Cerovac komentira

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

27.01.2009., utorak

Bosna i Hercegovina ima pravo na svoja tri naroda i njezina tri naroda imaju pravo na nju. Ne na dio nje, nego na cijelu zemlju


Piše: Mirko FILIPOVIĆ

Sudbina Bosne od Kulina bana do našijeh dana bila je takva da je imala četiri vrste vlasti: vladavinu osionih velikaša, koji svoj dio posjeda nastoje odvojiti i osamostaliti; vladavinu stranaca, koji jedan dio stanovništva privilegiraju a drugi tlače; vladavinu jednog dijela domaćih, koji nastoje drugi dio domaćih istrijebiti; vladavinu ideologije, koja potiranjem različitosti nastoji stvoriti vještački jedincat identitet. Ovi modeli su se smjenjivali, nekad međusobno miješali, a danas su - na nesreću - svi odjednom djelatni. Sva ta tužna povijesna priča ove zemlje svodi se na uporan i uzaludan projekt: kako nenormalnim sredstvima stvoriti normalnu Bosnu. Ako se sve dosad nije uspjelo, opravdanje se izmišlja jadikovkom: Bosna je komplicirana! Gotovo strašilo od zemlje, čudo neviđeno! A to je bezočna laž.
To što Bosna ima tri naroda nije ništa novo u svijetu i u povijesti. Stvaranje jedne nacije od tri naroda bio bi genocid, kulturocid, historicid - Bosnocid! Tri naroda su temelj Bosne, temelj njezina identiteta. Insistiranje na očuvanju takva identiteta nije nikakav nacionalizam, nego - prije - humanizam. Neljudski je na bilo koji način zatirati identitete, različitosti, prava naroda na opstojnost, političku subjektivnost i gospodarski razvoj. Nema toga principa i načela koji bi mogao biti dovoljno velik argument da se suverenost triju naroda u BiH proglasi smetnjom integraciji Bosne, normalizaciji političkog života i prosperiteta države. Priče o tome kako insistiranje na pravima naroda ugrožava prava pojedinca i građanina prah su natražnog boljševičkog ideološkog opijuma, koji se sada šlepa na atraktivne građansko-liberalne aksiome o građaninu kao počelu svijeta. Gdje su građanin i pojedinac bili kada su boljševici stvarali novi i bolji svijet, o tome ne treba puno razglabati. Ne treba, međutim, previše pameti niti da se dokuči kako se sve europske uzor-zemlje u kojima je građanin, tobože, temeljni princip države, i dalje nazivaju isključivo nacionalnim imenima, kako je najbrojniji narod isključivi vladar države a drugima je ostavljena široka sloboda da se uključe u državni narod i samo tako postanu građanima koji su temelj države. Ako netko ima kakvih drugih ideja o sebi - kao npr. Baski, Katalonci, Korzikanci, Lužički Srbi - te ideje nemaju pravo građanstva, nego se bez rasprave svrstavaju u policijske odjele za terorizam.
Bosna ima pravo na svoja tri naroda i njezina tri naroda imaju pravo na nju. Ne na dio nje, nego na cijelu zemlju. Ne onoliko koliko koga ima, nego onoliko koliko svaki drugi suveren narod na svijetu ima prava u svojoj državi. Ne onako kako se uspije s nekim dogovoriti, nego onako kako svakom narodu pripada na temelju njegove suverenosti. Ne na osnovi na brzinu skrpljenog diktata u američkoj vojnoj bazi, nego na osnovi neprolazne i neporecive slobode, nedodirljivog prava i neokrnjivog dostojanstva jednog europskog naroda.
Sve što ima bilo koji narod koji ima svoju državu, moraju imati sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, koji imaju nju kao svoju državu. Sve nacionalne, kulturne i obrazovne institucije, sve mehanizme vlasti, sva ljudska i građanska prava, sva komunikacijska sredstva - dakle sve ono što bi imao jedan narod da je, kojim slučajem, sam u državi. To što u Bosni nije samo jedan narod nego tri, znači samo da se princip slobode i prava jednoga mora reducirati principom slobode i prava drugoga, a to znači da se dio slobode i narodnog prava mora prenijeti na zajedničku razinu da bi mogla opstati država. Jer i država ima svoja prava. Da bi mogla funkcionirati kao suvremena i moderna, država BiH mora imati sve one ovlasti koje imaju sve druge uspješne države. Ona ne može biti vlasnica svojih naroda, ali ni njihova zarobljenica. Princip je jasan: ako se želi imati državu, treba joj neminovno dati ono što mora imati. No, treba isto tako jednom doista jasno dati do znanja da se ne troši vrijeme na lažne nade kako će samo jedan narod dobiti isključivo pravo na cijelu državu ili kako će netko moći iznijeti iz BiH nekakav svoj dio i odnijeti ga u miraz nekoj drugoj državi. Prava triju naroda i prava države dva su osnovna principa za bilo kakve normalne dogovorne razgovore. No, za njih su potrebni političari-državnici, a ne političari-kauboji i sitni šićari koji na nekakvim seoskim pijacama pljuju u ruke kako bi pukla pogodba na temelju trenutnog stanja cijena krmetine, junetine ili janjetine - svejedno.


