Della Cecilly.

Treći je dan škole, a sve što ja želim je spavati.


Svaka je spavaonica u Hogwartsu imala pet kreveta, raspoređenih uz zidove, i jedan stol s pet malih, od hrastovine stolaca u sredini. Na mjestu gdje su nekada bile društvene prostorije, sada je izgrađeno još spavaonica, sve odreda udobnih i prostranih.

Poslije večere (koja je sa sobom donijela opću pomutnju i hihotanje zbog vijesti o balu), profesori su svakome podijelili rasporede sati i rasporede spavaonica. Lynn, Angie, Melanie, ja i još jedna djevojka predivne kose boje meda (zove se Loria, mislim) smještene smo u spavaonicu broj 42, u nekadašnjoj Hufflepuffskoj kuli.

Amelie je ipak bila u pravu što se tiče gradiva i zadaća.

Aritmancija, koju sam inače voljela, postala je nevjerojatno zamorna. Hermiona Granger je, bez sumnje, bila izvsrna profesorica, sve je perfektno objasnila, i bila je prilično korektna pri ocjenjivanju. Ali, kvragu, žena ima poremećen sustav vrijednosti ili nešto. Očekuje od nas da u dva dana napišemo četiri svitka pergamenta o povijesti Aritmancije. A osim nje, svi su se profesori ponašali kao da je njihov predmet jedini i najvažniji.

„Znači li to da i ja imam tajno ime?“ upita me May čitajući knjigu iz Aritmancije. „Mislila sam da sam May. Samo... May.“

Sjedile smo u spavaonici, na mom krevetu. Ja sam pokušavala još jednom prekontrolirati zadaću iz Povijesti magije (tri svitka pergamenta o Velikoj zavadi goblina i veela u sedamnaestom stoljeću), što je bilo prilično teško budući da su mi se oči samo sklapale.

Zabilješka sebi: provjeriti kuhaju li i kavu u Hogwartsu.

„Stvarno ne znam“, odgovorim joj sneno. Pogledam na sat. Podne i petnaest minuta. Još malo do ručka, a onda na Čarobne napitke. Prvo predavanje ove godine, kod Slughorna. Mili Bože, navodno je predavao i roditeljima Harrya Pottera, a energičniji je od nekih sedamnaestogodišnjaka ovdje.

„Ta Aritmancija je užasno teška, Della! Ne kužim zašto si ju uopće upisala“, preneraženo će May, i zatvori knjigu.

Puhnem. „Dobro, nije baš toliko teška. Jooj, samo se želim negdje sklupčati i spavati.“

Legla sam na krevet, i položila glavu na fini, mekani jastuk. Zadnje tri večeri spavala sam ukupno možda šest, sedam sati.

U tom trenutku netko upadne u sobu, uz dug i glasan hihot.

Opsujem. Angie je stajala, sva rumena u licu, a Lynn se naslanjala na nju tresući se od smijeha.

„Koji je vama vrag?“ upitam čangrizavo, žmirkajući.

„Ah, ništa“, reče Lynn tobože smireno. „Samo... Jacob ima patološku želju za time da ispadne budala pred određenim osobama.“

Ta je izjava izazvala još jedan napadaj hihota. Ovo je već graničilo s histerijom.

„Određenim osobama?“ upitam. Angie se tajanstveno smijuckala, a Lynn je postajala sve rumenija u licu, zamijenivši histeričan smijeh s onim bezglasnim. „Lynn!“

„Određenim osobama... Koje upravo stoje kraj mene“, reče Lynn i zagrli Angie. „Moj jadni mali braco se zatelebao u Angie.“

Angie se nasmiješila. „Lynn, šuti. Nije rekao da se...“

Ostatak nisam čula. Osjećaj pospanosti zamijenio je neki novi, nepoznati, odvratan osjećaj. Kao da sam pojela nečiju utrobu, povratila ju i vratila ju natrag u svoje tijelo. Ipak, ništa na mom licu nije odavalo iznenadan i odvratan grč u želucu.

„Opa, Angie!“ vikne May, nasmiješena od uha do uha. „Kad će vjenčanje, ha?“

„Da... Cure, moram ići sad. Moram pronaći Amelie. Vidimo se na ručku.“ Izašla sam iz spavaonice, ni ne pogledavši Angie i požurila prema... Ne znam točno čemu.

Misli su mi se počele rojiti u glavi poput pčela. Posebno napadnih i neprijateljski raspoloženih pčela.

Mrzila sam samu sebe zbog osjećaja koje sam sad gajila prema Angie. Mrzim biti ljubomorna. Kvragu, Jacob mi je samo prijatelj. Trebala bih biti sretna što su moji prijatelji sretni. Zajedno. Njih dvoje. Angie i Jacob. Uh.

