Cerovac komentira

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

22.11.2010., ponedjeljak

VIDEO: Poljaci otkrili kolosalan kip Isusa



Odlično tempirano baš pred prvu nedjelju Adventa.
- 07:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.11.2010., subota

(DOMOVINSKI) RAT I MIR U MEDIJIMA



O tome se govori

(DOMOVINSKI) RAT I MIR U MEDIJIMA

Čine li nas (neki) mediji – smiješnima?

Značaj medija jedan dio publike podcjenjuje, a drugi ga precjenjuje, čime se mediji itekako koriste u nastojanju oblikovanja naše stvarnosti. Jasno, po pitanju stvarnosti rata, i u mirnom razdoblju, to je posebice osjetljivo

Danijel Labaš


Ovih studenskih dana, dok s posebnim pijetetom i ljubavlju razmišljamo o žrtvi branitelja i svih žitelja Vukovara u Domovinskom ratu, naši su mediji prepuni prisjećanja na junačke dane toga „hrvatskoga Staljingrada“, kako su ga u ratu nazivali inozemni mediji. Vukovar se na simboličkoj razini svrstava među svetinje, među moralne vertikale Domovinskoga rata i svaka danas izgovorena riječ, svaka poduzeta gesta s njim u vezi u medijima nailazi na pomne analize, a učestalo izaziva proturječja i neslaganja, pa i žestoke rasprave. Pobjednički hrvatski rat za nezavisnost, koji je Vukovar platio najtežom mogućom cijenom – masovnim stratištem na Ovčari – nekima u hrvatskom društvu ipak nije svet, niti je dovoljno moralno čist.


Moramo se zato s francuskim filozofom Emmanuelom Levinasom pitati: Ne smatra li nas moral budalama? „Ne postoji li očiglednost razuma – otvorenost duha za istinito – u tome da u vidu ima stalnu opasnost rata? Stanje rata isključuje moral, institucijama i vječnim obvezama oduzima njihovu vječnost te svojom nužnošću poništava bezuvjetne imperative. Već unaprijed baca sjenu na ljudske postupke. Rat se ne ubraja među pokuse – i to kao najveći – od kojih živi moral. Rat čini moral smiješnim.“
Ako ćemo doslovno uzeti Levinasove riječi, pokušaj da se u vrijeme rata – kada sloboda postaje tek prividan pojam, a pravo javnosti na istinu iluzija – progovori o novinarskoj i medijskoj etici i zahtijeva pojačana osjetljivost i odgovornost medija, postaje uzaludan i pretvara se tek u puko moraliziranje i teoretiziranje. Rat, doduše, nije prirodno i normalno stanje, te se nameće pitanje na koji način pristupiti njegovu kaosu kada je riječ o novinarskoj profesiji. Zahtijeva li stanje rata, koje sa sobom donosi i novu logiku, bitno različitu od logike mira i posebno utemeljenu etiku, ako je takvo što uopće održivo?
Iako je pitanje rata staro koliko i čovječanstvo, rat još uvijek, nažalost, nije iscrpljena tema, osobito promatramo li ga s medijskog aspekta jer upravo mediji danas oblikuju našu stvarnost, uključujući i stvarnost rata – pa i u miru. Služenje miru osobito je naglašeno i prijeko potrebno u vrijeme rata koje je osobito konfuzno za same novinare, koji su uz svakodnevne etičke dvojbe izloženi dodatnim pritiscima kao što su cenzura i nemogućnost pristupa izvorima informacija i kada je svaka informacija od posebnoga značenja.
I dok se bez oklijevanja može reći da se nije teško složiti s Levinasom glede razmišljanja o ratu, pitamo se što nam je činiti s onima koji moral i razum (o otvorenosti duha za istinito da i ne govorimo) i dalje, u mirnodopskom razdoblju, prave budalama? I ne samo: ne prave li danas budalama svoje čitatelje oni koji sa svojih naslovnica (deplasirano je reći: koje mi plaćamo, ali ipak neka bude zapisano) pokazuju da njima, kao pojedincima, ništa tuđe nije sveto? U njima svojstvenom humoru stav je da ništa tuđe ne mora biti sveto i da se sve može obezvrijediti. Dapače, tvrde da ne postoje svetinje koje bi svi trebali poštivati: ni oba su pala, ni vukovarska žrtva na Ovčari, ni istina o začetniku agresije, ni ijedan život koji nije njihov? Kako to oni kojima je otvoren javni prostor i koji za sebe traže maksimalne slobode u razmišljanju i djelovanju percipiraju svoju ulogu i ulogu javnih medija u demokratskome društvu? Jesu li oni doista pioniri demokracije i nositelji novih trendova kojima će ovo društvo zahvaljivati jer će u budućnosti konačno doći do žuđena pomirenja? Ili ih se zbog moći – fiktivne i stvarne – bolje kloniti i pribojavati se njihove duge medijske riječi, prozivanja i izmišljanja jer će inače zasjesti na megafone svojih malobrojnih, ali utjecajnih istomišljenika i vikati: J’accuse! (ali ne da stvari pokrenu i promjene na bolje) nego da ozloglase i ubiju glasnika, onoga tko pokušava reći istinu? Je li glasniku utjeha što ih se u društvu naizgled sve više bojimo, a istodobno ih – na svoju sreću – sve manje poštujemo? Usuđuje li se današnji prosječni čitatelj uopće reći da takve samodostatne i bahate pojedince već dugo poznaje, pa ništa drugo od njih nije ni očekivao, premda se njihove povijesti ne treba sramiti on, nego oni sami?


