kuda, kamo, kako?!

Stojim na nekom ogromnom raskrižju, radim totalnu blokadu prometa u svim smjerovima. Stojim, a iza mene, ispred mene, lijevo i desno kolone. Svi trube, viču i psujum, tjeraju me da se pomaknem, jer radim zastoj. Ali ja ne mogu krenut, ne mogu krenut jel se ne mogu odlučiti želim li ići natrag, naprijed ili pak, možda bih mogla skrenuti lijevo, ili desno?! Vozim autobus pun ljudi i svi se deru na mene, i psuju mi, baš kao i svi oni u autima zarobljenim u dugim kolonama. I u busu su svi već nervozni- jedan viče "Lijevo gupačo!", drugi mi psuje potiho, sam sebi u bradu i gestikulira nervoznim pokretom da moram skrenuti desno. Netko mi stavlja ruku na rame i nježno mi šapuće da se vratim natrag. Mami me taj glas i taj meki dodir, ali nešto u meni se pokušaava probuditi i viknuti da idem naprijed. Ali, ako kažem da idem naprijed, to onda znači da sam od početka išla u pravome smjeru, a to ne može biti točno. Nervoza koja je već davno obuzela cijeli autobus polako i mene obuzima.
Lijevo, desno, desno, lijevo, natrag??? Ili stvarno treba ići naprijed?
Neću to odlučiti danas, šta me briga što su svi nervozni i što sam uzrok prometnome kolapsu. Odlučit ću sutra...

P.S.-sori ako sam vas razocarala kad ste dosli do dijela di vozi bus i shvatili da nije riječ o stvarnome događaju, iako inspiracija leži u nekim istinitim događajima:)
A poantu cijelog posta ostavljam vama da sami dokučite..