Ubij me nenježno..

Upravo sam skužila da sam 22.02.2005. odlučila počet pisat seminar (i tu odluku zapisala ovdje na blogu da ju svi lepo vide), i do dan danas, naravno nisam.. A ni na drugom planu nisam baš bila produktivna..Jao si ga meni!

Zbog slike od plavuše nekaj kaj i nema baš veze sa slikom

Danasnji post je samo za najupornije!!

17.09.2001.,ponedjeljak

Već odavno je počeo jedan od onih "neopisivo dosadnih" dana. Šta ćeš, život je onakav kakvim ga činiš, što bi u mojem slušaju jednostavno bilo- dosadan. Eto, već je faktički prošlo tjedan dana od mog povratka i sad sasvim pouzdano mogu tvrditi da sve stoji baš kao što je stajalo i prijemog odlaska. koma! No zar je moguće očekivati da će se u mjesec dana sve promijeniti i da ću se vratiti u svoj savršeni mali svijet? Pa iskreno govoreći-DA! Bar u mojoj glavi koja je puna lijepih i nadasve maštovitih primisli i zamisli. No, nažalost, stvarnost je daleko monotonija i predvidljivija od moje imaginarne sadašnjosti. I tako vrativši se u zbilju, još jednom sam prisiljena sam suočiti se sa a joj,joj, tako bolnom istinom (molim ovo ne shvatiti kao govor nekog patnika već kao onaj ajoj kad skužiš da te netko uštipnuo i probudio iz naprosto savršenog sna!). I tako ja se vratila tu, doma, a stvari se nisu promijenile. Šteta, baš sam počela vjerovati da će me u stanu dočekati pas i mačka i moje ptičice, da ću već imati gomilu prijatelja na faxu koji me naprosto obožavaju, da će roditelji sklopiti neki iznenađujući mirovni ugovor međusobno, šta bi se naravno očitovalo i na odnosima sa mnom, i naposljetku, da ću moći u bilo kojem trenutku utrčati u zagrljaj svog princa. Nažalost, stvari koje sam našla stajale su ovako: ne samo da me nisu dočekali pas i mačka, već čak ni moje obje prijateljice ptičice, jer je Shaquy, naime, za vrijeme moje odsutnosti "misteriozno pronašao put do svoje slobode" (da budem preciznija, vjerojatno smrti), na fax još nisam nogom kročila, a o gomili idolizirajućih obožavatelja neću ni pričati, u kućnim odnosima vrištanje i prigovori su i dalje normalne činjenice, a što se pak tiče princa -čak ni moj najnoviji konj nije tu! I tako, evo mene, još jednom vraćene u stvarnost. Naravno, djelomično, jer podrazumijeva se da svako večer prije spavanja posjetim svoj mali svijet u nadi da ću barem ostati tamo do jutra (naravno, većinom negdje krivo skrenem pri putovanju prema mom malom svijetu pa završim u noćnoj mori). Što još mogu reći? Da, da još upotpuni cjelokupni ugođaj i striček vrijeme je odlučio pridonijeti sa sivim nebom i neprestanom kišom. Pa tko ne bi uživao provodeći vrijeme zarobljen u svom stanu sa knjigom, radiom (naravno tijekom cijelog jutarnjeg programa pustili cu 2 dobre pjesme) i kaloriferom jer je naravno stravično hladno. Da lijep događaj, i to stvaran, mi je upravo posjetio misli. Naime, neki dan sam srela Kreleta. Stvarno mi je uljepšao dan! Taj čovjek fakat ima nevjerojatnu moć da me pri svakom našem susretu nasmije da suza. Da časkala sam i sa svojim "bivšim najboljim prijateljem", a i srela sam i Mr G.-a koji je, hmmm, ja bar mislim reko "bok" (al ne mogu sa pouzdanošću potvrditi tu informaciju jer je možda riječ o misinformaciji il tako nečem). Tolko za sad od mene!