Zlouporaba javnog prostora


Može li današnje hrvatsko društvo – svjesno snage i važnosti novinarske izgovorene i napisane riječi, svjesno moći pojedinih medija i novinara, za koje se u kuloarima i javno često nema lijepih riječi – reći da su mediji ipak – samo mediji? Možda samo uz pomoć ovakva stajališta možemo doći do ravnoteže u razmišljanju o tome što mediji danas znače publici. Naime, s jedne je strane širok sloj onih koji naivno podcjenjuju medije, s druge još širi sloj plašljivih precjenjivanja medija i njihova djelovanja. Tim širim slojem plašljivih koriste se neki mediji, a zajedno s javnim prostorom zlouporabio ga je samostalni srpski tjednik Novosti pod uređivačkom palicom (sada već nekadašnjega) glavnog urednika Rade Dragojevića objavom dviju (nešto izmijenjenih) naslovnica s naslovom Oba su pala i postavljajući neka nova pravila i standarde u odnosu prema drukčijima i drugima, koji nipošto nisu prihvatljivi. Dobro je postaviti i pitanje: što neka uredništva, neki (bivši) glavni urednici, neke medijske grupacije rade sa svojim medijima? Jesu li njihovi mediji doista prikladni za društvenu komunikaciju i kakav je njihov konačni cilj? Nekima cilj svakako nije opće dobro ni pomirenje u hrvatskom društvu, posebno ne trijezno rasvjetljenje svih činjenica i istine o Domovinskom ratu.


Kada su Novosti prvi put izašle na kioske po cijeloj Hrvatskoj, u emisiji Hrvatske televizije Prizma izrazio sam svoje iskreno zadovoljstvo zbog te činjenice. Premda sam govorio u kontekstu prigode, nije bilo – prigodničarski jer sam izrazio uvjerenje da je dobro što oni koji su se i zbog Domovinskoga rata osjećali drukčijima i drugima imaju snage govoriti upravo iz svoga kuta gledišta, najavljujući neka nova vremena. Novinarki HTV-a ukratko sam iznio i svoje semiotičko viđenje naslovnice. Na njoj je bila izazovna djevojka poput filmske Lare Croft s dva isukana pištolja s cijevima i pogledom uperenim u čitatelja. Pozadina je naslovnice bila crvena. Uredništvo je htjelo poručiti: želimo biti atraktivni, ali želimo biti i opasni, rekao sam tada novinarki. Moje je riječi u spomenutoj emisiji novinarskom čarolijom – na moje čuđenje – izgovorio tadašnji glavni urednik. Uvjerio sam se tada, kao i više puta dotad, kako je sve snimano, pa naknadno montirano podložno manipulaciji. Ali, sve ovisi o novinaru i o činjenici želi li on manipulirati medijima, dakako.
Nije li bivši glavni urednik Novosti znao da je snimka rušenja zrakoplova Jugoslavenske narodne armije, u sjećanju – u memoriji drugih – puna simbolike i denotativnih značenja i da će time zapravo učiniti ono što ne želi da drugi njemu čine: da mu vrijeđaju dostojanstvo, pa ni pripadnost jednoj nacionalnoj manjinskoj zajednici? Nije li (svjesno) prešao Rubikon svoje slobode i neodgovorno oskvrnuo područje slobode Drugoga?


Poštivati Drugoga


A etika Drugoga, to jest etika odgovornosti za drugoga, spomenutog Emmanuela Levinasa počiva upravo na načelu „odgovornosti za Drugoga i to polazeći od njega sama”. Ta se odgovornost za Drugoga iskazuje u blizini i služenju Drugome. U Levinasovoj etici Drugi postaje polazište, kriterij i svrha čovjekova djelovanja. Drugi nije nikakva apstraktna kategorija. Naprotiv, on je konkretan čovjek u svojoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Drugi je moj bližnji kojem se radujem, čije lice prepoznajem ili rado gledam, on je moj sugovornik u kojega imam povjerenja i u kojega se mogu pouzdati.
Ne zaboravimo: i ljudsko je povjerenje ograničeno. Novosti su – barem ja tako mislim – svoje povjerenje prokockale. Ili barem ozbiljno uzdrmale i dovele u pitanje. Nekritičko i samodopadno izrugivanje s jednim od simbola otpora srpskom agresoru u Domovinskom ratu niti je smiješno, niti ima veze s novinarskom odgovornošću. Niti poštuje drugoga.
Čemu ideološki dijeliti društvo čije rane još nisu zacijelile? Ta je ideološka podjela među hrvatskim medijima očita i nije ju moguće prikriti. Medijska ideološka podjela, poput zrcala ili iskrivljene leće, vidljiva je i ima posljedice i u društvu. Ideologija je najgora od svih zapreka komunikaciji, jer se protivi dijalogu, i ne želi zajednički tražiti i doći do prave istine. Ideologija je nepoštivanje sugovornika, nepoštivanje njegove vrijednosti i njegova mišljenja. Dok se dijalog temelji na pretpostavci vjere u postojanje istine do koje se može doći i uz pomoć drugoga, te na poštivanju drugoga, tj. Sugovornika, ideologija ih ne uvažava.
Novinari zadojeni ideologijom u nekim segmentima svoga djelovanja – osobito što se novinarske etike tiče – dopuštaju si i ono što je jednostavno nedopustivo. Popuštaju pred jeftinim „efektom“, pred senzacionalizmom, ali isto tako ne pridonose razvoju demokracije i pomirenju nego siju strah od Drugoga. A morali bi cijelo društvo okrenuti od rata i prema postizanju i izgradnji općeg i trajnog mira, te u svakodnevnom radu služiti istini i solidarnosti, općem dobru, kulturi dijaloga i miru. Služenje miru osobito je naglašeno i prijeko potrebno u vrijeme rata, koje je osobito zbrkano za same novinare i nakon rata sama. Može li im se tolerirati (ne)namjerno kršenje etičkih pravila i normi? Kakav pristup suočeni s dosadašnjim kreiranjima ratne stvarnosti možemo očekivati u budućnosti? I na kraju, ali ne i manje važno, na koji način utjecati na novinare i medije da rade na promicanju slobode, dostojanstva svakoga čovjeka, kulture dijaloga, općeg dobra i mira, vrijednosti za koje se zauzima svaki čovjek koji s nobelovcem Elijem Wiselom može ustvrditi: „Premda bi se moral još i mogao definirati polazeći od nacionalnih i religijskih kriterija, to nije više slučaj za etiku. Ona se može shvatiti još samo u globalnim pojmovima. Gotovo bi se moglo reći da je etika po svojoj naravi i svojim iskonskim sadržajima pozvana transcendirati sve što ljude međusobno dijeli. Drugim riječima nema neke nacionalne ili etničke, političke ili duhovne etike niti bi je trebalo biti. Etika koja kruži sama oko sebe i bavi se sama sobom nije nikakva etika.“
Etika uključuje moje odnose prema drugima ili prema jednom Drugom. Kakva god bila njegova vjera, odakle god došao, drugi ima pravo na sreću i istinu kao što je i ja sa svoje strane imam. Učiniti mu to pravo spornim značilo bi poniziti ga. Suprotnost svekolikoj etici nije grijeh u religijskom smislu nego poniženje u humanističkom smislu, istaknuo je Elie Wiesel. I postupak bivšeg urednika Novosti može se gledati u tom svjetlu: i on je poniženje u humanističkom smislu. Bez obzira na koga se u ovom slučaju gledalo kao na drukčijeg i Drugoga, bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Pitanje poštivanja drugoga i njegovih svetinja, pitanje poštivanja mira, njegova ostvarenja i održanja, temeljno je pitanje ljudske egzistencije. Svakomu, a osobito onima koji su bili ili jesu u prilici na vlastitoj koži osjetiti ratnu stvarnost, bliska je čežnja za mirom. Jer mir je svetinja svima.
Na svom prvom susretu s novinarima papa Ivan Pavao II. je istaknuo: „Vama je veoma stalo do slobode izvješćivanja i izražavanja: imate pravo, smatrajte se sretnima što je uživate! Koristite dobro tu slobodu da biste pobliže uočili istinu i upućujte svoje čitatelje i televizijske gledatelje na ‘ono što je istinito i plemenito, ono što je pravedno i čisto, ono što je dostojno da bude ljubljeno i čašćeno’, kako bi rekao sv. Pavao; na ono što će im pomoći da žive u pravednosti i bratstvu...“ U tim je riječima sadržana i etika novinarskog poziva – služenje istini u slobodi i poštovanje dostojanstva svakog čovjeka. Sloboda, istina i odgovornost – prema naslovniku, izvoru informacije, ali i sebi samu, temelj su etičnog novinarstva. Da bi profesionalno obavljao svoj posao, novinar mora biti slobodan subjekt, tek kao takav može krenuti u potragu za istinom ne zaboravljajući pritom na svoje dužnosti i odgovornosti koje napisano, objavljeno i prikazano za sobom povlači.



