Cerovac komentira

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

30.12.2008., utorak

S-trpljen


Teško je biti strpljiv u današnjem nestrpljivom svijetu. U svijetu koji ne
priznaje propuštenu priliku. U svijetu koji sav treperi i stremi prema novome,
znatiželjno traga za novim licima i novim događajima, nestrpljivo za novim
iskustvima i novim uzbuđenjima, novim informacijama i novim vijestima.
Tko još u tom svijetu može deset minuta strpljivo čekati, ako netko kasni
na dogovoreni sastanak? Tko može strpljivo čekati prije braka kad sve o
bračnome životu mora saznati prije njega, pa u njega ulazi nestrpljivo umoran?

Tko ima vremena rasti i razvijati se u svom poslu, kada je društvenim
»konvencijama« nametnuto da do tridesete mora postati »top manager«, jer
vremena za strpljivi osobni i profesionalni razvitak nema?

Ima li itko na svijetu vremena strpljivo slušati: svoju nutrinu, druge koji
mu se povjeravaju, Boga? Strpljivo slušati sina ili kćer, muža ili ženu, prijatelja,
kolegu s posla, učitelja ili profesora? Tko ima strpljivosti? Doista, je
li svijet i u »strpljivo doba« - u doba došašća, u doba koje zna čekati - i dalje
nestrpljiv i ne pita li prečesto: Isuse, zašto još nisi došao, kada ćeš doći?

Strpljiv je čovjek sposoban ustrajno i smireno podnositi nešto teško ili
neugodno, odlikuje se sposobnošću za obavljanje dugotrajnog i preciznog
radnog procesa. Zahvaljujući strpljivosti, podnosimo nešto što je mučno
ili iritantno. Ona je osobina onoga koji razumije riječi »budi malo strpljiv«,
»strpi se«, »pričekaj!« Strpljivost je ustrajnost u kakvom dugotrajnom pothvatu,
ona je mirnoća, hladnokrvnost u čekanju ili očekivanju.

Nije li nestrpljivost jedan od grijeha modernoga društva, koje na svome
»igralištu« ne zna - poput sportskih znalaca - »stati na loptu«? Nisu li
današnji ljudi poput onih sportaša koji nestrpljivo srljaju iz obrane u napad,
neorganizirano, traljavo, bez glave i repa, svatko za sebe, tužni kada
»prime gol iz kontranapada«? Ne traži li takvo ponašanje promjenu smjera -
obraćenje?

Jer, vjernički gledano, možemo reći da je strpljiv čovjek onaj koji zna
- za nešto i nekoga - trpjeti, s-nekim-trpjeti. A to znači da zna biti-s-drugim
i da želi biti-s-Drugim, s čovjekom i s Bogom i onda kada je teško, kada nije
ugodno čekati. Strpljivom je čovjeku uzor Isus, koji se suočio s neugodom, s
progonstvom, s kušnjama i u postojanoj vjernosti ostao strpljiv, svakoga podnosio
u blagosti i ljubavi. Kroz Stari zavjet, Bog zna čekati, zna biti strpljiv.

Njegova strpljivost s izraelskim narodom nije znak slabosti, nego je poziv na
obraćenje Bogu koji je »spor na srdžbu, bogat dobrotom«. No, Bog ne ljubi
samo Izrael, već sve ljude, sve narode: povijest o Joni jasno podsjeća da je
Božje milosrđe otvoreno svim ljudima koji čine pokoru. Isus pak kori svoje
nestrpljive učenike, učenike koji su - poput svetoga Petra - osvetoljubivi. On
pokazuje strpljivost prema smokvi koja ne donosi roda. Koliko bi ljudi danas
sačuvalo smokvu o kojoj govori prispodoba iz Lukina evanđelja (13, 6-9)? Ne
bi li je većina ipak posjekla? Koliko bi ljudi zagrlilo rasipnoga sina, bilo tako
rasipno u strpljivosti i ljubavi prema njemu kao što je Otac, tako da bi se ta
prispodoba - nazvana »prispodoba o raskajanom sinu« ili »prispodoba o milosrdnom
ocu« - bez oklijevanja mogla prozvati i »prispodoba o rasipnosti u
strpljivosti i ljubavi«.

Upravo ta Očeva i ta Isusova ljubav i strpljivost moraju nadahnjivati
čovjeka. U patnji i progonstvu, u krizama i recesijama, u svakodnevnim
čekanjima i nestrpljivostima što ih Bog dopušta, čovjek mora crpiti snagu
iz Boga koji mu daje nadu i nudi spasenje. U svakidašnjem životu - na putu,
u obitelji, na poslu - njegova strpljivost prema braći bit će jedno od obličja
njegove ljubavi prema njima. Strpljivost se zato rado zaodijeva licem ljubavi:
ljubavi koja pazi na vrijeme i mjesto, na izgovoreno i prešućeno, darovano i
(privremeno) uskraćeno. Vjera i kada čeka, zna biti strpljiva, kako piše sv.
Terezija od Djeteta Isusa: »Neka te ništa ne buni / I ništa ne plaši / Sve prolazi
/ Bog se ne mijenja / Strpljivost postiže sve / Tko ima Boga / Ništa mu ne
manjka / Sam Bog dostaje.«

Očekujući Kristov dolazak, kršćanin zato treba slijediti Isusovu
strpljivost prema učenicima i grešnicima; da bi živio u skladu sa svojim
pozivom podnosit će druge s ljubavlju, sa svakom vrstom krotkosti i strpljenja.
Upravo tako bit će sin Boga strpljivoga koji ljubi, oprašta i dolazi spasiti.
Tako će u adventskom očekivanju Božića biti više mira i više ljubavi - pa i
na semaforima, a manje bučne halabuke automobilskih truba nestrpljivih
kršćana koji hrle kupiti božićne darove svojim najmilijima... Čekati - slušati -
podnositi - ljubiti: biti strpljiv. Kao što je strpljiv Otac naš koji je na nebesima
i šalje svoga Sina na zemlju. Da bude strpljiv s nama. Da nam da strpljivosti.

Rafael Rimić


Prenosimo:Glas Koncila
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #