Piše: Tomo Vukšić
Partizani franjevcima pucali u zatiljak pa ih zapalili
Sedmorici izdvojenih fratara, koje su za to vrijeme čuvali vojnici u posebnoj prostoriji, nije bilo dopušteno večerati a za vrijeme jela Popadić je, očito zato da dodatno ponizi već zabrinute i potištene fratre, dobacio: »Uh, što volim kiseli kupus.« Poslije jela Popadić je poslao i čuvare sedmorice fratara da se naslade. Tek poslije toga su sa sobom odveli izdvojenu sedmoricu svećenika koje su potom likvidirali i kod Staroga Čekrka, na ulazu u Mostar iz pravca Rodoča, bacili u Neretvu, dok druge članove samostana nisu dirali.
Hercegovačka franjevačka provincija, koja ima jednake granice s Mostarskom biskupijom, na ratnim područjima imala je sto pedeset pet svećenika a stradalo ih je pedeset sedam, što je više negoli i u jednoj biskupiji ili provinciji: na zaista najokrutnije načine ubijeno ih je čak pedeset pet, dok je jedan umro u zatvoru a jedan od posljedica zatvora, što iznosi 36,77% od ukupnoga broja a, osim dvojice ubijenih tijekom rata, skoro svi su izgubili živote 1945. godine od partizanske ruke te nekoliko njih kasnije u komunističkim progonima i zatvorima.
Među ubijenim su franjevcima bili: Krizan Galić, Bonaventura Grebenarević, Borivoj Mioč, Grgo Vasilj, Julijan Jurković, Leon Petrović, Marko Barbari, Miroslav Buzuk, Nenad Venancije Pehar, Radoslav Vukšić, Stjepan Barišić, Tomislav Galić i mnogi drugi
Pregled stradanja svećenika u BiH po biskupijama i redovničkim zajednicama
Kad se svi brojevi svedu u jednu cjelinu, da nije bilo nasilnoga stradanja svećenika tijekom rata, onda bi ih 1945. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini, s onima koji su zaređeni u ratnim godina, bilo petsto sedamdeset sedam. S obzirom na činjenicu da je sto šezdeset jedan svećenik izgubio život kao izravna ili neizravna žrtva rata, to znači da je Crkva u BiH, ako se je uzme u cjelini, bez onih koji su umrli prirodnom smrću, u spomenutom razdoblju na tragičan način izgubila točno 27,90% svoga klera. Malo nedostaje da bi se moglo reći kako je skoro svaki treći svećenik stradao a više od četiri petine njih likvidirali su partizani i kasniji komunistički režim.
Čak 81% svećenika likvidirali partizani ili komunistički režim
Budući da u ovom prikazu nije moguće opisati način stradanja svakoga svećenika na način kako se to činilo u prethodnim brojevima ovoga prikaza niti ovdje donositi njihov popis, koji inače postoji, svakako treba naglasiti kako su čak 81% svećenika likvidirali partizani do 1945. godine ili komunistički režim neposredno poslije toga. Odnosno, samo tijekom 1945. godine stradala su čak 104 svećenika, dok je kroz sve ostalo vrijeme od 1941. do 1952. godine izgubilo život njih 57.
Uzroci smrti svih stradalih crkvenih osoba iz BiH od 1941. do 1952. godine
U toj strašnoj tragediji, odnosno pravom »svećenikocidu« za koji nitko nikada nije odgovarao, posebice treba spomenuti dvije okolnosti masovnih svećeničkih smrti iz 1945. godine. Prije svega, neki svećenici su ubijeni u izbjegličkim kolonama do Bleiburga a vrlo velik broj, nakon što su ih saveznici izručili partizanima, u »marševima smrti« za vrijeme povratka nazad a da ni do danas za mnoge od njih nisu poznata ni mjesta ni datumi smrti.
