20

utorak

prosinac

2005

beli se beli navrh brda

eo konacno nakon koja 2tj uobicajenog i pomalo dosadnog rekreiranja, kovnencionalnim nacinima poput ajrobiranja, trckaranja, bicikliranja i inih aktivnosti, uslijedilo je malo prave rekreacije. Sasvim slucajan spontani sms rezlutirao je brilijantnim planom mene male Buševčice i kolege z Vukovine. Idemo na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme!
Nekako mi takvi planovi nisu uspijevali bit realizirani unatrag zadnjih 5 god ( 5GOD!!!). Tako sam u tih istih 5 god bila ni manje ni vise nego 4 puta na skijanju (pod time mislim da sam 4 dana bila na snijegu, a ne kao na onim nekim aranžiranim), sa ovim danas eo 5.. Tuzno je to..
Al eo danas je ječerašnji plan čak bio realiziram uz samo potencijalno sabotiranje sa moje strane zbog uobičajenih problema sa buđenjem na vrijeme. Na sreću moje skije žive s mojim roditeljima pa sam tako i ja došla sinoć u drugi svoj doma da i ja malo tamo živim. Zahvaljujući toj činjenici osim standarnde budilice koja s moje strane često biva stavljena na ignore, tu je bila i ona aktivnija i upornija budilica- moja mama. Tako sam samo kojih 15 min uspijevala u opiranju glasnim povicima da se moram dić..
Kolega z Vukovine je u međuvremenu psovo, živčanio i sve šta ide s time jer je zaključio da sam ja kao i obično, zaspala:) Međutim priča ima happy end tj. plan je realiziran uz 20minutni delay.
Naravno kad sam krenula skijat počelo je moje uobičajeno paranoiranje, no ovaj put ne niko nije slušo. Kolega z Vukovine se naime uči bordat pa je on slušo instrukcije od kolegice koja to čak i zna, a ja sam ostala prepuštena da umjesto njemu, jaučem sama sebi, šta mi je ubrzo postalo zamorno.
I stvarno je staza predobro sređena! Kaj je da je! Nema leda, nema kamenja, snijeg je taman, malo tvrđi al skije su servisirane pa sve ide mrakkkk..
Vrijeme je bilo predobro!

Zanimljiva zgoda sa sedežnice:

Sjedam ja, i neki gospon kraj mene. I počne uobičajeni sedežničasti razgovor između 2 potpuna stranca.
O vremenu kako je dobro, o stazi kako je dobra, o skijanju, o poslu..

on: eh moram sad ić na posao, ne stignem se više spustit..
ja: ja još nemam tih briga, studiram
on: šta studirate?
ja: fer..
on: ma da? to je nekad bila moja zanimacija-ETF..
(nastavlja se razgovor o poslu, zaposljavanju, smjerovima, omjeru ž i m na faksu bla bla..na kraju se spomene nešto i diplomski)
(meni zvoni telefon, zove me mentor..)
ja: ispričavam se , moram se javit..
on: nema problema
(pričam s prof. ..nakon razgovora:)
ja: evo mi o diplomskom pričamo, a mene mentor baš zove..
on: a ko vam je mentor?
ja: prof. Debrecin
on: A Nenad??
ja: da
on: joj pa mi se s faksa znamo, pozdravite mi ga, recite da ga Joško pozdravlja..
ja: budem..

(bla bla bla..)

Uglavnom poanta je- pa ljudi moji jel moguce ikud otic da ne sretnem nekog ferovca il nekog ko zna nekog kog ja znam?
Ovakve neke situacije mi se u zadnje vrijeme non stop desavju pa sam eo jednu odlucila podijelit sa sirom javnoscu..

