Cerovac komentira

< veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

21.02.2011., ponedjeljak

Smrt skromnog branitelja


Smrt skromnog branitelja


Naša kuća nadomak je Novog groblja. Nema više od sata da sam čuo zvono kako odjekuje iz tog smjera a zatim i plotun. Dakle pokapali su branitelja.

A mi smo tek neki dan (četvrtak 17.02.) pokopali našeg Ivicu, također branitelja. Ivica je bio najbliži rod mojoj supruzi pa sam ga dobro poznavao.

Umro je relativno mlad, u 58. godini iznenada. Još pretprošlu nedjelju je radio, na poslu mu pozlilo pa se vratio kući gdje mu je bilo sve lošije pa su njegovi teškom mukom nagovorili hitnu pomoć da dođe po njega. Dva sata nakon dolaska u bolnicu pao je u komu iz koje se više nije probudio. Tjedan dana smo strepili i usprkos lošim prognozama liječnika nadali se ozdravljenju. Tjedan dana kasnije u ponedjeljak u jutro je preminuo.

Ivicu sam upoznao kad sam prije mnogo godina prvi put doputovao u malo bosansko selo iz kojeg potječe ženina obitelj. Ja sam bio momak a Ivica simpatični dječak. Takvog sam ga pamtio a takav je i ostao.

Već u djetinjstvu sudbina ga nije mazila. Otac mu je umro od sepse kad su Ivica (i njegov mlađi brat Marko) bio djeca. Pričali su mi da je bila takva zima da se nije moglo niti iz sela niti u selo. Ivičinog oca zabolio je zub pa kako nije bilo zubara vadio mu ga je netko od domaćih. Krenulo je na zlo i ubrzo Ivica nije imao oca. Ostala je sama udovica s dvoje male djece. Tko znade kako je to nekad izgledalo u našim selima taj si može predstaviti u kakvom se teškom položaju našla ta mala obitelj iako su tada još svi živjeli u zajednici kako je to onda bio običaj.

Svi su bili siromašni. Pa ipak, kad se obitelj dijelila pazili su da od ono siromaštva što su imali, najbolje pripadne udovici. No od toga se nije dalo živjeti pa je udovica počela raditi na pilani što je bio težak i gorak kruh.

Uz svu neimaštinu uspio je Ivica završiti gimnaziju u Dubrovniku a zatim je došao u Zagreb. U to doba sam bio u emigraciji pa mogu samo pretpostaviti da za studij nije imao mogućnosti. Počeo je raditi u dobro stojećem poduzeću, oženio , osigurao mali stančić, dobio kćer i dva sina. Znam da je bio sretan.

Ponovo sam ga susreo kad smo se 1990. vratili u Hrvatsku. Radio je i dalje u istom poduzeću. Kako je bio dobar, vrijedan i pametan napredovao je u poduzeću i koliko sam vidio, uspio je stvoriti svojoj obitelji ne baš bogat ali sasvim pristojan život. Volio je društvo i susretali smo se na obiteljskim proslavama a i on je volio pozvati na slavlja prve pričesti ili krizme svoje djece. Bilo mu je drago kad bi svi koje je pozvao došli i bio je brižan domaćin.


Uz to je bio pažljiv i dobar suprug i otac. Kako bi što bolje, u okviru svojih mogućnosti opskrbio i osigurao svoju obitelj primao se uz onaj glavni i svih drugih mogućih poslova. Pošten, vrijedan i marljiv.

Već 1991. godine susreo sam ga u gradu u uniformi rezervne policije. Doista ne znam da li je bio dragovoljac ili su ga pozvali. No Ivica se odazvao i dugo ostao u uniformi. Mislim, najmanje tri godine.

Sudjelovao je u paklu Kostajnice i preživio proboj iz Kostajnice. Bio je na intervenciji na brani Peruča. Sudjelovao je na prvoj crti bojišnice i u Bljesku i u Oluji. I u brojnim drugim akcijama. Nikad nije o sudjelovanju u ratu htio pričati.
Sad kad ga više nema vjerujem da su bolesti koje su dovele do njegove prerane smrti između ostalog i posljedica sudjelovanja u ratu.

No dok je Ivica ratovao njegovo poduzeće je počelo propadati. Direktori su znali sve tako lijepo i po zakonu „naštimati“ da su mogli sve prigrabiti sebi a Ivici su ostavili gomilu obećanja. Na žalost je Ivica tim obećanjima vjerovao. Jednom, na nekom slavlju prve pričesti ili krizme za jedno od njegove djece razgovarali smo o tome. Čudio sam se što vjeruje obećanjima a meni se činilo očiglednim da ta obećanja nikad neće biti održana. Nažalost bio sam u pravu.

Dok je poduzeće koliko toliko životarilo Ivica je radio. Pa je radio i kad plaće i nisu stizale na vrijeme. Ili uopće nisu stizale. Situacija o kojoj često slušamo na TV i čudimo se, u tom položaju se našao i Ivica. A onda je došao kraj poduzeća. Definitivno i neopozivo. Ništa od plaća i obećanja.

Ivica kao da je počeo padati u ponor. Bio je u godinama u kojima se u nas i tako ne može dobiti posla. Ne da nije više radio. Radio je različite poslove ali nije bio zadovoljan. Uz to su se javile i bolesti. Ivica koji se nadao da će se ipak domoći nekog posla nije se htio liječiti. Kako da prizna da je bolestan i da se onda nada da će mu netko pomoći da dođe do posla?

Uz sve neprilike Ivica je doživio mnogo lijepih trenutaka u krugu obitelji. Bio je vidno sretan kad mu se udala kćer i još više kad je dobio unučicu.

I zadnji posao koji je radio, posao noćnog čuvara(posao izgleda rezerviran za branitelje) radio je već bolestan ali nije išao liječniku. Da ne izgubi posao. I tu mu je došao kraj.

Od države za koju se borio Ivica je dobio ono na što je po zakonu imao pravo. Pokop uz vojne počasti. I bilo mi je drago što su vojnici koji su došli sve obavili na dostojanstven način.

Tek na pogrebu vidio sam da Ivica nema niti jedno odlikovanje. Pa barem značku 1991. su mu mogli dati. No Ivica nije bio naučen tražiti nešto od države pa tako nije ništa ni dobio.

Na pogreb je došlo neobično mnogo ljudi. Dobro jedan dobar dio smo bili mi, članovi uže i šire obitelji. Ali bilo je mnoštvo drugih. Prijatelja, suboraca itd. Bila su tu i četiri svećenika koji su vodili pogrebne obrede.


Javnost često, sasvim neopravdano, poistovjećuje branitelje s bogatašima poput generala Zagorca ili s bogatim političarima poput onih branitelja i „branitelja“ koji su se domogli Sabora ili kakvih drugih političkih sinekura. To je krivo.

Tipičan hrvatski branitelj bio je Ivica.
















- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se