25
utorak
listopad
2005
daske za ormar
Eto danas sam se odvazila na prvi korak u mojoj potencijalno predstojećoj karijeri hostese. Stigosmo L. i ja u cik zore, tj. po 11 na dogovoreno mjesto oboružane smješkom na licu, inače izbjegavanim makeupom, štiklicama i puno dobre volje. Minute su prolazile, ja gladna, a i dalje se čeka, i čeka i čeka. A cure izmigoljile iz svih gradskih rupa željne prezentacije kojekakvih proizvoda. Nevjerojatno, a ta sranja se održavaju svaki tjedan, i baš ovaj utorak kad sam ja odlucila doci dosle su i sve nadobudne mlade dame koje su se slucajno nasle na podrucju grada Zagreba.. I konacno nakon cekanja i iscekivanja (stupanj moje izglednjelosti u tome trenutku je vec na kriticnome nivou) uvale nam neke upitnike koji ce satro predstavljat neku vrst CVa. Tu sam se vec na prvoj stranici uspješno predstavila kao nepismeno čeljade napravivši više no jednu grešku, pa križanje, rukopis hijeroglifi i tako to. Al mislim si ja, nije bitno, pa ocu bit hostesa, pa ne moram za to znat pisat, trebam se znat smješkat, što znam, i pričat, što zanam i predobro..
Okrecem stranicu, a kad tamo me cekaju pitanja tipa:
Tvoje vrline i mane;
Najotkačenija stvar koju si napravila;
čime se najviše ponosiš..
Tu sam se već polako počela gubiti- pa dovraga i beztraga, ja samo oću bit hostesa, a oni meni tako. NIšta, ne dam se smesti i baljezgam takve gluposti da se sad kad sam razmislila o tome, samo iskreno nadam da to nitko nikad neće čitat, i da to pod ni koju cijenu ne završi u javnosti.
Daklem, rezime: prva stranica-> ja nepismena;
druga stranica-> osim sto sam nepismena, nisam ni bas previse pametna
Nije bed, ne dam se smesti cinjenicom da sam prva od kojih 15 teta ispunila taj cuveni papir, a najveca muka mi je i dalje glad. Toliko mi krulji u zelucu da sam se uspjela, kad sam trazila L. maramicu da pljunem žvaku, na pol i podrignuti. No nije se čulo..
Gladna sam.. dolazi šefica i veli da joj se javimo kad sve cure ispune papir. Ja vec luda, u par navrata uz prijetece poglede pitam- pa jeste gotove sve?
na odgovor ne, jos se više smrknem. Gladna sam jako.. Nisam doručkovala, a ja uvijek doručkujem, a sad je već skoro 13h.
Konačno su sve kokoši ispunile te čitave 2 stranice. S obzirom da sam već tamo morala napisat sve od visine, kilaže, boje kose, broja cipela pa umalo do dužine i polumjera nokta na malom prstu, mislila sam da je to to. Ali ne, slijedi slikanje! I nis, opale te jednu izdaleka, jednu iz bliza i to sve na prepad (zapravo sam se iznenadila kad sam vidla da sam cak i ispala ko ljudsko bice).
Da upotrijebim darijinu usporedbu: premjerili su nas uzduz i popreko ko daske za ormare. I nakon sveg tog kao moramo se pred svima predstavit. Ja gladna.. Nis obavili i to, a sad cekam par tjedana da nas zovu na "trening" od 1h. Pa drzte mi fige da me dobro istreniraju, a pogotovo da me uskoro sretnete negdje u gradu odjevenu u veselog spermića kako dijelim kondome.. (to se najbolje placa..) Il barem da vam uvalim koju pivu na nekom partiju..
komentiraj (12) * ispiši * #
22
subota
listopad
2005
aa
da probam vratit sve ovo, pa eto ovaj mudri post kao put ka svjetlosti..
komentiraj (5) * ispiši * #
17
ponedjeljak
listopad
2005
Ogledalce (ili ti špigl) reci ti meni..