E al na Sljemenu je danas bilo preeedobro, stvarno ne pamtim kad sam se tako naguštala na skijama, ako sam ikad.. Nisam jaukala (ok niko me nije slušo, pa je možda i to razlog), nisam paničarila, samo sam uživala.. NIje bilo gužve, čim se spustiš odma si na žici, vrijeme prelijepo, sunčano, staza fenomenalno sređena.. Ma kaj da vam velim, odličnjak. Sad sam privremeno zadovoljna:) E jesam se raspisala, treba na hopsanje zvano aerobic se pozurit. Dosta gluposti.
Jedan preeedobar dan!


15

četvrtak

prosinac

2005

petama vjetra

Ljudi moji, meni se nekud ide.. Zasto? Zato kaj sam gledala fotke. Shvatila sam da sam u zadnje 2 godine vise no jednom dala petama malo vihora. I znate kaj? Kad se sjetim svih tih mjesta, svih tih nevjerojatnih ljudi, sretna sam. Ko sretna kocka! A s druge strane ufatila me neka potreba da se opet malo maknem. Ipak je vec proslo skoro 5 mjeseci da sam u lepoj našoj. I sad evo sa smjeskom na licu nabacujem pokoju fotku ovdje..

Berlin prvi put..


Berlin (1mj kasnije) drugi put..


Rostock..


A ovako cu se obuc kada bude svj. prvenstvo:) Inace fotka je iz Chemnitza


Ovo je bio jedan od tužnijih dana u 2004. Dan mog odlaska iz Švabije.. To je bila jedna od onih situacija di sam počela pričat sama sa sobom kad sam i nakon kojih 5,6h vožnje i dalje imala napade polutuljenja na svaku drugu pjesmu na radiu. I onda je bilo:Slavice bedasta, ne tuli, vozis 140km/h po švabskom autoputu di ti ionako i kad ne tuliš treba treće oko..


A ovdje sam našla utjehu na pola puta- Minhen, October fest..Suze su brzo bile utopljene u...


e dosta ovih random fotki, ionako to sad radim jel mi je ubitacno dosadno, a nemrem zaspat jel sam prospavala cijelo jutro..
Eo još jedna koja mi mami sline. Ljudi ako se ikad nadjete u armenijskom restoranu: Ziplonek tabaka je ono što želite!! Eo ga, ziplonek tabaka, mljaccc:



I sad mi jos nije jasno di su mi neki folderi sa hrpom fotki od kad sam npr 2x bila u Pragu (ni jedne fotke nemrem nac) i jos stosta.. Nadam se da je to samo greska u prebacivanju stvari na laptop, a ne neka kobna greska da sam ih ubila:(
Al eo, bar je nes malo onlajn ovdje
joooj ja bi nekam isla.. Bar na neko vikend skijanje, al za sad nista ne da naslutiti da ce se to i realizirat, šmrc..Ja bi išla- ko će me vodit?? :)

08

četvrtak

prosinac

2005

Šišmiš

Eo, zeznuli se ovi u AO Željezničaru do kraja-dali su mi čak i papir na kojem piše da sam završila alpinistički tečaj! A uistinu smo školu priveli kraju sa stilom. Dodjela diploma i dugo priželjkivani tulum.
Danas sam se zahvaljujući tome ponovo probudila sa velikom glavom. narasla je malo zbog pivske flaše koja je zabrijala da je šišmiš i da može letit u mraku, a pritom je zaboravila primijenit Dopplera te je nimalo nježno naletila na prepreku-moju glavu. Narasla je malko i zbog pražnjenja previše takvih boca,a taj faktor je takodjer utjecao i na moje psiho-motoricke sposobnosti. Zahvaljujući tome kad sam se probudila (prekasno naravno) nisam bila u stanju voziti moje 2 noge, a kamo li auto. Zet je danas bio od velike koristi. Mislim da su sad nakon vure hopsanja na ajrobiku konačno i posljednji promili isparili iz mene..
Kad smo već kod toga, shvatila sam da mi je kondicija na razini jedne gljive. Di su ona vremena kad sam mogla ic na hopsanje 5x tjedno, vrlo cesto i po 2 h, kad sam mogla skakat cijeli dan na nekoj ajrobicnoj konvenciji i drugi dan cak i hodat?!eh di su, ostala su izgubljena negdje iza zadnjeg ljeta..
Nego, skrenuh sa teme..
dakle, bio je tulum i bilo je super.
I živili mi veseli alpinisti pripravnici! Juhu
Još da mi Mocni Nikola (vidis da obecanje ipak ponekad nije ludom radovanje, dobio si zasluzeni epitet) da fotke i filmice...

