Miroslav AKMADŽA, Zagreb
Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji je na vlast došla Komunistička partija, koja je u skladu
sa svojom ateističkom ideologijom bila nesklona vjerskim zajednicama, a posebice Katoličkoj
crkvi, koju je optuživala za navodnu suradnju s ustaškim režimom. Odmah nakon rata komunistički
je režim krenuo u otvorenu borbu protiv Katoličke crkve, a posebice povezanosti katoličkih biskupa
u Jugoslaviji sa Svetom Stolicom. Uslijedila su hapšenja i ubijanja biskupa i svećenika, onemogućavanje
i zabrana vjeronauka u državnim školama, oduzimanje crkvene imovine, zabrane vjerskog
tiska i drugi oblici gušenja vjerskih sloboda. Takvom ponašanju komunističkog režima oduprli su
se katolički biskupi, na čelu s nadbiskupom Stepincem, te su na sve to ukazali otvorenim i kritičkim
pastirskim pismom u rujnu 1945. godine. Komunistički je režim na pismo odgovorio još oštrijim
mjerama, što je kulminiralo osudom nadbiskupa Stepinca na tešku robiju 1946. godine.
Potom je komunistički režim pokrenuo kampanju stvaranja svećeničkih udruženja, radi razbijanja
jedinstva u Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji, ali je naišao na žestok otpor katoličkih
biskupa, koje je Vatikan u tome podržavao. Zbog tog otpora jugoslavenska vlada je dodatno
zaoštrila svoju politiku prema Katoličkoj crkvi. Kada je u jesen 1952. godine Biskupska
konferencija, na sugestije Svete Stolice, donijela odluku o zabrani svećeničkih udruženja,
jugoslavenska je vlada uputila Vatikanu oštru notu i optužila ga za miješanje u unutrašnje
stvari. Budući da je u međuvremenu stigla vijest da je nadbiskup Stepinac imenovan kardinalom,
jugoslavenska je vlada iskoristila taj čin kao povod za prekid diplomatskih odnosa s
Vatikanom.
KLJUČNE RIJEČI: Politička povijest, diplomacija, Jugoslavija, Vatikan, povijest XX. stoljeća
Razvoj crkveno-državnih odnosa u prvim poratnim mjesecima
Već u prvim danima nakon ulaska partizanskih snaga u Zagreb počeli su prvi potezi predstavnika
nove vlasti koji su vodili prema zaoštravanju državno-crkvenih odnosa. Tako je
već 17. svibnja 1945. nadbiskup Stepinac prvi put uhićen,(1) a uhićeni su još neki biskupi
i svećenici, zapljenjivana je crkvena imovina, ukinut je vjeronauk u višim razredima
srednjih škola, te je u nižim razredima postao fakultativan, otežavano je i zabranjivano
izlaženje vjerskog tiska i sl. Svi ti potezi izazivali su kod katoličkog svećenstva strah i
nepovjerenje prema novoj vlasti.
U međuvremenu je u Zagreb stigao i predsjednik savezne vlade Josip Broz Tito, te je
pozvao predstavnike Nadbiskupije zagrebačke na razgovor, koji je održan 2. lipnja 1945.
Iznoseći tom prigodom svoje osobno mišljenje o odnosima Crkve i države i o odnosima
naroda i Crkve, on je rekao: »Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam bio
zadovoljan s držanjem katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji
su koštali velikih žrtava«, napominjući da ne osuđuje svećenstvo uopće.(2) Naglašavajući da
se odnosi Crkve i države ne mogu riješiti dekretom, zatražio je da se izradi jedan elaborat
kako Katolička crkva misli da treba riješiti njezin položaj u novonastalim okolnostima.
