo li se u totalitarizam?

Kod nas on nije ni nestao. To nije samo pitanje komunista-očeva i njihove djece, nego je problem medijskoga formiranja svijesti. Medije i dvadeset godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj vode izdanci jugoslavenske komunističke omladinske štampe. Vode ih djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova. Njima je demokracija ono što oni kažu da je demokracija. Ovih sam dana prelistavao stare brojeve Danasa i čitao tekstove Jelene Lovrić koja nam sada drži lekcije o demokraciji. Tada nije pisala demokratske tekstove, nego je primjerice pisala protiv Slobodana Miloševića jer je on svojim ponašanjem zorno prokazivao komunizam kao oblik zla. Kritikom Miloševića nije se zalagala za liberalno društvo i hrvatsku državu, već je grčevito spašavala Jugoslaviju, titoizam i komunizam.

Nije se promijenila?

Ona se ne može promijeniti. No ona je samo slučajno odabran simbol. Kao i Kuljiš, Tomić, Jergović i cijela bulumenta tih proizvoda omladinske štampe. Razlika između nje i Kuljiša je u tome što Kuljiš stalno ratuje s činjenicama, iskrivljuje ih, laže i od sebe radi klauna. Sjetite se samo onoga serijala tekstova u Globusu s klaunovskim fotografijama.

Je li istina da je savjetnik Milorada Dodika?

On je i više od toga. On je na stanovit način promotor i ideolog te velikosrpske tvorbe u Hrvatskoj. Upravo sam zato šokiran ponašanjem pojedinaca iz Hrvatske koji svojim dolaskom na nekakve Dodikove skupove o budućnosti Hrvata u Republici Srpskoj legitimiraju postojanje te genocidom stvorene tvorbe. Ne mogu shvatiti kako Ivo Goldstein, hipersenzibiliziran za genocid nad Židovima, može doći na skup u Banjoj Luci, na noge Dodiku, koji šalje avion po jednu od ideologa tog genocida – Biljanu Plavšić, i osobno je dočekuje na aerodromu u Beogradu. Je li možda genocid nad muslimanima normalna stvar, a nad Židovima je zločin?

(Razgovor u cijelosti možete pročitati u Vijencu br. 446, od 7. travnja 2011.)

- 08:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.04.2011., srijeda

Ovo je fantastično - Human Planet - Web exclusive series trailer - BBC One


- 15:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se