Prenosimo:Svjetlo riječi
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.01.2009., subota

Isplati li se Hrvatima u Europu?



Jedan od 1.135: hrvatski otočić Galešnik koji je Google Earth objavio na svojoj stranici u prikazu svjetskih srcolikih prirodnih fenomena, uz ovaj tekst: »Na hrvatskoj je obali ovaj divni srcoliki otok, sa svih strana obrubljen zlatnim pijeskom. Lokacija za medeni mjesec.« To bi, doista, mogao postati hrvatski Otok ljubavi i budući europski Isle of Love. No, ako pozorno pogledate donji rub prekrasnog otočića, zapazit ćete dva podvodna grebena koja stvaraju dojam kao da srcoliki otok plače zbog naše vječne i nesretne zaljubljenosti u Europu.

Retoričko pitanje koje stoji u ishodištu ovog eseja glasi: možemo li i dalje, kao građani-pojedinci i kao narod, vjerovati riječima Ive Sanadera? Možemo li, primjerice, vjerovati da će njegove odluke i druga politička djela slijediti riječi koje je izgovorio pred sam Božić 2008: »Hrvatska ni pod koju cijenu neće trgovati teritorijem!« Tu je rečenicu izgovorio na mah, nakon što je Slovenija, drsko i ucjenjivački, blokirala naše pregovore s Europskom Unijom na jedanaest poglavlja pristupnih pregovora.
Pitanje građanskoga povjerenja ključno je pitanje svih suvremenih demokratskih država. Osobno sam se prema političkim riječima Ive Sanadera uvijek odnosio sa skepsom. Na početku našeg saborskog komuniciranja ta je skepsa bile neznatna, ali je tijekom vremena postala snažnom. Negativan ritam skepse određivala su njegova česta mijenjanja, najčešće pod pritiscima Europske Unije, već donesenih saborskih odluka koje su većini saborskih zastupnika izgledale razumnima i pravednima.
Nakon što je Sanader u Školskoj knjizi 22. prosinca 2007. moju skepsu jasno i glasno doveo u pitanje, kao i ocjenu da ga krasi autoritarni karakter, predložio sam mu okladu, na koju je bez krzmanja pristao. Naša je oklada dogovorena ovako: ako održi javno dano obećanje da će ZERP stupiti na snagu i biti primijenjen nakon 1. siječnja 2009, unatoč ucjenjivačkom protivljenju Slovenije i Italije, dužan sam mu se javno ispričati zbog pogrešne procjene njegove osobnosti. Neposredni svjedoci oklade, oni koji su nam »presjekli ruke«, bila su dva dobro vam znana hrvatska muža: Dražen Budiša i Ante Žužul.
Slovenci – kradljivci Božića
Kad je Sanader 3. siječnja 2008. izjavio kako je ZERP, unatoč svim prijetnjama i ucjenama Slovenaca i Talijana, stupio na snagu, i nakon što je hrvatska pomorska policija jednu talijansku brodaricu prisilno privela iz krivolova, smatrao sam da sam izgubio okladu. Moja je građanska dužnost bila javno se ispričati Sanaderu. Već sutradan, 4. siječnja 2008, u Večernjem listu, objavio sam kolumnu pod nedvosmislenim naslovom Moja javna isprika Sanaderu.
Na temelju dobra poznavanja Sanaderove ličnosti, dok sam pisao navedenu kolumnu, u meni je tinjala iskrica sumnje. Slutio sam i plašio se da bi Sanader, pritisnut teretom slovenskih i talijanskih prijetnji, još jednom mogao popustiti i odustati od ZERP-a. To se, nažalost, dogodilo već 12. ožujka 2008. Tog je nesretnoga dana, na njegov prijedlog, Sabor usvojio amandman na Odluku o ZERP-u kojim se zemlje EU-a trajno izuzimaju od primjene ZERP-a. Od 15. ožujka 2008!