Zastanem. Nisam imala pojma gdje sam. Stajala sam pred velikim vratima, s fino izrađenom, okruglom kvakom od mahagonija.

Della, ti si idiot.

Uhvatila sam kvaku, i povukla ju. Bila je tako ugodna na dodir, poput guranja ruke u vreću zrnja. Uđem.

* * *

„Oh, bok, Della.“

Prostorija je bila mala. Manja od spremišta za metle. I u njoj nije bilo ničega. Samo niska djevojka kose boje meda koja je sjedila na drvenom podu i čitala neku staru, prašnjavu knjigu.

„Um... Loria?“ duboko sam se nadala da sam pogodila njezino ime „Što radiš ovdje? Sama?“

„Čitam.“

Sjela sam na pod kraj nje. „Što?“

„Knjige Avarda Rodriga o Rothriamu.“

„Rothriam?“ upitam. „Priča o čarobnoj zemlji?“

„Nije samo priča“, reče Loria. „Stvarno je.“

Još kao mala, mama mi je ispričala priču o Rothriamu, čarobnoj zemlji. Kraljevstvo čarobnjaka, skriveno i od bezjaka i od čarobnjaka. Stotine istraživača, znanstvenika i pustolova su se dali u potragu za tom zemljom, deseci su zbog potrage izgubili život, ali nitko nije pronašao, niti ima pojma gdje se Rothriam nalazi.

Ljudi u Rothriamu nisu samo čarobnjaci. Boravak u zemlji, toliko prožetoj magijom i nadnaravnim, ih je učinio moćnijima i posebnijima od bilo kojeg čarobnjaka. Čak su i bezjaci primijetili takve ljude. Oni ih nazivaju indigo ljudima. To su ljudi s nevjerojatno razvijenom intuicijom, mudrošću i senzibilnošću. Bezjaci im naravno ne daju ni upola priznanja koje zaslužuju, jer uz sve to oni su, kao i svi čarobnjaci, magično nadareni.

Ali, Rothriam je samo legenda, jedna od bajki Barda Beedlea, priča za djecu.

„Stvarno?“ Ona kimne. „Loria, to je samo priča. Priča koju mi je mama znala pričati kad sam bila mala. Mit.“

„Moj je tata jedan od ljudi koji pokušavaju pronaći Rothriam. Od malena sam bila okružena svakakvim pričama i knjigama i svjedočanstvima o tome. Stvarna je, sigurno, pa i bezjaci su shvatili da ima nešto posebno u tim ljudima! To što ih oni nazivaju po boji sad nije bitno. A ja...tako jako želim pronaći tu zemlju.“

„Zašto? Postoji valjda razlog zašto je skrivena“, kažem joj. „Ako postoji.“

„Hogwarts je čarobno mjesto. S toliko tajni i moći. Rothriam je stostruko čarobniji.“ Loria uzdahne. „Della, moja je mama nestala prije sedam godina. Nestala je u potrazi. Za Rothriamom. Želim znati zašto i kako, želim pronaći Rothriam.“

Zaustila sam da kažem nešto glupo, nešto poput, „Žao mi je“, ali ona me zaustavila prije no što sam išta rekla.

„Ručak je za deset minuta, idemo zajedno?“

„Može.“ Osmjehnem joj se.

„Ali, Loria, i dalje mislim da je Rothriam samo bajka.“

„Gdje bi bili ljudi da nisu imali vjere, Della?“ Pogleda me. Tek sam sad vidjela kakve je oči, velike i lijepe, imala. „Imaj vjere.“

* * *

Lynn se ovjesila Marku oko vrata. Angie i Jacob sjedili su jedan do drugoga i razgovarali. Amelie se upravo upoznavala s nekim plavokosim dečkom. Jedino smo Loria i ja sjedile same. Ne da je to Loriu pretjerano živciralo, ona je samo čitala.

Nije ni mene to živciralo. Živcirala sam samu sebe. Angie je uvijek bila dobra prema meni, uvijek je bila odlična prijateljica. Jacob je... idiot.

„Della? Jesi li dobro?“ Podigla sam pogled. Jacob je sjeo kraj mene, i nasmiješio se. Nesvjesno sam prebacila pogled na Angie. Sad je pričala s Melanie.

„Da, jesam. Zašto ne bih bila?“

„Pa, nismo pošteno razgovarali od kad smo ovdje. Prestala si me pozdravljati, prestala si obraćati pažnju na mene. Mislim, ljuta si, ili što?“

„Ne, samo sam... Zauzeta, znaš. Previše je gradiva, Grangerica nas ubija sa zadaćama.“

„Toliko zauzeta da ne možeš razgovarati s najboljim prijateljem?“

Uzdahnem. „Dobro sam, Jacobe. Umorno, ali dobro.“

„Super“, reče i zagrli me. Prijateljski, naravno. Kako bi moglo drugačije? Opet sam pogledala prema Angie. Gledala me je, vjerojatno istim pogledom koji sam ja uputila njoj kad je Lynn izjavila da je Jacob zaljubljen u nju. Odmakla sam se.