Eto, ovo je bilo fakat više manje nedavno, ko bi reko 2001. sam bila v Amerike i sad idem opet.. Ko zna kakv ce mi povratak ovej puta biti. Eh nesto me stalno neka manija vracanja u proslost opsjeda u zadnje vrijeme, mora da je to zbog starosti, nema bit kaj drugo. Inace nisam spomenula ovaj vikend sam se nasla sa S. KONAČNO!! Zapravo, meni se opce nije islo jel sam bila ful bolesna, al mi je bilo blesavo po 100ti put otkazivat jer sam ful htjela da se konačno nadjemo. I bilo je lepo! Nevjerojatno je kako su neki ljudi na neki nacin uvijek prisutni u nasim zivotima, cak i kada zapravo fizicki nisu, opet nekako jesu. E pa S. je jedna od ti ljudi! Bilo da se ne vidimo pol godine, il godinu, u onom trenu kad se konacno nadjemo osjecat cu se kao da smo se cule i vidle svaki dan. Ona je neko s kime sam isla zajedno u jaslice, u vrtic, s njom sam se igrala s barbikama, skolice, ducana, rolanje, igrokazi, pjevanje, lovice.. S njom sam pricala o prvim ljubavima.. S njom sam izlazila u srednjoj i vrlo uspjesno radila budalu od sebe- sminka do po cela, tzv. svemirski look, uska oblekica, po mogucnosti kricavi detalj, yellow cabice s traktorskim gumama, cjelonocna opijanja, plesanje do fajrunrta u "Srcu"-nas dve najcesce solo na podiju, dijagonalni hod.. Opijati.. Petak, subota- naravno da se ide van! Pon, uto sri cet- vrlo vjerojatno bar malo, ned- ponekad! Uglavnom, ona je neko kog mi je uvijek drago vidjet, neko ko ce mi rec da imam ruzne cipele i kome cu ja rec da ima jadnog lika, a i dalje cemo si bit mrak! A ne ko neki ljudi koje sam znala sretati u zivotu kojima smijes govoriti samo ono kaj zele cut inace sve ode vragu. Neznam, jednosatavno sam s godinama (ipaka sam ja stara) dosla u fazu da me bas briga jel se nekom svidja sta sam i kakva sam il ne. Pod time ne tvrdim da mi nije bitno da me prihvacaju oni do kojih mi je stalo, nego da mi je bitno da me ti isti koji me prihvacaju vole uparavo zbog tog sto jesam (malo previse mutava, blesava, smotana, cesto napigana, bezobrazna, ponekad bitchy,al nadasve naravno simpaticna i ljupkai da ne zaboravim- vjecni panicar), a ne zbog neceg kaj bi trebala biti.. A jesam li ovo zakomplicirala.. Za S. sam uvijek imala osjecaj da je tako, vjerojatno upravo zbog tog nikad nema predbacivanja ni sa jedne strane ako se ne vidimo i ne cujemo 100god.. Sad je pao neki plan za petak- zivi bili pa vidili oce kaj biti od tog plana, u svkome slucaju bu ok i ak nebu:) Zadnji put kad smo se nasle pred kojih mjesec, hmm, mozda i dva, opet je sve kvragu oso. Kao idemo mi babe na neku zensku kafu, odemo u "Cabagnu" ja narucim kolu jel necu pit jel vozim, ona martini. I u roku 2 min stize neki njen frend koji je odlucio hrpu para na and 2 spiskat. Zapravo vjerojatno na nju a ja se slucajno nasla u djiru. Stize jos jedna kola i martini, kaze lik pa nemres cuclat kole celu noc, i stize i meni dupli martini, kola odlazi na stranu. Ubrzo stizu jos 2 dupla i tako dalje.. Otpada ideja da idem k staricma nocas, definitivno ostajem u VG.. I kad tamo cela moja stara bagra stize- nis S. i ja se smijemo, ja odo s njima, ona ostala sa svojima- tolko o nasem babinjak trac partiju.. Ubrzo se pije pivce.. Idemo u "Koton".. I na kraju završimo kod mene.. Naravno ne svi.. Samo.. Ma uglavnom, to je jos jedna od onih prica koje se ponavljaju ko neka zacarana rekurzija koja bi mogla stati vjerojatno jedino u slucaju da bude zadovoljen uvijet if (odgovor na pitanje==true) i if (odgovor=="da").. Tak neka nebuloza, uglavnom, necu sad o tome pocet pisat jer onda stvarno niko ovo nece do kraja procitati cak ni ja sama..KRAJ!

