Cerovac komentira

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

30.09.2008., utorak

Svjedočanstvo hrvatskog književnika Gabrijela Cvitana iz jeseni 1944.

Moj otac, novinar i pravnik Ivo Cerovac, stupio je u ustašku vojnicu u ljeto 1941.god. Imao je čin zastavnika. Cijeli rat bio je raspoređen u uredništvo „Nove Hrvatske“. 6.travnja 1945. povlačio se prema Austriji zajedno s Prosvjetnom bojnom kojoj je pripadao. Prema pričama njegovih prijatelja streljan je u mnoštvu drugih, negdje u okolici Maribora. Nikad nismo uspjeli saznati pravu istinu. S mojom mamom bio je u braku svega tri mjeseca. Iako je ubijen prije mog rođenja, pa ga prema tome nisam nikad imao prilike upoznati, pa ni vidjeti, nedostajao mi je silno. Dugo, dugo sam završavao moju večernju molitvu onako kako me je mama naučila „… i daj da nam se tata kući vrati“. U tekstu kojeg je priredio povjesničar Jere Jareb i koji ovdje donašam po prvi puta sam u jednoj „fusnoti“ našao mali trag mogućeg kretanja mog oca nakon odlaska iz Zagreba a prije prerane smrti. Zbog toga donašam ovaj tekst u cijelosti.









JERE JAREB
Zagreb, Republika Hrvatska


Hrvatski književnik Gabrijel Cvitan (1904.-1945.) bio je zarobljen od
partizana kod Rakovog potoka u kamionu koji je vozio civile iz Karlovca u
Zagreb na 14. rujna 1944.(1) U zapisniku preslušavanja od 28. studenoga 1944.
Cvitan kaže, “Prvo sam bio raspoređen u dopunski bataljon VII. divizije, a
nakon 4 dana upućen sam u II brigadu II bataljon I. četu kao borac. Do 11.
XI. proveo sam u četi, te sam učestvovao u nekoliko manjih borbi i jednoj
većoj prilikom zauzimanja Majura…. 11. XI. postao sam ratni dopisnik za II.
brigadu. Na toj dužnosti ostao sam dok nisam pozvan ovamo na saslušanje”.(2)
Opunomoćenik OZN-e II. brigade u svom dopisu od 22. studenoga 1944.
upućenom opunomoćeniku OZN-e VII. divizije ima nešto drugačiju kronologiju.
Prema tom dopisu Cvitan je došao u II. brigadu, I. četu II. bataljona
na 2. listopada, dakle osamnaest dana poslije zarobljavanja, a prije dolaska u
II. brigadu,“saslušan je od OZN-e za Kordun i Pokuplje”.(3) To saslušavanje nije
sačuvano ili ga pak nisam uspio pronaći.

Opunomoćenik OZN-e II. brigade u već spomenutom dopisu od 22. studenoga
1944. tvrdi, da je Cvitan bio borac, “sve do par dana, kada je uzet za
dopisničara brigade”.(4) Cvitan pak na preslušanju od 28. studenoga 1944. kaže
da je 11. studenoga postao,“ratni dopisnik za II. brigadu”.(5)

U vremenu zarobljavanja Gabrijela Cvitana već je postojala uhodana
zamjena zarobljenih ili utamničenih partizana i komunista sa zarobljenim
njemačkim i hrvatskim vojnicima i civilima. Te su zamjene počele u ljeto
1942. i trajale su sve do konca rata. Prva osoba s partizanske strane zadužena
za zamjenu bio je Vladimir Velebit. Njega je na toj dužnosti, valjda u proljeće
1943., zamijenio Marijan Stilinović. Sredinom 1943. Stilinovića je naslijedio
Josip Brnčić, a krajem ožujka 1944. došao je na tu dužnost Boris Bakrač i
ostao na tom položaju do konca rata. Brnčić je imao legitimaciju i “punomoćVrhovnog štaba”
na ime Stanko Perović, a Bakrač na ime Ivo Žuljević. U ožujku

1944. dogovorom između njemačkog generala u Hrvatskoj Edmunda Glaise
von Horstenaua i partizanskog Vrhovnog štaba bila je izabrana Pisarovina
kao neutralna zona za zamjenu zarobljenika i utamničenika. Bakrač tvrdi da,
“neutralnost zone Pisarovine bila je tokom čitavog perioda zamjene dosta
striktno poštivana od obiju strana”.(6) Bakrač nadalje tvrdi, “Po mojoj gruboj
evidenciji bio sam za to čitavo vrijeme (od ožujka 1944. do svibnja 1945.) oko
25 puta u Zagrebu, dok je oko 12-15 zamjena izvršeno bez odlaska u Zagreb,
u Pisarovini. Znači da je tih kontakata moglo da bude oko 40”. Bakrač nastavlja,
“Ne znam isto tako za točan broj zamjenjenih drugova. Po mojem računu
moglo ih je biti oko 800-900”.(7) Bakrač također tvrdi, “Poslije svake zamjene ja sam
redovito obavještavao o svim njenim detaljima Glavni štab Hrvatske”.(8)

Gabrijel Cvitan bio je u partizanskom zarobljeništvu oko tri mjeseca. U
Zagrebu se u krugu njegove obitelji i prijatelja smatralo da je mrtav. Njegov
prijatelj Vinko Nikolić piše,“Zarobljen kroz nekoliko mjeseci nije se za nj ništa znalo, proglašen
je bio mrtvim i mi smo ga već bili oplakali. Na Učiteljskom domu u Zagrebu za njega
‘mrtva’ vijala se crna zastava. Nakon svega, on se pojavio živ i zdrav u Zagrebu”.(9)