eo vanja mi poslo fotke neke pa da njih stavim da ne bu sam ovo moje glupo baljezganje. nego da se zna nisam ja probrala namjerno bas fotke na kojima sam ja, nego mi je covjek te poslo (istina da sam se ja prije tog bunila da me nema na fotkama, al to je manje bitno:) )...






04

nedjelja

prosinac

2005

kako sam super

da, da, iako bih trebala napisat hvalospjev Slavnome Tigru najjačem od sviju Direktoru Velikom Krcku, ipak sam zaključila da ću radije kao i inace veličat sebe. To mi nekako prirodnije leži:)

Da krenem od nekud, hmmm, mozda od subote da se malko osvrnem sa susret sa gomilom FERO-ETEFovaca na rođendanu za koji nisam očekivala da će biti tolko ferovski. Zapravo bilo je previše XX kromosoma da bi se moglo to nazvat ferovskim rođendanom. A ja sam samo malko pokleknula pod odlukom da neću zaružit jel imam ispit iz onog nekog "studija". Odstudirala sam i to u subotu ujutro nakon kojih 4 sata sna sa glavom veličine nogometnog igrališta. Dobila svoj prvi od nadam se 6 certifikata, i skupa sa svojim nabubrenim mozgom (onom jednom malom veselom sivom stanicom koju imam) uputila se pravac doma. Prespavala sam ostatak popodneva, a volumen glave se drastično smanjio. Naveče je tata pito oću radit makovnjaču, pa sam zaključila da mi je dosadno i da treba umilit se slavnim instruktorima Željezničara,a i usrećit oca, te ju napravila.

Stigao je i velik dan. Jedva se isčupam iz kreveta, oblačim tajice naopačke (kaj sam skužila tek popodne), uzimam krive rukavice.. Sjedam u hladni auto, i pravac moj doma NR.2. Presvlačim se. uzimam sve alpinističko-penjačko-prehrambene artikle i čekam Marinu da me pokupi.
Naravno kasnimo na trefpunk u velkom stilu. Šećer ipak dolazi na kraju!
Tu su uslijedili prvi šokovi- treba hodat ćuku vremena do doma na Oštrcu. Pas mater i slične psovke se čuju. Moj ruksak je jaaako težak. Tjeram ljude da jedu gibanicu.
Težina se smanjila.. Hodamo, blatno je, hodamo i još je blatnije. Znoj se cijedi, neki su od muke i izbacili sadržaj iz želuca (tu opet slijedi oda Krcku koju bi ti neki trebali ispjevati), boli sve i tako to.
Ma aj malo pretjerujem,nije opće bilo strašno, bar meni, al ovako bolje zvuče da svi misle kako mi je teško bilo, i kako sam ja super i hrabra što to sve mogu.
Stižemo na vrh. Peć u domu se uskoro pretvotila u veliku sušilicu za rublje- majce, flisovi, čarape, gaće, grudnjaci...
Raspodijeljeni smo mi mali tečajci velikim instruktorima koji će danas odlučiti o našoj sudbini.

Biti alpinistički pripravnik, ili možda ne?!