Zatim je kritizirao Vatikan zbog njegove naklonjenosti Italiji, smatrajući da Katolička
crkva u Hrvatskoj treba biti više nacionalna,(3) tj. da želi »da Katolička crkva u Hrvatskoj
sada, kad imamo sve uslove tu, ima više samostalnosti«, ističući da je to osnovno pitanje,
a da su sva ostala pitanja sekundarna. Zastupnici zagrebačkog klera stali su u obranu Svete
Stolice, naglašavajući da ona podupire slavensku ideju, te da katolici u Hrvatskoj ne traže
od Svete Stolice veću slobodu nego što je već imaju.(4)
Kao rezultat tog razgovora bilo je puštanje nadbiskupa Stepinca sutradan na slobodu. No
već iz tog razgovora dalo se naslutiti da jugoslavenskim vlastima ne odgovara odanost biskupa
Svetoj Stolici, jer je to otežavalo vladi da nametne svoj utjecaj na Katoličku crkvu,
koju je smatrala jedinom dobro organiziranom, ali opozicijski nastrojenom organizacijom
u zemlji. Iako će dan poslije J. Broz Tito primiti na razgovor i nadbiskupa Stepinca, već
tada se moglo zaključiti da su ti razgovori bili tek zatišje pred buru.
U međuvremenu J. Broz Tito je 3. lipnja 1945. primio i papina izaslanika opata Ramira
Marconea(5) s njegovim tajnikom Giuseppeom Carmelom Masuccijem u prisutnosti predsjednika
hrvatske vlade dr. Bakarića. Marcone je upozorio J. Broza Tita na neispravnost
njihove komunističke politike, osuđujući novinske napade na Vatikan, konstatirajući da
narod s takvom politikom nije zadovoljan jer je ateistička.(6)
Sutradan, 4. lipnja Tito je primio nadbiskupa Stepinca zajedno s dr. Bakarićem (nadbiskupa
je istoga dana prvo primio Bakarić). Tom je prigodom nadbiskup Stepinac nazvao razgovore
vlasti s biskupima korisnim, ali je naglasio da jedino Sveta Stolica može donositi
odluke za Katoličku crkvu. Predložio je uspostavu konkordata ili bar modus vivendi kao
u bivšoj Čehoslovačkoj. Zatim je branio ulogu Vatikana u ratu, te predložio J. Brozu Titu
da se sastane s vodstvom hrvatske seljačke stranke (dalje HSS) i nekim čestitim pristašama
ustaškog pokreta. Također je zamolio J. Broza Tita da poštedi ljudske živote gdje je god
to moguće. Tijekom razgovora J. Broz Tito je ponovno izrazio sumnju u sklonost Svete
Stolice Slavenima, što je nadbiskup kao i biskup Salis-Sewis dva dana prije demantirao.
J. Broz Tito je takođe tražio potporu Katoličke crkve u pitanju Istre (u svezi s razgraničenjem
s Italijom), na što je nadbiskup Stepinac kazao da je Katolička crkva najzaslužnija
što je Istra još danas hrvatska. Na kraju je nadbiskup zaključio da bi se uz obostranu dobru
volju sve teškoće mogle prebroditi.(7)
Teško je iz svega što se u to vrijeme događalo zaključiti zašto je J. Broz Tito dao nadbiskupa
Stepinca prvo uhititi pa tek onda s njim razgovarati. Moglo bi se zaključiti da je J. Broz
Tito zatvaranjem Stepinca htio vidjeti koliki je njegov utjecaj u narodu i Crkvi te da li će
ga uspjeti smekšati i tako privoliti na suradnju radi stvaranja samostalne Katoličke crkve u
Hrvatskoj. No to je bilo i vrijeme kada je J. Broz Tito imao problema sa saveznicima oko
pitanja Koruške i Julijske krajine, te mu međunarodna situacija dovodi u pitanje opstanak
i stabilnost jugoslavenske države. Stoga mu nije odgovaralo zaoštravanje odnosa u državi,
a zatvaranje nadbiskupa Stepinca bio bi rizičan potez u takvoj situaciji. No daljnji će
razvoj događaja pokazati da je J. Broz Tito svoj obračun s nadbiskupom Stepincem samo
odgodio za mirnija vremena.