Prenosimo:Vijenac
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.11.2010., četvrtak

Vukovar, s tugom

Image Hosted by ImageShack.us




O herojstvu Vukovaraca pročitajte ovdje
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2010., nedjelja

Krik poniženog

Moj najbolji prijatelj poslan je prisilno u prijevremenu mirovinu. I ne samo on nego još 1500 njegovih kolega. Mislim da ovo vrijedi pročitati.





Drage kolegice i kolege,


dolazi dan rastanka mene od vas, ja se nadam ne stalnog, ali ovog „poslovnog“ svakako ! Evo, nakon punih 32 godine rada s vama i uz vas, polako se spremam na zadnje „trzaje“ na radnom mjestu i neumitan rastanak od mnogo dragih ljudi. One manje drage sam već odavno izbrisao („ delitao“ kako se danas treba reći ) iz memorije.

Odluku o odlasku uvijek donose drugi, pa tako bi i ovaj puta. Vjerujem, dapače siguran sam, da nas je jako malo mislilo i htjelo otići baš u ovom trenutku, a pogotovo na ovakav način. „Zbrinjavaju“ nas !! Valjda smo stari, pa onda i prekobrojni ….. što li sve nećemo još ćuti.


A na naša mjesta već sjedaju mlade snage obrazovanih i poletnih fakultetlija. A iskustvo ?? Ma tko to još treba. Pomiren sa doznačenim mi usudom, odlazim, vjerujem, kao i mnogi od vas, ne ogorčen, ali sigurno bar malčice razočaran….Izgleda da se uvijek mora ponavljati naša stara forma: povijest počinje od mene, nas !!! Iako ovdje ostavismo dobar dio svog dosadašnjeg života, kao i mnogi prije nas u zadnjih par godina, teško da ćemo od „firme“ doživjeti ijednu riječ zahvale.


A mnogi bome i živote u njoj ostaviše ! Hvala svima takvima i svima vama koji nastavljate tu gdje mi moramo stati. Ostavljamo vam ovo naše „dijete“ na čuvanje i pažnju, da ga i dalje odgajate i tetošite, te izvedete na pravi put, ako vam dopuste. Mi smo svoje dali u najboljoj vjeri i želji za boljitak sviju.


Ne zamjerite mi malo patetike na koncu, oprostite za pokoji nesporazum i možda „grube“ riječi i držite se do daljnjeg.


Na žalost ne daju nam čak niti priliku za dostojan oproštaj od svih koje bi pojedinac htio na svom kraju još jednom vidjeti i pozdraviti, ali ostavljamo im i to u „amanet“- vratiti će se svakom istom mjerom.



Bilo mi je zadovoljstvo raditi s vama !!



- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.11.2010., petak

Opet jaše stara UDB-a?

Osvrt na knjigu Čuvari Jugoslavije



Debele knjižurine fotokopija popisa navodnih suradnika UDB-e izdane su ili zbog dobre zarade ili zbog maskiranja glavnih "čuvara Jugoslavije"; oba razloga duboko su nemoralna i nehumana



Piše: Mirko FILIPOVIĆ

Od četiri debele knjige navodnih fotokopija dokumenata jugoslavenske tajne službe (UDB-e), dvije se ovih zadnjih dana naveliko promoviraju po mjestima u BiH u kojima u većem broju žive Hrvati. U njima dvjema nalaze se uvezani dokumenti s podacima o bosanskohercegovačkim Hrvatima koji su, navodno, bili doušnici ove tajne službe. Knjigu je izdao anonimni emigrant Ivan Bešlić, rodom iz Rastovače kod Posušja, kojega su američke vlasti, nakon više od dva desetljeća boravka u SAD-u, protjerale iz zemlje.

On je jednoga dana došao stručnjaku za pitanja UDB-e g. Boži Vukšiću s naramkom od stotinjak tisuća stranica fotokopiranih dokumenata, tražeći savjete što da učini s njima. Poslušao je, kako sam kaže u uvodnoj riječi, sve savjete ovoga stručnjaka, osim onoga glavnoga: da dokumente ne izdaje u javnost. Zašto nije poslušao taj savjet i zašto, usprkos tome, Božo Vukšić sudjeluje u promocijama ovih knjiga, o tome dvoje oni koji se lako ne oduševljavaju senzacijama, pa makar one bile, navodno, dokumentirane.

Knjiga je naslovljena imenom Čuvari Jugoslavije a glavni distributer joj je poduzeće Auxilium iz Sarajeva, koje vodi svećenik vlč. Ante Jelić. Nije zgorega pripomenuti kako samo dvije knjige dokumenata o navodnim hrvatskim doušnicima koštaju 100 KM, a ne mogu se kupiti pojedinačno, i kako je upravo g. Vukšić na promociji u Mostaru izjavio Nisam bio siguran treba li te dokumente pokazati javnosti, no s obzirom koliko je zanimanje ova knjiga pobudila i prije njezinog tiskanja, ne sumnjam da smo obavili dobar posao.