Ako čak zanemarimo izravne gospodarske i ekološke štete koje Hrvatska trpi zbog te nove saborske odluke, a koje se na godišnjoj razini kreću između 200 i 300 milijuna eura (tolika je tržišna vrijednost ribe koju Talijani i Slovenci love u ZERP-u), podjednako strašna bila je duševna šteta nanesena onom što teoretičari kulture nazivaju nacionalni karakter i nacionalna uznositost (dostojanstvo). Riječ je o statistički nemjerljivu gubitku ljudskog i nacionalnog ponosa zbog ukidanja pravedne saborske odluke o ZERP-u. Da ne spominjem hrvatske ribare, čija je tuga neutješna. Raniju saborsku odluku, kojom se svim stranim ribarima, do prijema naše zemlje u EU, zabranjivao ribolov u Jadranu, poduprle su sve političke stranke i više od 95 posto javnosti. Ta je odluka u nekoliko minuta saborskoga glasovanja postala zakonodavni prah i pepeo. Profit koji je Hrvatska od EU-a dobila zauzvrat bilo je prazno obećanje Ollija Rehma o »ubrzanju pregovaračkog procesa«. O kakvu je ubrzanju riječ danas je sasvim jasno.
Godinu poslije, 18. prosinca 2008, Slovenci su odlučili da nam još jednom, blokadom pregovora, ukradu božićni spokoj. Još i gore. Ucjenama bez presedana u povijesti europskih pregovora o pristupanju Uniji pokušavaju nam oteti dio teritorija (Svetu Geru, dio teritorija kod Svetog Martina na Muri, dio teritorija uz rijeku Dragonju u Istri) i čak 113 kilometara četvornih mora i podmorja u Savudrijskoj vali. Zapravo, ukupna površina mora koju je Račan kanio, na pravdi Boga, darovati Sloveniji i međunarodnoj zajednici bila je oko 160 km2. To je 160.000.000 metara četvornih! Iako je vrijednost teritorija, mora i podmorja apsurdno izražavati u novčanoj vrijednosti, trgovci nekretninama tu bi vrijednost zasigurno procijenili na 200–300 milijardi eura! Tek da se zna: toliko nam Slovenci žele preoteti. Ili još tragičnije: toliko im je Ivica Račan, zbog površnosti, ljudskog nehaja i intelektualne lijenosti, želio darovati.
Cijena i vrijednost »Europe«
Sada kad su naši pregovori s EU-om formalno blokirani na širokom pregovaračkom prostoru od jedanaest poglavlja, pravo je vrijeme da se u hrvatskoj javnosti napokon postave abecedna pitanja o »Europi«, koja, nažalost, nisu nikad javno postavljena. A kako nisu postavljena, ni odgovori na njih nisu pronađeni i javnosti ponuđeni na znanje i ravnanje.
To su ova pitanja: koliko nas »Europa« košta? Kakve nam i kolike ekonomske i društvene koristi i štete (troškove) članstvo u EU-u donosi? Što mi EU-u donosimo u miraz, a što od te zajednice dobivamo zauzvrat? Konačno i najvažnije: isplati li nam se uopće, kada i pod kojim uvjetima, postati članicom EU-a? Ta i mnoga slična pitanja potpuno su logična i postavljali su ih obični i učeni ljudi svih zemalja koje su pregovarale o članstvu u EU-u. Štoviše, ta su pitanja ponovno aktualna, u nizu EU-zemalja, jer je ekonomska recesija pokazala da »Europa« znatno bolje surađuje u doba blagostanja nego u doba rata (u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu) i doba recesija.
Umjesto postavljanja i davanja jasnih odgovora na ta pitanja, naši vrhovnici javnosti i dalje nude političke fraze i parole, tipa: »Hrvatska mora u Europsku Uniju pod svaku cijenu« i »Europska Unija nema alternative«.