Nije poznato iz dostupnih dokumenata tko je započeo zamjenu Gabrijela
Cvitana. Je li to bila hrvatska ili partizanska strana? Svakako proces zamjene
započeo je 19. studenoga 1944. dopisom opunomoćenika OZN-e VII. udarne
divizije upućenom opunomoćeniku OZNE-e II. udarne brigade iste divizije,
kojim se traži da im se uputi Gabrijel Cvitan, učiteljski nadzornik. Cvitan je bio upućen
opunomoćeniku OZN-e VII. udarne divizije vjerojatno 23. studenoga
jer je toga dana napisao svoju biografiju priloženu dopisu opunomoćenika
II. udarne brigade od 22. studenoga.(10) Opunomoćenik OZN-e VII. udarne
brigade predao je Cvitana III. odsjeku OZN-e za Hrvatsku. Predstavnik III.
odsjeka OZN-e za Hrvatsku, M. Javorski, preslušao je Cvitana 28. studenoga i
dostavio zapisnik preslušavanja IV. odsjeku OZN-e za Hrvatsku, primljenom
1. prosinca 1944.(11) Dakle, 1. prosinca 1944. sve je bilo sređeno s partizanske
strane za Cvitanovu zamjenu.

Boris Bakrač navodi da je izvršio dvije zamjene u prosincu 1944. i to 4. i 20.
prosinca.(12) Prema tome se može sa sigurnošću zaključiti, da je Gabrijel Cvitan
bio predan hrvatskim vlastima 4. ili 20. prosinca 1944. Bakrač također navodi,
da je među značajnim zamjenama bio i “tabornik Cvitan”.(13) Međutim u ovdje
objavljenim partizanskim dokumentima Cvitan se uvijek naziva učiteljskim,
školskim nadzornikom.

Vinko Nikolić navodi, da mu je Cvitan poslije povratka u Zagreb pričao, da
su ga partizani “pokušali okriviti, da je za svoju pjesmu o Poglavniku (“On je
došao”) dobio za nagradu od vlasti kuću, jer nisu mogli zamisliti, da bi onaj
iskreni rodoljubni zanos, kada naša zemlja dobiva svog narodnoga vladara,
mogao nadahnuti pjesnika rodoljuba – bez ikakva materijalna interesa”.(14)

Poslije povratka iz partizanskog zarobljeništva u Zagreb u prosincu 1944.
Cvitan je nastavio svoj rad u ministarstvu narodne prosvjete do konca rata.
Povlačio se je iz domovine u svibnju 1945. u grupi novinara. Napustili su
Zagreb u većem teretnjaku (veliki Mann) 6. svibnja 1945. i stigli u Celje.
Prešli su austrijsku granicu kod Dravograda rano ujutro 8. svibnja i stigli
u Klagenfurt prije podne istoga dana. Tri ili četiri dana kasnije, dakle 11.
ili 12. svibnja, nekoliko osoba iz te grupe, među njima i Cvitan, napustili su
Klagenfurt s istim teretnjakom i otišli u Krumpendorf, mjesto u predgrađu
Klagenfurta. Stjepan Hrastovec, koji je s njima stigao u Klagenfurt i nije otišao u Krumpendorf, tvrdi, da se za Cvitana i grupu koja je otišla u Krumpendorf, “nikada poslije toga ništa nije čulo. Ime ni jednog od njih nije se nigdje u emigraciji pojavilo. Prema tome se postavlja pitanje: da li su oni uopće ikada i stigli do Krumpendorfa? Može biti, da su ih na putu zaustavile savezničke patrole i izručile partizanima, ili su naišli na kakvu od partizanskih grupa, koje su također tih dana okolo grada kružile, a onda se nije teško dosjetiti, što im se moglo dogoditi. Ako su pak i stigli u Krumpendorf, možda su odanle kasnije bili ukrcani u vlak, koji ih je tobože trebao odvesti u Italiju, ali je negdje kod Jasenovca [Jesenica?] skrenuo u Jugoslaviju”.(15)

Mislim, da je potrebno dodati još jedan podatak o Cvitanu koji nije
spomenut u dokumentima. Gabrijel Cvitan kao nadzornik pučkih škola
putovao je Hrvatskom i zabilježio narodnu pjesmu “Na Kozari” Objavio ju je,
možda prvi, u proljeće 1944.(16) Ne znam je li za tu objavljenu verziju te pjesme znala Maja Bošković-Stulli, koja se je bavila hrvatskim narodnim pjesmama
nastalim tijekom Drugoga svjetskoga rata.