Ja sam dodijeljena Danku, i mogu reć da mi je na ispitu bilo cijeli dan genijalno! Pitanje po pitanje sve nas (Silvija, Vanja, Ja, i neko kom nažalost ne znam ime..)je propitkao.
Čvorovi, klinovi, zaglavci, kako bi, kad bi...
Mene su jako zeble ruke, stvarno jako..
A kako štand u 2 točke?3?
A ako je jedna gore? A ako je duga gurtna, a ako je kratka? Cape i dalje zebu..
...
Pa smo trčkarali do drugih ispitivača- Abseil Neven..
A kako-ako priča se nastavlja.. Neko je reko da abseila bez prusika katkad kao i instruktori, a ja sam zaključila da bih ja rado dodala još jedan, pa neka se nađe..A možda za 20ak godina budem hrabrija..
Abseilali su neki i u granje, nekima se prusik zaglavio, al svi smo to kao pravi znalci odradili. Mene je napalo jedno zločesto drvo. Sa velikim i špičastim granama. Al ja sam hrabra i jaka, pa sam se obranila. Drvo je pokleknulo i predalo se te me pustilo da prođem. Tu sam od pogleda u ništavilo ispod mene čak zaboravila da mi je hladno, pa me neko vrijeme prsti više nisu zebli..
...
Pa malo Sv. Bernarda, gdje su odgovori uglavnom bili tipa: Pa to radimo zato da bi oslobodili ono, i mogli prebacit ozlijeđenog na ovo. Problemi su nastajali kad je trebalo imenovat to, ono i ovo..Al i tu je sve prolazilo glatko. Ozlijeđeni je spašen, uz pomoć zalutalog Velebitaša čak su to, ono i ovo dobili svoje ime, i svi su sretni..
...
Pa prevezivanje kod Velikog Đimba, ili kako Nikola (za nikolu namjerno nema epiteta) kaže Jimba.
Kad se prevezujemo, zašto, kako čime i zbog čega?
Još jedan nalet pitanja koji je zahtijevao nalet odgovora.. Znala sam da nijednom moj život nije u opasnosti jel me čovjek osiguravo čvrstim stiskom užeta- kome još trebaju spravice.. (da ne bi bilo nismo znali, prevezivala sam se na zemlji..)
...
Naravno ne smijem ni izostavit i prusiciranje pod budnim i vještim okom Najjačeg Najhrabrijeg Direktora Krcka te nimalo manje opasne Dorje.
Prusik simo, prusik tamo, opet gomila kako i zašto- poneki zbunjeni odgovor popračen jednako zbunjenim pogledom (al to je samo zato jel mi je Krcko utjerao strah u kosti svojom neumoljivosću). i to smo nekako zajedničkim snagama, ja moji prusici i jedno veliko drvo na kojem sam visila, riješili..Jako su me zeblli prsti, i nakon te muke promijenili su boju, a krv je konačno shvatila da bi mogla navratiti i do krajnjih točki mojih ekstremiteta..
...
Na kraju još motanje užadi, još nalet teorije kod Danka. I to je to! Na kraju sam još hrpu tog na tom ispitu i naučila, ponajviše zahvaljujuči brojnim korisnim savjetima od Danka.
Nekako me taj alpinizam sve više i više mami. Ful se lako navući..
Sad se samo nadam da se u srijedu neće neko predomislit i reć da nisam prošla:)
Potrpali smo ponovo stvari u ruksake, lampe na glavu, u ruku, a neki nigdje, i pravac dole. Blato simo, blato tamo, neki su se odsanjkali na guzi-ipak je tako brze do dole, ko vidio hodat?! Bilo je i ozlijedjenih, al na srecu je sve vise manje ok proslo..
Pravac pivnica, ispilo se pivce, i ajmo doma!
..
Još moram ispunit upitnik da i ja nabacim koju ocjenu našim velikim instruktorima! hihihi, ko se zadnji smije..:) i još željnije isčekujem tulum u srijedu za koji se šriča da bi moglo bit veselo!

Ovo ja zovem mrcinski izvještaj..

Kome ovo nije dosta:
Pustolovni izvještaj, te uobicajene fotke u njihovoj foto galeriji
Oda Krcku by Darija Vuković
Šećer na kraju by Ksenija Krajac

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se