I opet mi proletio tjedan nekako da ni sama ne znam kako.. I opet mi se sve čini tako daleko da opće ne znam kaj je kad bilo i dal je bilo, sve u nekoj magli mi.. Ono kaj se sjećam je vikend jerbo je to još friško. A kako tome i priliči, eto i osvrt na te dane. Hmm, zapravo možda da krenem od čevrtka kad smo Darija i ja se marljivo uputile "na tunel" na dogovorene vježbe penjanja pod budnim okom instruktora. Stigle mi tamo ni više ni manje nego prve, a ubrzo smo imale i više- manje privatnu poduku iz abseilanja (da utvrdimo naučeno). Kasnije se skupilo još tečajaca, a ja sam i sad još uvijek pod uzbuđeno ponosnim dojmom koji se formirao nakon spoznaje da po kutovima penjem u roku par minuta bez zastajkivanja, a ni desni zid nije odolio mojem naletu!! Prvi put otkad penjem sam uočila neki napredak, vauu, ja faca:)) I bile mi tamo marljivo vježbale do kojih po 6 i onda se uputile doma. I eto vid vraga- upale u onaj veseli kaos koji je nastao zbog toga što su neki "face" (za koje niko ne zna ko su, ok malo karikiram,al ono..) došli u zg.. 1h od branimirove do držićeve!! Psujem, živčanim i sve to- odustajemo i idemo na autobusni na čizburgere.. Izgleda da se po držićevoj kreću, mi nadobudno skok u auto i pravac doma, aliii- opet nula bodova-na prilazu Velikogoričkoj kolaps. Zatvorena je i dalje.. Ljudi van auta, puše, sjede, šetaju.. Ja bijesna- gledam napred: sve zatvoreno, natrag ne mogu jer su trake za suprotni smjer odvojene sa 2 zinzola i travnjakom od kojih 7,8m.. Niš puko mi film, Darija me podržava (tipa: " Sam nek dođe neki murjak,reć ću ja njemu, gamad jedna!!"), i hopa za 180° preko rinzola i trave natrag.. Pa na ranžirni, pa kroz sela, pa nas U malci "ganjaju" murjaci i vele da idemo čekat u birtiju, mi pravac idućeg izlaza iz V. Mlake i tu imamo sreće ko bubrezi u loju (beš mi je došlo da to napišem) i murjak pušta nas i još 2 auta pravac VG. Bili smo jedini na cijeloj Velikogoričkoj!!
petak sam čamila doma jer nisam željela ponovo 3h putovat 10km.."
Subota pravac "Zrcalo". Bilo opet predobro, a ja sam cvilila samo malo kod tehničkog penjanja. Tragično je to da me već svi znaju kao onu koja "cvili".. Al ne mogu si ja pomoć:))) Tu su nas bacili i na još abseila, ovaj put kojih 30m da slučajono ne bi sve prošlo bez previše adrenalina..
Na drugoj slici se vidi momak kako prusicira (ili ti laički penje se po jednom štriku uz pomoć druga 2 manja i tanja), a u pozadini tehničko penjanje (pomoću lojtrica). Sve smo mi to marljivo odradili, a kad smo krenuli doma bila sam već na velko mrtva umorna. Nije to za ovake krhke i fine djevojke poput mene:) Lijepo se mi potrpali u mazdicu i laganini prema ZG i vozimo, vozimo, a Darija se jada da gas zeza (cim ga pusti auto krepa). I odjednom je mazda odlucila skroz dati otkaz, a mi ko pravi sportaši hrabro ju izgurasmo na parking. S obzorom da smo zblokirali koja 4 auta na tom istom parkingu ostavile smo ovu poruku u isčekivanju Darijinog taje..
Nakon svega toga konačno sam stigla doma di sam skoro zaspala u kadi, al nisam htjela ispast papak i ne pojavit se na rođendanu dvaju slavnih futilona, te sam negdje iza 9 uputila smoje izmrcvareno tijelo i um pravac Šara. Stigla tamo i bila mrtvo puhalo koja 3 sata, a onda fakat više nisam mogla izdržat i bojkotirala sam ostatak tog važnog događaja..
komentiraj (7) * ispiši * #
11
utorak
listopad
2005
gore dole i dole gore
Evo da nabacim pokoju riječ nakon malo duže stanke. Nekako mi u zadnje vrijeme muze nisu sklone.. A i sad iskreno ne znam kako da sročim sve ono kaj mi je u glavi=kaos. Niš, brijem da je najbolje da pišem o onom kaj se sad zadnje zbilo, a to je penjanje ovaj vikend. Došel je naime opet Štefek z Švabije (hint- slika..)