Potrebno je dodati nekoliko riječi uz dokumente koje ovdje objavljujemo.
Cvitan je na saslušanju opisao rad i organizaciju hrvatskog ministarstva narodne
prosvjete. Naveo je vodeće osobe koje su radile u ministarstvu ali nije
naveo točno promjene naziva ministarstva i ministre koji su vodili to ministarstvo. Tijekom rata ministarstvo je doživjelo dvije promjene u nazivu. Na
16. travnja 1941., kada je bila imenovana prva hrvatska državna vlada, ministarstvo je nazvano ministarstvo bogoštovlja i nastave, očito prema nazivu
istoimenog odjela banske vlasti od 1868. do 1918. Prema zakonskoj odredbi od
24. lipnja 1941. o hrvatskoj državnoj vladi poslovi bogoštovlja preneseni su u
ministarstvo pravosuđa. Reorganizirana hrvatska državna vlada od 30. lipnja
1941. imala je ministarstvo nastave i ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja.
Zakonska odredba o hrvatskoj državnoj vladi od 10. listopada 1942., na
temelju koje je istog dana imenovana nova hrvatska državna vlada, imala je
ministarstvo narodne prosvjete umjesto ministarstva nastave. Dakle, ministarstvo
narodne prosvjete postoji od 10. listopada 1942. do konca rata.
Dr. Mile Budak bio je ministar bogoštovlja i nastave odnosno nastave
od 16. travnja do 2. studenoga 1941., kada je bio imenovan poslanikom u
Berlinu. Istoga dana, 2. studenoga 1941., profesor Stjepan Ratković, rektor Više
pedagoške škole u Zagrebu, bio je imenovan državnim tajnikom ministarstva
nastave i kao takav vodio je poslove ministarstva do 2. ožujka 1942., ali u isto
vrijeme bio je ministar nastave u zamjenu dr. Mirko Puk, ministar pravosuđa
i bogoštovlja. Ratković je bio imenovan ministrom nastave 2. ožujka 1942. i
na tom položaju ostao do 10. listopada 1942. Dr. Mile Starčević imenovan je
ministrom narodne prosvjete 10. listopada 1942. i na toj dužnosti ostao do
11. listopada 1943., kada ga je naslijedio dr. Julije Makanec i na tom položaju
ostao do konca rata. Dr. Makanec je bio član HSS i kao takav je postao
gradonačelnikom Bjelovara prije travnja 1941. Kao gradonačelnik Bjelovara
sudjelovao je u pobuni hrvatskih vojnika protiv jugoslavenske vojske i u
proglašenju samostalne hrvatske države u Bjelovaru 8. travnja 1941.
Cvitan je također dao kratki pregled rada hrvatskih pedagoga, književnika i
novinara koji su tijekom Drugog svjetskog rata živjeli u Zagrebu. Bez sumnje
podaci predstavljaju prilog kulturnoj povijesti ratne hrvatske države.

(1) Vlastoručno pisan životopis Gabrijela Cvitana od 23. studenoga 1944., objavljen ovdje kao dokument 2.
(2) Zapisnik saslušanja Gabrijela Cvitana od 28. studenoga 1944., objavljen ovdje kao dokument 3.
(3) Dopis opunomoćenika OZN-e II. udarne brigade opunomoćeniku OZN-e VII. udarne
divizije od 22. studenoga 1944., objavljen ovdje kao dokument 1.
(4) Isto.
(5) Vidjeti predhodnu bilješku 2.
(6) Boris BAKRAČ,“Razmjena ratnih zarobljenika i uhapšenika na području Pisarovine”, Treća godina narodno-oslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Like, Pokuplja i Žumberka: Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 8, Karlovac, 1977., 845-847, cijeli članak, 845-865. Bakrač je napisao taj članak na temelju sjećanja i nekoliko dokumenata koje je sačuvao. Dokumente
je predao tadašnjem arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, odnosno Hrvatskog instituta za povijest, koji je svoj arhiv predao 1990-ih godina Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. U historiografiji problem zamjene zarobljenika i zatvorenika nije uopće obrađen. U jednom mi je razgovoru iz ljeta 1997. general Vladimir Velebit rekao da ima napisanih oko 150 stranica o zamjenama u kojima je sudjelovao.
(7) Isto, 847.
(8) Isto, 850. Predpostavljam da je sačuvan arhiv Glavnog štaba Hrvatske i da je u njemu sačuvana građa o zamjenama.
(9) Vn. [Vinko NIKOLIĆ], “Čija je pjesma ‘Na Kordunu grob do groba’?”, Hrvatska revija (Barcelona), god. 31., sv. 1., ožujak 1981., 134, cijeli članak. 134-137.
(10) Vlastoručno pisan životopis Gabrijela Cvitana od 23. studenoga 1944. i dopis opunomoćenika OZN-e II. udarne brigade od 22. studenoga 1944., objavljeni ovdje kao dokument 1. i 2.
(11) Zapisnik saslušanja od 28. studenoga 1944. s prilozima, objavljeni ovdje kao dokumenti 3., 4. i 5.
(12) B. BAKRAČ, n. dj., 850.
(13) Isto, 849.
(14) V. NIKOLIĆ, nav. članak, 134. Cvitanova pjesma, “On je došao”, objavljuje se ovdje kao dokument 5. Bila je priložena zapisniku preslušanja od 28. studenoga 1944.
(15) Pannonicus (Stjepan HRASTOVEC), “O nestanku Gabrijela Cvitana”, Hrvatska revija (Barcelona), god. 31., sv. 3., rujan 1981., 540-541. Stjepan Hrastovec mi je osobno rekao, da se on krije pod pseudonimom Pannonicus. Hrastovec navodi, da su uz Cvitana otišli u Krumpendorf Branko Paunović, Branko Klarić i novinar Babić iz osječkog Hrvatskog lista. Mirko Meheš pisao mi je iz Pariza, dok sam živio u Klagenfurtu u Austriji, dakle prije prosinca 1951., da su u grupi
koja se je odvezla u Krumpendorf bili također Franjo Trbuha i Ivan Cerovac, novinari dnevnika Nova Hrvatska, Stanislav Polonijo, novinar tjednika Ustaša i Florio Livić, tajnik dnevnika Hrvatski narod.
(16) Objavio sam faksimil Cvitanove verzije te pjesme iz Hrvatske Smotre (Zagreb), br. 3.-4., ožujak-travanj, 1944. u mojem članku, “Hrvatska narodna pjesma ‘Na Kozari grob do groba’”, Hrvatska revija (Barcelona), god. 31., sv. 3., rujan 1981., 538., cijeli članak 538.-539.