Blogovi..

eto bas sad iz puke dosade citam neke blogove koje inace ne posjecujem (uglavnom one ciji se linkovi pojavljuju na onima koje posjecujem) i nemrem vjerovat koliko ljudi imaju inspiracije. Ja sad ovo pisem samo zato da vidim koliko mogu pisati ovak potpuno bezveze bez ikakve potrebe za pisanjem. Najvise me zapravo fascinira to da sam nekoc i sama bila u stanju piskarat i pisakarat o nicem i o svacem. Nekako izgleda da mi je ta sposobnost sa godinama ishlapila. Hmm, zapravo vecina ovih blogova koje sam posjetila je ako se ne varam autorsko djelo tinejđera, možda je u tome bit, a možda su u šumi.. Meni je osobno nekako ful cudna pomiso o tom da ja tu sad na nekoj dnevnoj bazi bulaznim o svojim razmisljanjima. Jedno je ono spomenut neke futilne potpuno nebitne stvari, a drugo sad tu neku intimu ispljunut na vidjelo. Zapravo je i vrlo upitno koliko je ta intima zapravo intimna i stvarna. Kao sto sam vec spomenula, vecina blogova koje sam veceras posjetila su teenagerski, a u toj fazi zivota hmm... Recimo da sam ja u srednjoj pisala blog vjerojatno bi pisala o sebi na onaj nacin kako zelim da me drugi vide. Neznam kolko je jasno kaj sam s time htjela rec.. Uglavnom, ono teen==trazim paznju, trazim sebe, ocu bit faca- a pravim se ko da mi je to zadnje na pameti i tako to..Ne? Zar nije to definicija prosjecnog teenovca? Zato je meni sad (iako vise nisam teen dovraga) zapravo potpuno glupo ic pisat neke dirljive stvari kad ce to ionako bit bullshit prepravljen da bude prihvatljiv javnosti il tak neka glupost. Zapravo se pitam koliki postotak razmisljanja na blogu je stvarno autentican onima koja se nalaze u glavama njihovih autora. Eto moram priznat da mi poprilicno dobro ide ovo pisanje niceg o nicem, zapravo upravo sam shvatila da mi mogla ovako jos satima. Eh, da mi je samo tu energiju pretocit u pisanje seminara koje vec mjesecima odgadjam, a novi rok kuca na vrata. Nije da mijenjam temu, zapravo teme nije ni bilo pa ju nisam ni mogla promijeniti. Ja sam mudra jer umjesto da nekaj "iskreno" pisem kaj se sad zbiva ja lepo prepisem nes iz svojih dnevnika koji su ipak malo "iskreniji", iako je i to vrlo diskutabilno, al to je vec druga prica..
A naravno opet tu cenzuriram sve ono sta smatram da se ne tice sire javrnosti, il bilo sta sta je mozda inkriminirajuce il mozda precudno il tako to:):) Uglavnom, dokazala sam si upravo da mogu bulazniti o nicem ako zelim. Kraj!

Sretan Uskrs!!

Samo za Papirusa, zapravo, ExPapirusa jer je vrlo diskutabilno s obzirom na ustav kolika su mu prava danas kada ima daleko vise od famoznih 18 godina..Iako je spomenuto da je više puta slavio 20ti rođendan, što bi zapravo ukazialo da godine kada je on u pitanju nisu važne, ili?!? Tekst koji slijedi jest trilogija koja je objavljena u papirusijanskim novinama «Naš put» (ne naši dani.. neznam di sam to bila isčupala- Papirus će znati o ćemu zborim).
Prvo izdanje tiskano ups, pisano je 8.6.1985. , za uvod evo nekih mudrosti iz povijesno važnog prvog broja:

«Kada bi pečene guske padale s neba,
Svak bi reko da mu niš ne treba»

«Ak ne dođeš prije, doći ćeš kasnije»

A sada trilogija (bez trećeg dijela..):

OBIČAN DAN

I
Svanuo je dan kao i svaki drugi…onako skroz običan, ali ipak malčik neobičan. Zasjalo je Sunce iz kojeg je počela padati kiša. I tako to..,a duge nema. Kiša počela iz Sunca lijevat k'o iz kabla, a kod nas nestalo vode. Baka mi veli napumpesaj malo vode pomoću ručne pumpe. I.. ja napumpesala malo nekakve hrđave vode. A pametni i prepametni Miljenko mi veli da očistim hrđu sa vode šmirgl papirom. Baka se primila za glavu i puknula Miljenka nogom da je odletio čak na ormar. Ja sam buljila u Miljenka koji jaši na ormaru. U kuhinju naglo dotrči Slavica i pljusne u onu hrđavu vodu da je puna kuhinja bila vode. Darija plazni po stepenicama s punom kantom sunčane kiše.., a u kanti jedva 3 kapljica rose. Netko zvoni na vrata. To je poštar, ali što je najgluplje ne vozi motor nego jaši nosoroga. Preda nam pismo od neke zdrmane tetke Malinatrešnjiević Tuze. Pismo je svo podrapano, ali to ništa ne smeta kad u njemu ništa ne piše. Baka koda je ponorela, navukla si je neke sunčane naočaletine i ljubičastu haljinu. Nalakirala si je nokte, popenjala se na dimnjak i počela tancati.

II
Baka je nakon 3 sata sišla s krova i zajašila na kravu na kojoj je otišla u Zagreb da si kupi dva čavla koje je zabila u ujin auto. Izašla sam da vidim te čavle, a na glavu mi počele padati pokvarene hrenovke. Pogledam u nebo, a kad tamo leteći prasci puni TUNGUZIJSKIH Vojnika. Bili su do zuba naoružani tim hrenovkama i paštetama. Deda je zajašil bakinu svinju i rekao Tunguzijancima da ne želi rat. A tada su Tunguzijci počeli napad sa smrdljivim čarapama. Baka se rascmizdrila jer je mislila da su te čarape zmije. Kad se deda vratil baka ga je cmoknula u onaj njegov funtasti nos. Katica je došla. Sakrila se iza plota i buljila u one hrenovke, paštete i čarape…

Nastavak slijedi..


Ali ipak nije uslijedio…

Izdvojila bih umjesto nepostojećeg trećeg dijela trilogije neke važne vijesti iz Broja 4:


KULTURA
VELIKI REFERENDUM

Početkom godine održan je veliki referendum za naslov kazališta. Da bi sve «štimalo» u njemu su mogli sudjelovati svu Papirusijanci s pravom glasa- dakle mlađi od 18 godina. Glasanje se završilo pobjedom prijedloga dotične Cace. Naime kazalište se zove «Nos»

NAGRADE
LIČNOST GODINE

Kao ličnost godine imenovan je vojvoda od Palca- Miš Vuković. Imenovanje se vršilo na temelju određenih zasluga koje ni sam Mimi ne poznaje. Znam da će mnoštvo biti ogorčeno nepravdom, no ni dotični nije u boljem položaju. Naime, ne zna kako će iskoristiti bogatstvo koje mu je pripalo tom prilikom. Dobio je čep od Coca-cole

i jos ovo..

sve neke cudne vijesti i dogodovstine ove 2005., sve nes nostalgiju kaj budi i slicne spike, najnovije kaj sam na ajrobiku saznala od L. je da S. i A. cekaju bebu, za ne poverovat.. A ko da smo jos juce dangubili u Žnici cele dana i noci..

26.09.2000., utorak

"Eto mene kao prave žene!"

Ko bi rekao- ja punoljetna! Ma kolko god glupo zvučalo to je istina. Šta se je promijenilo- unazad godinu, dvije: puno toga, ovim datumom- ništa. Zar ja uistinu proživljavam proces odrastanja, a djetinjstvo ostaje iza mene? Možda mene upravo zbog toga toliko iritira sam pojam 18-og rođendana, jer obilježava ono sve što se počelo odvijati- odrastanje… Znam da me ovo ljeto uistinu promijenilo na više načina. Shvatila sam koliko je lijepo uživati u svakom trenutku i od kolike su vrijednosti svi ti trenutci. Jer na posljetku, cijeli život se svodi na niz trenutaka koji se s vremenom gube i smo ostaju sjene u sjećanju. Još jučer sam voljela, a danas vidim! Eto sad, u ovome trenutku shvaćam da su i ona "prijateljstva do groba" samo trenutci koji prolaze kao i sve drugo. Istina, to sam shvaćala i prije, ali sada je drugačije to što me toliko boli, jer sam znala da će to morati doći. *cenzura*
Sada o svem govorim kao o nečem potpuno nevažnom. *cenzura*
Još jučer je poznanik postao prijateljem, a već danas je prijatelj opet samo poznanik. A što je s prijateljem? E to ni ja sama ne shvaćam, ali mislim da je negdje ostala njegova sjena u meni kao što vjerujem da on osjeća moju sjenu u sebi. Još jučer smo se zajedno smijali i dijelili trenutke, a sad su ostali još samo pogledi koje ni on ni ja ne razumijemo.. Zar vrijedi biti tužan zbog nečeg što nije ni bilo? Ja sam i dalje sretna jer puštam sjenu da mirno stanuje u meni, jer znam da je ona bila, i da će zauvijek ostati samo sjena. *cenzura*
Teško je, ali i zanimljivo, krenuti u sutra pitajući se tko će postati sjena, a tko će biti stvarnost.*cenzura*
SVE je prolazno- ne samo ono što je lijepo i drago, nego SVE- dakle i ono loše i grozno. Sve to ima neki smisao, i tako mora biti, a mi sami moramo odrediti da li će ono loše biti grozno ili će postati nešto manje dobro.*cenzura*
Sada mi je dovoljno susresti se sa tim pogledom, koji ne razumijem, da bi mi sve ono lijepo što smo doživjeli prošlo kroz misli. Prije bi to bio samo tužan kraj, a sada je to sve ono prije kraja što ću zauvijek pamtiti kao najljepše trenutke mojih najluđih tinejđerskih dana. A sve one neizrečene riječi.. ostati će samo kao upute za nove dane i nove trenutke koji sa tim danima stižu. Dovoljno je znati da nešto sada jest- a ne brinuti o onome što je bilo i onome što će biti. Ono jučer je ostalo u pogledu- koji ne razumijem, ono sutra će doći onako kako ne očekujem, a danas, danas su pogledi koji puno govore!