Ako je u pitanju samo dobar posao, knjiga je pogodila u sridu, jer će naklada planuti usprkos paprenoj cijeni (tiskanje knjige košta oko 10 KM!). Ljudi, naime, teško mogu pobijediti znatiželju, pogotovo ako im netko nudi otkrivanje tajni o kojima se dugo ništa nije znalo. No u pitanju nije samo posao i zarada, nego nešto mnogo, mnogo veće i dramatičnije.
Sve ako bi ovakvi dokumenti donijeli epohalan boljitak nekome društvu i narodu, moralan i human istraživač stotinu puta bi se upitao ima li pravo pred Bogom i ljudima takve spise iznijeti na tržnicu. Razloga za to ima na stotine, a navesti treba barem neke.

Ljudi relativno lako krivotvore i novac a da se obični papiri sa šabloniziranim formularima ne bi dali krivotvoriti. Ako je pak ijedan dokument u tim knjigama krivotvoren a s njime se išlo u javnost, učinjeno je veliko moralno zlo onome čije ime na tome papiru piše. Dakle, sakupljač je u knjizi morao donijeti dokaze da su svi dokumenti autentični i to takve dokaze koji su javno provjerljivi. U suprotnom, svakome ostaje na volju jednako vjerovati da su svi vjerodostojni ili nijedan.
U slučaju da su doista svi oni koji se u knjigama spominju davali informacije agentima UDB-e, važno je znati tko je od njih iz zaista slobodne i zle volje išao UDB-i otkucavati svoje poznanike, kakve je informacije davao i kakav su učinak one imale. Tek tada bi moralno bilo dopušteno donositi o njima valjane prosudbe, ali ni tada ne bi bilo slobodno sve te stvari iznositi u javnost, jer se u civiliziranim društvima uobičajilo da se dokumenti iz arhiva u javnost ne daju prije nego prođe barem četrdeset godina od njihova stvaranja.

Svatko dobro zna da UDB-a nije bila kulturno-umjetničko društvo nego svemoćni policijski aparat jedne totalno ideologizirane države, kojem se nije lako bilo oprijeti ni u inozemstvu kamoli na teritoriji bivše Jugoslavije. Sasvim je sigurno da su većina onih koji su davali bilo kakve informacije udbašima bili na ovaj ili onaj način prisiljeni na to. Samo manjina je to dobrovoljno radila. U slučaju da je neki agent zapikirao nekoga za koga je bio uvjeren da mu može pribaviti važne ili manje važne informacije, što je taj mogao učiniti?

Reći jednostavno da neće?! Ili pokušavati izvrdavati igrajući s agentima igru, u kojoj je uvijek mogao biti nadigran, jer je on pojedinac i amater, a oni ekipa i profesionalci. Svatko takav mogao je pretpostavljati da je ucijenjen ako mu to i nije rečeno. Ta ucjena nije morala biti neko tajno loše učinjeno djelo, nego jednostavan strah da će mu UDB-a napakovati što god poželi. Tko će ga braniti od nje? Kojem sudu će se moći obratiti? Kakva je ljudska prava imao pred tom hobotnicom? Gotovo sa sigurnošću se može reći kako su većina njih bili žrtve UDB-e jednako kao i oni o kojima su morali davati informacije.

U knjigama pak kojima se sada naveliko trguje zapisana su sve sama imena onih od kojih je UDB-a odustajala jer joj nisu mogli davati neke atraktivne podatke. Informatora od formata ondje nema, a imena onih koji su potpisani kao agenti čitalačkoj publici već nisu zanimljiva, jer je navikla da takvi i u novoj državi obavljaju neke značajne, pa često i svoje stare bezbednosno-agentske poslove.

Važno je isto tako napomenuti kako među navedenim imenima navodnih UDB-inih doušnika gotovo da i nema članova SKJ, oficira, policajaca i drugih pravih čuvara Jugoslavije. Oni nisu bili suradnici UDB-e, nego dio sistema koji je UDB-u stvorio i vodio. A takva gospoda su u ovo zadnjih deset godina postajali ocima nacije, vođama spasonosnih nacionalnih partija, nedodirljivim nacionalnim veličinama i nitko im ni bijelu ni crnu ne prigovori. Ove pak sitne ljude iz navodnih UDB-inih zapisnika pribijaju sada na stup srama, kopiraju u debele knjižurine i prodaju za debele pare. Ili je zaista narod zaboravio tko je čuvao Jugoslaviju, ili možda opet jaše stara UDB-a



Prenosimo:Svjetlo riječi, Sarajevo
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.11.2010., nedjelja

Glazbeni studio Cerovac u emisiji Dobro jutro Hrvatska, HRT 1.