„Moram na Čarobne napitke. Vidimo se kasnije.“

Uzela sam torbu i otišla. Loria je ustala i ubrzala za mnom.

„Ti nisi bila na vlaku, zar ne?“

„Ne.“ Hodala sam užurbano, zureći u pod. Loria je uspješno pratila moj korak, proučavajući moje lice. U normalnim okolnostima potjerala bih ju uz tandem psovki, ali ona mi se već nekako uvukla pod kožu.

„Zbog provjere?“

„Kakve provjere?“ upitam iznervirano, proučavajući kameno, popločano tlo.

„Došli su neki muškarci, preciznije, njih sedmorica, i ispitivali nas o našem podrijetlu, obitelji, imetku, statusu. Manje više o svemu što čini stalež čovjeka.“

„Um, ne. Nama su roditelji rekli da ćemo zakasniti, pa su začarali metle da nas odvedu u Hogwarts.“ A zašto bi moji roditelji uopće htjeli da propustim provjeru? Čak i da još uvijek postoje predrasude u ljudima bezjačkog ili mješovitog podrijetla, ja sam čistokrvna. Joj, kako me to živcira.

„Začarali su metle pred vama?“

„Um...“

„Ili su vas doveli na mjesto s kojeg možete odletjeti, i u ruke vam predali već začarane metle?“

Pogledala sam ju skupljenih obrva. „Da.“

„Della...“ Loria me zaustavi i uhvati za podlakticu, promatrajući me zabrinuto i nekako trijumfalno u isto vrijeme. „Imaš li ti tetu po imenu Adelaide?“

* * *

Možda primijetiste novog lika: Loriu. To je dobro. Tako ću ja svako toliko dodavati nove likove, tako da znate. I stavit ću ih u box kad ih spomenem.

Što otvara mogućnosti još prijavljivanja za likove. Ne sada, doduše. Sad imam svih. Moram još dovršiti par muških likova koje spominjem radi bala itd itd. I onda je gotovo.

Kasnije možda budem trebala još likova.

No, da. Ovaj je post malo romantičniji. Zapravo, nije. Ili je? Samo se ljubav više spominje. To je... to.

I, stavila sam linkove poglavlja u zadnji box. Organizacija je sve.

„Ovo je fantastično!“ povikala sam, puna entuzijazma. Jeyne je bila nekoliko metara ispred mene, izvodeći akrobacije.

Ja sam uživala jednostavno leteći. Nekako nisam bila zainteresirana za vitlanje i izvrtanje na visini od stotinu metara.

Zelena brdašca prostirala su se ispod mene. Plavosivo nebo, puno malih, bijelih oblačaka nadvijalo se nad nama odozgo. Negdje dolje nazirala sam i dio stare, željezne pruge. I vlak.

„Dobro, i zašto nismo išle na vlak? Ja i dalje tvrdim da smo mogle stići“, dovikne mi Jeyne nakon što je završila s trećim lupingom zaredom.

„Joj, ne znam. Možda su mama i tata stvarno govorili istinu. Ne moramo baš uvijek pretpostavljati da skrivaju nešto od nas, ili moramo? Opusti se, kvragu. Uživaj u krajoliku. Upijaj energiju.“

Frknula je nosom, i četvrti se put zavrtila na metli. Samo što ju je ovaj put kovčeg, koji je još uvijek visio s metle, opalio u glavu.

Počela sam se smijati, crveneći se sve više i više u licu.

„Znaš, ovo što radiš nije ni najmanje sestrinski“, opomenula me je Jeyne nazalnog glasa, držeći nos rukama. „A ja ne smijem koristiti magiju dok ne dođemo u Hogwarts!“

„Draga, mislim da možeš početi koristiti magiju“, rekla sam joj smješkajući se. „Tu smo.“

* * *

„Della!“

Nisam se stigla ni okrenuti, a već mi se oko vrata objesila djevojka valovite plave kose i rumenih obraza.