Napomena: baš ovo sam izdvojila iz svog dnevnika jer je to jedan od rijetkih "emocionalnih" i relativno otvorenih zapisa, koji mi inače, začudo, nisu bas svojstveni.. uglavnom, nešto meni jako bitno, onda pogotovo, a i danas.. Inspiraciju za izabiranje baš ovog (to sam krenula napisat u zadnjoj recenici, al sam se izgubila) dobila sam zahvaljujući Kre. i Iv, koji su opet skupa!! Pa me neki deja vous (kako god da se to piše) počeo pratJ)
Sigurno će se opet po školi (i po mom stanu!!) pojaviti natpisi: I.V.T.K. Eh tooo su bila vremena!! Živila osnovna škola! da, da mislila sam rec osnovna..
E da i zadržavam sva prava na cenzuru vlastitih uradaka!

Imena, imena!

Eh sad mi mama veli da je ovo iza Fonduš, a Lazec je ipak prek puta ceste. Ono prema drugom kraju Koravca (prek malog puteljka kod Petraca) je Vuglenica, a ono sve oko kuće je Ledina. eh, nikad neću ta imena popamtit.. Mama kaže da za našu zemlju nismo nikak govorili:) eventualno možda slivar ili tam pri Bingulama.. Vukićeva ex zemlja je bila Kmetskovo... Ja i dalje tvrdim da mi neko ime još fali!

tavani i kopanje

Joj ljudi moji danas me ufatio napad kopanja po tavanima! Prvo sam otišla kod bake na tavan da nahranim mačke i stavim im novu dekicu i onda me uhvatila manija kopanja, zapravo općenito manija vračanja u prošle dane. Otkrila sam neku komodu kod bake za koju mama nema pojma šta je ni od kad je.. idući put ćemo valjda otkrit i vidjet jel to još funkcionalno, baš me zanima kaj to i zakaj trune na tavanu. Onda sam bazala do štale, do štaglja, kokošinjca- uglavnom prošla sam sve ono di stoljećima nisam bila. Na kraju smo ujo i ja išli na Lazec tražit drenek (jel to Lazec il je Lazec ono prek ceste???) koji je sada već tak velik da nema šanse da neš pobereš. Dok smo bazali oko močvare meni je sinulo da je vrijeme zvončića i visibaba pa smo vujec i ja otišli i do Koravca- joj taj potok je odvratan sad.. Al našla sam visibabe i zvončiće (ups. to je zaštičeno neJ?!). Manija kopanja po starinama nastavila se i u Bušu i našla sam još jedan svoj dnevnik, zaaakon, i još priča mojih- sve iz 91!!
Eto iz dnevnika:

20.09.'91

Pobjegli smo u Njemačku i zbrisali ratu. Pobjegli bi i prije, ali se Koko rasplakala zbog škole pa nismo otišli. Putem nas je vozila malo mama, malo striček i puno tata. Danas je nazvala mama i rekla nove vijesti. Vijesti su bile loše to su bile ove vijesti: Na neku kuću blizu Plesa bacili su bombu. Kuća je imala sreće jer joj se raspao samo krov. Iz helikoptera su vojsk bacili dvopek, no naši su ga uhvatil. Kad je mama došla u goricu po stvari počeli su pucati u blizini zgrade i oglasila se sirena. Mama je zbrisala u podrum. U podrumu su bile i moje prijateljice. Koko je spremila ručak. Došao je tata. Oni dvoje otišli su spavati. Ja sam pripremila čaj s limunom. Koki čaj ne valja ali meni valja. Tata stalno čori i zato vjerojatno nećemo ići u šetnju.