U skladu s dogovorom s J. Brozom Titom da se svi događaji vezani uz narušavanje vjerskih
sloboda stave do znanja Predsjedništvu vlade Federalne Hrvatske, Nadbiskupski duhovni
stol u Zagrebu poslao je 5. lipnja 1945. navedenom tijelu dopis u kojem navodi takve događaje,
a koji je potpisao generalni vikar dr. Franjo Salis-Sewis. U dopisu se protestira protiv
provođenja ateističke propagande među mladeži, protiv skidanja križeva u školama, postavljanja
povjerenika u čisto crkvenim zavodima-sirotištima, hapšenja biskupa i svećenika,
klevetanja nadbiskupa i svećenika, zapljenjivanja crkvene imovine i sl.(8)
Budući da se Vlada nije očitovala o prvoj predstavci, Nadbiskupski duhovni stol šalje
25. lipnja 1945. novu predstavku predsjedniku vlade Federalne Hrvatske dr. Vladimiru
Bakariću, koju je potpisao nadbiskup Stepinac. U novoj predstavci nadbiskup Stepinac
podsjeća na prvu predstavku i Titova obećanja te ponavlja navode iz prve predstavke koji
su dopunjeni novim primjerima narušavanja vjerskih sloboda. Tako u ovoj predstavci
traže nesmetanu obuku vjeronauka u školama i protestiraju protiv ukidanja vjeronauka u
višim razredima srednjih škola i protiv uvođenja vjeronauka u fakultativnom obliku u nižim
razredima. Zatim, pišući ponovno o svećenicima u logorima sada spominju 3 biskupa
i više od 200 svećenika i redovnika, od kojih su neki već ubijeni ili odvedeni u nepoznatom
pravcu. Također protestiraju i zbog neljudskog odnosa prema vojnicima i civilima u
logorima te traže da se dopusti pristup svećenika zarobljenicima u logorima.(9)
Budući da su putem medija nastavljeni napadi na Katoličku crkvu i Vatikan, protestirao je
i G. Masucci kod predsjednika Komisije za vjerske poslove pri Predsjedništvu vlade NR
Hrvatske mons. Svetozara Ritiga, na što je Ritig odgovorio da će se zauzeti kod vlasti, dodajući
kako i predstavnici Katoličke crkve odbijaju da dođe do sporazuma s vlastima.(10)
Kako su se odnosi Katoličke crkve i nove vlasti pogoršavali tako je narod davao sve veću
podršku Katoličkoj crkvi, a posebice nadbiskupu Stepincu. To se posebno očitovalo prilikom
hodočašća u Mariju Bistricu 8. srpnja 1945., koje je bilo izuzetno posjećeno (40-50
tisuća ljudi).(11)
Na hodočašće u Mariji Bistrici osvrnuo se i dr. Bakarić u svome govoru na zasjedanju
Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (dalje ZAVNOH) 24. srpnja
1945. u Zagrebu, optužujući da je na procesiji bilo proustaških povika te da neki svećenici
pomažu ustašama koji se skrivaju u prebacivanju u šumu.(12)
No uoči tog zasjedanja ZAVNOH-a nadbiskup Stepinac poslao je dugačko i oštro pismo
dr. Bakariću, u kojem se na prvome mjestu osvrće na problem zatvorenih svećenika i podsjeća
na Titovo obećanje da će oni koji nisu krivi biti pušteni, konstatirajući da je jedan
dio njih pušten, ali da je određen broj svećenika osuđen na smrt (nabraja neke presude).