„Lynn, gušiš me.“

„Oprosti, oprosti! Ali, kvragu, ne mogu vjerovati da si tu! Nemaš pojma koliko sam se zabrinula kad se nisi pojavila u vlaku! Jacob je pretražio svaki kupe da vidi gdje si! A onda su došli ti napuhani, pompozni ljudi i počeli nas ispitivati kako se zovemo, i o našem podrijetlu! I... Oh, ne mogu vjerovati da si tu! Isuse, isuse, isuse!“

Ha, ta joj je dobra. Jacob je pretražio svaki kupe da nađe mene.
Jacob, inače Lynnin brat nekako je oduvijek bio pomalo slab na Angie. Kao i većina pripadnika muškog roda, uostalom. Nekako sumnjam da bi pretražio cijeli vlak samo da nađe mene.

„Sve ću ti ispričati kad sjednemo. Došli su vas ispitivati o podrijetlu?“

„Ma da, neki ljudi bez ikakvog smisla za boje. Odnosno, ne znaju što su boje, bili su od glave do pete u crnini!“

„Je li stvarno bitno što su nosili? A gdje su ostali?“

„Bitno je! Oh, oprosti, zaboravljam da ti mrziš sve povezano uz moje površne gluposti.“

„O, daj šuti.“

Iako, to je zapravo bila istina. Lynn je po svemu bila moja sušta suprotnost. Visoka, duge, plave, sjajne kose, građena poput manekenki (i to ne onih anoreksičnih), stvarno lijepa. Ja sam, pak, bila niža, smeđokosa, nekakvih čudnih plavozelenih očiju, i ni približno toliko lijepih crta lica.

A i po karakteru smo bile potpuno različite. Lynn je uvijek bila nasmijana, sa svima je lako sklapala prijateljstva. Društvena, komunikativna i lijepa, jedna od najpopularnijih u Hogwartsu. Bez obzira što sam joj ja najbolja prijateljica.

Zatvorena, sarkastična osoba kojoj je vlastita teta rekla da pati od psihičkih problema. „Više njih, Della. Najbitniji su paranoja i bolesna sumnjičavost“, rekla mi je kad me je zadnji put i vidjela, prije godinu i pol. Teta Adelaide je oduvijek bila talentirana za hiperboliziranje u službi vrijeđanja nekoga. U najboljoj namjeri, dakako.

Zapravo samo malo teže poklanjam povjerenje. Po čemu je to psihički problem?

„Nego, gdje su ostali?“

„Huh... Jacob i Mark zafrkavaju prvašiće tamo vani“, (frknem nosom), „Angie i May, koliko sam ja shvatila, imaju nešto jako važno reći nekom sa sedme godine“, (nasmijem se veselo), „Melanie raspravlja s Amelie o nekoj knjizi...valjda? I? Da, to bi bilo to. Jeyne je... Gdje je Jeyne?“ Zaustila sam da kažem nešto, ali Lynn je nastavila, „Dobro, dobro, nije bitno. Moraš mi ispričati zašto niste bile u vlaku, i moraš mi toliko toga ispričati... Možemo li krenuti na večeru, molim te? Ostali će doći. I, u kojoj smo spavaonici? Stvarno ne kužim zašto uvijek čekamo satima, satima, da bi saznali gdje uopće spavamo!“

Nevjerojatno je brbljava.

Sjele smo u Veliku Dvoranu, za jedan od stolova u sredini. Amelie i Melanie su očito završile s raspravom o knjizi, jer su se smjestile nekoliko mjesta od nas. Kad su nas vidjele, pridružile su nam se. Još zagrljaja.

„Ne mogu vjerovati da smo opet ovdje“, rekla je Melanie sneno promatrajući začarani svod. „Ponekad ne mogu vjerovati da je sve ovo stvarno. Čarobno.“

Nasmiješila sam se.

„Nećeš biti toliko oduševljena kad za dva dana budeš morala rješavati hrpu zadaće“, reče Amelie, „svi pričaju kako će šesta godina biti najlakša, ali zapravo je najteža. Gradivo će se udvostručiti, zadaće utrostručiti!“

„Stvarno ulijevaš samopouzdanje, Amelie.“

Amelie je zaustila da nešto kaže, ali ravnateljica je ustala i objavila kako razvrstavanje počinje.

Učenici prvih razreda su se redovito prije večere razvrstavali, ali ne u domove nego u spavaonice. Ovo je razvrstavanje bilo svojevrsna zamjena svečanom razvrstavanju po domovima, bez Razredbenog klobuka. Samo bi ravnateljica podijelila učenike u skupine po pet, i tako ih smjestila u spavaonice.
Učenici viših godina su to obavljali nakon večere.


„Kako to da ih je ove godine toliko malo?“ upita Lynn. „Prvašića, mislim.“

Melanie slegne ramenima.

„Della, kad planiraš objasniti to da te nije bilo na vlaku?“ upita Amelie.