Napomena:
U to vrijeme je tata radio u švabiji.. Ovaj opis ko nas je kolko vozio točnije glasi ovako: mama nas je potrpala u peglicu i vozila do Slovenije, di smo na autcesti vrebali stričeka koji je isti dan vozio Dariju i Miljenka u Beč. Stričeka smo zaustavili i on nas je odvezo do Austrije do nekog hotela odakle smo nazvali tatu koji je došo iz Hamburga do tamo, svi smo tamo prespavali. Drugi dan mama i striček su se vratili doma, a mi za Hamburg..

21.09.1991.

Danas smo se ja i Koko probudile oko 10,11 sati. Spremile smo ručak. Za doručak smo jele jogurt. Dosta kasnije je došao i tata. Danas smo išli hraniti labudove, divlje patke. Kad smo se vraćali stali smo u Mc donalds-u. Dosta sati kasnije išli smo se šetati. Sjeli smo u auto i slušali vijesti. Ja i Koko otišle smo gore.[b] Koko me je ponudila s juhom juhe nije bilo. Ja sam bila uvjerena da kad smo išli u šetnju je bilo juhe. Sad je nije bilo. Rekla sam to Koki i još sam rekla da je sigurno bio u stanu kradljivac. Zbrisale smo ko lude. Došle smo k tati u auto i skužile da kad bi kradljivac i bio sigurno ne bi jeo juhu. Kasnije smo išli spavati.

extaza!

Ljudi moji, ja sam u potpunoj extaziii!! I onda nek mi neko veli da smo mi žene komplicirane i da nas je teško usrećiti.. totalna glupost! Eto nakon skoro 4 tjedna uzaludne potrage za cipelama, potraga je konačno prestala biti uzaludna- kupila sam dvoje mrak, mrak cipele! Jedne plave jedne roze, stvarno neznam koje su mi ljepše..Uff, e da i osim tog saznala sam da sam na neku foru dobila 4 iz onog prije spomenutog pismenog što je samo povećalo stupanj, do tada nenadmašive extaze. A nakon tog da ovaj dan bude potpun- sladoled kod Vinceka, mljac, mljac, mljac..brijem da bi mogla smazat 37 kuglica, tj. kugletina onih tamo, bez beda..

Praznina..

Upravo sam skužila da mi je blog doista zamro u zadnje vrijeme, al postoji jedan dobar razlog za to- praznina. O kakvjoj je ovdje praznini rijec pitate se, e pa o jednoj velkoj praznini koja se skriva iza mojih okica. Ono ja gledam u nes /nekog, pokusavam mislit il razgovarat, a sve se svodi na "trep,trep", a iza tog sve prazno. Eto sad znate o kojoj je praznini rijec. Inace, juce je bio ispit i ja sam dokazala kako covjek moze bit najveci biser od 16 ljudi na ispitu i zeznuti 3/5 zadataka kada rjesenja kolaju uokolo, ne uspijeti dobit ta ista i tako to. A kaj sad, shit happens! Istina ne bih se zapravo opce imala pravo bunit kad se uzme u obzir da sam 2 zd jos umalo rijesila, a kolicina ulozenog truda bi trebala bit proporcionalna znanju, al ja sam dokazala da zapravo raste exponencijalno- eh, ja faca! Dakle da sam jedan dan vise ucila vjerojatno bih imala 5/5.. I ne ne zelim od nikog cut da to nije istina, pih, ja lumen.. Inace, nevjerojatno je kako mi se PMS ima naviku preklapati sa ispitima ove godine, doista nevjerojatno. I onda se onaj moj uobicajeni faktor panike i nervoze zbog ispita otprilike usedmerostruci i onda bude kaos! Kaos, ljudi moji, totalni kaos! Kad bolje razmislim vecinu ispita sam provela ne razmisljajuci o zadacima nego o tome kakav je zivot i sl. I kad se i to uzme u obzir, opet je zakljucak da sam i predobro napisala ispit. I onda izadjem van sa ispita i najradije bi se bacila pod dekicu i tulila kojih 7 sati, il eventulalno rijesila muke odlaskom u shopping.. Al zavrsila sam na limunadi u Cassandri, limunada je cak i meni bila prekisela, sunce mi je picilo u glavu koja me ionako bolila. Odem u menzu na rucak i pojedem ocito previse i onda mi bude ful muka. I tako jadna vozim doma, sva jadna.. Al onda je sve odjednom bilo ok!