I tako on takav kaki je, inzistira na ili manijakalno puno penjanja za vikend, ili eventualno manje penjanja, al onda se zgazit 2 noći za redom. S obzirom da mi je višestruko uništavanje sa doticnim momkom dobro poznato, i posljedice se uvijek osjećaju danima, odlučila sam prihvatit izazov manijakalnog penjanja. Momak je stigo iza 1am u noći sa pet na sub, malo smo počavrljali i onda išli punit baterije za nove pobjede. Stigla je i subota, nekako prebrzo.. A mi udruženi sa prekaljenom prenjačicom Darijom uputismo se na Kalnik. Naravno nismo imali pojma di moramo sić sa autoputa, a od Igora smo dobili upute da sidjemo za Križevce te smo zahvaljujući tome što takav silazak ne postoji sve fulali i umalo stigli do Varaždina. Tu se na naplatnim kućicama, treptanje lijepim okicama moje velikosti i Darije, pomognuto sa Švabskim registracijama, pokazalo kao efikasno sredstvo za ilegalno okretanje i vraćanje natrag. Unatoč novim uputama završili smo na nekom makadamu, a na kraju smo konačno stigli i do Kalnika!
Bilo je odlično!
Penjale smo i mi dve ko velke, a darija je konačno imala čast shvatiti što je to točno moj strah od "sljepljivanja uza stijenu"- naime bila je "slijepljena". Unatoč tome što je riječ o nadasve iskusnoj penjačici, nakon sljepljivanja, zbog ozlijede, nastavak penjačke karijere bio je upitan (bar za taj dan). Dugo smo penjali, vratili se doma po mrklom mraku, Štef me odveo na večeru. (ili sam ja zapravo odvela njega jerbo on nije znao di). I ko pravi sportaši u krpama smo bili već oko kojih 1, po 2.. U ned je počela škola penjanja! Šta je značilo buđenje u 7.. Zapravo se Švabo probudio u 7 i 13 i onda je mene idućih po sata bezspješno pokušavo probudit, da bi nakraju sve morala radit u panici, pa sam tako i mussle s mlijekom jela u autu.. Pokupili Dariju (koja se unatoč ozlijedi i sljepljivanju odvažila na nove pobjede), pa potom Mladena i Barbaru te stigli u Samobor nakon svega i prerano..
Pravac Okić gdje se ubrzo cijela gomila školaraca i gotovo ista takva gomila instruktora revno bacila na vezanje kojekakvih čvorova. Sada mogu ponosno reć da kad bi ja nekog kriminalca zavezala, taj se ne bi odvezo kako se uvijek svi na filmovima odvežu, jerbo bi ga sa dvostrukim zateznim sredila, pa da vidiš vraga! Odradili smo čvorove i pravac šuma. Tu su meni bile već prve muke u tenisicama za aerobic sam naime klizala po blatu ko po ledu, al nema veze nije fora ako bar jednom ne padneš i zarineš panđe u zemlju. nema ništa ljepše od crnila pod noktima i isčašenog ramena. Stigli smo na vrh brda (na jedvite jade), adrenalin sve u 16 (zanimljiva opaska: 3 instrktora šetkaraju po rubu stijene, a 3 školarke panično stoje na sredini i naslanjaju se na jedan masivni kamen-vidi sliku).
Igrom slučaja morala sam abseilati sa ruksakom koji je umalo pa teži od mene što je bilo zanimljivo jer nakon drugog absajlanja kad sam stigla do zemlje nisam se mogla dić:)
Morali su me povuć u uspravni položaj:) Nakon tog smo na 2 mjesta penjali i zihrali, pa potom nešto vrlo neugodno dilfer(špaga ide kroz međunožje pa preko jednog ramena do drugog di se pridržava jednom rukom i tako se spušta niz stijenu- bedra peku, ruke bole i tako to..), i na kraju nešto šta se zove Via ferrata il tako nekako (hodenje po klinovima zabijenim u stijenu, ili po samoj stijeni uz pridržavanje za sajlu..).. Sve u svemu, oduševljena sam sa ekipom (a vjerujem da govorim i u darijino ime), prvi dojam je sve u svemu predobar, nekako mi je sve to sumnjivo, sigurno će ispast da prvi dojav vara;) :P
Danas je utorak a mene još uvijek sve boli.. To mi zvuči kao dobar kraj ovog mrcinskog posta..Ne da mi se više iako još ima..
P.S.-Vanja- fala na slikama koje su i više nego pomogle za upotpunjavanje cijelog dojma:)
komentiraj (2) * ispiši * #