„Došla sam metlom. Roditelji su se bojali da ćemo zakasniti. Gdje je Jeyne?“

„Preko puta tebe.“

„O, bok.“

„Jeyne, zašto niste bile na vlaku?“

„Sad sam ti rekla!“

„Kome? Meni?“

„Stišajte se, zbunjujete djecu!“

„Koju djecu? Ja sam mrzila kad bi...“

„Jeyne!“

"Della!"

„Lynn!“

„Melanie!“

„Amelie!“

„Khm“, nakašlje se netko. Razvrstavanje je očito završilo. McGonagallica je stajala na podiju, i strijeljala nas pogledom. „Ako ste završile s prestavom, voljela bih prijeći na bitnije stvari.“

Zašutjele smo.

„U redu onda. Prvo bih vam htjela svima zaželjeti dobrodošlicu i uspješnu novu školsku godinu. Bez iznimaka ikakve vrste, molim.

Drugo, imamo nekoliko promjena u profesorskom stolu ove godine. Bit ću kratka. Dakle, Neville Longbottom – Travarstvo, Lyanna Callamus – Stare rune, i Hermione Granger koja će predavati Aritmanciju.“

Dvoranom se prolomilo tiho došaptavanje. Longbottom i Grangerova bili su jedni od važnijih u borbi protiv Voldemorta, i bili su u Ministarstvu magije kad su Voldemort i njegovi sljedbenici namamili Harrya Pottera tamo.

„Tišina, molim, ostavite brbljanje za kasnije“, oštro reče McGonagallica. „Moram vas podsjetiti da je Zabranjena šuma apsolutno zabranjena. Ne želim da itko luta tom mračnom šumom, pogotovo navečer. Je li to jasno, gospodine Loredane?“ Jacob, Lynnin brat, koji je sjedio za stolom iza nas se nasmije i kimne glavom. Zapravo, više se naklonio.

„I još nešto. Ove godine u posjet nam dolaze Talijani iz talijanske škole vještičarenja i čarobnjaštva u Albergu. Povodom toga, odlučili smo organizirati bal. Sredinom listopada, zato se nadam da svi imate svoje svečane halje i manire sa sobom. To se posebno odnosi na sve mladiće sa sedme godine.

A sad, možete jesti. Dobar tek!“

Lynn je bila oduševljena viješću o balu. Već je raspravljala s Amelie i Melanie o boji svoje haljine.

Super. Bar ću imati prilike obući onu haljinu koju sam sašila.

* * *

Sjedili smo za stolom. Doručkovali smo. Palačinke s čokoladom. Bile su savršene. Tijesto je bilo prefino. Čokolada s kojom su palačinke bile punjene i prelivene bila je i bolja od Nutelle (znate što je Nutella, zar ne? Bezjački proizvod, uglavnom.)

Sumnjala sam na to da su bile spravljene magijom. Ali, nisam ništa rekla. Mama je inače bila jako osjetljiva kad je u pitanju njezino kuhanje.

Jeyne je sjedila kraj nje. Obje su radile istu stvar prije stavljanja zalogaja u usta; prvo bi jednom okrenule vilicu i promotrile ga iz svih kuteva, a onda bi ga tek pojele.

Kunem se, njih su dvije toliko sablasno slične. Osim po izgledu (Jeyne je mlađa i nešto niža verzija moje mame), i po karakteru. Obje hrabre, pustolovke, osobe koje se ne boje odgovornosti i rizika.

Ja se panično bojim riskiranja. Dobro, ne baš panično, ali nije mi svejedno. Nisam spontana i impulzivna. Zapravo, nisam nikakva. Živim od faza. Ponekad me pukne pa idem skakati padobranom. Ponekad se ne bih popela ni na stijenu, a kamoli na padobran. Ja sam hodajuća kontradikcija.

Zbunjujuće, zapravo.

Netko je pozvonio na vrata. Tata je otvorio.

„Gospodine Tandemn, gospodine! Kako ste? Opet bježite, negdje, ha?“ čula sam hrapavi glas starca. Rudolf Meyers. Vjerojatno najdosadnije biće koje sam ikada upoznala.

„Ah, ne, ne, gospodine Meyers. Znate, kao što sam vam već pričao, moje kćeri idu u internat za djevojčice. U Beču. Supruga i ja ih vodimo na stanicu.“

„Ali, vi to tako ne smijete, gospodine Tandemn. U ovoj kući je prijavljeno četiri stanovnika, četiri! A u devet od dvanaest mjeseci u godini, tu su samo dva stanovnika, koji su ionako vrlo, vrlo rijetko doma.“

Tata je pomalo gubio strpljenje. Mogla sam to osjetiti, čak i na drugom katu. „I?“

„Pa, ne bi li vam bilo mnogo, mnogo isplativije kada biste kupili stan? Kuće su ipak skupe.“

„Gospodine Meyers, hvala vam na ponudi, ali, možda ćete se sjetiti, ne tražimo stan, i ostajemo u ovoj kući. I, možda ćete se također sjetiti, odbio sam već sedam vaših ponuda za prodaju kuće ili kupnju stana, molim vas, ostavite to na miru.“

Jeyne tiho zahihoće. Nisam joj zamjerala. Bilo je smiješno gledati tatu kako gubi strpljenje. On je inače bio dobar, blag i drag, oličenje strpljivosti i blagosti. U normalnim okolnostima, mama bi bila ta koja je otjerala Meyersa. No, dobro.