Slijede dokumenti.
(Dokumente donašam u slijedećem postu)


Prenosim: Časopis za suvremenu povijest
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.09.2008., četvrtak

Umiru velikani 1971.god. – Jozo Ivičević, Tomislav Ladan, Vice Vukov…


Početkom ljeta umro je glavni tajnik Matice hrvatske iz 1971.god. profesor Jozo Ivičević. Nedavno je umro i član upravnog odbora Matice hrvatske iz istog razdoblja akademik Tomislav Ladan. Želio sam pisati i o jednom i o drugom ali sam nekako oklijevao. Današnja vijest da je umro i Vice Vukov , također član upravnog odbora MH iz 1971.god. upravo me je prisilila, već zbog tragičnih okolnosti smrti, da kažem koju riječ o ovoj trojki različitih ljudi koji su dobar dio tereta 1971.god. nosili na svojim leđima.

Jozo Ivičević je bio moj šef. Uz to što je bio glavnim tajnikom Matice hrvatske(i asistent na Pravnom fakultetu), bio je i odgovorni urednik „Hrvatskog tjednika“ i zadužen za unutrašnju politiku. Ta rubrika imala je svega dva stalna novinara: Brunu Bušića i mene.

Daleko od toga da bih sada htio krivotvoriti povijest i prikazivati se kao veliki osobni prijatelj Joze Ivičevića. Ali slobodno mogu reći da smo, tih nekoliko mjeseci koliko smo zajedno radili, sjajno surađivali. Nikad više nisam u životu imao tako dobrog šefa.

Jozo Ivičević je bio miran, povučen i pomalo oklijevalo. Koji puta bi stvar i previše zakomplicirao. Bio je vrlo pedantan i pazio je na svaku riječ koja je trebala biti objavljena u HT-u. Za nas mlađe imao je puno razumijevanja i ne jednom sam nosio moje tekstove u njegov stan kako bi ih on, u zadnji čas, još jednom pregledao i odobrio. Njegov pronicljivi i analitički mozak u velike je bio zaslužan za mnoge političke odluke koje je donašala Matica hrvatska a provodio Hrvatski tjednik.

Uz sve to s Jozom Ivičevićem se moglo šaliti, smijati i dobro zabaviti. No posao je ipak bio i ostao na prvom mjestu.

Svoj angažman u Hrvatskom tjedniku Jozo Ivičević je skupo platio visokom robijom.

1990.god. ponovo sam ga susreo. I od tada smo zadržali gotovo prijateljske iako ne i prisne odnose. Jozo je u to vrijeme bio obuzet obnovom Matice hrvatske i kad mu je to uspjelo uglavnom se povukao (a nije mu ležalo guranje u prvi plan) i bavio se publicističkim radom. Nekoliko posljednjih godina najavljivao mi je izlazak njegove knjige u nakladi Matice hrvatske, ali koliko je meni poznato, knjiga do dana današnjeg nije izašla.

Bio je drag i dobar čovjek. Intelektualac vrhunskog obrazovanja. Otišao je s ovog svijeta onako kako je i živio: tiho!

Početkom davne 1971.god. radio sam u Nakladnom zavodu Matice hrvatske a u samoj Matici hrvatskoj bio sam tajnik Komisije za odnose s Hrvatima u svijetu. Nakon atentata na jugoslavenskog ambasadora Rolovića u Stockholmu neka dobra duša poslala mi je iz Švedske izreske iz švedskih novina ali bez prijevoda. I dok sam ja prilično zbunjeno gledao u te izreske ne znajući što da s njima počnem, naišao je netko od starijih koji mi je odmah rekao: pa Ladan ti zna švedski. Do Tomislava Ladana nije bilo daleko. Radili smo u stvari u istoj zgradi, današnjoj zgradi Matice hrvatske, dok je onda, još 1971.god. veći dio zgrade pripadao Leksikografskom zavodu u kojem je Tomislav Ladan već tada radio. I tako smo se upoznali. Prijevode sam dobio vrlo brzo a s Tomislavom Ladanom sam ostao u dobrim odnosima.

Moglo bi se reći da je bio polihistor. O svemu je znao ne ponešto, nego puno i iscrpno. Bio je živa enciklopedija. Uz to je bio miran i vrlo srdačan u osobnom kontaktu. Već onda je uživao veliki ugled i poštovanje. Uz sve to bio je i šaljivđija koji se znao blago našaliti sa starijim članovima Upravnog odbora Matice hrvatske. O tome mi doduše nije pričao on, nego Šime Đodan, isto jedan od danas pokojnih velikana Matice hrvatske iz 1971.god.

Jednom smo se, mislim 1985.god. susreli u Njemačkoj na nekom skupu. Kao da smo se dogovorili, niti jedan od nas nije ni trepnuo okom niti pokazao da se poznajemo. Moj položaj političkog emigranta, mogao ga je u ono doba ozbiljno ugroziti. Za vrijeme jedne stanke krenuo sam u šetnju u obližnji park. Koju minutu kasnije došao je i on i tu smo se mogli srdačno pozdraviti i izmijeniti informacije. Kao ravnatelja Leksikografskog zavoda susreo sam ga nekoliko puta, manje-više slučajno. Uvijek je bio jednako srdačan i susretljiv.

S njim je otišao na drugi svijet jedan od najpametnijih ljudi koje sam imao čast upoznati u životu.