Zatim konstatira da vojni sudovi ne puštaju svjedoke na raspravu te tvrdi: »To je moguće
i razumljivo u režimu, koji se ne zove, demokratskim i narodnim, već otvoreno priznaje,
da je autoritativan. Ali nije moguće razumjeti, da se takvo sudovanje vrši u režimu, koji
ističe demokratičnost i potpunu narodnu kontrolu.« Dalje nabraja i opisuje presude za još
nekoliko svećenika i časnih sestara te zahtijeva i ukidanje sudovanja vojnih sudova te da
se suđenja prepuste građanskim sudovima, čije bi suce trebao birati narod. U nastavku se
osvrće na provođenje agrarne reforme prije donošenja zakona, gušenje katoličkog tiska,
demantira optužbe vezane uz bistričko hodočašće, iznosi problem vjeronauka u školama
te zaključuje da se Katolička crkva u Hrvatskoj nalazi u »stadiju progona«. U drugom dijelu
pisma osvrće se i detaljno opisuje probleme zatvorenih civila i vojnika te napominje:
»Izgovor, da su patili i oni, koji su bili u šumi, pak neka sada pate ovi, koji su bili u gradu
nije čovječanski. U čemu bi, zapravo, onda imalo stajati oslobođenje, ako se samo mijenja
uloga stradalnika?« Završavajući predstavku ističe kako je sve što je iznio učinio u nakani
»da dođe do iskrene suradnje Crkve i Države«.(13)
(1) G. MASUCCI, Misija u Hrvatskoj, Valencia, 1967., 200.
UDK: 327.8:262.13:949.71 (1952.)
(2) V. Bakarić je poslije u svom pismu V. Dedijeru priznao da su oni (predstavnici vlasti) u svom izvješću medijima
izbrisali Titove riječi »ja kao Hrvat i katolik« (V. DEDIJER, Novi prilozi za biografi ju J. B. Tita, sv. 2,
Rijeka-Zagreb, 1981., 563).
(3) U svom podsjetniku o tome koja pitanja treba raščistiti u Vatikanu, Petar Benzon, otpravnik poslova jugoslavenske vlade pri Svetoj Stolici, uoči odlaska na tu dužnost piše da nacionalizacija Katoličke crkve
podrazumijeva »stvaranje jednog takvog hijerarhičnog poglavara, koji bi u katoličkom obliku bio pendant
pravoslavnom patrijarhu i na kojeg bi se samo prenijele one prerogative, koje su nekada na našem području
imali tudjinci t.j. mletački patrijarh i ostrogonski primas« (Hrvatski državni arhiv [dalje HDA], Osobni fond
Svetozara Ritiga [dalje OF Ritig], kut. 7 – preslika bez datuma i potpisa, ali zbog slična podsjetnika s Benzonovim
potpisom može se zaključiti da je riječ o njegovu podsjetniku).
(4) J. B. TITO, »Govori i članci«, Zagreb, 1959., 281-283, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije (dalje
SVZN), br. 2, 1945.
(5) Giuseppe Ramiro Marcone imenovan je u srpnju 1941. papinskim legatom pri episkopatu u NDH, te ga
je, iako to nije bio, Pavelić tretirao diplomatskim predstavnikom Svete Stolice, pa čak i doajenom diplomatskog
zbora. Nakon kapitulacije Italije 1943. ustaške su ga vlasti pokušale uhititi (često je protestirao
kod Pavelića zbog progona ljudi), ali je to energičnom intervencijom nadbiskupa Stepinca bilo spriječeno.
Nakon što je u kolovozu 1945. otputovao u Rim, nije se mogao vratiti jer su mu jugoslavenske vlasti oduzele
putovnicu.
(6) G. MASUCCI, nav. dj., 203.
(7) A. BENIGAR, Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Zagreb, 1993., 468-469.
(8) Nadbiskupski arhiv Zagreb (dalje NAZ), br. 4122/45, Pismo Nadbiskupskog duhovnog stola Predsjedništvu
vlade Federalne Hrvatske, od 5. lipnja 1945. god.
(9) NAZ, br. 4442/45, Predstavka Nadbiskupskog duhovnog stola predsjedniku vlade Federalne Hrvatske dr.
Vladimiru Bakariću od 25. lipnja 1945. god.
(10) G. MASUCCI, nav. dj., 216.
(11) S. ALEXANDER, Trostruki mit. Život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990., 90.
(12) Vjesnik, Zagreb, 25. srpnja 1945., str. 3.
(13) N. KISIĆ-KOLANOVIĆ, »Pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku narodne vlade
Hrvatske Vladimiru Bakariću godine 1945.«, Croatica christiana periodica, br. 29, god. XVI, Zagreb, 1992.,
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
HRVATI.COM">