SOS spasimo mačiće!

Poklanjaju se macici koji ce biti ubrzo omaceni! Zasto unaprijed?! Zato sta ce inace ti macici po starome selskome obicaju inace zavrsiti u jarku:( Rijec je naime o jednoj od cca6 macaka koje spavaju kod moje bake na tavanu, a ja kupujem hranu za njih(+baka da sta ima..). ti macori nisu bili bakini, nego od susjede koja je "jaako volila mace" i pustala im razmnozavanje u nedogled, da bi se potom odselila i ostavila mace na mislost i nemilost. Baka je stara jedva se uspijeva odvuc da ove mace nahrani, ujo radi cijeli dan, a ja nemam uvjeta za uzet te malene, ako se ne nadje dom unaprijed ne pise im se lijepo..
Stoga molim ako neko planira uzet macu u skorije vrijeme da se predbiljezi za jednu od ovih!!
Mama je tigrasta- svijetlo/tamno siva sa zelenim okicama! Sigurna sam da ce i maleni biti predivni!
Javite se tu ili na mail: catslav@vip.hr

Nisam ošla na ajrobik jel mi je zima i jel mi se spava..

Eto, naslov sve govori- osim da sam sad zbog tog neodlaska ljuta, ali to je manje bitno, jer kao što ljudi oko mene dobro znaju, ja sam ionako uvijek ljuta. dakle, to je potpuno nebitno..
Sada, samo za ChoRbu (hmm neznam kako bi onaj at ili ti majmuna ubacila u akuzativ ili šta već..)moj dobri stari dnevnik..

1.12.1997, Ponedjeljak

Šta u zadnje vrijeme kod mene ima novo? Pitanje bez pravog odgovora. Inače danas, jučer, a vjerojatno i sutra te možda još i dulje sam bolesna. To je loše zbog 3 razloga
1. Propustiti ću dio gradiva u školi
2. Sva sam živčana i sve me boli, a to nije lijepo
3. Ne mogu ga "spucati"
da, kak' sam glupa, pa to je novo u mome jadnome životu. Naime, imam tzv. dečka, a problem je u tome šta on nije niti jedan od u ovome dnevniku prije spomenute gospode, a još veći problem je šta ga ne volim, dapače, mislim da mi se čak ni ne sviđa.
Glupa sam iz više razloga. Kao prvo zašto sam opće pristala na tzv. vezu- da zaboravim pravu ljubav!!
kao drugo- kad sam se već uvalila u takvo sranje zašto to ne priznam, nego, kako Matko kaže izigravam Isusa?! To ne znam točno objasniti, osim da jednostavno kažem-ja sam glupa (neki bi se ljudi da ovo vide strašno uzrujali, ali meni je stvarno žao). Istina je da sam si, kao i obično, sama kriva, takav je život. sada se jedino nadam da ću sve uspješno izvesti (u to iskreno sumnjam, jer ipak na kraju krajeva to se dešava meni, a ne nekome drugome)

23.4.1997, srijeda

Danas navečer trebam puno toga napisati, ali sada pišem samo ovo zato jer moram nekaj napisati sa ovom super Bulinom kemijskom. Cijeli dan me neko ljuti i živcira. Danas su prvo poslije škole kod mene bili Miki i Krele, onda su bili Bula i Truli, pa zatim Mato i Đevo, a sad su tu Bula, Lana i Truli. Cijeli dan nemam mira. Postoji jedan veliki problem u mojem životu, bojim se da ću se ponovo zaljubiti! I to normalno u krivu osobu, moram se boriti protiv toga i moram tu "glupost" pobijediti. Sve je u totalnom šitu, užas, koma, cijeli život mi ide naopačke...

Napomena: ova "super" kemijsta je totalni užas- kriačavo, kričavo žuta i niš se ne vidi pročitat! Sad dok sam ovo prepisivala sam muku mučila sa očima da odgonetnem kaj piše, ono sam pod nekim kutom upada svjetla se čak može i vidit neš..I nemrem se sjetit u kog sam se tada zaljubila, iako imam ideju otprilike..