„Kako želite, gospodine.“ Starac ga prostrijeli pogledom punim drskosti i ljutnje. „Doviđenja.“


„Znate, djevojke, stvarno bi bilo poželjno kada biste, umjesto da čučite i prisluškujete, napokon spremile sebe i stvari do kraja, da možemo krenuti!“ viknuo je moj tata iz predvorja, ni ne pogledavši nas.

Za deset minuta već smo bile spremne.

* * *

Hogwarts se od Voldemortova pada drastično promijenio.

Više nema domova. McGonagallica je nakon njegova pada razmislila i shvatila da nema smisla raditi daljnje razlike i predrasude među učenicima. Ukinula je domove. Sada je vrijeme da budemo složni, rekla je. Nitko ne želi još jednog Voldemorta punog mržnje i predrasuda.

Ono što je svih začudilo je to da su se svi slagali. Nitko nije bio ljut zbog kršenja tisućljetne tradicije domova.

Domovi su ukinuti taman kad sam ja krenula na prvu godinu, oko godinu dana poslije pobjede Harrya Pottera nad Voldemortom.

Prije su postojale i kule domova, društvene prostorije, spavaonice. Sve po domovima.
Sada su ovdje samo spavaonice, s pet kreveta. Učenici su u njih podijeljeni slučajnim odabirom, i svake godine odlaze u drugu spavaonicu.

Na primjer, na prvoj godini bila sam u spavaonici 34, gdje je nekad bila Gryffindorska kula. Na drugoj sam bila u Ravenclawskoj. I učenici su stalno tako cirkulirali.

Pola osoblja o kojemu su mi mama i tata pričali se promijenilo. Čak je i Binns otišao. Dok sam bila na trećoj godini, osjetio je iznenadno prosvijetljenje i odlučio se pridružiti školskim duhovima. Sada nam Povijest magije predaje Genevieve Grimald, mlada crvenokosa žena. Poprilično zgodna, zapravo.

Gotovo sve su se ocjene iz Povijesti povećale otkad je ona zaposlena.

Svake se godine obilježava i godišnjica smrti ravnatelja Albusa Dumbledorea. Harry Potter i Ginny Weasley, kao i Hermione Granger s Ronaldom Weasleyem dolaze svaki put. Jeyne i ja smo ih upoznale prije tri godine. Jeyne je bila oduševljena. Nije to htjela priznati, ali oduvijek je sanjala o pustolovinama kakve su oni proživljavali. I preživljavali.

U Velikoj dvorani nekada su bila četiri velika stola, i učenici bi sjedili po domovima. Četiri stola su i dalje tu, ali kako nema domova, nema ni određenog rasporeda. Sjedimo onako kako želimo.


„Della?“ prene me Jeyne iz razmišljanja, „Jesi li dobro?“ Kimnula sam, i nasmiješila se.

Vozile smo se u automobilu. Ništa nije odavalo da idemo u školu vještičarenja i čarobnjaštva, a ne u bečki internat. Nismo imale nikakvih krletki, čudnih napravica, bezgavih šešira i tih čarobnjačkih stvari. Samo dva dosadna, smeđa kovčega i dva ruksaka. I štapiće, spremljene u džepu.

Došli smo kraj kolodvora, kad je moj tata produžio, ne zaustavivši se.

„Tata, prošao si kolodvor.“

„Znam.“

Mislila sam da je otišao parkirati negdje auto. Ali već smo se dobrano makli od kolodvora, kad sam ga upitala:

„Pa vodiš li nas onda do kolodvora?“

„Ne.“


„Znaš da je Hogwarts Express jedino prijevozno sredstvo koje vodi do Hogwartsa?“

„Da.“

„I zašto onda nismo na kolodvoru?“

„Idete metlama.“

Jeyne se nasmiješila. Bila je odlična na metli, iako nije bila u metlobojskoj ekipi. Ja sam, pak, znala letjeti, ali nisam imala blagog pojma o orijentaciji.

„Tata, Jeyne i ja ne znamo gdje je Hogwarts. Znaš, nekako je... Onako, skriven.“ Govorila sam polako, kao da se obraćam trogodišnjem djetetu.