Političari, s vremena na vrijeme, zbog vlastite radoznalosti, traže i dobivaju suvisle, teorijski i empirijski utemeljene odgovore na navedena pitanja. Vlada Ive Sanadera naručila je, primjerice, od Ekonomskog instituta iz Zagreba 2006. studiju pod naslovom Pristupanje Europskoj Uniji: očekivani ekonomski učinci. Studija je objavljena već u ljeto 2007. u samo petsto primjeraka. Kako su procjene ekonomskih koristi i troškova od članstva u razdoblju 2009–2011. za Vladu, očigledno, bili skromni, oni nisu zatajeni (i danas su dostupni na internetu), ali se Vlada njima nije javno busala u prsa.
Od stručnjaka Ekonomskog instituta Vlada je tražila da procjenjuje na temelju pretpostavke, danas posve nerealne, da će Hrvatska članicom EU postati već ove, 2009. godine. Polazeći od te pretpostavke, autori studije procijenili su da bi članstvo u EU našem državnom proračunu donijelo prihod (iz proračuna EU-a) od 1.954.000.000 eura, dok bi Hrvatska u EU proračun morala uplatiti čak 1.632.000.000 eura. Naša bi neto proračunska zarada, dakle, u tri godine (!), bila tek 322 milijuna eura. Upola manje od tržišne vrijednosti ribe koju će Talijani i Slovenci u Jadranu izloviti u te tri godine!
Ni dugoročne prognoze Ekonomskog instituta o ekonomskim koristima nisu, očigledno, zadivile Vladu. Autori su procijenili da bi prosječna stopa porasta bruto domaćeg proizvoda u razdoblju od 2010. do 2025, ako ostanemo izvan Unije, bila 4,3 posto, a ako postanemo njezin član, 4,9 posto.
Kako je, nakon objave rečene studije, ekonomska recesija pogodila Hrvatsku i Europsku Uniju, stope rasta koje su predviđali njezini autori danas djeluju kao neozbiljna tlapnja. U Europskoj Uniji u sljedećih desetak godina danas se predviđaju stope rasta BDP-a od oko 2,0 posto, a u Hrvatskoj od 2,5 posto. Danas bi se, dakle, moglo lako dokazati da nam se članstvo u Uniji u sljedećih pet-šest godine uopće ne isplati! Štoviše, kad bismo trajno ostali izvan Unije, uopće ne bismo bili u lošem društvu. To društvo mogli bismo nazvati neovisna kralješnica ili stup Europe: na sjeveru Norveška, u sredini Švicarska, a na jugu Lijepa Naša.
»Dobrosusjedska« pohlepa za Jadranom
Gotovo sve ucjene Slovenaca i Talijana vezane su uz Istru i Jadran. Ne bez razloga. Istru su Talijani, pa i Slovenci, oduvijek željeli, a Talijani i imali. O Jadranskom moru sve je poznato, napisano i rečeno.
U simboličnom i bitnom pogledu Jadransko more će, kad postanemo članovi Europske Unije, ostati i dalje hrvatsko, ali će postati i europsko, pa i slovensko, talijansko, austrijsko, mađarsko, pa i srbijansko.
Hrvatska ima 1.185 otoka, otočića i hridi, od kojih je pedesetak naseljenih. Iako je EU prihvatila birokratsku definiciju otoka, pa pod tim pojmom podrazumijeva »kopno okruženo morem na kojem živi više od 50 stanovnika«, mi se još, barem nekoliko godina, možemo koristiti hrvatskom definicijom po kojoj je otok svako »kopno okruženo morem«. Na temelju »europske« definicije, Europska Unija danas ima samo tristo otoka, pa joj mora biti itekako stalo da u svoje okrilje primi zemlju koja ima pedeset naseljenih otoka i još 1.135 nenaseljenih otoka, otočića i hridi. Lijepa Naša, uz to, u europski miraz ili dotu donosi i 5.835 kilometara obala. Od toga je 1.777 kilometara na kopnu, a čak je 4.058 kilometara otočnih obala.