Danas me je pak potresla vijest o smrti Vice Vukova. Jedva da sam ga poznavao. Ali smo se znali sretati u Matici hrvatskoj, a bio je član i Savjeta Hrvatskog tjednika. Vice Vukov je u Hrvatskom proljeću bio daleko više od „estradnog pjevača“ kako ga danas nazivaju neki mediji. Svojim nastupima pod hrvatskom trobojnicom, izborom pjesama koje je pjevao, svojim otporom srpskim pjevačima koji su u Hrvatskoj uz pomoć ondašnjih vlasti nalazili svoj Eldorado, bio je Vice Vukov za mnoge Hrvate pa tako i za mene mnogo više. Bio je jedan od simbola hrvatskih stremljenja za vlastitom državom.

Legendaran je njegov rat iz tog razdoblja sa srpskim pjevačem Đorđem Marjanovićem, legendaran je njegov nastup u Krapini 1971.god. kad je Titu i družini zapjevao upravo pjesmu „Dobro mi došel prijatelj“. Takav je bio Vice Vukov. Imao je odličan glas i znao ga je iskoristiti. Imao je smisla za javne i efektne nastupe i znao ih je iskoristiti. I za svoje ali i za opće dobro.

Svoje nastupe u Hrvatskom proljeću skupo je platio. Prvo izgnanstvom a onda onemogućavanjem nastupanja. Ne želim suditi o njegovom političkom djelovanju nakon 1990.god. Želim vjerovati da je postupio najbolje što je u datoj situaciji bilo moguće.

I onda tragičan pad u hrvatskom Saboru. Godine kome. Sad ga je smrt oslobodila i može se pridružiti zborovima anđela, jer imao je doista anđeoski glas.


Sva trojica su uvelike obilježila moju mladost. Svaki na svoj način. Hvala im na tome.




- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.09.2008., subota

Karakteristika

U doba kad sam polazio gimnaziju (II. gimnazija u Križanićevoj) vladao je hrvatskom i Jugoslavijom kruti komunizam, ovdje zvan socijalizam. Nisu baš bila vremena za šalu, pogotovo ne za političku. Moj dobar prijatelj Nenad (sjedili smo u istoj klupi, vrstan matematičar od kojeg sam mogao, zlu ne trebalo prepisivati) zbog mojih čestih neprilika s ondašnjim komunističkim sustavom, negdje u 3.r. gimnazije ispostavio mi je "Karakteristiku" u ime Narodne omladine. Moglo se naime dogoditi da se bez takvog papira ne mogu upisati na fakultet. Karakteristiku nisam trebao jer sam studirao u Beču ali ju čuvam kao uspomenu na jedno specifično vrijeme i na jednog dobrog prijatelja.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Tekst Karakteristike:

Cerovac Ivan

Karakteristika

Aktivan u radu. Zalaže se za uspjeh kolektiva. Pomaže drugovima u savladavanju teškoća. Radne navike dobro razvijene.

Pečat Narodne omladine i potpis
- 07:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.09.2008., srijeda

Kada je "PATRIA" došla u Hrvatsku?

Susjednu nam državu, Sloveniju, potresa škandal oko kupovine bornih kola finskog proizvađaća "Patria". Predsjednik vlade Republike Slovenije, Janez Janša, optužen je da je primao mito. Jedva da se može zamisliti gora optužba protiv jednog predsjednika vlade i to netom uoči izbora.

Kako se dakle ime finskog poduzeća "Patria" povlači po novinama, radio i TV postajama, u jednom trenutku mi se učinilo da mi je ime "Patria" nekako poznato i to u vezi s Domovinskim ratom. Nije trebalo dugo pregledavati moju "ratnu" arhivu i našao sam što sam tražio.

Davne 1991.god. nekolicina nas, okupljenih oko Štaba Narodne obrane u Novom Zagrebu, bila je zaposlena opremanjem dvije dragovoljačke satnije koje su po zapovijedi samog Predsjednika Tuđmana trebale krenuti na Banovinu.

Više se ne mogu sjetiti okolnosti pod kojima sam došao do adrese poduzeća "Patria" u Karlovcu. Ali, uspio sam nabaviti dovoljan broj uniformi i dodatne opreme. Račun je virmanom platila "Privredna banka".

U ono doba nisam znao tko i što je "Patria". Danas znadem nešto više. Zanima me, da li je to bila ova ista finska "Patria" i da li je već u ono doba "Patria" zarađivala na našem ratovanju i dakako, ako je tako, tko je dobio proviziju.

Ovdje donašam kopiju "Otpremnice" koja dokazuje moje tvrdnje.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us






- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2008., ponedjeljak

Mediji i politika 1971. godine Na primjeru Studentski list

Prve novinarske nesigurne korake učinio sam u Studentskom listu 1970/71. Mario Bošnjak je bio "urednik deska" pa je tako bio zadužen i za uređivanje tekstova koje sam donosio. Rado se sjećam tih vremena i slobode koju sam imao u pisanju, iako su i glavni urednik i neki drugi vodeći urednici imali sasvim oprečna politička stajališta od mojih. To nas nije smetalo, pa smo ostali uglavnom u dobrim odnosima do danas.






