26

subota

studeni

2005

gibanica ili ti kako sam ju ja napravila

da, vjerovali ili ne i ja zapravo znam ponešto skuhat, iako to uvijek vješto niječem da se ne bi morala nać u situaciji da moram demonstrirat svoje vještine. uvijek nekako radije spominjem kako mi je čak i jaje uspjelo explodirat. I to dva puta.. Jedno sam pametno išla vidjet šta će bit ako ga stavim u mikrovalku, al onda sam još bila mlada i neiskusna osnovnoškolka.. I drugi puta kad sam pričala na telefon i zaboravila da kuham jaje.. pa je grunulo.. drugi puta ovo je bilo manje gadno.. samo je lončić bio kontaminiran..
sada sam eto odlučila da moram naučit kako se radi makovnjača, s obzirom da istu naprosto obožavam. Ali samo onu maminu. Koja je ljigava. Druge su suhe i preslatke i nevaljaju. samo je mamina ljigava. I ja sam takvu ljigavu odlučila naučiti radit. I jesam. Mama mi je uvalila neku knižurinu koja mi se nije svidjela. Podsjetila me na Biljanovićeve sklopove(FERovci će znat o čemu zborim). Pa nisam htjela čitat. Rekoh umjesto toga mami da mi lijepo govori kaj treba radit. I jest, a ja sam pametna kaka jesam sve zapamtila i napravila svoju verziju recepta. I da, ta verzija sadrži posebne tajne sastojke moje mame koji su zaslužni za superljigavost..

Makovnjača

Tijesto:


50dkg brašna (glatko)
3dl mlijeka
germa
10dkg sećera
sol malo
10dkg margarina
1 žutanjak
vrhnje kiselo

1.10dkg margarina razljigati sa 10dkg šećera
2.germu stavit u 2-3žl mlijeka, 1 žl šećera i stavit da se razljiga na radijator
3.u onaj već razljigani šećer i maslac dodat postepeno 50dkg brašna, 3 dl mlijeka, malo
soli ižutanjak, žlicu i pol vrhnja i sve miješat (mama kaže kuhačom, ja kažem rukama)
dok se ne razljiga
4.stavit oko 20ak minuta do po ure da se diže na radijatoru

Fila:

40dkg maka (Frankov je bolje mljeveni od onog drugog)
3 dcl mlijeka
korica od limuna naribana
10dkg šećera
1 žutanjak
vrhnje
rum
med

1.stavit mlijeko da se ful zagrije (zakipi..)
2.razljigat mlijeko preko maka i šećera, dodat koricu od limuna, 2 žl vrhnja, malo ruma,
1žl meda, sve razljigat

a) nabrašniti radnu plohu
b) "prerezat" tijesto koje se diglo odokativno u zdjeli na pola i jednu polovicu načvapiti na brašno i sve umijestiti dok se ne prestane cmarit po prstima
c) razvaljat sa valjkom tijesto (pazi na dužinu protvana!!)
d) naljigat sa pola file
e) narolat
e1) stavit masni papir u protvan
f) uzet krpu i naljgat narolutak na nju i onda sa krpe narolutak u protvan
g) ponovit proces sa drugom polovicom tijesta i file
h) ponovo da se diže
i) zagrijat pećnicu na 180-200 celizijevaca
j) sa simpatičnim kističem naljigat žumanjak ili ti žutanjak po gibi
k) peć dok se ne speće (tj. Oko pol vure ili ti dok se prestane keljiti za iglu za štrikanje)

Dobar tek!!

23

srijeda

studeni

2005

pa dje's ti ženo?!

Ma evo me, evo me.. Znam da brojni željno očekuju moj osvrt na posljednje penjačke avanture malih željezničaraca, al ovaj put sam stvarno opravdano zabušavala sa pisanjem istog..
naime u ned smo dakle išli putem prema Veloj peši kod Rijeke i tamo na nezavidnim temperaturama proveli cijeli dan(aj nije bilo baš tako strašno). Već sam u subotu bila malo šmrkava al sam se ipak odvažila na taj hladni podhvat, mislim, ipak bi bilo strašno da sam propustila jedan izlet, šta ako bi se desilo nekaj jaaaako važno i zanimljivo, a da mene nije bilo?!?
daklem, pomalo šmrkava uputih se i ja prema stijeni, i provedoh tamo cijeli dan. Oko 9 vratismo se u Zg, no ni tu nije bio kraj moje hladno šmrkave priče. S obzirom da sam imala dogovoren posao za pon i uto, zove šefica Jejena i kaže da ću ipak već i u ned trebat odma ostat neš radit, a taxi služba "Darija expres" neka ide doma nakon dostave do Regent Esplanade. Štoviše posla je bilo tolko da su trebali još malih radnih snaga pa je u igru upala i Barbara. Uputile se mi dve male sa užetom, kompletima i kacigama na bojno polje zvano posao. U Esplanadi su Barbari objasnili da nam ne treba uže, da ima tamo i lift, al mi volimo uže pa smo zanemarile taj savjet.
Promrzla i iscrpljena tako sam tamo radila koja 2h, i par minuta prije 11 uputih se prema autobusnoj stanici već vidno krepana. Sitžem na stanicu i paf 23:03, a bus mi otišo u 23:00. Slijedeći ide u 23:30, aaaaaaaaaaaaaaaaaa, luuuuudaaaaaa.
Ništa šetam se simo tamo da se ne pretvorim u ledenu statuu posvećenu posrnulim alpinističkim pripravnicima.. Stiže bus, ja u ponoć stiže doma, kad opet paf.
U sub i ned imala sam radnike koji su krečili stan i osim zidova uspješno su pokrečili i wc školjku, kadu, sve podove i štokove!! Za poludit još jednom! Ne mogu na wc, nemam di oprat onu polovicu stijene koja se zalijepila na mene još tog jutra. (inače općenito sam ljuta na te majsture jel su sve šit napravili i zidovi su grbavi i sve su zmazali itd..al eto sad niš ne mogu više napravit..šmrc).
I tako jadna tužna umorna i šmrkava ja sjedam iza ponoći u svoj mali plavi auto i put Buševec. Tu sam se konačno okupala malo odspavala i nakon kojih 4 i po sata buđenje i pravac posao. Bila sam totalno bolesna već tad. Pomoću 4 kave i red bulla uspjela sam ne zaspat s mikrofonom u ruci dok me neki menedžer faca iz Švabije samilosno gleda. Nakon 11h rada, pravac doma. Ovaj put malo duži san, al i malo veći stupanj prehlađenosti i u uto ponovo u 8 sam već na radnom mjestu. Imala sam tj dan većih problema sa suzdržavanjem hripanja dok stojim u sredini sale i trebam bit neprimjetna. Al nebih ja bila ja da nisam uspjela. Taj dan radile smo teta Barek i ja 12 sati...
Stigoh doma krepana..
Eto nadam se da ste zadovoljni iscrpnim objašnjenjem zašto je izostao report o nedelji.
Za one pak koji bi ipak željeli čut nešto više o tome, na Željezničaru postoje 3 izvještaja, kao i na Pustolovima, gdje su naravno i slike u njihovoj foto galeriji.

Da vam dočaram kako je meni bilo, citirat ću Velikog Pustolova Nikolu:

".......Martina je režla i grebla iz sve snage, ali stijena se nije željela skloniti u stranu! U pomoć joj je priskočio Krcko, te su pokušali zajedničkim snagama, ali pomaknuti je ne mogoše. Na kraju je pametniji popustio!

Razrješivši taj gordijski čvor, pred Krckom je bio još jedan puno zahtjevniji zadatak! Naime, iz susjednog smjera je dopiralo zapomaganje "Di je idući spit!? Joooj, nemrem vući uže ... joooj past ću ... joooj!" Dobro pretpostavljate - bila je to Slavica. Nakon desetak minuta, uz ogromnu količinu uloženog strpljenja, pedagoških mjera i grube ljubavi, Krcko i Slavica su bili na vrhu smjera!....."


Još fali pokoji dio poput žestoke debate Direktora Krcka i moje velikosti na temu "pustiti komplet ili ne" koja se vodila otprilike ovako:
while(1) {
K: Pusti taj komplet!
ja: Neću..
}

Nakraju je bila recenica gospodina K malko i modificirana pa je glasila "Mala ne zaje****, pusti taj komplet!!", al moja tvrdoglavost je popustila tek nakon dugo vremena, iz meni sada nepoznatih razloga. Bila sam u deliričnom stanju, više se ne sjećam takvih detalja. Ipak sam prvi put ispenjala smjer kao prva.. Nadam se da to neću uskoro morat ponovit..
Kasnije su slične riječi meni upućene bile i od strane Velikog Orsata kad sam penjala na top rope:
"jeb*** Slavice, jel ti slobodno penješ?!?!! Pusti taj komplet"...
Ja volim komplete, i penjem alpinistički, a ne slobodno pa se vi svi lijepo možete slikat:D
eto izvještaj..

18

petak

studeni

2005

slavna pobjeda!

Eh, konacno sam pobijedila glupi blog i arhiva se opet vidi- daklem, svi zeljni utvrdjivanja gradiva nahrlite!

14

ponedjeljak

studeni

2005

Coprnjice ili ti vještice

Mislila sam kao i obicno napisat izvjestaj sa ovog jos jednog uzbudljivog penjačkog izleta, ali eto morala sam napisati isto to za sve vesele željezničarce pa zato ovdje samo dam link, pa ko oće nek čita.. Nadam se da bum dobila koju fotku bar, pa bum njih dodala..
Daklem, mojih prstiju djelo na sajtu Željezničara .
evo gospon Dukši je stavio fotke ko i obično..

Jupiii, dobih fotke od vanje pa eto ih:
Putem prema..


Vesele tecajke pred domom..


Ovako je to izgledalo na vrhu..


A ovako je bilo u isčekivanju roštilja..



07

ponedjeljak

studeni

2005

duga mračna noć u paklenici

Ovaj vikend gomila nas tečajaca napunila je gomilu automobila i zajedno sa gomilom instruktora uputila se putem prema Paklenici. Za dobar broj malih tečajaca ovo je bio prvi susret sa pravom stijenom i mnogi su to, poput mene, očekivali sa nestrpljenjem. oko kojih 10 il 11 (ko bi se to više mogo sjetit) stigosmo mi podno velkih brda. Nema zabušavanja- odma se opremamo pojasevima, kacigama, zamkicama, matičarima, spravicama i kojekakvim drugim napravicama. Šef (ili ti Orsat) nas raspoređuje u omjeru 1:1 ili eventualno 2:1(tečajac:instruktor) i tako sam ja završila sa Nikolom, a Darija(+ Ana) sa Nevenom. Osim gospona instruktora Nikole i mene, prema istome smjeru (Abseil pista) upućen je od strane Orsata bio i još jedan navez- Đimbo i Marina. U veselom društvu uputismo se podno Abseil piste. Tu su naravno već počele moje prve, dugo isčekivane paranoje. Već me naime sam prilaz u par navrata dobrno isprepadao, al nisam se, kao i obično dala smesti. Umjesto da idemo drito u Abseil pistu, u smjer smo ušli malo "nakrivo" preko susjednog smjera da bi izbjegli jedan malo teži dio. Što se kasnije pokazalo još težim, al eto.. Uglavnom, prvi navez ili ti Nikola i ja, prošli smo to bez većih problema, osim kaj se Nikola navuko užeta ko konj jel je trenje ponekad zla kučka. Nikola je kreno dalje u drugi cug, a ja sam se našla sama u nevolji sa užeom koje je čudnim spletom događaja postalo jedno veliko zapetljano klupko. Ipak uz Nikolino navođenje iz visine i taj se problem otpetljao. U međuvremenu je kreno i drugi navez, Đimbo i Marina, no oni nisu prošli tako sretno. Osim trenja- zle kučke, Đimbo koji je muku mučio penjavši ko prvi uz uže koje ga je vuklo prema dole, konačno je imo sreće da se to isto uže i potpuno zaglavi,a on je jadan patio između 2 spita i nije mogo ni vrit ni mimo. Na njegovu sreću u susjednom smjeru se dotle pojavilo nekoliko mađara, a jedna od njih priskočila je u pomoć i odglavila uže te su zazvaljujući tome oba naveza na kraju se našla na vrhu Abseil piste. Ja sam naravno, kad sam skužila kolko sam visoko, imala malte ne napad panike što je rezultiralo grčevitim držanjem za komplet i ležanjem na stijeni zbog straha od ne znam ni sama čega. Nešto od dokaznog materijala možete vidjet na stranici pustolova, točnije u njihovoj foto galeriji .
Sretno smo svi četvero abseilali dole i uz malo mojeg postajkivanja čak i odhodali silaz te na kraju stigli do sportskih smjerova di su neki, poput mene, od strane Orsata odma upućeni do Vukovića koji nas je naučio prevezivanje.
Mrak je već skoro bio tu, a nekoliko naveza je falilo. Poslani su rescue teamovi. Prva 2 naveza koja su bila zapela u Nosorogu vraćena su uz pomoć poslanih baterija relativno brzo iako je već bio mrkli mrak. Zadnji nesretni navez (Neven+ Darija i Ana) nije imao tolko sreće- oni su u mrklom mraku još bili u smjeru što je značilo da moraju to ispenjati i još se vratiti dole. Nisu imali ni baterije, ni vode ni hrane, al zahvaljujuči dariji i njenom mobitelu bar je akcija spašavanja uspješno provedena. Danko i Vuković su na kraju došli do iscrpljene trojke, i dali im baterije i sretno ih vratili dole. Sve je to trajalo par sati. A u međuvremenu ostatak nas je sjedio na parkingu u krugu sa svijećom u sredini u veselom raspoloženju. Darija je stigla iscrpljena do bola (taj dio doslovno, akutni muskulfiber, crno plava, al doslovno, cijela koljena i podlaktice uz lokalizirane masnice i na drugim dijelovima tijela, vidljivo dehidrirana i gladna).
Drugi dan su već svi instruktori znali njenu izjavu "Ova škola mene više neće vidit!!", i pitali ju "Šta si još tu?!" :)))
Navečer je slijedio roštilj party- puno hrane i malo pive melem su za sve rane. Tu su nas i krstili ili ti svaki instruktor postavi 3 pitanja svom tečajcu i onda ga neovisno o ispravnosti odgovora izmalti štrikom 3x po guzi. da ne pišem više evo par fotki koje govore same za sebe.