„Vi ne znate, ali metle znaju.“ Nasmiješio se, i zaustavio auto. Izašli smo. Bili smo na nekoj građevini poput vijadukta, ili mosta. Samo što nije bilo ni automobila, ni ljudi. Ničega i nikoga. Pogled je bio predivan. Zelena brda, na nekim se mjestima žuteći, crveneći ili nešto treće, u daljini je bilo i plavosivo, valovito i uzburkano more.

Moja mama je promrmljala nešto i pojavile su se dvije, sjajno ispolirane metle, sa svakom šibom elegantno postavljenom na svom mjestu. Bile su lijepe.

„Penjite se, djevojke“, reče nam mama ne obazirući se na naše zbunjene grimase.

„Zašto idemo metlama? Pa, mogle smo stići na vlak!“ upita Jeyne.

„ Metle znaju gdje idu, začarali smo ih tako da vode ravno do Hogwartsa. Doći ćete u Hogwarts vjerojatno i prije od ostalih, ako krenete sada i pravom brzinom. Samo, idite.“

„Mama, zašto?“ upita Jeyne zbunjena. „Uvijek smo dosada išle vlakom. Što je sad ovo?“

Šutnja.

„Tata, šaljete nas na put dug tko zna koliko milja, same, i to na metlama, i očekujete od nas da jednostavno odletimo do Hogwartsa, bez obzira na razlog?“ promatrala sam ga podignutih obrvi. „To je glupo i neodgovorno.“

Mama i tata razmijene poglede. Jeyne je nestrpljivo tupkala prstima po dršku metle.
Mama cokne jezikom, približi nam se i objema nam stavi ruke na ramena.

„Prestanite tražiti razlog onome što ga nema. Jednostavno smo se bojali da ćete zakasniti na vlak, pa smo se dogovorili da idete metlama. Ovako ćete stići i prije ostalih. Možda bi i stigli na vlak, ali on vjerojatno upravo ovog trenutka kreće. Zato, prestanite odugovlačiti, ili možda ne želite u Hogwarts ove godine?“

Gledala nas je zabrinuto.

„Nema nikakvog razloga, osim straha da ćete zakasniti. Ne brinite se, u redu?“

Bila sam sumnjičava. Naravno da sam bila! Bez problema smo mogli stići na taj vlak.

Jeyne kimne. Tata je došao, i zagrlio nas svih. Poprilično čudan prizor. Dvije tinejdžerice s metlama u rukama, a grle ih roditelji i pričaju im o tome kako su te iste metle začarali. Na praznome vijaduktu. Suludo.

Tata je začarao kovčege. Sada su težili manje od jednog zrna riže. Zavezao ih je neraskidivom vrpcom za metle.


Popela smo se na metlu, i otisnule se od tla. Kovčeg kao da i nije visio na njoj, metla je bila u potpunoj ravnoteži. Osjećala sam strujanje kako me prožima zajedno s metlom. Okrenule smo se u smjeru sjeverozapad, i poletjele.


* * *

Evo ga, drugo poglavlje. Počinje me fascinirati to kako krenem pisati poglavlje s jednom idejom, a na kraju ga napišem na posve drugačiji način.

Što se tiče likova, odlučila sam primiti neke u priču. Oni koje ne primim se jednostavno ne uklapaju u priču, jer bih ih na kraju samo zanemarivala. Tako da, no hard feelings. I dalje ste pozvani čitati me i komentirati me, kao što ću ja sigurno vas. To što niste u priči vas u ničemu ne sprječava, zar ne?

Za sad su tu Melanie, Amelie i Angie. Primila bih i još likova, ali bojim se da ću ih zapostaviti. Razmislit ću.

Isto tako, škola je opet tu, i moram se posvetiti i svom obrazovanju. Pisati ću, čitati i komentirati i dalje, ali vjerojatno nešto rjeđe nego inače. Stvarno krasno, s obzirom da još nisam stekla niti naviku pisanja.

I svjesna sam da je ovaj post jednako 'tajnovit' i 'nedorečen' kao prije. Znate zašto? Ja, kad pišem, pišem velika poglavlja. Od puno, puno stranica. I sad to jedno veliko poglavlje moram razdijeliti na više malih. Sumnjam da biste čitali post koji u wordu ima dvadeset stranica.

Zato, da znate, sve ću ja to objasniti. Valjda.

Sjedila sam u svojoj sobi i šivala haljinicu. Zapravo, prilično mi se sviđala. Bila je kratka, do ispod koljena, i one predivne nijanse crvenog vina. Gornji dio haljine djelovao je poput korzeta, ali samo izvana. Donji dio bio je lagan, i nježno je padao preko drška stalka na kojem je haljina stajala.