Drugo područje stravičnih masovnih smrti svećenika 1945. godine jest Hercegovina. Prije svega Široki Brijeg u koji su partizani iz Osmoga dalmatinskog korpusa upali 7. veljače 1945. godine nakon što su prethodno gotovo uništili samostan i crkvu. Istoga dana poslije podne, izvodeći jednoga po jednoga fratra, likvidirali su svih 12 članova samostana koje su zatekli: 9 svećenika i 3 klerika. Ubili su ih tako da su im najprije pucali u zatiljak a potom ih sve zapalili u protuzrakoplovnom skloništu blizu samostana. Sljedećega dana odveli su u pravcu Splita još 9 fratara koji su se bili sklonili u samostansku hidrocentralu: 7 svećenika, 1 brata laika i 1 klerika i pobili ih na nepoznatom mjestu. Istoga dana, 8. veljače, u Mostarskom Gracu, mjestu i župi na putu prema Mostaru, ubili su novih 6 fratara: 4 svećenika i 2 klerika. Četiri dana kasnije, 12. veljače, partizanski časnik je u Izbičnu, selu i župi nekoliko kilometara sjeverozapadno od Širokoga Brijega, naredio da se prekine misa u župnoj crkvi te su doslovce s oltara odvedeni i ubijeni nova dvojica svećenika i jedan brat laik. A kad su partizani 14. veljače 1945. ušli u Mostar, prema pisanom zapamćenju dr. fra Gaudencija Ivančića koji je bio član samostana i nalazio se toga dana u njemu, jedna grupa vojnika pod vodstvom časnika Branka Popadića došla je u samostan. Popadić je najprije popisao sve fratre. Potom su, ostavivši jednoga naoružanoga partizana da čuva sve zatečene, nakratko otišli iz samostana i nakon dva sata se, pod vodstvom istoga časnika, vratili te prozvali i izdvojili sedam fratara. Budući da je upravo bilo vrijeme večere za fratre te jelo pripravljeno, posebna bezočnost toga časnika i njegovih vojnika ogleda se u tome što je Popadić najprije, sjedeći na provincijalovu mjestu, večerao s ostalim fratrima koji su sebi bili pripravili grah s kiselim zeljem. Sedmorici izdvojenih fratara, koje su za to vrijeme čuvali vojnici u posebnoj prostoriji, nije bilo dopušteno večerati a za vrijeme jela Popadić je, očito zato da dodatno ponizi već zabrinute i potištene fratre, dobacio: »Uh, što volim kiseli kupus.« Poslije jela Popadić je poslao i čuvare sedmorice fratara da se naslade. Tek poslije toga sa sobom su odveli izdvojenu sedmoricu svećenika koje su potom likvidirali i kod Staroga Čekrka, na ulazu u Mostar iz pravca Rodoča, bacili u Neretvu, dok druge članove samostana nisu dirali. Sutradan su fra Gaudencije i fra Pavo Dragićević otišli u partizansko zapovjedništvo i tražili odvedenu braću. Uspjeli su doći do zapovjednika. Izdiktirali su mu imena odvedenih koje je on zapisao te im rekao: »Kad ja doznadnem, javit ću vam.« I, naravno, nikada ništa nije dojavio. Međutim, to im nabrojano, očito, nije bilo dosta pa su kasnije još neki svećenici, franjevci i svjetovni, suđeni i strijeljani u Mostaru i okolici.
Tijekom 1945. godine, u kojoj su partizani i novi režim pogubili 104 svećenika, mnogi su oltari ostali pusti. Odnosno, tragedija poznata pod pojmom Bleiburg i likvidacija na potezu od Širokoga Brijega do Mostara bila su najstrašnija mjesta svećeničkih stradanja. Ali, kao što pokazuje popis, napravljen prema biskupijskoj i redovničkoj pripadnosti svećenika, njihova su stratišta brojna također u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, a i mnogo šire.
Uzroci smrti svećenika i vrijeme njihova stradanja
Iz popisa proizlazi da je, vezano uz događanja Drugoga svjetskog rata, smrtno stradao 161 katolički svećenik iz BiH. Uz svakoga spomenutog svećenika, koji je stradao kao izravna ili neizravna žrtva toga rata, spomenut je također uzrok njegove smrti, odnosno počinioci njegova ubojstva.
Daleko najveći broj svećenika ubili su predstavnici nove vlasti u različitim fazama i okolnostima. Bila je to najprije partizanska vojska tijekom rata, ali posebno su okrutno partizani postupili u završnim ratnim operacijama i neposredno nakon toga. Neke je svećenike nakon rata likvidirala komunistička vlast, dok su neki umrli ili poginuli kao robijaši u zatvorima tijekom prvih poslijeratnih godina.
Svećenici su stradavali kao izravne ili neizravne žrtve rata od 1941. pa sve do 1952. godine. No, neusporedivo ih je najveći broj izgubio život tijekom 1945. godine kad su partizani izvršili pravi masakr, najčešće bez ikakva suđenja i pokušaja dokazivanja bilo kakve krivnje. Odnosno, kao što se vidi u sljedećem grafikonu, samo 1945. godine ubijeno ih je čak 104, ili 64,59% od ukupnoga broja stradalih.
Broj stradalih svećenika po godinama njihovih smrti
Ukupan broj ubijenih svećenika, za čiju su smrt izravno odgovorni partizani ili komunisti, iznosi 125. Njima, međutim, treba dodati još petoricu koji su, nakon izlaska iz komunističkih zatvora, ubrzo umrli od posljedica mučenja. Tako proizlazi da su predstavnici novoga režima na jedan od rečenih načina usmrtili ravno 130 katoličkih svećenika iz BiH. Osim njih, jednoga je osudila i strijeljala vlast Nezavisne Države Hrvatske, jedan je poginuo u vlaku zbog savezničkoga bombardiranja, trojica su nestala tako da se ne zna uzrok njihove smrti, desetoricu su ubili četnici a šesnaestero ih je umrlo od tifusa kojim su se zarazili uglavnom zato što su se, zbog brige oko ratne sirotinje i bolesnika, svjesno izravno izložili opasnosti da se zaraze.
Kad se gornji podaci o uzrocima smrti svećenika pretoče u postotke, onda to izgleda kako prikazuju i naši grafikoni. U tome su prikazu partizanska vojska i kasniji komunistički režim svedeni pod jedan nazivnik te se kao uzrok smrti svećenika, samo radi lakšeg prikaza, naziva zajedničkim imenom »komunisti«, a zbog toga razloga njihove su žrtve ujedinjene u jednu stavku (130).
Glas Koncila, broj 31 (1623), 31.7.2005.
|
HRVATI.COM">