Napomena2: izabrala sam baš ovaj zapis jer se u njemu spominje jedna individua koja se, jelte, bunila što nije spomenuta u zapisu o maturalcu:)) Pa eto, stari moj, ima i tebe u mom dnevniku:)) Vidiš- bio si kod mene 23.4.97:)) Nadam se da je ta ista individua zadovoljna sto je baš ime te iste individue spomenuto u mojem dnevniku,a sada i na blogu;)

Zakon o vlasti

Vlast Papirusa i V6 je vječna i nitko je ne smije skinuti jer će inače goriti u kotlu s prvim antiindijancima. V6-oricu uspostavlja sam Papirus, to se piše u dosje i tako ostaje. Ukoliko još neko hoće ući u 6-oricu i dobi 82% glasova a-papirusijanaca, Papirusova dobrota će se smilovati. Papirusa se ne može ubiti- teoretski i praktično.

Zakon o radnim akcionim radnjama

Sudjeluju svi Papirus. kad se dogovore. Kažnjenici se moraju isticati. Ose se u KC moraju uništiti do 3. mjeseca

pirahna tonight(il kako dog da se ta pirana, piranja pise..)

Eto nocas sam imala priliku sudjelovat u jednom od najfutilnijih razgovora sa nekim dobrim likom, recimo frendom. Razgovor je išao ovako:
prvo kimanja ona glavom, kao bok kaj ima kaj bi trebala znacit..potom
on: vidio sam buševsku kapelu u novinama
ja: zbunjena već vidno- ma da?
on: da
ja: ja sam tamo krštena..
on: ma da?
ja: da..
kraj razgovora svako brije svoju spiku on na jednoj ja na drugoj strani birca..
eto mislim da je ovaj razgovor dovoljno futilan da cak bude i na futilnome blogu objaljen!:))

skijanje..

Eh stigoh maloprije doma, bila sam, konacno, na sniježnim prostranstvima povrh ZGa. Ko bi reko, al to Sljeme je čist ok. Ono mislim da idem tam svaki dan, to ipak ne (zavrtilo bi mi se u glavi od vrcenja u krug..), al ovako s vremena na vrijeme sletit se gore, opće nije loše. Izabrali mi četvrtak kao dovoljno futilan dan da ne bude gužva, al šipak! U lijepoj našoj i dalje je očito nerad u punoj snazi. Za ne povjerovat je koliko ljudi ima vremena i volje u _četvrtak_ ić skijat na Sljeme. Unatoč neočekivanome broju nadobudnih skijaša, i wannabeskijaša, bilo mi je sve ovo danas total gušt. I da, vidla sam Janicu i Ivicu- ja faca! Pa ti ljudi fakat nisu normalni.. Ono prvo se moglo uočiti kako neko planira postaviti štapove za slalom (ili ti one kolce) i pričalo se da su Kostelići u điru, ubrzo se vidlo da su priče istinite. I tako spuste se oni koja 3x (i još neki malđahni iz repke..) i miču kolce. I kaj, to je to?! Ali ne, gledam ja sa sedežnice dole u šumu kad ono vidiš Antu i nekog lika kako neke štapove pikaju po šumskom puteljku. Mislim ja- pa neće valjda?! I naravno-hoće.. Iduća tura na sedežnici i pogled na Ivicu koji skija po tom improviziranom puteljku, pod apsurdo mrcinskim nagibom, punom hupsera, grmlja i sličnih zanimljivosti. Šiba on, ni pet ni šest, oko štapova (koji btw nisu pod pravim kutem, jel nisu ni pravi štapovi i jel je teren takav da brijem ni nemreš niš pod pravim kutem u odnosu na zemlju zapiknut) po tom famoznom šumskom želimbitiputeljku.. Iza njega slijedi Jana, čuje se nekaj kao uff, au i sl..Ali, naravno i ona prolazi stazom snova u jednome komadu. I da se dočara pravi dojam koji je taj prizor ostavljao, dovoljno je napomenuti da je nekih 5 likova istu "stazu" prolazilo dok sam se ja (ako se ne varam) 4 puta spustila i popela, a ja definitivno ne skijam kamikaza stil. Moje zadnje uspinjanje sedežnicom još nije davalo naznake da će dečki skoro i u jednome komadu doć do kraja.. Eto, izvještaj sa Sljemena, nadam se ponovnome susretu sa bjelilom povrh ZGa..