Udio Hrvatske u statistikama EU-a u prosjeku je oko jedan posto: površina Hrvatske čini 1, 25 posto površine EU-a; stanovnici RH čine 0,95 posto stanovništva EU-a; hrvatski BDP čini oko 0,4 posto BDP-a EU-a itd. Iznimka od logike jedan posto odnosi se na Jadransko more, obale i otoke: kad postanemo dijelom Unije, povećat ćemo njezinu obalnu statistiku za 7 posto, a statistiku broja otoka za čak 15 posto.
Upravo zbog toga što je hrvatski Jadran, uz slavonsku ravnicu, naše najveće prirodno bogatstvo, hrvatska javnost ne smije Ivi Sanaderu više vjerovati na riječ. Cijena koju je hrvatski narod dosad platio za buduće članstvo u Europskoj Uniji višestruko je veća od cijene koju je za to članstvo platila bilo koja od europskih zemalja.
U tom je pogledu svaki dodatni četvorni milimetar, nekmoli metar ili kilometar Savudrijske vale, o kojem mogu tajno pregovarati Ivo Sanader i njegovi šeprtljavi pregovarači, prevelika cijena.
Hrvatska je simbolično napustila Europu davne 1914. godine. U vrtlogu Prvoga svjetskog rata. Nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, zbog različitih razloga, birajući između političkog Balkana i Europe, hrvatski su politički moćnici, pa i narod, izabrali Balkan. Zato je strast Hrvata za Europom tako velika, snažna, često i iracionalna.
Danas mi se čini da ćemo se u Europsku Uniju vratiti nakon »stotinu godina balkanske samoće«, tek 2014. godine! Možda to i nije loše, jer bi djeca i mi, stariji ljudi, mogli lakše zapamtiti da smo mi Hrvati tisuću godina bili bez države i sto godina bez »Europe«.
Jedan od bitnih razloga našeg kašnjenja u »Europu« po mom je čvrstom uvjerenju bila smjena Kolinde Grabar Kitarović s čela Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija.
Kao netko tko ponešto zna o teorijama vodstva i o praktičnoj strani tih teorija – prosuđivanju vodstvenih vrlina i slabosti – lako bih mogao dokazati i pokazati da je Kolinda jedan od rijetkih, potpuno podcijenjenih, dragulja HDZ-a.
Mlada, obrazovana, šarmantna i na diplomatski način karizmatična ministrica vanjskih poslova pune je četiri godine plijenila pozornost i privlačila simpatije europske i svjetske diplomatske zajednice. Ona je naprosto bila kvalificirana i stvorena za posao kojim se bavila. Aktivno vlada engleskim, španjolskim i portugalskim, a pasivno talijanskim, njemačkim i francuskim jezikom. Loše bi bilo ako ju je Sanader uklonio zbog ljudske, profesionalne, muške ili ženske taštine. Na saborskim ju je izborima 2007. postavio tek na peto mjesto jedne od izbornih lista HDZ-a. Kolinda je i nakon toga ostala prava dama! Onako usput, u godini naših predsjedničkih izbora, kad nacija uporno traži hrvatskoga Obamu, meni se čini da HDZ već ima takva kandidata, ali ga ne vidi: Kolinda kao predsjednica u Lijepoj Našoj, isto je što i Obama – predsjednik u SAD.
Da zaključim. Zbog razloga koje sam detaljno objasnio u knjizi, zbog toga što je iznevjerio narodno povjerenje glede ZERP-a i zbog toga što je, bez ikakva razmišljanja i grižnje savjesti, bešćutno smijenio ministricu Kolindu Grabar Kitarović, Ivi Sanaderu više ne mogu vjerovati na riječ. Ufam se da će mi se u tom ljekovitom nepovjerenju pridružiti barem jedan od čitatelja ovog eseja. Zbog Njegova i našeg dobra.

