Ivan Miklenić
Posljednji dani 2010. godine na hrvatskoj političkoj sceni bili su u znaku rekonstrukcije Hrvatske vlade koja je provedena - kako je više puta istaknuto - radi gospodarskoga oporavka, što je, bez sumnje dobar i opravdan razlog. I sama predsjednica vlade tako je doslovno rekla: »Temeljni kriterij za rekonstrukciju vlade je osvježenje, uvođenje nove snage za provedbu glavnih ciljeva u 2011, a to je gospodarski oporavak, izlazak iz gospodarske krize i završetak pregovora o ulasku u EU.« Da je u današnjoj Hrvatskoj pitanje gospodarskog oporavka odnosno izlaska iz gospodarske krize jedno od najvažnijih pitanja, jasno je manje više svim hrvatskim građanima, ali nije sasvim jasno, bez obzira na sve izgovorene riječi, dijele li stvarno to uvjerenje i najodgovorniji ljudi u Hrvatskoj, uključujući i one promaknute u najnovijoj rekonstrukciji vlade.
Naime, više je razloga koji ne dopuštaju da se povjeruje tek na riječ da će glavni cilj djelovanja vlade u 2011. biti gospodarski oporavak. Vlada na čelu sa sadašnjom predsjednicom dosad nije pokazala da radi na postavljanju Hrvatske na vlastite gospodarske noge, već je prihvaćala različite kompromise sa snažnim interesnim grupama koje su zapravo i glavni razlog zašto hrvatsko gospodarstvo ne ozdravlja. Vlada je dosad, usprkos snažnim antikorupcijskim nastojanjima, propustila utvrditi na što se sve stvarno troše golema proračunska sredstva. Propustila je provesti internu realnu i poštenu reviziju koja bi preispitala odgovara li sva potrošnja proračunskih sredstava deklariranim svrhama te postoje li zatvoreni krugovi koji vješto, na prvi pogled posve zakonito koriste ta sredstva, a da pritom znatan dio sredstava završava protuzakonito i neetički u privatnim džepovima. U ministarstvima i u drugim tijelima korisnicima sredstava državnog proračuna, osim na višim razinama, također na nižim činovničkim razinama, postoje rafinirane i uigrane skupine koje ne žele uspješnu hrvatsku državu pa uz ostalo vrlo vješto surađujući s određenim tvrtkama i pojedincima zlorabe proračunska sredstva. Evo jednog primjera kako se to radi. Dosadašnja pročelnica Hrvatskoga zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu - Područni odjel Osječko-baranjske županije izjavila je za Glas Slavonije o ponašanju vlade prema domaćem uzgoju svinja doslovno: »Ukupno je za uvoz tovljenika lani izdvojila čak 55,1 milijun kuna.« Riječ je o poticajima koje je resorno ministarstvo umjesto za poticanje domaćeg svinjogojstva uložilo u uvoz živih svinja i ta sredstva, razumije se, nije mogao dobiti bilo tko, bilo koja tvrtka, a za ta sredstva moglo se zaposliti barem 250 ljudi, što bi značilo egzistenciju za 250 obitelji, za tri hrvatska sela. Po riječima te pročelnice, »od 1. siječnja 2011. ukidaju se i poticaji za tovljenike, što će zadati dodatni udarac toj proizvodnji«, a to što se dosad nekima pogodovalo na izričitu štetu i propast tri hrvatska sela - nitko neće odgovarati.
Rekonstruirana vlada hitno mora prekinuti višegodišnje političke igre s poljoprivrednom proizvodnjom i nemogućnošću plasmana domaćih poljoprivrednih proizvoda, nevjerojatne igre sa sudbinom brodogradilišta, sa sudbinom vrijednih tvrtka i zemljišta, nečuvene igre s cijenom energenata - u konačnici igre sa sudbinom hrvatskih građana i same Hrvatske.
Opravdano je misliti da se slično postupa i u gotovo svim drugim ministarstvima, osobito onima koja raspolažu većim proračunskim sredstvima, i da mnogima u državnom aparatu nimalo nije stalo do unapređenja domaće proizvodnje. U prilog toj sumnji ide i činjenica da najodgovorniji političari, osim u predizbornim kampanjama, nikada javno ne govore precizno o stvarnim ciljevima koji bi se trebali ostvariti u hrvatskom gospodarstvu. Štoviše, upravo ovih dana, potaknuti rekonstrukcijom vlade, više ekonomskih analitičara nedvosmisleno je izjavilo da Hrvatska uopće nema gospodarske strategije. Znaju ti analitičari da postoje na papiru brojne formalne strategije, ali vlade sve od 2000. godine nisu politički prihvatile stvarnu gospodarsku strategiju - nisu politički definirale razvojne ciljeve po pojedinim privrednim granama, nisu npr. prihvatile za Hrvatsku sudbonosno povezivanje proizvodnje hrane u kontinentalnom dijelu zemlje i njezino plasiranje u turističkoj potrošnji, nisu poduzele ni približno od onoga što su mogle poduzeti da bi primjereno suvremenim postupanjima drugih razvijenih država pomogle plasmanu svojih proizvoda i da bi zaštitile svoju proizvodnju, povećale zaposlenost...
Toliko je puta javno rečeno da bi Hrvatska po svojim zemljišnim potencijalima mogla hraniti barem 20 milijuna ljudi, a sada je u situaciji da golema sredstva ulaže u uvoz da bi prehranila nešto više od 4 milijuna stanovnika. To stanje očito je dokaz da je politika išla naruku uvoznom lobiju, određenim tvrtkama i pojedincima, a na izričitu štetu domaće proizvodnje, domaćeg gospodarstva - u konačnici na štetu vlastitoga naroda. Takvo dosadašnje postupanje nije moglo biti slučajno, niti posljedica samo nesnalaženja, nego je također moralo biti proračunato u skladu s interesima određenih snaga kojima nije nimalo stalo do dobra hrvatskoga naroda. Rekonstruirana vlada morala bi imati političke volje i snage suočiti se s tim neodgodivim i zastrašujućim problemom. Vlada mora preuzeti svoju odgovornost za sve birokratske, često jedva savladive zapreke na koje nailaze domaći poduzetnici, osobito proizvođači, i strani investitori za sva dosadašnja razaranja ne samo hrvatskoga gospodarstva nego i Hrvatske, i to tako da prihvati stvarnu gospodarsku strategiju usklađenu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima. Ova vlada hitno mora prekinuti višegodišnje političke igre s poljoprivrednom proizvodnjom i nemogućnošću plasmana, nevjerojatne igre sa sudbinom brodogradilišta, sa sudbinom vrijednih tvrtka i zemljišta, nečuvene igre s cijenom energenata - u konačnici igre sa sudbinom hrvatskih građana i same Hrvatske.
prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