Raduje nas opis našeg rada kojeg je tako uspješno prikazala novinarka gospođa Zdravka Giacometti. Zahvaljujemo i uredništvu emisije Dobro jutro Hrvatska.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2010., srijeda

Glas Koncila: Miklenić: Političari su umiješani u sva veća suvremena hrvatska zla


Ivan Miklenić



- Tako velika apstinencija osoba s pravom glasa već je više puta neizravno očitovala da nemaju kome dati svoje povjerenje i svoj glas.



Piše: Darko Pavičić


Maratonska sjednica Hrvatskoga sabora na kojoj se raspravljalo o (ne)povjerenju predsjednici Hrvatske vlade bjelodano je potvrdila bijedu političke kulture, jad parlamentarnih političkih stranaka i nezavidnu situaciju Republike Hrvatske dok je vode takvi političari, pa te činjenice zahtijevaju trijezno i pošteno, nepristrano promišljanje sa stajališta općega dobra suvremene hrvatske nacije, piše glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić u najnovijem komentaru toga katoličkog tjednika.

On kao "ključni hrvatski problem" navodi činjenicu da "većina sada etabliranih političara, bez obzira na stranku kojoj pripadaju, niej voljna niti sposobna ni definirati, a kamoli primjereno se boriti i ostvarivati stvarne hrvatske nacionalne ciljeve i interese".

- Nitko politički uravnotežen od hrvatskih vladalačkih struktura i nositelja vlasti ne očekuje nikakvo sukobljavanje, bilo sa susjednim zemljama bilo s EU ili drugim važnim faktorima međunarodne politike, ali očekuje da Hrvatska, osovljena na vlastite noge, bude respektirana kao partner, a ne da srlja, ponižava se i miri s neistinom o daljnjoj i novijoj prošlosti.

Ključno je osovljavanje na vlastite noge koje nisu ostvarile sve dosadašnje političke garniture nakon završetka procesa mirne reintegracije okupiranih područja", piše Miklenić, navodeći kako su pripadnici tih političkih garnitura, bez obzira na stranačku pripadnost, i čak bez obzira na svoju veću ili manju inficiranost komunističkim totalitarizmom, toliko su potrošeni i umiješani u sva veća suvremena hrvatska zla da zaista nisu sposobni dovršiti nužnu demokratsku tranziciju ukupnoga hrvatskoga društva, osloboditi ga prosječnom čovjeku nevidljivih ali vrlo snažnih okova onih interesa koji su smrtni neprijatelji prosperiteta hrvatskog naroda i hrvatske države.

- Tako velika apstinencija osoba s pravom glasa već je više puta neizravno očitovala da nemaju kome dati svoje povjerenje i svoj glas, a broj tako razočaranih politikom i političarima u sadašnjim okolnostima samo može rasti. Očito su nastupile okolnosti u kojima se na političkoj sceni trebaju pojaviti,predstaviti i etablirati nove političke snage koje će demokraciju ostvarivati, a ne samo proklamirati, koje će zakone, donesene po kriteriju općega dobra čitave zajednice ne samo donositi nego i provoditi, koje će hrvatski društveni poredak izgrađivati na vrijednostima za koje su pale tolike žrtve, a ne na osluškivanju ičijih tajnih diktata.

Da bi se takve snage mogle stvarno pojaviti na hrvatskoj političkoj sceni, traži se da se mnogi pojedinci odreknu svojih ambicija i interesa te dadu prostor onima koji žele stvarno služiti - zaključuje glavni urednik Glasa


Prenašamo:Večernji list

- 08:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se