Slaven Letica


Prenosimo:Vijenac
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.01.2009., utorak

Rehabilitacija komunizma



Ulazak u novu 2009. Hrvatskoj i ne obećava nešto novo, nešto s čime nismo živjeli i što bi moglo značiti ukoračenje u neku drukčiju i bolju budućnost. Osobito medijsku, koja veoma često opterećuje ionako tešku stvarnost. Sudeći po člancima u većini novina u tekućoj 2009. javnost će umjesto utemeljenih tekstova o stvarnosti koju jedva preživljavamo biti bombardirana: crnom kronikom, političkim i ideološkim svađama, prošlošću, velikim uspjehom hrvatske politike u svijetu. Vjerojatno će ih se vrlo malo baviti servilnošću i sluganstvom. I ne samo politike.
Počelo je osudom ustaškog pokliča Za dom spremni, ali i rehabilitacijom komunističke prošlosti, unatoč europskoj konvenciji o osudi te ideologije. I dok se s pravom kritizira zlo jedne ideologije, ustaške, pitanje je zašto se s puno obzira i razumijevanja brani komunizam, zlo koje je iza sebe ostavilo više od stotinu milijuna usmrćenih diljem svijeta, a u Hrvatskoj više od sto tisuća, ako ne i više stotina tisuća ubijenih.
Umjesto vječna kajanja za počinjene zločine te suosjećanja i pijeteta prema žrtvama, nekadašnji čelnici, zagovornici i sljedbenici ideologije koja je činila i nadahnjivala zločine, uskoro će, prema napisima dobro obaviještenih, od Stjepana Mesića, predsjednika Republike, dobiti jedno od brojnih odličja hrvatske države. Odlikovat će ih se jer su tobože zaslužni za demokratizaciju Hrvatske. A da apsurd bude potpun, riječ je o osobama koje su se svim silama borile i protiv same ideje o hrvatskoj državi.
Kad to čuje razuman čovjek, ma koliko bio tolerantan, ne može se ne zapitati, ne prevršuje li to svaku mjeru cinizma? Jer za svakog iole mislećeg čovjeka bilo bi normalno da se što prije otpremi u zaborav ideologija koju je razumna Europa osudila i čije su žrtve bili žitelji svih kontinenata, a ne da se ona afirmira i dodjelom odličja. Nevjerojatno je da još postoje mnogi, a među njima je očito i predsjednik države, koji vjeruju da je komunistička ideologija bezazlena i da su njezini zločini tek incidenti ili reakcija na zločine nacifašizma.
Drugi primjer oživljavanja i rehabilitacije komunizma još je opakiji, primjeren je staljinizmu. Naime, jedan od tzv. lijevih novinara rehabilitira komunističke konstrukcije zasnovane na lažima. Krijući se iza potpore Sanaderovoj osudi pokliča Za dom spremni u svojem dodvoravanju premijerovu liku i djelu, a u želji da povrati izgubljenu naklonost, dotični »detuđmanizira« HDZ, a sama Franju Tuđmana, inače čovjeka koji se borio protiv ustaša, svrstava u ustaše.
Naime, piše on kako je Tuđman na prvom saboru HDZ-a u Lisinskom rekao da je »NDH predstavljala i izraz težnje hrvatskoga naroda«, umjesto točno rečenoga, koje glasi »NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom«. Konstrukcija dostojna izvornog staljinizma. Taj novinar, inače pripadnik plejade komunistički nadarenih medijskih glavosječa, vjerojatno zna da je samo zarez na krivom mjestu ljude odvodio u smrt, no njemu nije dovoljan zarez nego masakrira istinu. Krivotvorine takva tipa odličja će još više ohrabriti.
U Hrvatskoj se eto jedna ideologija javno rehabilitira i odlikuje umjesto da se prema zlima svake ideologije ima jednak odnos. Osuđivati poklič jedne ideologije, a odlikovati zlo druge i pritom navijati za Europsku Uniju znači vraćati nas u mračnu prošlost, tamo odakle su nas oslobodili potoci prolivene krvi nevinih. I ne samo u nedavnom ratu, nego i krvi onih za čije se grobove još ne zna i za što će se dodijeliti odličja. Uzaludan je to posao, gospodo. Uzaludno je budućnost potpomagati tragičnom prošlošću naroda.

Andrija Tunjić

Prenašamo:Vijenac
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.01.2009., subota

12 koraka prema komunizmu


Piše:Boris Klauški



ZA NEKOGA tko tako gorljivo plaši malu djecu baukom komunizma, Ivo Sanader prilično je dobro usvojio komunističke metode vladanja. Strah od povratka komunizma bio je pobjednička formula za pobjedu na izborima, ali mogli smo se u proteklih pet godina uvjeriti kako nas taj isti komunizam - odnosno, njegov duh - zapravo nikad nije napustio. Koliko god su nas sve ove godine uvjeravali da bježimo od njega, nismo bili ni svjesni da mu zapravo hrlimo u zagrljaj.