Što se tiče tjednika Studentski list, valja još jednom naglasiti, i prije i poslije već legendarne travanjske studentske skupštine 1971. godine, bio je žarište u kojem se prelamala cjelokupna hrvatska politika

Iz jednostavna razloga što sam bio u samom viru medijskog zbivanja 1971 godine, tamo gdje je na neki način sve počinjalo, kao urednik u tadašnjem Studentskom listu, i to, da odmah preciziram, u onom Studentskom listu do travanjske skupštine studenata, koji je, štogod tko o tome mislio, bio najuspješniji Studentski list svih vremena u Hrvatskoj kada se uzme u obzir njegov sveukupni utjecaj na politiku i kulturu uopće, na sastav suradnika i na tiražu od čak 26.000 primjeraka, čini se da moram ipak ponešto istaknuti na ovom skupu, jednostavno, da se ne zaboravi, da se to ima na umu kako se ne bi ništa olako zaključivalo. Bio je to list u kojem je zaista cvalo tisuću cvjetova i u kojem je zbilja moglo proći tekstova, primjerice gospodarskih koji su se među prvima zalagali za čiste račune, koji su upozoravali na rabote tada po zlu poznatih reeksportera, a takvi se članci nisu mogli pojaviti u svom ostalom tadašnjem naglo probuđenom i slobodoumnom hrvatskom novinstvu. Istini za volju objavljivali smo i suprotna mišljenja, recimo državotovorna kako bi se to kasnije reklo, i to paralelno, stranicu uz stranicu, a nismo onda ni znali da će se to kasnije zvati pluralizmom mišljenja i urednikovanja.
Umjesto toga nezadovoljnici našim listom na sveučilištu, nerijetko čak odajući nam i priznanje za profesionalizam, ipak su nas nazivali untarstma,(uglavnom ovako kao što je napisano, bez vokala), a veoma su rijetko pristajali svoje primjedbe na naš uređivački koncept ili na pojedini tekst i pismovno oblikovati, a ako bi to napravili onda bismo to i uredno objavljivali.

Ali svakako bih htio odmah naglasiti da, zapravo, između na travanjskoj skupštini tadašnjeg Saveza studenata Zagreba, smijenjenog studentskog rukovodstva, pa tako i uredništva njihovog Studentskog lista, i novog, revolucionarnog studentskog rukovodstva nije postojalo nekakvo pravo neprijateljstvo, nego samo politička neslaganja i to više u pitanju političkih metoda nego li ciljeva, a dokaza je tome više, a prvi je, recimo, što je javljeno, neću reći tko je to bio, u moju redakciju Studentskoga lista da je krenula revolucionarna ekipa da nas izbaci iz netom, za ono doba, lijepo uređenih prostorija Studentskog lista, pa je i normalno je da smo mi u miru otišli. Iste noći u prostorije je provaljeno. A to se dugo negiralo.

To sigurno znam jer sam i osobno bio sudski registriran kao v.d. direktor tadašnjeg nakladnika SL Universitasa, što kasnije, dakako, u smislu pravne države, ništa nije značilo.
Onome kome se ovo čini suvišnim formalizmom napominjem samo da je isto poduzeće bilo i nakladnik poznatog kazališnog časopisa Prolog, za kojeg novo studentsko rukovodstvo nije pokazalo nikakva interesa osim što se njihov tadašnji član predsjedništva, studentski “ministar kulture”, stanoviti Mićo Jelić Grnović, poznat po svojim obnaženim poetskim nastupima, prekriven samo nekim mizernim kožuhom, prijetio Prologu svojim poetsko-scenskim prikazbama. Isto je ambiciozno studentsko poduzeće imalo gotov projekt prvog studentskog radija, zatražena odobrenja i osigurane prostorije u uređenu potkrovlju iste zgrade (danas opet Trg žrtava fašizma 13) za studio. Također je bio završen koncept dvotjedne komercijalne revije u kojoj bi se angažirali svi “prestarjeli” suradnici Studentskog lista, jer smo osjećali da novi mlaci s uzavrelog sveučilišta trebaju ući postupno u Studentski list. Revija se trebala zvati jednostavno Hrvatska.
U mojim razgovorima, vođenim na nivou stari direktor - novi predsjednik Saveza studenata, Dražen Budiša je pokazivao mnogo tolerancije u dijalogu, ali i nimalo volje za rješavanje sudbine poduzeća Universitas. On je odbijao bilo kakve uredne primopredaje i tvrdio da su oni novi predstavnici studenata, što nitko nije ni osporavao, i da mogu što hoće. Tek kasnije, kada se vidjelo da se glavni urednici novog Studentskog lista mijenjaju iz broja u broj i da je objektivno to glasilo kvalitetom jednostavno neusporedivo s onim “poraženih snaga” bilo je pokušaja njegova rukovodstva da vrati neke članove stare redakcije, ali do pomirenja i suradnje nije došlo uglavnom jer novi nisu htjeli sve one koji bi se bili htjeli vratiti u redakciju, a i hipotetski povratnici nastupali su jednako tvrdoglavo - svi natrag ili nitko. Pokušaj da se u Studentskom listu pomire studentski iskusni profesionalci i nova revolucionarna studentska vlast propali su i onda kada su neki ljudi iz Matice hrvatske, svjesni važnosti i utjecaja predtravanjskog Studentskog lista u široj javnosti, iz kojeg su između ostalog došla i neka udarna pera istraživačkog novinarstva Matičinog Hrvatskog tjednika (primjerice Ivan Cerovac i Krunoslav Šuto), sazvali sastanak za rekonstrukciju Studentskog lista. Sve je propalo na tome što nije bilo suglasnosti za neke ljude koji se uopće nisu politički eksponirali u bivšoj redakciji, ali su se nekome na nekom fakultetu nekoć zamjerili. E, tu je puklo. Definitivno. Neke su tehničke službe ostale raditi u Studentskom listu i pregovori između starih i novih zauvijek su prekinuti.