A jesmo lijepe, ipak krv nije voda, ljepota je u familiji..


Nema tih bolova i frustracija koje jedan fini breezer ne bi mogao riješiti..


Led je probio Neven sa najhrabrijom od sviju- Darijom


Jipijaje- gotovo krštenje, pogledajte samo Tinu kako sretno plješće zbog darijine muke..


Ksenija odgovara na Dukšijeva pitanja uz tihu prijetnju da će mu oči iskopat..


Poledajte samo tu gomilu u pozadini koja se veseli što će Đimbo namlatit Marinu, koja kao i penjanje i ovo stoički, sa osmjehom na licu, podnosi..


Stigao je red i na mene..


Zaslužene čestitke..


Vesele penjačke nade..


Drugi dan je počeo rano i veselo. Ponovo smo mi maleni tečajci raspodijeljeni instruktorima. Na orsatovo pitanje da li bi htjela probat penjat ko prva ja sam samo kategorički odgovorila ne:)
I tako sam ja dodijeljena Aniti, a drugi navez koji je išao sa nama su Tomislav i njegov mentor Krcko. Tomi i Krcko su krenuli malo težim smjerom da bi se kasnije svi sreli na Nosorogu jer je tamo bila gužva uzrokovana prevelikom gomilom mađara. Taman smo se sreli na dijelu di je meni trebalo imstruirat kaj da napravim, neki kako to iskusni znalci zovu, "detalj". Imala sam izbor ići ravno preko tog "detalja" ili lakšom varijantom okolo, ali to bi značilo da spit nije točno iznad mene i da gledam drito na praking par stotina metara u podnožju šta mi se nikako nije sviđalo pa sam izabrala "detalj", koji sam uz Krckovo navođenje uspiješno i pobijedila. Društvo je opet bilo veselo, smijali smo se, ja sam tu i tamo naravno jaukala i cvilila, ali sve je prolzilo glatko. Svaka čast Aniti i Krcku na strpljenju samnom, a naravno dan prije i Nikoli te Đimbu. Imala sam priliku sići sa Nosoroga nakon 4 cuga, al nisam se ja samo tako dala. išla sam do kraja. Smjer je fakat zakon, nema kaj, 6 cugova, taman za moje psihofizičke sposobnosti.. Tek kad smo došli na vrh sam malo bila izbezumljena jel je sad još bezosiguranja trebalo proći par glonđi i još kojih 10, 20 m ić u vis i tek onda se puštat po gomili, gomili glonđi.. Jad i bijeda. Al tu je bio Krcko koji je poslo Anitu i Tomislava neka idu, a on polako išo samnom. Svaka mu čast! Lijepo sam se sama sebi nasmijala uz njegovu pomoć. Moji baletanski pokreti koji su redovito rezultirali zapetljanim nogama i izudaranim koljenima bili su nam nepresušan izvor smijeha.. Stigli smo malo sporije, ali zato u jednom komadu predvečer dole. Bila sam sretna ko sretna kocka! a danas za čudo ni muskulfiber nemam!! samo malo mjestimično plavičasta koljena i par zanoktica..
Sve u svemu jedan nevjerojatan vikend. Onima kojima ovo nije dovoljno iscrpan izvještaj preporučam pustolovni izvještaj ili od istog autora na stranici željezničara , potom od još jedne penjačke nade Lovorke, te od uvijek nasmijeseng instruktora Dukšija .

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se