1. Kult ličnosti

Ivo Sanader neprikosnoveni je vladar Hrvatske. Gospodar svoje stranke. On je Kralj Sunce oko kojeg se sve okreće. Poželjno je, ponekad čak i obavezno, biti njegovim prijateljem. U (velikoj) većini medija zabranjeno ga je kritizirati. Zabranjena je i satira s njegovim likom, o njemu ne kolaju vicevi. Zabranjene su i kazališne predstave ako se u njima on pojavljuje kao negativac, makar i u epizodnoj ulozi. Sanader ne daje intervjue, izbjegava konferencije za novinare, panično se boji teških pitanja i montiranih rugalica na Youtubeu. Kult ličnosti gradi se konstantnim napuhavanjem njegovih sposobnosti, pretjerivanjem u opisu zasluga i sve dok - poput Tita - ne ustrijeli barem jednog ličkog medvjeda, uživat će u titulama najljepšeg Dalmatinca, najboljeg diplomata, najomiljenijeg europskog prijatelja, legendarnog teatrologa, uspješnog biznismena, nadahnutog pjesnika i proslavljenog doktora filozofije.

2. Partijska podobnost

Prije su se svi karijeristi gurali u Partiju, sada se guraju u HDZ. Prije je partijska knjižica otvarala sva vrata, danas to čini iskaznica HDZ-a. Moraju je posjedovati načelnici policijskih uprava, državni tajnici po ministarstvima, da i ne govorimo o šamanima po ličkim zabitima. Na odanost stranci i vođi moraju se zakleti čak i predsjednici nogometnih klubova, kao što je to učinio Zdravko Mamić sa čuvenim Dinamovim oglasom podrške uoči parlamentarnih izbora. Velike poslove najlakše je dobiti uz stranačku iskaznicu, kao što vas stranačka iskaznica u velikom broju slučajeva štiti od kaznenog progona. Uz (ne)časne iznimke, naravno.

3. Dogovorna ekonomija

Uoči izbora Ivo Sanader odgovarao je Inu od podizanja cijena nafte. Nakon izbora nagovarao je trgovce da ne podižu maloprodajne cijene. Nedavno je odvratio Zagrebačku banku od namjere da podigne kamate na kredite. Zatim je uvjerio Croatia osiguranje da ne podiže cijenu police za autoosiguranje. Zabranio je i rad trgovina nedjeljom. Sasvim dovoljno državnih intervencija za zemlju koja se hvali bujanjem kapitalizma i tržišnom ekonomijom.

4. Mediji u službi vlasti

U komunizmu glavni urednici i novinari znali su koga se ne dira: Tita, Partiju i Revoluciju. Danas svi oni znaju u koga se ne smije dirati: u premijera Ivu Sanadera. I grupu njegovih bliskih prijatelja. Tek povremeno, i to po nalogu s vrha, smije se po prstima pecnuti neposlušne ministre (i ponekog ličkog šamana). Vjesnik i državna televizija opet su, baš kao prije dva desetljeća, najtvrđi bastioni režima. HINA je i dalje u službi režima, veliki izdavači dobro surađuju s vlasti, vraćajući dugove za smanjeni PDV ili nadajući se da će se dio oglasa državnih tvrtki sliti prema njihovim izdanjima. U ovoj Sanaderovoj verziji komunizma, novinari su toliko zadovoljni da moraju na ulici moliti premijera da ih zaštiti od fizičkih napada. Neuspješno, naravno.

5. Policija kao čuvar režima

Kad je mafija udarila na Ivanu Hodak i Ivu Pukanića vlast je odmah poručila da "neće više tolerirati organizirani kriminal". I doista, kad je bomba udarila preblizu Banskih dvora i Pantovčaka, odmah je došlo do smjena u policiji, preko noći na čelo ministarstva i ravnateljstva postavljeni su "sposobni i nestranački ljudi". Ali ne sa zadaćom da zaštite građane od divljanja mafije, već da zaštite - vlast. Policija je u komunizmu bila čuvar poretka - pazila na kontrarevolucionare, disidente, provokatore, nepoćudne novinare - a istu funkciju zadržala je i danas. Ona štiti vlast od blogera, satiričara, prosvjednika, novinara, (neprijateljskih) mafijaša... Dok je Vladimir Faber po Sanaderovu nalogu lovio Branimira Glavaša, u Osijeku su ostale neriješene desetine mafijaških ubojstava. Karamarko je na čelu tajne službe ratovao s blogerima i policiji uskraćivao obavještajne podatke, pa je promoviran u ministra unutarnjih poslova. To su ljudi kojima premijer i predsjednik najviše vjeruju.