A, što se tiče tjednika Studentski list, valja još jednom naglasiti, i prije i poslije već legendarne travanjske studentske skupštine 1971. godine, bio je žarište u kojem se prelamala cjelokupna hrvatska politika. Bila je zla sreća valjda to što se nitko nije ozbiljnije pozabavio događanjima oko tog glasila koje je značilo mnogo više od kroničarenja sveučilišnih, mada burnih zbivanja jer u to doba kada je na Sveučilištu bilo oko 35.000 studenata naklada od 26.000 primjeraka zacijelo je pokrivala mnogu širu čitateljsku stratu. Bilo je, naime, gotovo normalno da imalo zainteresiraniji homo politicus croatiensis na kiosku zatraži i Vjesnik u srijedu i Studentski list. Toga nije bilo ni prije ni poslije. Tadašnja vlast nikada to nije znala pravilno ocijeniti, a čini se ni današnja za studente nema posebna razumijevanja. Pa nije vrag da su ova država, ovaj grad, ovo Sveučilište tako siromašni da danas više nemamo ništa slično izdanju Studentski list.
Uglavnom ponašali su se kao legendarni general Ivan Šibl koji je došao kao izaslanik vlasti na spomenutu studentsku skupštinu. Zatekavši nekolicinu studenata u dvorištu Studentskog centra, pitao je gdje se održava skupština studenata. Oni su ga pitali koja, jer dok je on došao glavni događaj: shizma među mladim zagrebačkim akademičarima već se dogodila i praktički su u tom trenutku postojala već dva skupa - jedan u velikoj kino-dvorani, a drugi, malobrojni, u tadašnjem ABK -kabinetu. General se Šibl nije nimalo zbunio samo je pitao gdje je više studenata i doznavši to otišao u veliku dvoranu. Ostalo je povijest, a pouka je ta da politika uvijek nastoji u početku prigrliti masu, a poslije što bude.
A, što se tiče pitanja kakvi su nositelji hrvatske ideje bili članovi palog studentskog rukovodstva najbolje bi bilo uzeti komplet Studentskog lista 70. i 71. godine. Sve svoje političke ideje mnogi su od njih tamo iznijeli osobno i u obliku programa nazvanog 300 dana.
Inače, kao izdavači smijenjeni studentski rukovodioci, tada se to samo tako zvalo, bili su sjajni. Davali su novac uglavnom na vrijeme i podnosili da ih napadamo u vlastitom listu, a valja priznati da je to i danas teško naći.

No, da ne bi ova slika bacila previše glamoura na tadašnje opće bijedno materijalno stanje studenata dodajem i sasvim neliterarnu sliku u kojoj ljuti diskutantski protivnici sa skupova, ljevičar i desničar, zajedno prodaju blok za prehranu pred studentskom menzom kako bi ga pretvorili u dim ili dvije loze. (Inače, ti znucani i od svakog smisla ispražnjeni termini, lijevo i desno u to doba bili su posebice u modi).
No, kada se već priča o studentima ovakvim i onakvim iz tih godina svakako valja spomenuti i najbrojniji sloj studenata. Onaj koji je cijelu 71. akademsku godinu uredno proveo u Sveučilišnoj knjižnici ne propustivši nijedan ispitni rok s figom u džepu za obje, što se mene tiče, nepotrebno suprotstavljene studentske strane. Neka mi bude dopušteno pomisliti da su mnogi od tih i prvi profitirali kada se u Hrvatskoj privatiziralo i šakom i kapom. No, postoji još nešto što bitno određuje razliku između tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva, te starog, palog studentskog vodstva i ekipe Studentskog lista te vođa studentske organizacije koja su ponajviše pamti po Čičku, Budiši, pokojnom Paradžiku, Dodigu i da ih sve ne nabrajam posebice. Ta je razlika životno okrutna - ovi potonji su svoju političku ideju odrobijali.
Još kao prilog tezi da između suprotstavljenih studentskih strana nije bilo, zapravo, nepremostivih jazova ističem činjenicu da se nitko od tzv. stare studentske ekipe, nakon kraha hrvatske politike u Karađorđevu, uglavnom nije ušao u pobjednički vlak tzv. zdravih snaga. Iako je dugo taj zahuktali stroj stajao na peronu brze političke karijere i sirenski fućkao.

Mario Bošnjak

Prenosimo:HND
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.09.2008., petak

Niža muzička škola Blagoje Bersa i profesorica Višošević.

Među moji fotografijama, sačuvanim iz mladosti, nalazi se i jedna jedina koja se odnosi na Nižu muzičku školu Blagoje Bersa. Čak se i dobro sjećam da nas je profesorica Višošević odvela na Rokov perivoj i da smo se tamo i slikali. Mene možete naći sasvim desno na slici. Odmah uz mene stoji jedan od izvanredno nadarene braće Kovač dok drugi brat stoji sasvim lijevo. Sjećam se da je i njihova sestra išla s nama u muzičku školu ali nisam siguran da je na ovoj slici. Ostalima neznam imena.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

(Klikom miša na sliku, možete je povećati)
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.09.2008., srijeda

Moja prva sv.Pričest

Pregledavajući moje arhive slika našao sam i sliku s moje prve sv.Pričesti. Snimljena je u crkvi sv.Blaža u Primorskoj ulici, mojoj župnoj crkvi. U doba kad je slika snimljena imao sam, mislim 8 godina (u ono zlatno doba mog djetinjstva ranije se išlo na pričest nego danas). Nažalost, ne mogu nikoga sa slike prepoznati. Iako sam sigurno veliki dio dečki sa slike poznavao. Ili smo išli zajedno u školu, ili s vjeronauka ili smo zajedno ministrirali. Kako bilo da bilo eto još jedne moje uspomene:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

(Klikom miša na sliku, možete je povećati)

Nisam nikada tajio da sam katolik. Ali nisam nikad tvrdio da sam posebno dobar katolik. Bio sam u životu toliko vjernik koliko je to bilo u mojoj moći. I takav kanim ostati do kraja života.

