BANANA BETO

Dragi moji Velikogoričani-ke i Rvati-ce!

Evo nakon opet poduže blogerske pauze, nešto me toliko počelo onako, lagano, ali kontinuirano ljutiti da moram ispljunuti još jedan polupismeni uradak tu na mome dragom blogu. Naime, ovaj puta riječ je o za sada, ne baš uspješnom, projektu bioelektrane u Velikoj Gorici. Projekt predviđa izgradnju postrojenja proizvodnog kapaciteta 22,5 MW elektične i 35MW toplinske snage. Tzv. BETO (bioelektrana-toplna) zamijenio bi postojećih 14 kotlovnica koje osiguravanju ospkrbu 50ak tisuća goričana toplinskom energijom (grijanje i priprema potrošne tople vode) koje su sada, večinom na loživo ulje (ako se ne varam jedino je Galženica 3 obnovljena prošle godine i kotolvnica prebačena na plin). Sve postojeće kotolvnice su znatni lokalni zagađivači, i da ono crno što vam se kelji po autima ako živite blizu kotlovnice ima veze sa tim dimnjacima. Tih istih 50ak tisuća građana je uredno saživilo sa crnilom po prozorima, u nosivima i pogledima na lijepe šarene dimnjake, visoke cijene opskrbe toplinskom energijom i toplom vodom. Štoviše, toliko nam je super, da sad kad se nudi rijetko dobar projekt ne želimo tako neki ružni veliki dimnjak, kad nam je ljepše imat 14 malih, i ne želimo jeftiniju toplinsku energiju, i ne daj Bože, da nam još podvale da se tamo uz toplinu dobije i električna energija.



Da baš nam žele podvaliti. Isto tako, izgleda da mi Velikogoričani toliko volimo romantiku zalaska sunca kraj naše drage šoderice Čiče, i volimo ga zvati športsko rekreacijskim centrom. Na kraju krajeva, kako i ne bi, kad se tamo može roniti uz šum bagera koji vade šoder, plivati uz miris pročišćivača otpadnih voda kojeg od jezera dijeli barijera od nekoliko metara i sve to u netaknutoj šikari punoj narkomanskih igala i apsolutom nepostojanju bilokakve infrastrukture. Bilo bi fakat grozno, da se tamo u blizini napravi neko postrojenje, koje bi preko ljeta imalo višak toplinske energije koju treba svaki sustav s bazenima, da se mogu otvoriti plastenici, i da postoji infrastruktura za izgradnju nekog modernog športsko-rekreacijskog centra kakve cijeli svijet ima. Jer ipak, znamo mi u Gorici bolje.

Pogotovo je strašno to što bi to strašno postrojenje radilo sa drvnim otpadom, kojeg imamo u Hrvatskoj i naravno da je bolja opcija da prebacimo ove sve kotolovnice sa loživog ulje na plin, pa naš novac (u sve večim količinama kako cijene fosilnih energenata rastu) dajemo malo više Rusima, umjesto ovim Arapima koji imaju naftu. Bilo bi fakat glupo da za promjenu jednom novac dajemo sami sebi. Tako da nije ni čudo da se na gradskom vijeću u Gorici spominje da ne može se pričati da je isplativije izgradit elektranu na biomasu koju imamo doma, nego prebaciti postojeća postrojenja na plin. Isto tako ima smisla da bolje da plaćamo i kazne EU što nećemo ispunit kvote smanjenja emisja CO2 i povečanja udjela obnovljivih izvora energije, dodatno na to što ćemo plaćati ovaj plin braći slavenskih korijena, svakako bolje nego da dajemo taj naš novac sami sebi. Na kraju krajeva to ipak samo država plaća, novcem poreznih obveznika – ček, pa to smo svi mi?! ma niiije moguće.

Posebno su me oduševili super komentari sugrađana koji su uočili kako je cijeli projekt paravan za spaljivanje europskog komunalnog otpada, a postrojenje je istog kapaciteta kao i nuklearna elektrana Krško (22,5MW vs. 675MW električne, pa to je skoro pa isti kapacitet, a tek toplinska...) i sve će nas i okoliš potrovati taninom (kojeg ima ako se ne varam u čaju i svuda po šumi), a bogme i pepelom. Naravno, da je nebitno što nitko zdrave pameti ne bi radio ložište za jedan tip energenta i onda u njega bacao nešto sasvim drugo neovisno o tome koji će učinak dobiti, koliko će zaradit i koliko brzo će cijela stvar krepat, jer bitno je da je paravan postavljen i da nam Europa sav svoj komunalni otpad pošalje tu u Veliku Goricu u naš športsko-rekreacijski centar okupam mirisom dima ovih divnih kotolovnica na loživo ulje.

Ne mogu se nikako oteti dojmu da me ova cijela priča pomalo podsjeća na priču s odlagalištem nuklearnog otpada iz NE Krško, gdje je cijela Hrvatska zajedno s predloženim lokacijama kod nas graknula i stala na noge protiv toga, dok su se slovenci javljali na natječaj koja općina će ponudit bolje uvjete da uzme otpat kod sebe. I kako stvari stoje, otpad će biti u Krškom, kraj save, 20ak km od Zagreba, ali glavno da je s druge strane granice i da mi za to plaćamo milijune, jer ipak, zračenje, u slučaju neke iznimno-malo-vjerojatne katastrofe ipak neće preći političku granicu.

Političke muljaže, uobičajena praksa da s promjenom stranaka u poziciji i opoziciji odjednom doazi do kolektivne stranačne amnezije o svemu što su prije pričali, propusti od strane svih koji su trebali lobirati i educirati o prednostima ovakvog projekta, slab interes Grada da uključi sve dionike s relevantnog područja u cijeli proces planiranja i osigura potrebne koristi za lokalnu zajednicu, doveli su nas još jednom do onog, u Hrvatskoj posebno pristupnog BANANA sindroma: Nemoj gradit apsolutno ništa nigdje bilizu ničega ( eng. Build Absolutely Nothing Anywhere Near Anything).

Možda BETO nije savršen projekt, možda postoji bolje rješenje, možda je bilo grešaka u postupku od strane investitora, od strane lokalnih vlasti. Možda ne vjerujemo mega strukturi HEPu koji unatoč otvorenosti tržišta zapravo i dalje ima monopol, i sve to možda stoji, ali ajde da jednom, bar jednom, pokušamo odvojiti bitno od nebitnog, i zajedno prepoznamo da bez energije nejdemo nikud i da na kraju, sve, baš sve to netko mora platit- a taj netko smo svi mi porezni obveznici i potrošači energije u Hrvatskoj. Možda da pokušamo shvatit da je bolje da kupujemo sami od sebe i vrtimo novac unutar granica i možda nešto i zaradimo nego da sve izlijevamo van. I možda da bar jednom pokušamo svi zajedno nešto napraviti da nam bude bolje, umjesto da svi skupa stopiramo svakog tko se drzne i to pokuša.