6. Nema opozicije

Dobro, formalno je ima. Baš kao što je opozicije bilo i u komunizmu. Međutim, tadašnji fiktivni izbor između Saveza komunista i Socijalističkog saveza oni ciničniji među nama mogli bi usporediti s fiktivnim izborom između HDZ-a, HSS-a, HSLS-a, pa čak i SDP-a. Dakle, opozicije formalno ima, ali ona zapravo ne postoji. Gotovo je postalo svejedno koga će birači zaokružiti na biračkom listiću. Ionako se sve svodi na isto. Savez komunista ili Socijalistički savez.

7. Nema šopinga nedjeljom

U komunizmu nije bilo ni službenog Boga ni kapitalizma, pa ni nedjeljnog šopinga. Onda su se pojavili službeni Bog i kapitalizam, pa opet nema nedjeljnog šopinga. Ni tada nismo imali izbora, baš kao što ga nemamo ni danas.

8. Pravosuđe i sudstvo pod kontrolom politike

U komunizmu sudovi su samo potvrđivali optužnice koje je napisala vlast. Danas, u trodiobi vlasti, sudovi i pravosuđe rade ono što odgovara aktualnoj vlasti. Protiv podobnih ne dižu se optužnice, razina odgovornosti zaustavlja se na nižim činovnicima, tužiteljstvo puni ladice kaznenim prijavama, prijeteći da će ih izvući kad vladajućoj stranci zatreba, parlament ruši odluke sudova i pušta na slobodu optuženike u pola suđenja, baš kao što ministarstvo pušta ratne zločince na vjenčanja, a mafijaše na vikende. Ovdje se ne radi o recidivu komunizma. Tek o pojačanoj dozi narkotika.

9. Odluke se donose u vrhu Partije

Ranije je postojao Centralni komitet, danas imamo uži kabinet predsjednika Vlade. Ranije je Sabor samo potvrđivao odluke donesene u vrhu Partije, danas se ruke dižu za odluke donesene u Sanaderovu društvu. Sabor izglasava zakone, pa ih poništava kad Sanader shvati da mu ne odgovaraju. Stavlja Glavaša u pritvor, pa ga pušta kad Sanaderu zatrebaju njegova tri zastupnika. Usvaja proračun znajući da će već za mjesec dana ići u rebalans. Uglavnom, smijurija od parlamenta. Smijurija od demokracije.

10. Podobnost, a ne sposobnost

I danas, baš kao i prije dvadeset godina, pojam sposobnosti ima izopačeno značenje: sposoban je onaj tko je podoban, nemoralan, ambiciozan koliko i nekompetentan, kompromitiran, cijepljen od bilo kakvog stava i mišljenja. Svi kriteriji okrenuti su naglavce. Negativna selekcija metastazirala je po čitavoj državnoj upravi, a njezin poguban utjecaj primjećuje se i u drugim sektorima, poput ekonomije i svakako medija.

11. Preživljavanje na inozemnim kreditima

To je bio recept opstanka jugoslavenskog socijalizma. Do ove godine to je bio recept opstanka Sanaderova režima. Na zaduživanju u inozemstvu temeljilo se kupovanje socijalnog mira, hranjenje golemog državnog aparata i braniteljskih udruga, o njemu je ovisilo zadovoljavanje apetita nezajažljivih koalicijskih partnera, megalomanski građevinski projekti, krediti su omogućavali ministrima da se razbacuju besplatnim udžbenicima i populističkim doprinosima. Premda je sada sve to došlo u pitanje, ipak ne treba previše brinuti: država će naplatiti svoje, a ostali kako se snađu.

12. Braniteljske udruge kao SUBNOR

Članovi SUBNOR-a bili su povlaštena kasta u Jugoslaviji. Ratni staž i privilegije kupovali su se na sve moguće načine, baš kao što nekontrolirano buja i registar hrvatskih branitelja. I branitelji se, baš poput bivših subnorovaca, poput ideološke komisije miješaju u sve: u ideologiju i politiku, u komunističke zločine iz 1945., u rasprave o homoseksualizmu, u prepirke političara, u nogometni huliganizam... Naravno, najviše se miješaju u vlastite privilegije i slijedom toga, u opstanak vlasti koja im garantira upravo te privilegije. Za to su se valjda borili.

Prenosimo:index.hr


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se