P.S. Mene možete naći u drugom redu, sasvim u sredini slike, držim Potvrdu visoko da se vidi.
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.09.2008., ponedjeljak

Povelja Zagrebačke filharmonije

U životu su me znali hvaliti ali službenih priznanja, pohvala ili čak odlikovanja nikada nisam dobio. Zato su mi srebrna medalja i povelja Zagrebačke filharmonije koje sam dobio 2001. god. drage.

Zašto sam ih dobio baš 2001.god.? No zato jer HDZ više nije bio na vlasti. Tek onda su se vodeći ljudi u ZF mogli odlučiti na takav korak.



Free Image Hosting at www.ImageShack.us(klikom miša na sliku, možete je povećati)
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.09.2008., četvrtak

40 godina sretnog braka - to nije malo !!

4. rujna 1968.god. vjenčali smo se moja, najbolja supruga na svijetu i okolici, Nada i ja. Dakle, živimo u sretnom, presretnom braku ravnih 40 godina. Može se nekom činiti da to nije nešto posebno. No meni, koji sad znadem koliko truda i volje oboje bračnih drugova moraju uložiti u trajni uspjeh braka, meni je jasno da smo proživjeli prekrasne godine, da je bilo uspona i padova, da je bilo kriza (koje smo zajedničkim trudom znali prebroditi) i da je naš brak okrunjen rođenjem naših sinova Benjamina i Domagoja.

Kad smo se vjenčali (u Šuici, selu pokraj Duvna) bili smo vrlo mladi. Nada je upravo bila maturirala i imala je tek 18 godina. Ja sam pak bio na trećoj godini studija i imao sam 22 godine. Oboje smo bili ne samo vrlo mladi, nego i vrlo zaljubljeni. Tko je onda mogao i pomisliti kakav nas buran život očekuje i kojim će sve iskušenjima biti naš brak izložen.

Pri tome je, kako to poslovica kaže, moja Nada držala tri ćoška u kući (a ima onih koji nas dobro poznaju pa bi rekli: i sva četiri). I svaki puta sam požalio kad ju nisam poslušao jer je gotovo uvijek bila u pravu. I glede odnosa prema obitelji (njenoj i mojoj), prijateljima i poznanicima, ali i u odgoju naših sinova u čemu je moja draga pokazala upravo nevjerojatan instinkt u odabiru načina i smjera odgoja.

Naš odnos, odnos bračnih supružnika također se tijekom godina mijenjao. Na bolje. Nije ništa novo: od početka našeg braka savršeno se razumijemo, usvojili smo princip da sve krize i nesporazume odmah rješavamo, nismo nikad prekidali komunikaciju pa uvrijeđeno šutjeli. Ukratko bili smo sretni. Pa i onda kad su nas drugi, kojima je ta naša sreća bila trn u oku, pokušavali razdvojiti lažima i podvalama. Nisu uspjeli.


Ja sam zahvalan mojoj Nadi na proteklih 40 godina (kad bi uzeli u obzir da smo četiri godine "hodali" onda bi to bilo i 44 godine), na sreći koju mi je svakodnevno pružala, na ljepoti zajedničkog života, na sinovima koje mi je rodila i na mnogo toga što se i ne može spomenuti i nabrojati.

Sad kad smo već došli u ozbiljne godine, jedina moja želja jest da nas oboje zdravlje posluži što dulje i da predvečerje života provedemo što više zajedno. Onako kako smo to mi navikli. I dakako da od vremena do vremena budemo zajedno s našim sinovima i njihovim obiteljima.

To je ujedno i čestitka mojoj najboljoj supruzi na svijetu i okolici.


- 07:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

02.09.2008., utorak

Osmogodišnja škola u Krajiškoj ulici šk.god. 1956/57.

Škola je počela. Djeca imaju briga preko glave. Ali da, i mi stari smo nekad išli u školu. Kopam po mojim uspomenama (uglavnom ih bacam u smeće, da to jednog dana ne moraju raditi moji sinovi) pa sam tako pronašao i sliku mog razreda iz gore spomenute školske godine. Bili smo IV c razred. Učiteljica nam je bila dobra i draga Mira Jurković.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

(kliknite mišem na sliku da ju povećate)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

(kliknite mišem na sliku da ju povećate)

Moram, nažalost priznati, da se ne sjećam većine imena djece koja su išla sa menom u razred. Iako smo u gotovo nepromijenjenom sastavu zajedno išli sve do VIII razreda.

No ipak ću pokušati rekonstruirati barem neka imena po sjećanju.(I to po donjoj slici)

U trećem redu je naša učiteljica. Od nje u tom redu, na slici desno je Višnja Pleše, zatim dvije djevojčice, pa Bojan Šel, Mladen Hribar, Perica Kovačec, Ivica Novosel, Ivica Percel i još jedan suučenik.

Od učiteljice na slici lijevo je Ljerka Miculinić, Vlatka Begović, moja malenkost, Andrija Jeftović, jedan suučenik, Bogumil Obelić i Ranko Kiternaš.

U redu koji sjedi, s lijeva je Dubravko Pitzko, zatim tri djevojčica, pa Đurđica Bokor, jedna djevojčica, pa Branka Zimermann, Branka Drevenkar a ostalima ne mogu rekonstruirati imena.

U prvom redu s lijeva čuči Dubravko Gorički, zatim tri suučenika, pa Vlado Dukić, dečko koji se zvao Boban, Ivica Tupek, Mićo Klapšić, suučenik koji se zvao Vrbanić i još jedan suučenik kojem se ne sjećam imena.

Nažalost, neznam što se s mojim suučenicima dogodilo i veliku većinu nikad više nisam susreo.
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se