Još malo i bila sam gotova. Smiješak mi je preletio preko usana. Bila sam ponosna. Najbolja haljina koju sam ikada sašila.


Nekoliko sam minuta stajala i gledala u prazno. Ovo je bio jedan od onih dana kad mi se stvarno ne da samo ljenčariti. Htjela sam se uposliti, napraviti nešto korisno, nešto dobro.

Mama i tata otišli su na poslovni ručak. Ovaj put bez mene i Jeyne, što je moram priznati, pravo olakšanje. Moj tata je vlasnik svoje agencije za nekretnine u Londonu, a sad je u razdoblju poslovnog procvjetavanja. Moja mama, ugledna psihologinja, gotovo uvijek ga prati na dogovorima. Lijepa je, relativno mlada (rodila je mene sa osamnaest godina, znači sad ima 34 godine), pametna i duhovita. Ne bih se čudila da je ona zaslužna za neke od poslovnih dogovora mog oca.

Njih dvoje se po svemu podudaraju. Po imenima (Adamo i Astrid), po visini (moja mama je točno deset centimetara niža od njega, pa kad obuče potpetice izgledaju gotovo jednake visine), mislim da im se čak i horoskopski znakovi slažu (mama je škorpion, a tata riba, navodno je to savršeni spoj), a i u izgledu se savršeno nadopunjavaju i kontriraju. Mama je plavokosa i zelenooka, a tata kestenjaste kose i plavih očiju.

Čak su i njihovi geni dobro putovali. Tako je moja sestra, Jeyne, ista mama. Osim očiju, Jeyne ima plave oči. A ja sam isti tata (onoliko koliko to kćer može biti). Naslijedila sam smeđu kosu, plavkaste oči i većinu crta lica.

Čovjek nikada ne bi pomislio da su Tandemnovi zapravo čarobnjačka obitelj.

Nemam pojma zašto živimo kao bezjaci. Moj tata, Adamo Tandemn, potomak je duge i čistokrvne čarobnjačke loze. Iako, jedina koju od njegove strane obitelji poznajem je teta Adelaide, i rijetko ju vidim. Ne vidimo se čak ni svakog Božića. Navodno je jako zaposlena žena, i nema vremena.

Astrid Tandemn, moja mama, je izrazito vješta i pametna vještica. Govori se da je to naslijedila od svog oca, Adhemara, ravnatelja male privatne čarobnjačke škole na Islandu. Male i privatne, da, ali neki od najuglednijih čarobnjaka današnjice školovali su se upravo tamo.

U svakom slučaju, moji su roditelji jednako ugledni u bezjačkom i čarobnjačkom svijetu. Sve te haljine koje šivam na kraju i iskoristim; za razne večere, zabave, domjenke i ostalo. U oba svijeta.


Inače, obožavam šivati. Ujak Marvin, mamin brat, bio je naš prvi susjed. Prije, dok smo još živjeli u Sienni (Italija), toskanskom gradiću gdje smo se ja i Jeyne rodile (doduše, Jeyne dvije godine poslije mene). Kad sam napunila tri godine, preselili smo se u London.

Ujak Marvin je bio krojač. I to kakav! Radio je haljine za profinjene dame, odjela za uglednu gospodu. Bio je stvarno sjajan. Imao je i dućan u Zakutnoj ulici. Ne sjećam se kako se zvao.

Obožavala sam njegov posao. Sa sedam godina, dopustio mi je da primim iglu u ruke i napravim svoj prvi šav na tkanini ikada. Malo pomalo, od prišivanja otpalih gumbića došla sam i do šivanja svoje prve haljine. Bila je nježnozelene boje, s izvezenim ružicama na suknji.

Od tada šivam, dizajniram, krojim, mjerim. Obožavam to. Zapravo, sanjam o otvaranju vlastita dućana. To sam i rekla ravnateljici Mcgonagall prošle godine, na profesionalnoj orijentaciji. Da nije znala koliko sam stvarno dobra u tome (a znala je, jer je na jednom domjenku vidjela moje kreacije na mojoj mami, sestri i meni) vjerojatno bi mi rekla da ganjam san.

Umjesto toga, samo mi se nasmiješila.

* * *

Znam da je post dosadan, bezvezan i glup. Ovo mi je prvi pokušaj pisanja ovako nečeg. I prilično sam glupa u svemu tome, tako da... Ne zamjerite. Ali imam blagi osjećaj da će ovakvi postovi prevladavati sljedećih par dana. Tjedana.

Ovako. Likovi... Ne znam hoću li ih primati. Znam neke likove koje bih rado htjela vidjeti u priči... Ali, ne znam. Linkove, čitatelje i prijatelje primam. :)

Pusa. :)